Ladislav Babić: Ljudi bez empatije

U knjizi “Re-vizija prošlosti” iznosi Tamara Banjeglav – u dijelu koji se odnosi na ovakva nastojanja u Hrvatskoj – konstataciju francuskog sociologa Halbwachsa:

“Prema francuskom sociologu Mauriceu Halbwachsu sve je sjećanje društveni konstrukt, bilo ono institucionalizirano (kao što su interpretacije prošlosti koje nude političke elite) ili individualno. Sjećanje je, tvrdi Halbwachs u svojem radu o kolektivnom sjećanju, podložno sadašnjosti i koristi se kako bi se objasnio i opravdao novi politički poredak. Prema njemu je nemoguće da se pojedinci sjećaju na dosljedan način izvan konteksta grupe kojoj pripadaju. Pripadnost grupi ‘opskrbljuje’ pojedince materijalom koji čini sjećanje, a grupe čak mogu u pojedincima ‘proizvesti’ sjećanje na događaje koje ti pojedinci zapravo uopće nisu doživjeli.”

To nije nego u osnovi nešto proširena, davna, vrlo poznata no teško usvajana Marxova konstatacija:

Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest. Na izvjesnom stupnju svoga razvitka dolaze materijalne proizvodne snage društva u protivrječnost s postojećim odnosima proizvodnje, ili, što je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasništva u čijem su se okviru dotle kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije. S promjenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave ogromne nadgradnje. Pri posmatranju ovih prevrata mora se uvijek razlikovati materijalni prevrat u ekonomskim uslovima proizvodnje, koji se dade konstatirati s tačnošću prirodnih nauka, od pravnih, političkih, religioznih, umjetničkih ili filozofskih, ukratko, od ideoloških oblika u kojima ljudi postaju svjesni toga sukoba i borbom ga rješavaju… Nikada neka društvena formacija ne propada prije no što budu razvijene sve proiz­vodne snage za koje je ona dovoljno prostrana, i nikad novi, viši odnosi proizvodnje ne nastupaju prije no što se materijalni uvjeti njihove egzistencije nisu već rodili u krilu sa­mog starog društva. Stoga čovječanstvo postavlja sebi uvijek samo one zadatke koje može da riješi, jer kad tačnije posmatramo, uvijek ćemo naći da se sam zadatak rađa samo ondje gdje materijalni uslovi za njegovo rješenje već postoje ili se bar nalaze u procesu svoga nastajanja.”

Drugim riječima, gro ljudi ne formira svoje stavove iz vakuuma, već iz društvene pripadnosti određenom klasnom sloju koji predestinira njihove stavove spram društvenoekonomskih problema i načina njihova rješavanja. Još jednostavnije, proizlaze iz konkretnog položaja ljudi u sustavu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, odnosno prirodnih dobara. Elite svakog sustava usmjeravaju tada i sjećanje ljudi – kako ono institucionalizirano, tako i individualno – u smjeru koji ide u korist održanja status quoa koji odgovara usmjerivačima. Ljudska memorija nastoji se uništiti, što za tekuće generacije baš i nije lako, ali obrazovni sistem upregnut u ta nastojanja ustrajno imputira zaborav u mozgove mlađarije. Ne samo školski programi, već i

“Komemoracije događaja iz prošlosti, spomenici i memorijali te preimenovanja ulica i drugih javnih prostora neki su od elemenata ‘institucionalnog’, to jest ‘službenog’ sjećanja, pomoću kojih političke elite koriste svoje viđenje prošlosti kako bi objasnile i opravdale sadašnjost u određenoj zajednici. Službeno sjećanje je ono koje promoviraju i podupiru strukture na vlasti u pojedinom društvu. Ovo službeno sjećanje za sebe tvrdi da je i kolektivno, iako je ono uvijek i neizbježno selektivno jer uključuje sjećanje samo na one prošle događaje i osobe koji su u danom povijesnom trenutku pogodni, a isključuje one koji to nisu.”

kaže Banjeglav. To ide tako daleko, da ljudi više ni ne vjeruju znanstvenoj povijesnoj građi prikupljenoj od nezavisnih (izuzeci uvijek potvrđuju pravilo!) povjesničara, već izmišljaju sjećanja – potaknuta pritiskom elita – na događaje kojima sami nikada nisu mogli prisustvovati. Dugoročno gledano, ovo je svakako jalov posao, iz jednostavnog razloga – činjenice nije moguće uništiti lažima, jer uvijek postoje svjedoci događaja – živi ili u obliku relevantnih dokumenata. Činjenice su naprosto neuništive, i kad tad izbijaju na vidjelo. Opisani pokušaju nisu

“…drugo doli primjena Goebbelsove propagandističke izjave da “Hiljadu puta ponovljena laž postaje istina”, što je Edward Bernays kasnije do savršenstva razradio shvaćajući da je “Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i razmišljanja masa važan… element demokratskih društava. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmima društva predstavljaju nevidljivu vlast koja je istinska vlada u našoj zemlji” („Propaganda“, str.9). Dakako, izbjegao je posvetiti se sumnji smijemo li društva koja usvajaju takve principe uopće nazivati demokratskima. Pa, žele li se i njihovi stanovnici ponosno samozavaravati uvjerenjima da žive u demokraciji, što drugo no ostaviti im da sami iskušaju čvrstoću svoje vjere. Revidiranje prošlosti za kojom se posiže radi ostvarenja vlastitih klasnih, ekonomskih ili političkih interesa a ne uslijed novostečenih znanstvenih spoznaja, bit će utoliko djelotvornije ukoliko se aktualne generacije uspiju indoktrinirati preoblikovanom sadašnjošću u njihovoj svijesti. Prvi znak uspjelog poduhvata mijenjanja psihologije masa je relativizacija događaja, što se tim lakše postiže što je manje znanje o njegovim uzrocima; relativizacijia podjednakih postupaka „njih“ i „nas“, jer se ne ocjenjuju logičkim i etičkim već posve irelevantnim, najčešće nacionalističkim kriterijima. Sam Bernays besramno i otvoreno govori o manipulaciji masama, a s koliko se to uspjeha provodi u praksi svjedoči činjenica kako očiglednostima usprkos, javnost biva uvjerena da živi u demokraciji. A što je to, kad ih upitate – vladavina naroda, odgovorit će. Pa kad uživaš u svojoj vlasti, gdje si još jedva vlasnik sebe sama i vlastite intime a kamoli ičeg drugog – bilo ti u slast!”

Naprosto, čovjek je dresurabilnije stvorenje i od, paradigmatskih za tu vještinu, majmuna! Jeli to njegova predumna – zaostala kao evolucijski relikt povjerenja u vođu stada, alfa mužjake, svećenstvo i slične “neupitne” autoritete – zaumna ili postumna karakteristika, nije ni važno za praktične reperkusije ove ljudske „naivnosti“, koju inteligentnije elite koriste za ostvarivanju vlastitih probitaka.

Da su se u krilu kapitalizma rodili uvjeti, ili su vrlo blizu rađanja, za kvalitativni društveni napredak, uviđa mnogo analitičara širom svijeta. Pitanje je samo na koji način će se ta revolucija zbiti, što ostaje na izbor ljudskoj svijesti i humanizmu (ovaj autor je pesimističan glede toga). Ljudi koji uopće ne razumiju značenje pojma revolucija inzistiraju pripisati njenim promicateljima krvoločnu promjenu društvenih odnosa (nisu toliko “humanistički” raspoloženi u prosudbi krvoločja oko njih, i u načinu na koji su došli na vlast!), samo kako bi ih što više dezavuirali, pokušavajući zaštititi vlastite interese. Sam pojam ima kontekstualno tumačenje i nipošto se ne mora odnositi na nasilne promjene. Druga je stvar što oni koji ustrajno podmeću upravo tu opciju, strijepeći po sebe i svoje interese od njenih – čak i nenasilnih – posljedica, guraju u prvi plan tumačenje odbojno ljudima već i zbog sasvim psihološki motivirane strepnje od prolijevanja krvi, ne shvaćajući da upravo tako stvaraju uvjete za taj kontekst. Jakob Augstein kaže:

“… naše elite pokazuju zabrinutost za opstanak liberalnog društva. Ali ne zato što su liberalne, već zato što se boje za sebe. To je ključna razlika: njima je sopstveni opstanak važniji od svega, pa i od borbe za pravdu, koju niko ne bi ni pominjao da nema uspona desnice. Toga se u Nemačkoj ljudi više boje od izumiranja šuma ili atomskog rata. To jest, boji se onaj deo društva koji ima šta da izgubi.”

Tvrdnja općenitog značenja, koja se nipošto ne odnosi samo na Njemačku, već na cijeli propadajući eksploatatorski sustav. Oni koji imaju što izgubiti – a to u svakom slučaju niti je srednji sloj, a niti bjelosvjetska sirotinja – nastoje ogaditi socijalističku ideju kao humanistički nadmoćnu kapitalističkoj ideologiji, izmišljanjem kojekakvih smiješnih teza o “jednakosti” koja leži u osnovi socijalizma. Lupetaju kako ljudi niti po spolu, ni ljepoti, niti snazi ili sposobnostima nisu, niti će ikada biti jednaki, pa takve samorazumljive tvrdnje koje nitko ni ne dovodi u pitanje, nastoje socijaldarvinističkom logikom (logikom borbe za opstanak u kojoj pobjeđuju najspretniji) prebaciti na ekonomske odnose. Zaboravljajući pritom da je ekonomija – za razliku od prirodne grabeži predatora – ljudska tvorevina. Radi se naprosto o proizvodnji (i odnosima koji se pritom uspostavljaju) i razmjeni roba na tržištu, što čovjek može formirati temeljem izbora aksioma po kojima će funkcionirati. Ne samo ekonomskih, već i humanističkih, jer postojeće stanje zahtijeva “kopernikanski obrat”tržište ne služi i ne smije služiti profitu, već čovjeku! Socijalistička “jednakost” naprosto znači međuljudski dogovor o ljudski prihvatljivoj razlici između bogatsva i siromaštva počivajućih na radu, kojim će se prevladati aktualno neizdrživo stanje. A što je ljudsko, bilo je poznato još Protagori: “Čovjek je mjerilo svih stvari…“. I buržoaski teoretičari priznaju da „čak 70 odsto nemačkih građana smatra da je socijalna nejednakost prevelika”, a lako je onda shvatiti što misle stanovnici najnerazvijenijih i najeksploratiranijih krajeva globusa. Primjedbe da socijalisti navodno žele oduzeti imovinu 99% stanovništva svijeta (s druge strane, sve su to kao lijenčine i neradnici!) kako bi je ravnomjerno podijelili, nisu nego paradoksalne budalaštine, jasne svakome sa zdravim mozgom, kao i namjera njihova lansiranja. Najveće lopine svijeta, koje sebe smatraju poštenjacima, jer navodno ništa nisu protuzakonito stekli – mada im firme čiji su vlasnici i u kojima rade, stoljećima budzašto iskorištavaju bogatstva van svojih atara, i za to bijedno plaćaju starosjedioce – nastoje njihov bijes kanalizirati protiv socijalizma, da zaštite pokradenu imovinu. Zamislite, socijalisti bi oteli sirotinji da podijele – sirotinji! Neki lupetaju – provocirajući, u uzaludnom povijesnom pokušaju zaštite neosnovanih privilegija – tražeći da ljudi vlastitim primjerom, odbacivši svoje vlasništvo i podijelivši ga sirotinji, daju primjer drugima, pa će oni možda(!) postati njihovi sljedbenici! Kao što uspostava kapitalizma nije bio, tako ni uspostava socijalizma nije individualni voluntarizam, već društveni pokret za pravednijim svijetom. Ne razumijevajući stvari (u nedostatku evoluciono zahirenih, osnovnih humanističkih poriva, jer im je sredstvo procjene svega – pa i ljudskih bića te njihovih međuodnosa – novac), teško će shvatiti da gospodar krda koji izazove njegov stampedo, nema mnogo šansi preživjeti. To bi uvijek trebali imati na umu, a tome ih i povijest uči.

Primjera odbacivanja ili upotrebe vlasništva u korist dobrobiti radnika i njihovih familija, bilo je od davnina, a individualni neuspjesi nipošto ne govore u prilog utopičnosti socijalizma, već o socijalnoevolucijskoj nezrelosti (čak i radnika samih) onih koji nastoje njima minirati zahtjeve za pravednijim društvom. Naime, ljudi koji su se upuštali u takve poduhvate samo su demonstrirali da su na ljestvici humanosti daleko, daleko iznad svojih kritičara, beznadno otuđenih od humanističkog shvaćanja ljudskog bića. Kritičari na činjenice ne odgovaraju, već ih izbjegavaju fosiliziranim vlasničkim floskulama okamenjenog mozga. Dinamičko shvaćanje svijeta i odnosa u njemu za njih je sasvim strano, jer preteško shvaćaju vremensku komponentu četverodimenzionalne stvarnosti. Vrijeme je za njih zamrznulo onaj čas kad su se dokopali po sebe (i samo sebe) povoljnog društveno-političko-ekonomskog konteksta, pa sve čine da ga zadrže, ne shvaćajući nemogućnost te zadaće. Ne razlučujući između sustava i demokracije, oni ih poistovjećuju, ne uviđajući da su to različite stvari, a pozivajući se na historijski odbačene, propale modele “socijalističkih” društava, nastoje dokazati praktičnu neodrživost ideje same. Ljevica, ne samo u Hrvatskoj, je razjedinjena i na putu traženja alternative preživjelom sustavu. Pročitate li samo tekst “Kritika građanskog antifašizma” – jer antifašizam je povijesno lijeve provenijencije s vodećom ulogom “… međunarodnog radničkog pokreta i komunističkih partija u artikuliranju i provođenju strategije antifašističke borbe”, dok danas građanski antifašisti nastoje preuzeti na sebe sve zasluge – imat ćete ogledni uzorak kakvi se sve ljudi trpaju među ljevičare (s izuzetkom Mate Kapovića koji je “…naglasio da ignoriranje i nerazumijevanje ekonomskih tendencija pri pokušajima analize kapitalizma i fašizma neminovno vodi političkom porazu antifašističke opcije”). Naime, antifašizam se nastoji sasvim razdvojiti kao jedna faza borbe protiv fašističke faze u razvoju (nekih) kapitalističkih društava, kako bi se time što više oslabio socijalistički pokret, oduzimanjem i nespornih mu zasluga. Kad vidite da se u lijevu opciju gura i jedan Vuk Perišić koji ovako argumentira (1, 2):

Pođimo od pretpostavke da je dosjetka o devedeset posto bogatstva u rukama jednog postotka doista točna. Pa što? Što u tome ima loše? Ako je taj jedan postotak stekao svoje bogatstvo na zakonit način – pa neka je!… Ono najgore što vam se može dogoditi u kapitalizmu je da budete nezaposleni i siromašni, ali i to je bolje od staljinističke čamotinje, klerikalnog moraliziranja ili – onog najstrašnijeg – državotvorno- domoljubnih pothvata. To su prave napasti i prijetnje spram kojih su kapitalističke nepravde smiješno bezazlene. Ostavimo zato kapitalistima njihove tvornice, njihove cilindre od zečje dlake i prugaste hlače jer ako krenu na njih, da parafraziram pastora Martina Niemöllera, doći će jednoga dana i po nas. Po vas.“

naprosto se čovjeku smuči. Od oko 140-tak hrvatskih stranaka, jedva koja se zalaže za prevazilaženje sustava u kojem djeluju, sve mu manje-više gladeći jaja. Najnoviju lijevu (u umivenom i ublaženom, čini se, građanskom smislu) stranku – “Novu ljevicu” – dočekao sam s nadom, međutim kad čovjek vidi stavove jednog od njenih čelnih ljudi:

“Antifašizam on ne doživljava kao ideologiju, odnosno kao sustav koji bi uključivao ekonomsku borbu, političko nadmetanje i izlazak na izbore ili izvaninstitucionalno preuzimanje vlasti, nego kao skup civilizacijskih vrijednosti poput npr. slobode govora. Stoga, u okolnostima poput današnjih, u kojima dobar dio hrvatske vlasti nastupa na liniji vrlo bliskoj neofašizmu, ekonomska pitanja u kontekstu historijskog antifašizma smatra deplasiranima. Ako naglašavamo ekonomske probleme i time usput stvaramo rascjep unutar (građanskog) antifašističkog bloka, postavlja pitanje kako će nam to pomoći da, primjerice, izbacimo vjeronauk iz škola. Budući da svako društveno-političko nastojanje koje stremi uspjehu mora biti u stanju usvojiti neki ostvarivi strateški cilj, Markovina predlaže da to u ovom trenutku postane neutralizacija fašističke atmosfere u Hrvatskoj. Bilo kakvo kritiziranje onih koji trpe realne posljedice zbog svog rada na ovom cilju smatra neprimjerenim.”

oduševljene naglo splasne, tim prije što se u predprogramskim najavama nigdje “ne vidi direktno izražavanje njihovo, jesu li (ili nisu) za zamjenu društvenopolitičkog i ekonomskog sistema zvanog kapitalizam? Tipična mudrolija socijaldemokrata, koji izbjegavaju eksplicitno očitovanje, tragajući za izgubljenom stvarnom demokracijom u okviru smetlišta gdje se ona ni ne krije.”. Može se Markovina pravdati, misli li da je to uopće potrebno, pozivajući se na dio Marxovog citata: „Stoga čovječanstvo postavlja sebi uvijek samo one zadatke koje može da riješi, jer kad tačnije posmatramo, uvijek ćemo naći da se sam zadatak rađa samo ondje gdje materijalni uslovi za njegovo rješenje već postoje ili se bar nalaze u procesu svoga nastajanja“, no lično smatram to izdajom ljevičarskih ideala, ne videći načina na koji bi odsustvo ponude – ma i u kroki obliku – globalnog rješenja (u daljnjoj ili bližoj perspektivi) društvenih problema, animiralo iskrene ljevičare. Uživaocima nesređenog stanja na lijevom krilu političkih pokreta treba ipak spomenuti, da je kaos početak ostvarivanja svakog reda. Jedna od knjiga na našem prostoru, koja razmatra smislene socijalističke alternative, je zbornik “Vratimo socijalizam u igru: elementi za promišljanje socijalističke alternative”, koju – siguran sam – kritičari neće ni pročitati, jer oni primjedbe gomilaju iz glave pretrpane strahom za svoje bogatstvo. Zgodno je citirati anonimnog branitelja nepravednih ekonomskih odnosa koji mu omogućavaju živjeti na patnji većine ljudskog roda, kako upravo zagovornike pravednijih relacija optužuje: “Nemoj mi… sada kazati kako se čovjekova vrijednost ne iskazuje u novcu i ostale bljuvotine jer ste pokazali da je vama novac apsolutno sve, jedino mjerilo i jedini pokretač bilo čega.”. Daklem je jasan njegov moralni credo: vrijednost čovjeka ovisi o novcu (da “odijelo ne čini čovjeka” – jeli mu poznato?), a potom vlastito koristoljubivo ništavilo prebacuje na borce za pravednije međuljudske odnose – oni se kao ne angažiraju iz čovjekoljubnih, već isključivo materijalističkih razloga, kojih je on sam rob a da toga nije ni svijestan! Da citiram Mariju Jakovljević: “…ljudi bez empatije (su) užasno problematičan društveni činilac”. Jesu li rođeni bez nje, ili ih je posvema zatrla grabež za materijalnim bogatstvima, za neko je drugo razmatranje.

 

 

21 comments

Skip to comment form

  1. Dosadan i predugačak kao i obično.

    Samo jedan mali osvrt: “ro ljudi ne formira svoje stavove iz vakuuma, već iz društvene pripadnosti određenom klasnom sloju ”

    Ovo je već za Nobela. Nenadjebivo. Kakva fenomenalna logika.

    Znači postoje razlike u stavovima o prošlosti i nekom sustavu između npr. nacista i židova koji su živjeli u istoj državi? Nevjerojatno.

    Između samoupravljača, partiojaša na ugodnim pozcijama i onih kojima su oni upravljali: radnika, stručnjaka i inteligencije koja je mislila svojom glavom?

    Zato se mi sporimo kada vi kažete, kao “pošten intelektualci”, pripadnici i simparizeri partije kojima je samoupravni socijalizam bio mila majka, kako je onda bilo pravedno i krasno i mi koji smo ponikli u radničkim obiteljima gdje su naši didovi i babe jedva prećivljavali od teškog rada i kasnije mizernih mirovina.

    Normalno drugovi da se mi ne možemo i nikada nećemo složiti o svim “ljepottama” tog nenadjebivog sustava. Stribor koji se vozao u limuzinama i pio viskije i ljudi koji su radili u rudnicima, ljevaonicama ili na nekim drugim teškim ili manje teškim poslovima nisu ni izbliza imali i nikada neće imati isti pogled na SS (samoupravni socijalizam – primjerena kratica).

    Samo SS-ovci su kroz umjetničku i zabavnu propagandu u vidu tv serija, knjiga, pripovjetki, tekstova u magazinima morali sebi i narodu priznati kako se živjelo.

    Iz udobnih vila u susjedstvu omraženog Franza, Bakarići, Planinc i ostali su zagovarali stezanje kaiša, ali ne svoga, već onih na samom kraju prehrambenog lanca i živo ih je bolio kurac za te iste prodajući im bajke o tome kako upravo oni “upravljaju” svojim životima i društvom.

    Možda više od samog siromaštva i jebenog života, prave radne ljude je bolio taj neskriveni cinizam prema onima koji nešto rade i stvaraju za hrpu parazitskih nametnika.

  2. Kaže nama Babić ovako: ‘…ne uviđajući da su to različite stvari, a pozivajući se na historijski odbačene, propale modele “socijalističkih” društava, nastoje dokazati praktičnu neodrživost ideje same’.

    Pa amateri-komentatori na ovom portalu su u nekoliko navrata argumentirano i neoborivo dokazali neodrživost socio-komunističkih ideja. Barem ne na način da to bude nekakav pravedan sustav. Naravno, na te argumente, nije bilo koherentnog odgovora, samo se nastavlja lavina ispraznih parola i nerealnih teza.

    Također, kritizira zagovornike postojećeg sustava kako je ‘dinamičko shvaćanje svijeta i odnosa u njemu za njih je sasvim strano, jer preteško shvaćaju vremensku komponentu četverodimenzionalne stvarnosti’ – vrlo pretenciozna tvrdnja izrečena od strane čovjeka koji je zaglavio u 19.st, pa isčitavajući pljesnive Marxove i Engelsove spise, govori o kapitalizmu, društvenom vlasništvu nad sredstvima proizvodnje i svakom prema njegovom radu’. Još mi nitko ne reče – što kada je glavno sredstvo za proizvodnju ideja i znanje?

    1. Svaka budala ima svoje veselje.

      Odgovor na tvoje pitanje je da su kapitalisti i crkvenjaci tvoga tela i uma gospodari 🙂

    2. Kaže naš Anonimni: “Pa amateri-komentatori na ovom portalu su u nekoliko navrata argumentirano i neoborivo dokazali neodrživost socio-komunističkih ideja.”

      Amateru nad amaterima kada si to i kome dokazao? Ovdje su ti rekli da kad protivnika nazoveš soc komunom da će oni tebe nazi socijalistom.Jesmo li sad kvit?

      1. U svim dosadašnjim raspravama, gdje nemate odgovore na krucijalna pitanja, na kojima socijalističko-komunističke ideje padaju u vodu, i postaje jasno da je na razini bajke ili priče maloj djeci.

        Kako se, pobogu, nazivaju ljudi koji podržavaju socialističke i komunističke ideje? Nisu samo nacisti bili protiv komunizma, već cijeli normalan svijet, tako da ne moraš sve protivnike socijalizma trpati u naciste. Uvijek isto….

  3. Vidim da se i naš Babić koristi izlizanom metodom – protivnika* proglasi fašistom, pa se pozovi na antifašističku prošlost. I onda primjeni načelo ‘ili si s nama ili protiv nas’.

    Zanimljivo je kako zagovornici sociokomunističkih ideja svojataju antifašizam, kao da su ga oni izumili i inicirali – iako su u stvarnosti, iz puke nužde uskočili na taj vlak kada je već odavno krenuo.

    *naravno, protivnik je kao i uvijek, kapitalizam

    1. Protivnik je UVIJEK kapitalizam. Uvijek. Preživio je zahvaljujući metodom suicidalne prognoze. Prouči malo što to znači amateru nazisocijalisto!

      1. Treba: Preživio je zahvaljujući metodi.

        Vjerujem da si zapamtio: ovdje nema soc komune! Ovdje se nitko nikome nekažnjeno ne izruguje.

  4. Babiću, sto puta je rečeno da se ne udara mrtvog psa. Boje te se, jer si živ, jer laješ i grizeš i režiš na kapitalističke lopine koje ulaze u svačije dvorište. Marš iz dvorišta lopovi!

    1. Tko se to boji Babića i kamarada?
      Zar ne vidiš da se ljudi s njima sprdaju.
      Zasluženo.

      1. Sačekušo imaš miris tvora,
        dolaziš ovdje iz donjeg otvora.

        1. Stvarno si jak pjesnik!
          Alal ćufte!
          Kako te nije stid trljati takve bedastoće?
          Ustvari, znam, takvi kalafakteri stida i obraza nemaju.

    2. Pas koji laje, ne ujeda. Babić je isprazan, ne nudi ništa novoga nego jaše stare propale ideje.
      Ali je temelj za raspravu sa ‘mislećima’ koji smatraju da propagira neke ideje vrijedne pažnje.

      1. Laci je toliko promašen da to boli. Čovjek koji eskimima želi prodati kupaći kostim i čudi se kako ne ide 🙂

        1. Ti si Eskimonjo, u redu, ali ima golaća kojima treba kupaći kostim.

  5. Da Anonimni, on propagira ideje pod svojim imenom i prezimenom. Ti ga dočekuješ anonimno verbalno.Uzvratiti takvim napadačima bi trebalo zagovnjenom motkom. Da te boli i da smrdiš kad te mlatnu preko leđa.

    1. Nemoj odmah u agresivu. Nismo u kolhozu 🙂

      1. Nemoj na Jagmu. On je samo do osipa na koži alergičan na glupavoće.

        1. Ipak smatram da bi bolje bilo Anonimnm dati preko riti čistom motkom uronjenom u svetu vodicu.

    2. Zato ste vi slijepi i isto tako anonimni sljedbenici bolji 🙂

      Volite izdvajati pasuse, međusobno si laskati i slaviti veličanstvenu socijalističku ideju. A kada vas se argumentima ukaže na manjkavosti, napadate, ujedate, omalovažavate.

  6. Babiću to su dečki koji čitaju tekstove dužine SMS-ova. Duži tekstovi su za njih napor, pa se obrecavaju,ljute, protestiraju. Oprosti im, jer ne znaju (ni što čine ni što pišu itd)

Odgovori