«

»

pro. 06 2017

Ladislav Babić: Kud svi Turci tu i mali Mujo (Drugi dio)

Kud svi Turci tu i mali Mujo (Prvi dio)   

Još oko 1990. godine većina Hrvata je sebe sagledavala u okviru jedinstvene države, ali se već – kad je formiran prvi višestranački Sabor – pokazao otklon od jednostranačja (jednoumlja, kako se voli nazivati u usporedbi s potom nastalim i još uvijek trajućim bezumljem):

 

da bi 1992. već „imali Hrvatsku“:

 

u kojoj oni više ne žele ćirilicu:

 

jer su po njima padale bombe s navodno ćirilićnim natpisima, mada im valjda nimalo nije smetalo padanje „latiničnih bombi“ za vrijeme drugog svjetskog rata, s obzirom da se ovog pisma ne odriču.

Današnja većina građana, za pretpostaviti je – s obzirom na to koga su birali na predsjedničkim i parlamentarnim izborima – kao da više naginje ratnom zločincu Paveliću negoli antifašistu i komunistu Titi, mada upravo jednu „komunjaru“ smatraju ocem domovine. Naime, pobjednik izbora koji su u održani u proljeće 1990-te

„…Franjo Tuđman, u listopadu i studenom 1989. dao je intervju Poletu, u kojem je sebe ovako predstavio javnosti koja ga nije poznavala: „Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar!“. Štoviše, rekao je da ga cijeli život vode ideali onih hrvatskih komunista i marksista koji su pred strijeljanje u Kerestincu 1941. izviknuli parolu: „Živjela sovjetska Hrvatska!“ (Ili možda: „Živjela Sovjetska Hrvatska!“). To je bio čovjek koji je pobijedio na prvim demokratskim izborima: marksist, revolucionar, zagovornik „sovjetske Hrvatske“, general JNA. Nikakav liberal, nikakav Havel, nikakav čovjek civilnog društva, nevladinog sektora ili organizacija za ljudska prava. Kad je došao na vlast, vratio je na javnu scenu nekadašnje policijske funkcionere, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, a zadržao je i sve one vojne ličnosti koje su mu se htjele pridružiti (iz JNA je u Hrvatsku vojsku prešlo, prema navodima iz knjige „Oficir i časnik“ oko četiri od deset tisuća aktivnih vojnih lica), te je također ponudio „most“ za prelazak „na drugu stranu“ i najvećem broju pripadnika socijalističkih tajnih službi, uključujući i glavnim njenim šefovima. To je isto učinio i s članovima SKH, od kojih je najveći broj ušao u HDZ. Potom se angažirao u onome što najbolje zna – ratu i reinterpretaciji povijesti. U devedesetima je sustavno proganjao liberale i liberalizam – smatrajući da se radi o „žutim vragovima“, „soroševcima“ i protivnicima nove stvarnosti. Cijelu državnu strukturu ispleo je oko ideje „nacionalnog jedinstva“ i monolita, a ne oko ideje pluralizma i dijaloga. Homogenizirao je Hrvatsku: politički i etnički. Smatrao je da je pluralizam problematičan i već po definiciji – opasan za „temelje hrvatske državnosti“. U homogenizaciji – naročito etničkoj – je i uspio, što sam, a što uz svesrdnu pomoć srpskih ekstremista i nacionalista, koje je vodio potpuno isti ideal etničke homogenosti kao i njega. Rezultat njegova desetogodišnjeg vladanja Hrvatskom je etnički homogena Hrvatska. U njoj je 1991. bilo 22 posto pripadnika manjina, a 2001. ih je bilo samo 10.5 posto. U brojevima, ne-Hrvata je 1991. u Hrvatskoj bilo 1,047.909, a 2001. samo 331.383. Za to homogeniziranje nisu krivi, odnosno zaslužni (ovisi s koje pozicije se gleda) samo hrvatski nacionalisti, nego i srpski – koji su odbijali kompromise i integraciju u okvire novonastale države.“

Za života mu čkomeći sljedbenici (uostalom kao i svojedobni Titovi), nastojeći revitalizirati njegovu politiku, sve i svakoga proglašavaju „komunjarom“, jedino „tateka“ koji ih je donio na vlast nekako aboliraju tih atributa groznijih od najžešćih psovki.

Kako je većina birača jednostavno preglupa da izabere pravog kandidata oni mu se čak i u navodnoj demokraciji lako samonametnu. Manipulirati ljudima je prilično jednostavno za karaktere koji imaju dominantnu crtu manipulatora. Ima dosta strategija manipulacije, a stvar se odvija prilično lako, što demonstrira i zanimljiv pokus, pokazujući kako većina učas lako postane poput ovih ljudi izvan kruga:

Prisustvujemo novoj manipulaciji javnošću oko Piranskog zaljeva: kako ga razgraničiti sa Slovenijom (u okviru cjelovite Jugoslavije nije bilo graničnih problema, oko kojih se države jogune više od četvrt stoljeća)? Već spomenuti V.Velebit sudjelovao je u poslijeratnim pregovorima sa saveznicima u vezi Tršćanske krize. Evo kako je karakterizirao pregovore:

„Natezali smo se oko nekoliko metara terena da bismo mogli pred javnošću reći da smo pregovorima u izvjesnoj mjeri popravili postojeću liniju razdvajanja.“

Drugim riječima, manipuliralo se javnošću, iako se od samog početka pregovora znalo kako će oni ispasti (točnije, još od zauzimanja okupacionih zona s angloameričke, odnosno partizanske strane). „Pregovori“ oko demarkacione linije u Piranskom zaljevu upravo na to liče, dok nekad „jugoslavenske“ ribe bez problema plivaju amo-tamo bez pasoša, neprestano mijenjajući svoje „državljanstvo“. Čini se da je manjak inteligencije ponekad vrijednija karakteristika od njenog navodnog posjedovanja.

Vjerojatno još širom regije žive poneki ljudi od sto i kusur godina, u kojem periodu smo demonstrirali povodljivost jednog te istog naroda različitim sistemima i vođama. Kao što reče Branislav Nušić: Narodno oduševljenje, to je kad gomila viče, a ne zna zašto viče.“. Mogli bismo o temi manipulacija i savitljivosti masa u beskonačnost, razglabajući ne samo utjecaj političara nego i medija, „državotvornih“ intelektualaca i postojećeg političkog konteksta, kao i iznošenjem niza primjera od kraja osamdesetih prošlog stoljeća, preko raspada države, međusobnih optužbi zaraćenih strana, prikrivanja ratnih zločina, do onih najnovijih u sferi izbornih manipulacija, lingvistike, ekonomije, iseljavanja,… U državi gdje „državotvorni“ novinari izjavljuju da su spremni lagati za Hrvatsku (a oni koji to ne govore prilježno lažu danomice), dok biološki sinek od komunista smaknutog tajnika CK KPH govori kako on „nikad ne laže, već samo ponekad ne govori istinu“. Jednostavnije je završiti pitanjem, želite li radije biti sastavni dio krda ilustriranog na priloženim slikama, ili nalik osamljeniku unutar kruga na zadnjoj fotografiji? Sve ima svoju cijenu, pa ju je platio i označeni August Landmesser.

„U sukob s nacističkom strankom dospio je bio zbog nezakonite veze sa Židovkom Irmom Eckler. Potom je bio pritvoren i naposljetku poslan na vojnu službu, gdje je poginuo u akciji (upravo u Hrvatskoj, boreći se protiv partizana!); Eckler je poslana u koncentracijski logor gdje je po svoj prilici pogubljena.“

U tom smislu bunt prikazan fotografijom ima tek relativnu vrijednost – masa je konačno pobijedila jedinku, no najtragičnije je što je ona smrt dočekala ubijajući druge ljude, nesposobna za još jednu demonstraciju bunta, spašavajući vlastiti život oduzimanjem tuđih. Nije joj se posrećilo, ako bi se srećom uopće smjelo zvati da mu je uspjelo. Nema svatko odvažnu hrabrost Giordana Bruna ili Jana Husa, niti su ljudi sami po sebi predvidivi stvorovi. A tek život! Možda ga je najbolje definirao Čkalja: „život ti je bratac, sačulatac!“. Ne razumijete? Eh, pa gdje vi živite!

 

 

3 comments

  1. Borej

    Raskrinkavanje povodljive mase, odbijanje vjerovanja da narod nešto znači kad treba odlučivati o sebi samom. Babić je stvaio ogledalo ispred narodne iskežene face.

    Ističem ovu rečenicu koja me je osvježila: “Kao što reče Branislav Nušić: „Narodno oduševljenje, to je kad gomila viče, a ne zna zašto viče.“

  2. Stalker

    Babiću je li ovo Deklaracija o kojoj se ne smije imati stav?

  3. Ivan Marić

    Ogled od kojeg osjećam čudan okus u ustima. Okus istine, a ne mitova i poželjnjih rješenja. To sve je naprosto tako kako Babić piše. Najstrašnije je to što i sami pripadamo gomili u nekom trenutku svog života, ne znajući da smo upregnuti.

Odgovori