«

»

svi. 28 2018

Ladislav Babić: Lete danci kao sanci,…

…a godišta kao ništa! – ponavljao je Marko, moj gimnazijski profesor fizike, kojeg je odavno sa spiska živih zbrisao vihor vremena. Bio je za „onog rata“ pripadnik „Zrakoplovstva NDH“ (1, 2), što po ničemu nisam mogao zaključiti da mi moja majka – u to vrijeme djevojčica od kojih deset godina – nije o tome pričala. Povijest – elitnu disciplinu svakog sistema, koji preko nje nastoji indoktrinirati prvenstveno mlade generacije – predavala je Ankica, za istog rata članica neke ženske ustaške organizacije, za što je po njegovom svršetku odsjedila par godina. Baš kao i majka moje druge žene, koja se nakon izdržane kazne udala i preko muža dobila dvosobni stan. I ona, kao i Ankica, umrle su u onom „barbarskom sistemu“ koji ih, nakon što je naplatio što je mislio da su mu dužne, ničim nije diskriminirao. Marko je, nakon umirovljenja, otišao svetom Petru na ispovijed i mora se priznati – poslije osamostaljenja Hrvatske probudio se onaj, za socijalizma potisnuti „nacionalistički gen“. Na socijalističku mirovinu dobivao je i dodatak, kao pripadnik fašističke vojske u praksi abolirane od novouspostavljene države. Moram reći kako me fizičar Marko – praktički moj susjed – neobično volio, možda stoga što je poznavao majku, te joj poslije rata čak i predavao na Višoj učiteljskoj školi. Nisu to jedini slučajevi, a za neke poznatije fašističke karijere se i u onom „mraku“ javno znalo, baš kao i da su ih nastavili u poratnoj državi pronoseći njeno ime širom svijeta. Od svojih profesora i učitelja mnoge pamtim; recimo, još živog profesora matematike koja mi je išla k’o od šale, ali ističem Židovku, nikada udanu – Patkica smo je zvali – koja je predavala njemački jezik. Seksualno me jako privlačila, a kako mi jezici nikada nisu išli, primjetio sam da je fiksiranje pravo u oči tokom sata čini vrlo nesigurnom, te se klonila mojeg prozivanja tijekom ispitivanja. Priznajem, tim načinom sam zaradio vrlo nezasluženu ocjenu iz njemačkog jezika. No, da se sada lupam o prsa sa ponavljanjem „Mea culpa, mea culpa!“ (moj grijeh, moj grijeh) floskule? Kad je napustila ovaj svijet, odnio sam joj ružu na židovsko groblje gdje je pokopana, misleći da barem toliko zaslužuje od svog bivšeg učenika.

Naravno, kao nakon svakog rata, nije baš sve bilo idilično, o čemu mogu svjedočiti i nevine (ali one stvarno nevine!) bleiburške žrtve, i – primjerice – moj djed koji je netragom nestao godine 1946. Kako je bio porijeklom Mađar, nakon mađarske okupacije kooptirali su ga u neki gradski savjet, što ga je kasnije došlo glave. Treba priznati, bio je mađarski nacionalist i nije se obazirao na upozorenja svoje žene – moje bake – da se ostavi politike jer mu ništa dobro donijeti neće. Kad su partizani, uz sovjetsku u bugarsku vojsku, nadirali prema rodnom gradu, spas je potražio bijegom u Mađarsku. Nekoliko mjeseci poslije odlučio se vratiti, iako ga je supruga nagovarala na strpljivost, dok se situacija ne smiri. Kao svaki „pametni“ mačo tip koji žene smatra samo „za madraca“, ignorirao je još jederad njezina upozorenja, jer se nema čega bojati – ta, nikoga nije ubio. Za razliku od politički promućurnijeg prijatelja, člana „Nyilasa“ („Strijelastih križeva“) – mađarskih fašista – koji je umro u dubokoj starosti pred desetak godina, njegovo idealističko stajalište spram zločina i kazne, stajalo ga je glave. Uhapšen je pri prijelasku granice i netragom nestao nakon održanog suđenja na kojem su mojoj trinaestogodišnjoj majci držali revolver prislonjen uz glavu. Svega dan prije povratka iz Beograda delegacije majki i žena uzapćenih, gdje im je lično Moša Pijade obećao da se nemaju čega bojati!

Većina ljudi, posebno pogođenih obiteljskom tragedijom, ne shvaća povijest i sudi je upravo prema vlastitom gubitku. Sjećam se, u doba osamostaljenja RH i ponavljanja gotovo već zaboravljenog bratoubilačkog klanja, moji srednjoškolski đaci i sami već inficirani virusom nacionalizma, upravo su prema sudbinama svojih rođaka za Drugog svjetskog rata pravdali mržnju prema Jugoslaviji. I tu ništa niste mogli učiniti. Za njih je historija bila ekvivalentna porodičnoj povijesti. Na sreću, moja je majka bila prirodno inteligentna žena te je uspjela shvatiti tu razliku. Zaposlila se već sa šesnaest godina, prekinuvši učiteljsku karijeru kojoj se namjeravala posvetiti i nitko joj nije pravio problema zbog očeve sudbine. Dapače, kad su nove vlasti htjele cijelu obitelj (majka, njene dvije starije sestre, moja baka i pradjed) – ostaloj na pradjedovoj penziji i njenoj plaći – na silu iseliti iz stana, članovi sindikata su na licu mjesta spriječili cijelu namjeru. Eto, tako je postupio socijalistički sindikat, barem u slučaju moje majke. Svog oca, koji ju je neposredno nakon mog rođenja napustio, nikada nisam upoznao. Do svoje sedme godine odgajala me baka, zajedno sa majkom koja se tada udala. Kako je očuh bio godinu dana mlađi od nje, očito je pripadao novoj, poratnoj generaciji. Taj čovjek je, do konačno sramotnog odnosa prema svojoj ženi i posve krivoj percepciji događaja koji su odredili sudbinu naše generacije, blagotvorno utjecao na moje formiranje – bez mržnje, te shvaćanja i razlikovanja povijesnih okolnosti od individualnih sudbina njenih učesnika. A to svi mi, htjeli ili ne htjeli – jesmo.

Baka, koja nikada nije pravilno progovorila srpskohrvatskim jezikom i pradjed uglavnom su se bavili mnome tokom djetinjstva, s obzirom da majka i očuh bijahu zaposleni. Opapa – kako sam ga zvao – znao je dolaziti zbog mene u sukob sa svekrvom zbog nekih njenih postupaka, koje joj nikada nisam zamjerao. Jednom čak godinu i pol nisu prozborili ni riječi. Starina je bio korenika; nikada nije bio kod liječnika, i kad je u devetom desetljeću njegova života kući navratila medicinska sestra da mu da injekciju zbog neke infekcije, od straha je – vidjevši kako štrca „ogromnom“ iglom da bi istisnula zrak – umro. Tako ostadoh na poludnevnoj brizi samo svojoj bakici, od koje nikada nisam čuo žalopojke na račun muževe sudbine. Možda strah, možda potiskivanje u intimu – tko bi ga znao zašto. Do kraja šezdesetih kad pođoh na nikad završeni studij fizike, moja obitelj koja se svela samo na majku, baku i očuha, jer su tetke otišle svaka svojim putem – postepeno se uzdizala iz poslijeratnog pepela. Kredit za kreditom, sve kvalitetnija odjeća i obuća, novi namještaj, godišnji odmori u društvenim odmaralištima, kinopredstave,… Vlastiti stan nismo imali, već bijasmo podstanari kod gazdarice koja je obitelj prihvatila odmah nakon rata, kad bijaše iseljena iz mlinskoga stana gdje je pradjed bio glavni strojobravar. Prve, platonske ljubavi već sam davno zaboravio, mada je ona prva odredila moju sudbinu na prvoj godini studija. I tada se baki povratio rak, zloćudna bolest od koje je bila operirana još pedesetih godina. Pamtim majčinu brigu oko nje, neprospavane noći nakon kojih je direktno odlazila na posao i nadljudsku skrb koju je preuzela na se – za razliku od mnogih suvremenih obitelji koje je se rješavaju upućivanjem roditelja u starački dom. Brigo moja, prijeđi na drugoga! No, došao je dan kad je baka morala u bolnicu, gdje su je – na intervenciju majke kod doktorice, obiteljske prijateljice – zadržali do njezine smrti. „Draga Misokam, most mar minden vege!“ (Dragi Mišo, sad je već svemu kraj) njene su zadnje riječi koje sam čuo nakon poslijednje posjete, nestrpljiv da što prije napustim to mjesto ugaslih nada. Isto poslije podne javili su o njenom kraju.

Još zadnjih godina bakine opstojnosti na ovom svijetu gazdarica je prodala kuću poduzeću u kojem su majka i očuh radili, te su oni konačno dobili društveni stan u istoj zgradi, što je značilo preseljenje iz prizemlja na prvi kat. Nakon bakine smrti, ostadosmo samo majka, očuh i ja. On bijaše član partije, te je jednom čak i predsjedavao radničkim savjetom. Nije bio do srži indoktriniran ideologijom koja se često sa stvarnošću stubokom razilazila, već je znao kritički govoriti o mnogim nepravilnostima – doduše, vjerojatno samo kod kuće. Majka, umjerena vjernica, vrlo je rijetko – tek prigodice – odlazila u crkvu. Uvijek je pričala da vjeruje u Boga a ne u popove. Otkad znam za sebe Božić se u obitelji slavio javno, bez prikrivanja – jelke se nisu kradomice donosile kući, i kitile su se tako da je svatko sa ulice mogao vidjeti da se ovdje slavi Isusovo rođenje. Nakon velikih katoličkih blagdana mama je u poduzeće nosila kolače, crnu kavu i vino, okupljajući u kancelariji partijce željne da nešto ždroknu od njenih đakonija. Nikada nije radi toga imala problema. Mene su dva puta predlagali za članstvo u Savezu komunista – prvi put u maturalnom razredu, a drugi put za služenja vojnog roka u Beogradu. U oba navrata sam odbio, bez ikakvih posljedica po sebe. Vjerujem da je bilo i sasvim suprotnih slučajeva, no u velikoj mjeri to ovisi o vlastitom dignitetu i hrabrosti da se izrazi svoj stav. Kad se prisjetim licemjernih dupelizaca koji su iz kumrovečke političke škole dogurali do funkcije predsjednika vlade RH, oštro šibajući po „srbokomunističkom mraku“ i „tamnici jugoslavenskih naroda“, krijući svoje prošle karijere, osjećam vrstu zamozadovoljstva. Oduvijek sam volio nezavisne stavove, formirane vlastitom inteligencijom ili glupošću, više od prigodnih, dresurom utisnutih „mišljenja“.

Imali smo jedan od prvih, crnobijelih televizora u gradu. Očuh je kupio kolor filter koji se nalijepio na ekran (gore plavo, sredina crvena, a dolje zeleno) te su svi prolaznici zadivljeno gledali kroz prozor misleći da imamo kolor prijemnik. Standard se toliko popravio da je kupljena „Škoda“, a nakon što je islužila svoj vijek trajanja i „Jugo“, auto koji su Hrvati kasnije – prvo sudjelujući u općejugoslavenskoj kooperativi njegove proizvodnje – ismijavali na sav glas. Do dan danas Hrvatska nema ni ideju, a kamoli vlastiti proizvod – automobil. Godinu ili dvije prije početka rata, moji su odlučili kupiti montažnu vikendicu što su i učinil od bosanskog poduzeća, jer je bila dvaputa jeftinija od slovenske Jelovice. Očuh je već tada gubio koordinate snalaženja u političkoj situaciji, iako je par godina prije dobrovoljno napustio SK vidjevši da „dečki“ puno pričaju a ništa ne rade na rješavanju rastuće ekonomske i političke krize. Obilazio je cijelu Jugoslaviju – od Palića do otoka Vira – raspitujući se za povoljni teren gdje bi je locirao, a sam dragi Bog ga je nadahnuo da se ipak odluči za dravsku obalu svog rodnog kraja. Kako je nakon Drugog svjetskog rata bio pilot Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, nakon izliječenog TBC-a poslan je u vojnu mirovinu. Bio je još mlad te je odustao od nje, zaposlio se, i kao civil, nakon cjelovitog radnog staža otišao u penziju. Kasnije se pokazalo – pri raspadu države – da je bio „budala“, jer bi mu se priznao veći iznos mirovine. No, iako su mu nudili izbor, ostao je doslijedan svojoj civilnoj mirovini. Kad su započele vojne čarke, izgubio je svaki politički kompas, ne razlikujući istinu od propagande zaraćenih strana, no svatko ima pravo na pogrešno mišljenje, posebno ako nije bio aktivno uključen u klanja kojima se novonastale države ponose. U to vrijeme privatizacije otkupili su i svoj dotadašnji društveni stan.

Majka se uglavnom priklanjala očuhovoj strani, sve dok nije uvidjela kako njegova netrpeljivost prema pastorku zbog neuspješnog životnog puta sve više prelazi u mržnju. U međuvremenu, iza mene bijahu dva propala braka iz kojih imam isto toliko krasne djece – sina kojeg smatram (unatoč mnogim prigovorima) najboljim čovjekom na svijetu; na žalost osjećajući da će perpetuirati očevu sudbinu, i mlađega koji uglavnom ne želi znati za mene. Majka bijaše veliki pušač – u najgorim periodima trošila je više od tri kutije na dan – čega se, otkad znam za sebe, bezuspješno pokušavala riješiti. To ju je najvjerojatnije i koštalo života – oboljela je od mikrocelularnog, najgoreg tipa raka pluća. I upravo u to vrijeme, uglavnom radi njegovih primjedbi na moj račun kojima mati nije podlegla, očuh ju je napustio. Od cijele obitelji, ostali smo majka i ja, na njenoj mirovini. Nikada neću zaboraviti tih manje od godinu dana nastojanja da je ohrabrim na borbu, i na njenu predaju koja je vrlo negativno utjecala na moj odnos prema jedinom ljudskom biću koje me zaista bezuvjetno voljelo. I dan danas se stidim svojih postupaka, te bih sve dao – sem svoje djece i sudbine drugih ljudi – da mi se vrati, moja majčica za koju znam da je nepovratno nestala, zadržavši se samo u sjećanju i mojoj savjesti. Na sreću, do četiri dana prije svog odlaska nije osjećala nikakve bolove, zahvaljujući flasterima koji ih preveniraju, a onda je umirala u najvećim mukama. Čovjek se, smatram, ne boji smrti koliko muka koje je mogu pratiti, i nikome – uključivo sebi – ne želim takav odlazak.

Često sam sa mnogima iz galerije životnih suputnika znao raspravljati o „prevažnim“ stvarima. Ima li ili nema Boga, o vanzemaljskim inteligencijama, društvenopolitičkim sistemima, socijalizmu, kapitalizmu, imperijalizmu, kolonijalizmu, o ratnim zločinima i zločincima, o sudbinama ljudi zbrisanih sa ovog svijeta, etici i moralu, pojedinačnim sudbinama i njihovoj zasluženosti ili nezasluženosti, ljubavi i seksu,…, a sada njih više nema i pitam se; tolike „bitne“ stvari koje smo rješavali prepirući se, svađajući se, slažući ili razilazeći se – kakve sad važnosti imaju za bića koja su jednom postojala kao prevažni dio mog života, a sada ih je dragi Bog ili prirodni zakon nepovratno odnio u daljine bez povratka? Vrijedi li i sekunda života utrošena na – u krajnjem skoru – bezvezarije kojima traćimo poklonjeni nam život, tih budalaština kojima kvarimo njegovu harmoniju? Ja svakako nisam vjernik, nacionalnosti mi ama baš ništa ne znače, političke stranke toliko prezirem da ni u snu ne bih mogao biti njihov član, fašizam mi je mrzak do njegovih korijena,…, no istovremeno znam da se sa tim stvarima čovjek mora nositi dok je živ. Mnogi vjernici kažu da je Bog isto što i ljubav, i kao što se različite izjave mogu promatrati i tumačiti sa različitih aspekata, zar nije prihvatljivo i za jednog nevjernika da bez ideoloških, mističnih ili svjetonazorskih predrasuda prihvati kako je najvažnija stvar u životu ljudskog bića upravo ona čijeg se manjka, ili davno prošlog ali u sjećanju zadržanog osjećaja, prisjeća. Ljubavi onih koji ga vole ili su voljeli. Sjećanje na moju pokojnu majku sve me više uvjerava kako je upravo tako. Svi mi kad-tad odlazimo u nepoznatom smjeru. Dali po „božjem pozivu“ ili prirodnom zakonu, praktično je sasvim svejedno kako tumačimo tu nužnost. To smatramo prirodnim poretkom stvari, koji se odvija po nekom – nama nepoznatom spisku. Neke odnosi nesreća koju ne uspijevamo predvidjeti niti prevenirati: pad aviona, sudar automobila, potres, tsunami, poplave ili požari,… Za neke se sami prekoredno pobrinemo svojim zločinima, unatoč biblijskoj „Ne ubij“ i „Okreni i drugi obraz“. Razvili smo cijeli sistem tumačenja „božjih zakona“ kako bismo ostali bezgriješni, ne u Njegovim već u svojim očima. Za sebe i svoju obitelj, poslije djedove smrti, mogu reći kako su stvari išle prirodnim tokom koji smo eventualno svojim nepromišljenim postupcima ubrzali. Mnogi drugi nemaju tako prihvatljivu – ako je čovjeku bilo kakva smrt prihvatljiva – sudbinu. Sad znam, ne dese li se stvari izvan mojih moći utjecaja, ja sam slijedeći u tom nužnom redoslijedu. Iz iskustva cijele svoje vrste shvaćam da je to u redu, i ne želim promijeniti poredak. Moja, naša djeca, imaju pravo na vlastitu sudbinu, onu prirodnu, neprekinutu agresivnim činima pripadnika svoje vrste, pa i prirodnim nepogodama ili nesretnim slučajevima. Zaslužuju pravo na život, na barem minimum ljudskog dostojanstva, razumijevanja bližnjih i njihove ljubavi. A ja, ja sam naprosto imao ničim zasluženu sreću. Čekajući poziv u neprekinutom nizu zauvijek odlazećih bića u memoriju potomaka, nadajući se kako će pamtiti da su i sve maglovitiji prividi iz njihova sjećanja jednom odisali optimizmom mladosti, imali želje, nade, uspjehe i razočaranja – bili ljudi od krvi i mesa upravo poput njih – na pamet mi pada završna scena filmskog klasika – „Prohujalo s vihorom“: After all… tomorrow is another day!

 

Poslije svega… sutra je novi dan!

tacno

 

 

 

3 comments

  1. Lara

    Babić u vremenu, vrijeme u Babiću. Svi mi imamo ovakve priče.

  2. sex pistol

    Priča o obitelji priča je o društvu. I obratno.

  3. Jagma

    Ne javlja se sada komentatorska žgadija koja je napadala ovog čovjeka.

Odgovori