«

»

sij. 04 2018

Ladislav Babić: Juriš lake konjice

Jezik je evolucijski produkt razvoja ljudske vrste, nastao s namjerom da se unaprijedi komunikacija među ljudima. S namjerom utoliko (evolucija, naime, nema namjera) koliko je čovjek i sam utjecao na njegovu evoluciju kraj već pripremljenog hardverskog aparata sposobnog za raznoliku modulaciju zvuka. Upravo to je dalo, recimo pred gestama, prednost sporazumijevanju zvučnim valovima. Dakle, niti je jezik Gospodinov produkt kojim nas je snabdio, niti je nastao s namjerom da ih isti jednog dana pomiješa kako bi otežao naše uzajamno razumijevanje, a time i „put kojim težimo u svrgavanju Njegove moći“. Kao što postojanje naroda nije prirodno već socijalno, odnosno ekonomski uvjetovano (Biblija tumači postanak rasa od Noinih sinova – Šema, Hama i Jafeta – a daljnjom disperzijom njihovih potomaka širom svijeta nastali su narodi. Suvremene nacije rezultat su ekonomskih težnji kapitala za objedinjavanjem tržišta), slično je i s jezicima. Kako svaka akcija izaziva neku reakciju, jasno je da ekonomsko-političke promjene izazvane interesima „elita“ utječu na jezičke promjene (uključujući prevlast jednih i izumiranje drugih jezika u raznim historijskim epohama, dočim rasprostiranje spoznaja o stvarnosti putem jezičkog medija povratno utječe i na tu stvarnost.

Da se čovjek vodi(o) racijem, i da nije prirodnim slijedom stvari bio raštrkan širom planete, moguće bi već u ranoj fazi gledao uspostaviti jedinstveni jezik sporazumijevanja, što – doduše – tijekom povijesti pokušava, ali uglavnom prisilom prevladavajućih ekonomija i kultura a ne svijesnim činom koji bi do toga doveo. Naime, „sila Boga ne pita“, pa se slabiji i malobrojniji prilagođuju jačem i mnogobrojnijem. Naprosto se radi o evolucijskom principu održanja, još više potenciranom ukoliko ljudi nađu korist iz te prilagodbe. Komplikacije koje prate ovako prirodno ali posve neracionalno zbivanje – s gledišta najjednostavnije i najuniverzalnije sposobnosti sporazumijevanja svakoga sa svakim – mogu biti u osnovi i sasvim minorne, ali toliko utisnute u umove ljudi (programiranog interesima njihovih pastira, nazovemo li tako stvarne nositelje vlasti) da postaju kočnica ostvarenju najoptimalnijeg komunikacijskog zahtjeva današnjeg globalnog svijeta. Uzajamnom razumijevanju sa što manje napora. Kako, s jedne strane kompradorske elite raznih država štite svoje vlastite interese, dok ih s druge strane povijesni razvoj tjera na postepeno uviđanje kako je uzajamno razumijevanje što većeg broja ljudi u još većem njihovom interesu, to nastaju u pojedinim društvima sporenja oko uloge i daljnjeg razvoja „nacionalnih“ jezika. Što je društvo primitivnije, zaostalije u slijeđenju globalnih svjetskih tokova, to su sporenja žešća što je razlog za njih u osnovi manji. Takva su društva ove regije, točnije hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski narodi, koji svoju samobitnost poistovjećuju s jezikom kojim govore – u osnovi jednim jedinim, s minornim varijacijama koje ne ometaju uzajamno razumijevanje njihovih državljana. Štoviše, uzrok pravom nerazumijevanju nije jezičke već političke prirode, što elite zavisno od trenutnih interesa više ili manje potenciraju.

U ovom povijesnom trenutku regije, podrazumijevamo li pod njom ponešto smanjeni opseg bivše države, uvjetovan štokavskim dijalektom – osnovom standardnog jezika četiriju naroda – s gledišta laika (pripadnika „lake konjice“) kojemu je uzajamna razumljivost najbitnija jezična karakteristika, prijepori se najžešće vode oko sasvim beznačajne stvari uslovljene inzistiranjem na razlikama umjesto sličnostima. Oko imena jezika. Naziv jezika svakako nije stvar lingvističkih činjenica, jer isti skup činjenica se može po volji imenovati, upravo kao što to vlasti čine. Ali različito imenovanje ne znači da se ne radi o istom skupu činjenica, što nacionalistički vlastodršci upravo žele dovesti u pitanje. Govore li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi jedan ili više različitih jezika, svakako nije političko već prvenstveno naučno pitanje. Znanost se vodi kriterijima koje – za razliku od politike – tek relativno (ne)proizvoljno postavlja, ali kad ih jednom usvoji dosljedno ih se drži. U tom smislu, ne samo teza progresivnih regionalnih jezikoslovaca, već i široke svjetske lingvističke struke je, da se radi o jednom, policentričnom jeziku koji se sastoji od varijanti s – po uzajamnu razumljivost – nebitnim varijacijama. Kao što laiku nije potrebno o zakonu inercije znati mnogo više od pouke da se u automobilu veže pojasom, tako je i laičkom korisniku jezika nepotrebno više znati negoli ga podučava svakodnevno iskustvo komunikacije s regionalnim govornicima. Ali, kako su mase izuzetni hipnotički mediji, njihovi dreseri koriste nebitne razlike sebi u prid, raspirujući uzajamnu nesnošljivost podjednako uspješno kao što su ih svojim dresurnim postupcima natjerali na uzajamna ubijanja. Ovakvo aktuelno stanje stvari pokušali su progresivni jezikoslovci sva četiri naroda prevazići apelom široj (građanima) i užoj (ekonomsko-političkoj) javnosti, znanim pod imenom „Deklaracija o zajedničkom jeziku“, na čije pojedine navode ima primjedbi jedan od njenih tvoraca i potpisnika, ugledni filozof Boris Buden (u tekstu Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, po mom mišljenju pisanom po principu „zašto jednostavno, kad može komplicirano“), na neke od kojih ću se kao laik osvrnuti.

Buden daje sasvim nebitnu zamjerku koja ne dotiče lingvističku suštinu stvari, da neki potpisnici „Deklaracije“ nju ne smatraju političkim činom (apostrofirana jezikoslovka javno i jasno tvrdi upravo suprotno, i to uz prisustvo Borisa Budena, te bi on to morao znati; vidjeti video od 1:26:44 minute). Naravno, kao što je manje-više svako javno istupanje grupe viđenih ličnosti koje stoje iza neke ideje, politički čin, tako je i s istupanjem inicijatora (i kasnijih potpisnika) „Deklaracije“. Jeli ili nije, samo je pitanje ličnog stava i ništa suštinski ne mijenja na stvari. Mnogo je ozbiljnija njegova primjedba o navodnoj ahistoričnosti stavova „Deklaracije“, što će reći – povijesnoj neutemeljenosti u prošlim zbivanjima. Pojednostavljeno, to bi značilo da se ne vodi razlika o evolutivnim razlikama koje su uvjetovale današnje stanje, ali i potencijalnoj budućoj evoluciji jezika. Navodnu ahistoričnu temporalnost inicijatora (među kojima je i sam Buden) treba dovesti u kontekst sa istovremenim pristupom stvarima nacionalističke politike. Naime, kako oboje u isti čas na različiti način tumače iste činjenice, onda su pristupi jednako historični ili ahistorični, a lično smatram da se tada mora dati prednost shvaćanjima struke. A tek budućnost onda može jedne ili druge demantirati ili im dati za pravo. Buden, nadalje zamjera inicijatorima navodni paradoks koji proizlazi iz njihovih zahtjeva; naime – da oni najprije, po njegovim riječima:

„…garantiraju individuama… da usprkos postojanju zajedničkog policentričnog jezika iskazuju pripadnost različitim narodima, regijama ili državama; daju slobodu svakoj državi, naciji, etno-nacionalnoj ili regionalnoj zajednici da samostalno kodificira svoju varijantu zajedničkog jezika; garantiraju ravnopravnost sve četiri varijante; ostavljaju svakom korisniku slobodu da imenuje taj jezik kako želi; dopuštaju artikulaciju razlika u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu, itd.“,

da odmah potom

„…ti isti ‘potpisnici ove Deklaracije’ traže ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama; zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika; prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti; slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti; jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima; slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe; i konačno, slobodu „miješanja“, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.“

Paradoks se ogleda u tome, kaže Buden: „Dakle, isti subjekt koji slobodu daje, čak i državama, odjednom tu slobodu zahtijeva. Od koga? Od tih istih država?“, što on – uz ostale zamjerke – smatra manjkavošću ovog apela javnosti (usput rečeno, riječi „garantirati“, „zahtijevati“ i „tražiti“ se u „Deklaraciji“ ne spominju, a umjesto poslijednje upotrebljava se neizravnija, manje imperativna fraza „pozivamo na“). Po mišljenju autora ovih redaka, nikakvog tu paradoksa nema. Subjekt, kako on naziva grupu inicijatora i sastavljača „Deklaracije“, slobodu daje (on veli – garantira) kao neformalna grupa stručnjaka koju podržavaju i laici svojim potpisima, ali onda isti taj subjekt smije, može i mora tražiti od države da tu slobodu i ostvari – to je taj „zahtjev“ od država. Upravo tu se isprepliću struka i politika. Struka nešto – temeljem svojih spoznaja – formalno može predložiti, ali nema političku moć da isto ostvari; nju posjeduju samo države kao nositelji te moći – odatle se od nje to i „zahtijeva“. Kopernik i grupa njegovih aktualnih istomišljenika mogli su svijetu dati istinu o položaju Zemlje u svemiru, ali se samo od države (u ono vrijeme Crkve), kao nositelja autoriteta sile kojom nameće svjetonazore, moglo zahtijevati da ga usvoji i nametne. Dakle, kako od toga nije bilo ništa, ostavljeno je vremenu i obrazovanju da se ideja sama od sebe nametne, i tijekom povijesti bude od istih nositelja moći propisana kao naučna istina koja se izučava u obrazovnim institucijama. Ljudima je, primjerice, jasno da vjera nema nikakvu logičku niti praktičnu potporu u pojavnostima svijeta (izuzev neznanja kojim se onda iracionalno argumentiraju još nespoznate pojave), pa bi slijedom toga bilo moguće zamisliti od strane obrazovanih stručnjaka neku „Deklaraciju o neznanstvenosti vjere“, uz istovremeni zahtjev vlastima da se ona u praksi ozvaniči, što je – dakako – u ovoj povijesnoj situaciji nezamislivo (dapače, istovremeno se u školama podučava znanstvena istina i njena suprotnost, što ne može nego samo povećati kaos u ionako kaotičnim glavama laika).

Bez obzira na interne normizacije jezika – na što su inicijatori „Deklaracije“ prisiljeni pristati, jer ne žive u „zemlji iza ogledala“ već u stvarnom svijetu – osnova njihova zahtjeva je da se u praksi izbjegne rigidno cenzuriranje (ma svedeno samo na lekturu, čak ne mora biti niti ozakonjeno) načina izražavanja građana u javnom životu, napose školstvu. Da se ostavi sloboda praksi koja će utjecati vremenom na normu, i to je jedina prava historičnost (možda bolje rečeno, dinamičnost), koja se na različite načine može tijekom vremena realizirati – izglađivanjem ili potenciranjem razlika, ali ne silom zakona već u slobodnoj interakciji jezičnih korisnika. Upravo uzajamna razumljivost bi, prepusti li se sloboda praksi umjesto da se nameće silom zakona (onda to i nije sloboda!), trebala dovoditi do prvoga, umjesto da norma regulira praksu.

Pozivajući se na raniju, još neusklađenu (i slijedom toga, široj javnosti nepoznatu) verziju „Deklaracije“ – što je sa stanovišta ovog autora etički prilično diskutabilno, što čini se da i sam Buden shvaća (Drugim rječima, kognitivni dobitak mi je bio važniji od moralnog gubitka.“), on inicijatorima zamjera da u osnovi sukob između zajedničkog jezika i četiri njegova imena isključivo svode „na sukob između jezika, kao jednostavne i znanstveno provjerljive lingvističke činjenice i nacionalizma kao – političke, odnosno ideološke iluzije“. Vrijedi citirati dio njegovog teksta:

„Ova redukcija problema jezika i nacionalizma na odnos između činjenične stvarnosti i (ideološke iluzije) prije svega je sama žrtva Zato joj se činjenice ukazuju kao isključivo lingvističke činjenice koje nemaju ništa, ni s društvenim odnosima, ni s historijom, ni s ideologijom, ni, naravno, s politikom. Rezultat je arogantno dociranje sa stajališta „subjekta za koji se pretpostavlja da zna“, tipično za danas možda najefikasniju ideološku figuru na ovim našim prostorima, beskonačno izrabljivanu u frazama o ekonomiji koju treba prepustiti ekonomistima, povijesti koju treba prepustiti povjesničarima ili, kao u ovom slučaju, jeziku koji treba prepustiti jezikoslovcima. U tom smislu su potonji, nakon što su objavili činjeničnu istinu jezika, mogli u prvoj verziji Deklaracije predložiti i jednostavno rješenje problema: preimenovati u nastavnim programima sadašnje jezike, bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski u „Nastavni jezik“ (u nižim razredima) odnosno „Jezik i književnost“ (u višim). Dakako, to je trebalo biti samo privremeno rješenje koje bi trajalo dok se domaći lingvisti napokon ne usuglase oko zajedničkog naziva za jezik. Da bi to usuglašavanje moglo potrajati, autori prve verzije Deklaracije su unaprijed pretpostavili, pa su stoga predložili strpljivost: lingvisti bi se generacijama mogli usuglašavati oko naziva tog jezika. Svejedno, problem bi ipak bio riješen tako da čitavo to vrijeme „ne bi bilo osnove za segregaciju učenika što je bitno postignuće“. Uvjerenje da će problem rasističke segregacije izazvan političkom i vojnom pobjedom nacionalista na bivšejugoslavenskim prostorima biti riješen promjenom naziva jezika, odnosno nedoglednim usuglašavanjem lingvista oko njegova konačnog imena, ukratko, spretnim nominalističkim trikom, više je od obične naivnosti. Ono je izravan učinak depolitizacije jezičnog pitanja.“

U citatu ima mnogo istine, prvenstveno što se tiče očekivanja da će rigidni nacionalisti koji se – skoro već tri desetljeća – ne mogu usuglasiti oko jezičnih pitanja, to moći kad im pamet dođe u glavu, daklem „na sveto nigdarjevo“. Naravno da problem rasističke segregacije u školama i šire nebi bio riješen pukom promjenom imena jezika, jednako kao što neće biti riješen niti prepuštanjem uzde nacionalističkim elitama; dapače, jezičkim promjenama koje one nameću „rješenje“ će biti legalizirano i ozvaničeno, pa to uopće nije učinak depolitizacije jezičnog pitanja. Jer politizacija upravo znači pristanak na legaliziranje (to već u praksi i je tako), pristajanjem na diktat elita. Jezikoslovci koji su sastavljali „Deklaraciju“ svakako nisu „arogantni stručnjaci koji sve znaju“, niti se njihov nastup može podvesti pod:

„…tipično za danas možda najefikasniju ideološku figuru na ovim našim prostorima, beskonačno izrabljivanu u frazama o ekonomiji koju treba prepustiti ekonomistima, povijesti koju treba prepustiti povjesničarima ili, kao u ovom slučaju, jeziku koji treba prepustiti jezikoslovcima.“

Upravo spomenuti jezikoslovci nastoje involvirati govornike u odlučivanja o jeziku, pri čemu njegovo ime nije najbitnije, no svakako treba imati na umu da čak i kad odluku djelomično ili u cjelosti prepustite masama, one moraju biti od poštenih stručnjaka relevantno informirane o problemu. Pretpostavimo li (doduše, pomalo idealistički) da je znanstvenicima najbitnija istina i da oni žive za nju, dok političari nimalo idealistično žive za pretežito ostvarenje koristi relativno uskog kruga ekonomskih elita kojih su eksponenti (i svoje, dakako), jasno je tko je na etičkom tragu. No, život je nešto drugo. Dok se stvari ne zaoštre kad to više nije moguće, ljudi prave kompromise, često ni ne shvaćajući da je ustvari „dobrim namjerama popločan put do pakla“. Jedno od osnovnih regulatora povijesnih zbivanja (barem do sada) je načelo „tko jači, taj kvači“! Crkva je bila jača od Galileja, Kopernika, Darwina,…, današnji nacionalisti su jači od kozmopolitskih humanista i istinoljubaca. No, u konačnici su ipak prevladala galilejanska, kopernikanska i darvinistička učenja, jer povijesnu odluku moderira vrijeme a ne trenutni odnos snaga.

Budenov tekst zorno demonstrira da i među autorima usuglašene „Deklaracije“ ima različitih viđenja koja su uspjeli prevazići, ali pomislimo samo kako je onda teško usuglasiti praktički nespojive razlike znanstvenog i neznanstvenog, nacionalističkog svjetonazorskog diskursa. Svakako, uz ovih par kritičkih opaski na tekst autora kojeg izuzetno cijenim, i sam se pridružujem njegovom pozivu na potpisivanje „Deklaracije o zajedničkom jeziku“, kao pokušaju malobrojnog ali zdravorazumskog dijela naroda regije, da jezička zbivanja vrate u racionalno korito.

diogenpro

 

30 comments

Skip to comment form

  1. grey

    Hoće li se Buden osvrnuti na ovaj mali sukob na pravopisnoj ljevici? Bilo bi to veoma zanimljivio. No, sumnjam.

  2. Maki

    Jezik je prije susret razdora naroda, nego alat za njihovo spajanje. Tako je to na Balkanu.

  3. Vagabundo

    Čovjek bi očekivao d ase u RH govori hrvatski jezik. Što se govori u drugim državama, koga boli uvo? Ako ih razumijem, onda to nije loše, a ako ih ne razumije, a htio bih to, tražit ću prevoditeja ili učiti strani jezik. Nemam ništa protiv da u Crnoj Gori govore crnogorski, a u Srbiji srpski, u Bugarskoj bugarski, Makedoniji makedonski (i njih dosta razumijem, znači li i to da ….)

    Kraj diskusije i prioblema.

    1. Stalker

      Zemlja je okrugla! zemlja je ravna ploča. Svemir je star 10 000 godina, Svemir je star 7 mijijardi godina? Nemam ništa, po tebi, protiv i jednih i drugih? A znanost, a dokazi, a rasprave?

      Nema kraja diskusijama i problemima. Rat je vječan, mislim heraklitovski rat.

      1. Vagabundo

        Znanost? Koliko znanstvenika u RH je podržalo iznesene teze? Je li znanost sve što netko tko sebe naziova znanstvenikom ili tko ima doktorat?

        “Znanstvenik” SPN je iznio dijametralno suprrotne teze i teorije od “znanstvenice” Kordić. I što sad?

        Dragi druže, znanost je nešto što se uglavnom događa i odvija izvan ovih prostora. Zar bi u suprotnom jedan Tesla otišao iz ove ljepote?

        Prelako se laćaš za futrolu znanosti, a da nemaš pojma što se unutra nalazi.

        Nekad je od znanosti puno bitniji zdrav razum. Ja nisam znanstvenik, ali je moje stajalište zdravorazumsko. Pročitaj još jednom i reci mi što te u njemu bode i smeta. Koga vrijeđa? Kome prijeti? Koga diskriminira? Koga na bilo što prisiljava?

        1. Stalker

          Jedno je znanost, a drugo su mjesta gdje se ona skoncentrirano “obavlja” i razvija. Bavljenje znanošću je biznis, zato je Tesla otišao u Amerike. Ameri su nacija znanosti, jer plaćaju pametne iz cijelog svijeta. Isto je s Hollywoodom.

          Zdrav razum mi govori da sunce izlazi i zalazi; Zdrav razum mi govori da ne postoji ono što ne vidim; zdrav razum mi gvoori da popovi govore istinu i ponašaju se neporočno; zdarv razum mi govori da su crvi u hrani dokaz da je ona pokvarena…. Zdrav razum nije kriterij. Kriteriji se stvaraju uz pomoć vage mikroskopa, logaritamskih tablica.

          1. Vagabundo

            A svega toga kod Kordićke nema. Ni vage, ni mikroskopa, ni tablica. Ima međutim puno “sponzora” i cijela jedna upražnjena niša u kojoj je dobro nekad biti. Bili su tamo i lupige i halteri i ostali. Snježa se još dobro drži.

            Tesla se baš pokazao kao biznismen. Joj kad ti lupiš, zatrese se cijela ova ravna ploča 🙂

            1. Stalker

              A ti kad lupiš, ploča se rasprsne. Tesla nije bio biznismen, ali je je svoje ideje materijalizirao uz pomoć J.P. Morgana i Westinghousea, ultra-biznismena. Kod koga bi u Austro-Ugarskoj? Inače, što je trebao? baviti se izumima, demonstrirati ih, prodavati i imati metlu u guzicu da pomete halu poslije svoga rada?!

              1. Vagabundo

                Amerika je bila prvenstveno i ostala tehnološki vodeća zemlja u svijetu.

                Ako takav um nije mogaiu u takvom carstvu kakvo je bilo k&k kako onda vi klauni očekujete da krene današnje gospodarstvo u RH bez kapitala i bez Tesla? Da Plenki i Duspara izvuku jednog i drugog iz svog šupka?

                1. Frodo

                  ALI, imamo li i mi nekog svog konaj za trku s komparativnim prednostima?
                  Možda nam najviše smeta što sa susjedima govorimo isto? Ovdje stanuju budale koje se prepiru oko razlika jezika, a ne dogovaraju oko koristi što su slični

  4. Vagabundo

    Ma ne sekiraj se. Uskoro ćemo svi govoriti engleski, a onda vjerojatno kineski. Ja sam već počeo učiti kantonski 🙂

  5. Zeitgeist

    Iako je došao sa ruba carskog identiteta,i bio potomak hrvatskih plemića Draganića iz Zadra volio je reći da dolazi iz zemljoradničkog naroda Tesli je Hrvatska,odnosno Austrougarska dala široko obrazovanje,na što je bio itekako ponosan.

    I da, i preci njegove majke ,Kalinići ,također su hrvatski plemići.

    1. grof

      Kako, bre, da mu je tajko bio pravoslavni pop? I majka pravoslavka? Da nije neke čarobije izveo Burduš u tv serija? Jel morda njegov rođa bio Zrinski, mađarski plemić? Imam osećaj da se tu umešao i Bik koji je nasjeo i car Hirohito.

  6. Zeitgeist

    Moj pradjed,kaže Tesla u neobjavljenim dnevnicima prema Wikipediji ,a pročitao u “Vizionarske misli”,Nikola Tesla str.103 i 104 ,stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku Krajinu i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje.Imao je isturene prednje zube pa su ga prozvali Tesla ,po drvodjelačkoj alatki.Sin im bješe pametan dadoše ga za protu.

    Čitaj hrvatski koljenović plemić Draganić napumpo srpsko devojće i radi mira prešao na pravoslavlje.Mater hrvatica i svi ostali osim prabake,napumpanog srpskog devojčeta hrvati.

    ima jedna narodna rumunjska,kaže “Gdje si vidio zelenog konja i pametnog Srbina”,sjetim je se uvijek kada o Tesli zbore.

    1. Stalker

      Ti si šovinistička budala. Ovo “budala” je suvišno zapravo, jer svi šovinisti su automatski budale. Spominješ rumunjsku poslovicu koju prihvaćaš, pa te to razotkriva. Sličnih poslovica imaju svi narodi. Tako mađari imaju poslovicu Horvat nem ember (Hrvat nije čovjek). Treba li ju citirati kad se govori o Tuđmanu, na primjer?

      Tvoja kvazipovijesna sranja o Tesli su vrhunac zabluda i bespameti. Beznadežan si slučaj koji zabavlja javnost. Time ju ustvari prska šovinističkim drekom.

      1. Lara

        Još se diči sa poznavanjem povijesti. Komentator je to sa štakom, spor, nespretan i ljut na cijeli (nehrvatski) svijet.

  7. Zeitgeist

    Znam ja da biste vi htjeli svijetu srbinom ga prikazati,čak ste i uspjeli,iako je Tesla u Beogradu bio samo jednom u životu.Naveo sam da se radi o njegovom osobnom izjašnjavanju.

    1. Jagma

      Nećeš mi vjerovati, ali iskreno te žalim.

      Tesla je stanovnik svijeta, porijeklom Srbin.

      Koliko Židova nikad nije bilo u Jeruzalemu, kao ni Tesla u Beogradu, a Židovi su, kao što je on Srbin.

      Njegov doprinos čovječanstvu je ogroman i on je i Amerikanac i Mađar i Hrvat i Srbin i Eskim… A ti si moron, pripadnik nacije koja ima atrofiran mozak

      1. sitna

        Volim internet. On ipak pomaže da bolje uočimo sitne duše.

        1. Ubertroller

          tesla je bio srbin, ne bi bila trofazna struja, bila bi dvofazna da je bio hrvat

        2. Jelić

          Bolest sitnih duša je prelazna. Jedino cjepivo je ne čitati budalaštine.

  8. Zeitgeist

    Srbi sve svojataju svojima,pa ako je i jedna prababa samo bila srpkinja dok mi Hrvati sve što nije čisto hrvatsko odbacujemo i u tome smo nedorasli i neodrasli.

    Naveo sam literaturu,Tesla je po svom osobnom izričaju porijeklom od hrvatskih plemića i po ocu ,Draganići,i po materi ,Kalinići.Za srbe je samo srbin,kao što smo i svi mi od Virovitice do Karlobaga za njih srbi.

    1. Ivan Marić

      “Za srbe je samo srbin,kao što smo i svi mi od Virovitice do Karlobaga za njih srbi.”

      Za sve njih? Svi Srbi su, dakle, po tebi, na pozicijama Velikosrba i šešeljevaca? Upadaš u sve veće greške tj ostaješ dosljedan sebi kao čovjeku koji ima teške predrasude.

  9. Zeitgeist

    A što bi bilo da su osvojili prostor od Virovitice do Karlobaga.Ti bi sada bio netko ,,,a ne nitko.A mi bi bili pozatvarani i poubijani.Znali smo to,zato i jesmo u tenisicama i levisicama rasturili srpsku vojsku.Izbora nismo imali.

    Kako bi se srbi tek tada Dubrovnikom dičili,mnogo više nego Teslom.

    Interesantno da nitko od vas ne pokušava provjeriti moje navode,već svi apriori Tesla je srbin.

    1. Vagabundo

      Ne držim da je bitno što je Tesla nacionalno ili porijeklom. O tome doista mogu raspredati samo budale, jer Tesla je prvenstveno velik znanstvenik i čovjek koji je zadužio svijet.

      No, da bi Gundulić i Bošković bili Jovan i potomal nekog Boška, to si u pravu. O Tome su na RTS-u svojevremeno snimani “dokumentarci” i “sveže vesti”. Priče o srpskom Dubrovniku su bile toliko nakaradne, gotovo usporedive sa pričama o hrvatskom Nišu. Uf, čekaj, nije bilo priča o hrvatskom Nišu, Kragijevcu, niti Užicama.

      Srećom, nadam se da je vrijeme takvih budaletina prošlo.

      No, Tesla ostaje lakmus papir za budaletine: jesu li kiseli (tesla hrvat) ili su lužnati (tesla srbin) nije previše bitno. Bitno da papir mijenja boju.

      1. Zeitgeist

        Srbima je bitno da je Tesla srbin,tebi naravni nije.Naslijedili su njegovu ostavštinu u ime Jugoslavije i otvorili Teslin muzej u Beograda,iako Jugoslavije nije ni bilo kada je Tesla rođen.Da nije srbin već sam naveo činjenice.

        Politički Zagreb,nedorastao hercegovački kadar ala Mato Artuković, se devedesetih olako riješio Tesle,kao i Broza ili Matvejevića i mnogih drugih.

        Evo ,Mato Uzelca još uvijek drži u čistilištu,duga mu pokora.

  10. Zeitgeist

    E pa da,zaboravih ,pozdravlja vas austrijski feldmaršal Svetozar Borojević von Bojna.Pravoslavac ,ali je javno inzistirao na svojoj hrvatskoj nacionalnosti.

    O kako dobrih srba ima .
    ,baš sam nedavno razmišljao o njima.

    1. Stalker

      A tebe pozdravljaju Dinko Šakić i Andrija Artuković.

  11. Zeitgeist

    Mani svečom,znaš da ih ne volem.Baš duga pokora.

Odgovori