Ladislav Babić: Negativ

Večera je zaista bila izvanredna, pa se naše oduševljene pohvale na račun kuharskog umijeća gospođe L. nisu nipošto mogle smatrati pukom kurtoazijom. Poznavajući gastronomski ukus i mjerodavnost okupljenog društvanca što se tiče ove stvari, pozvala nas je s neskrivenim osmjehom zadovoljstva u salon, usput simpatično koketirajući pogledom sa gospodinom L., ne izazvaši pritom nikakve primisli svojih gostiju. Gospodin L. bijaše, naime, njen suprug. Smjestivši se u zagrljaj meko tapiciranih fotelja, uz čašicu po izboru, nakon nevezanog verbalnog zagrijavanja, započeo je razgovor koji vam želim ispričati.

Skup je bio zaista intiman, sve sami osvjedočeni prijatelji sa prijateljskim stažom ne manjim od desetak godina. Ponajprije, tu su bili domačini – gospodin i gospođa L. Zalazio sam u njihovu kuću još od vremena kada sam stigao u W. na poziv Sveučilišta da preuzmem katedru Komparativne književnosti. Moji domaćini držali su profesuru na istom univerzitetu već tri godine, pa nije nimalo čudno što sam, u potrazi za intelektualnim srodnicima, upao u njihovo društvo. Ljupka gospođa L. možda je to bila nešto manje za studente filozofije, a o ljupkosti nosate, koščate pojave njenog supruga nismo imali iluzija ni ja ni njegove studentice logike. Osim njegove supruge, dakako. No ova činjenica ničim nije poremećivala naše srdačno prijateljstvo. Pravnika, markantnog i odlučnog gospodina R., sa ovog puta otsutnom suprugom i uglađenog simpatičnog ćelavka, monsignorea C., kojem međutim njegov duhovni status nije oduzeo demokratsku otvorenost duha za raspravu ma koje vrste, sreo sam već kao stare kućne prijatelje svojih domaćina, a moje dugogodišnje kretanje u tom krugu učinilo je da postanemo mnogo više od običnih znanaca.

Razgovor se poveo o opravdanosti ili neopravdanosti smrtne kazne, kao i odgojnom djelovanju kazne uopće, a neposredan povod bio mu je slučaj kojim se upravo bavio gospodin R. Njegov klijent počinio je višestruko ubojstvo i po zakonima naše zemlje prijetila mu je smrtna kazna, u najboljem slučaju doživotna robija – ako njegov branitelj dobro obavi svoj posao.

„I ti smatraš“, upitah, lagano ispijajući konjak, „da zaista činiš čin milosrđa boreći se da ga skloniš ispred puščane cijevi u sigurnost zatvorske ćelije? I to do kraja života? Pretpostavimo da ti to i uspije, u što nimalo ne sumnjam, poznavajući tvoje sposobnosti. No, da li je taj čin za njega dovoljna kazna, za roditelje i najbliže prijatelje njegovih žrtava odgovarajuća satisfakcija, i cijena primjerena  seobi nekoliko duša na onaj svijet?“ Ovo poslijednje izrekoh s namjerno naglašenom ironijom, promatrajući monsignorea koji mi uzvrati širokim osmijehom. Znao je da me nervira što ga moj ateizam nimalo ne pogađa.

„Mi kao civilizirana zajednica ne bismo smjeli žuditi za osvetom. Moramo postići da krivac kaznu ne doživi kao osvetu društva zbog počinjenih nedjela – po čemu bismo onda bili drukčiji od njega – pa čak niti kao isključivo kaznu, već prije kao iskupljenje, čin koji će doprinjeti njegovom moralnom preobraćenju. Kazna mora biti i kazna, slažem se, ali više proces preodgajanja, vraćanja na pravi put. Cilj nam mora biti ne da izgubimo još jednog, već da se izborimo za još jednog čovjeka.“

Nisam se iznenadio njegovom odgovoru, odavno se borio za ukidanje smrtne kazne, ali me nije zadovoljio. Uvijek nastojim sagledati stvari sa više strana.

„Dobro“, rekoh, „ali slažeš se valjda da nije čitavo društvo podjednako pogođeno njegovim zločinom. Smije li onda ono nametati svoj humanizam u ime žrtvi najbližih osoba? Misliš li da je to pravedno? I humano? I adekvatno? Ne zaboravi da je broj žrtava njegovog zločina mnogo veći od onog za koji mu se sudi.“

R. me pažljivo osmatrao. Netko drugi bi nastojao što prije uskočiti svojim argumentima, ali vidjevši da još nisam gotov, strpljivo je slušao.

„Konačno“, lagano se nagoh naprijed, vraćajući čašu na stol, „uzmimo da je zatvor kazna, ili odgojna mjera ako hoćeš, a ne osveta. Da li mi onda, na takav način, kažnjavamo ili preodgajamo čovjeka? Hoću reći, da li je biće koje si strpao iza rešetaka, lišio ga građanskih i političkih sloboda, ograničio mu slobodu kretanja, nametnuo mu određeni način življenja, lišio ga spolnih odnosa, prava na porodicu, slobodnog izbora društva, dozirao kontakte sa roditeljima, u ime ispravljanja loših karakternih osobina spriječio slobodno ispoljavanje dobrih, ili barem ne loših, i da ne nabrajam dalje – je li to biće još uvijek čovjek? Jasno, ne mislim biološki. Kažnjavaš li ti onda ili preodgajaš čovjeka ili biće koje si lišio njegovih ljudskih osobina? Nije li onda prihvatljivije, pravednije i humanije – pazi, ne mislim humanije samo prema krivcu – kazna po principu milo za drago? Za smrt slobodnog socijalnog čovjeka, smrt drugog, socijalno slobodnog čovjeka?“

Ne kažem da je to moje pravo mišljenje, no rekao sam već, ne volim kad se stvari apriorno postavljaju i gledaju samo iz jednog ugla. Eto, tu negdje je potekla rasprava i moj se prijatelj složio da je zaista izuzetno teško donijeti odluku u takvoj stvari, kad postoje valjani razlozi i za i protiv. Odluka je možda prije rezultat etičkog uvjerenja negoli logičkog razmatranja.

I tu je monsignore C. raspirio žeravicu.

„Ne mislite li, prijatelji, da bi sve bilo mnogo jednostavnije kada bi se poštovale Božje zapovjedi?“

Osjetio sam kako veče postaje zanimljivije.

Svi smo se okrenuli spram njega. Dobivši dozvolu domaćice, duhovnik pripali debelu havanu – bio je liberalan kako prema drugima, tako i prema sebi.

„Ne ubij!“, reče C. glasom kao da je upravo on objavio božju misao. „Nije li to jednostavno, shvatljivo i nadasve moralno? Ne ukradi! Ne sagriješi bludno! Jesu li potrebne tisuće paragrafa kraj ovolike jasnoće i svjetlosti? Mislim da se čitavo pravo, još više – etika i moral – mogu formirati jednoznačno i neproturječno na temelju Gospodinovih zapovjesti.“

„Da, ali to su samo instrukcije, tako da kažem“, umiješa se gospđa L., „ali što sa onima koji ih prekrše? Kakve su sankcije? Zar si zaboravio“, nastavi ona, „na njih? ‘Tko tebe kamenom ti njega kruhom!’ ‘Oprosti, i bit će ti oprošteno’. Ne zastupa li nešto slično i R.? A onda se prema našem prijatelju“, gospođa L. mi uputi čarobni osmijeh, „javljaju dileme i nedoumice.“

„Mislim da moral i pravo zasnovani na božjim ili ljudskim zakonima bezuvjetno rađaju dileme i teško mogu, u slučaju kršenja njihovih normi, biti zadovoljavajući, naročito za većinu koja ih se pridržava.“ Riječi gospodina L. nas iznenadiše, ne toliko po smislu koliko po tome što su uopće izrečene. On je do tada ćutao, naizgled nezainteresirano prateći raspravu.

„Osim toga“, reče, „mislim da je sistem Božjih zapovjedi, da se tako izrazim, izuzetno nestabilan u praktičnom smislu.“

„Kako to misliš?“, upita monsignore C. otresajući pepeo. Vidjelo se da riječi sudionika rasprave ne pogađaju njegovu vjeru i da ih prima ne kao njemu upućene udarce, već kao ravnopravna stajališta diskutanata.

„Pa eto, uzmimo petu zapovjed kao primjer – Ne ubij. Sve besprijekorno funkcionira i ne rađa frustracije dok je se svi pridržavaju. No čim je samo jedna jedina jedinka prekrši, svejedno jel’ svojom voljom ili neovisno od nje, zbog genetske uslovljenosti recimo, eto dilema našeg književnika. A da ne govorimo o žrtvi na koju naš prekršitelj konvencije zamahuje nožem. Što njoj donosi sopstveno pridržavanje ovog zakona? Smrt – neminovno. A nepridržavanje? Ubijajuću u samoobrani, sam ga krši i time od potencijalne žrtve u jednom, postaje aktuelni zločinac u drugom slučaju.“

„Izgleda“, ponovno se umiješah, pokazujući gospođi L. na svoju praznu čašu, „da nije moguće izbjeći preispitivanje savjesti, bilo da primjenjujemo božje ili ljudske zakone. Ipak, čini mi se da je uvijek teže poštivateljima zakona. Oni su prisiljeni suditi, a presude li ovako, upitat će se što je sa njihovom vlastitom humanošću i ne krše li, u ime pisanih zakona, neki još dublji zakon. Presude li onako, morit će ih sumnje jesu li svojom osudom nagradili tuđu nehumanost, a vapaj žrtve za pravednom kaznom možda će vječno slušati. S obzirom da se većina ljudi drži svojih zakona, sklon sam zaključiti da ona gore prolazi od manjine njihovih kršitelja.“ Posegnuh za konjakom samozadovoljan, ne svojom inteligencijom već verbalnom formulacijom zaključka.

„Oh, mislim da ipak postoji svijet u kojem većinu ne muče ovakve dileme, moj prijatelju“, glas je bio ženski.

Pogledah je zainteresirano. Ostali također.

„Jeste li čuli za planet Sataniju?“

Naravno da nismo čuli, ali ta činjenica ništa ne govori protiv njegova postojanja. Zbog toga naćulismo uši.

„Na Sataniji postoji globalno društvo, što će reći – jedna jedina društvena zajednica, jedan politički sistem, ne vlada šarenilo društvenih normi i zakona kao kod nas. Doduše, civilizacija je primitivnija od naše što se tiče tehničkih i kulturnih dostignuća, ali je zato u pogledu zakona, etike i morala ne muče nikave dileme, niti su u tom pogledu frustrirani, dok o preispitivanju savjesti poštovalaca pravnih normi nema ni govora. I sve su to postigli zasnivajući svoje pravo na, kako si rekao monsignore, malom broju jednostavnih, shvatljivih i jasnih zakona.“

„Kako je to moguće? Možeš li nam reći više o njima?“, s nevjericom upita C.

„Dapače. Vrlo rado“ – osmijeh na njenom licu sada je imao drukčiji ton. „Osnovnih zakona ima samo deset. Bolje rečeno, zapovjedi – jer ih je, kako kaže njihova predaja, prorok Sotonije dobio od njihovog božanstva Lucifera. Evo ih po redu:

  1. Ja sam Lucifer, satana tvoj i nemaj drugog satane osim mene.
  2. Spominji ime Lucifera, satane svoga, u svakoj prilici.
  3. Spomeni se da svetkuješ svaki dan kao satanin.
  4. Preziri oca i mater, da dugo živiš i dobro ti bude na Sataniji.
  5. Ubij!
  6. Griješi bludno!
  7. Kradi!
  8. Lažno svjedoči na bližnjega svoga.
  9. Želi žene bližnjega svoga.
  10. Želi sve stvari bližnjega svoga.“

Monsignore C. nije se više smiješio, ali se nije ni miješao. Poznavao je dobro svoju prijateljicu.

„Naravno, osim ovih postoji i manji broj drugih zapovjedi poput, ‘Oko za oko – zub za zub’, ‘Oprostiš li, Lucifer ti neće oprostiti’, i njima sličnih – zaboravila sam ih, nadam se da mi nećete zamjeriti“, nova nijansa osmijeha prosu se na naša lica. „Bitno je da oni omogućuju većini koja ih poštuje da budu riješeni bilo kakvog dušogrižja. Malo ih je, jednostavni su, svi ih poštuju, nema dilema kad se provode, njihova oštrica pogađa samo zanemarivi postotak prekršitelja, društvo je efikasno zaštićeno. Naš prijatelj R. će potvrditi da je to ideal svake pravne, na zakonitosti zasnovane države.“

R. zaista potvrdi glavom. Međutim, monsignore više ne izdrža: „Nećeš valjda tvrditi da ovaj konglomerat bezbožničkih, stravičnih, neciviliziranih, nemoralnih, nehumanih regula, omogućuje harmonični razvoj jednog društva?!“

„Nehumanih svakako, dragi moj“, odvrati domaćica ljupko, „jer satanijce ne bismo mogli svrstati u humanoide. A ako pod harmonijom podrazumijevaš mogućnost da svaka jedinka do kraja manifestira svoju prirodu, ne dolazeći pritom u sukob sa prirodom vrste i socijalnim ustrojstvom zajednice, onda je odgovor i ovdje potvrdan.“

„Ali…“

„Ali ja ću pokušati objasniti, dragi monsignore!“, mimo svog običaja prekinuo je gospodin L. smetenog duhovnika. „Da li osoba koja direktno prekrši petu božju zapovjed ili moralnu normu našeg civiliziranog društva, ako se tako više sviđa našem pravniku, koja zabranjuje ubojstvo, čini i neko praktičnije nedjelo osim formalnog – svakako pritom ne zaboravljam onaj najgnusnji dio – kršenja zakona? Nedjelo koje se protivi prirodi jedinke i vrste? Dakako.“, nastavi L. ne pričekavši odgovor. „Većini poštovalaca zakona odbojna je pomisao da budu ubijeni, zato i sami ne krše taj zakon. A na Sataniji? Što tamo radi prekršitelj njihovog petog zakona – a takvih svakako ima, makar i u malom broju. Ne ubija. Time postaje prekršitelj norme, ali ne izaziva nikavu praktičnu štetu. Krivac postoji, žrtava nema. Većina mu sudi po zakonu koji je samo pravni izraz zakona vrste. Stvar je jasna; nema mjesta preispitivanju moralne dimenzije, vapaj žrtava ne zaziva grižnju savjesti. Moral satanijskog društva je u savršenom skladu sa njegovim pravnim izrazom. Vlada društvena harmonija. Ili, onaj što, recimo, ne griješi bludno – ma što to za njih značilo. Svojim zločinom ne čini nikavu praktičnu štetu. Shvaćaš?“

Monsignore C. izgledao je osupnut, ni ja nisam izgledao mnogo bolje. Gospodin i gospđa L. kao da su se zabavljali, dok se R. odmah uživio u situaciju promatrajući je s profesionalne strane. Pravnicima je bitno da se zakoni poštuju i da ne dolaze u koliziju jedan sa drugim, suština njihova im ponekad ne znači mnogo.

Prvi sam se uspio snaći. „Ako je tako kao što nam reče tvoja supruga, pa to, zaboga, znači da je lakše postići društveni sklad idući putem barbarstva, sile i svega onog što mi nazivamo nemoralom i bezakonjem. Još i više, sve ono što nazivamo našim humanističkom nastojanjem, težnja ka društvenoj pravdi, redu i formiranju slobodne, moralne ličnosti, nema nikave šanse. Prije ćemo dostići nivo Satanije nego naše ideale.“

„Statistike pokazuju da se broj kriminalnih djela povećava iz godine u godinu“, suho će R. „A ni ratovi baš ne izumiru, zar ne?“

„Prema istraživanjima, unutar autoritarnih grupa poput uličnih gangova, mafije, armije ili autoritarnih država, manje su moralne dileme pripadnika. A moral je, moral grupe naime, veoma čvrst“, dometnu gospođa L.

„Osim toga, entropija svemira je u neprekidnom porastu“, primjeti gospodin L.

„Što znači“, glasno sam razmišljao, „ako je Gospod stvorio savršenog čovjeka, a s njime i svijet savršene društvene pravde, nikada nije postojala mogućnost da se to stanje održi. Dapače, sve se po prirodi stvari degradira, klizi prema satanizmu. Ako pak je Njegov proizvod nesavršen, nemamo velikih šansi.“

„Bog stvara savršena djela“, reče monsignore.

„U svakom slučaju, dođe nam na isto“, izjavi R. protežući se.

„Nama“, rekoh. „A satanijcima?“

„Ipak mi je draži ovaj naš humanistički nemira i dvojba“, zaključi naša domaćica, dižući se.

Složili smo se sa njom. Bilo je već kasno pa smo se oprostili od ljubaznih domaćina. Koračajući pustom ulicom, razbistren svježinom listopadske tame, pade mi na um da nitko nije upitao gospođu L. gdje se nalazi Satanija.

Stvarno, gdje se nalazi?

 

3 comments

  1. Pjesme, priče, kolumne… Babiću kad ćeš objaviti neku dramu ili mjuzikl?

  2. Gdje se nalazi? Za kim zvono zvoni?

  3. Babić je s ovim Negativom ispao vrlo pozitivan.

Odgovori