Ladislav Babić: Bauljanje: od primata ka Čovjeku

Grad Nejednakost

U fizikalnoj potki čovjekovoj osnova je koju on svakodnevnim životom nastoji kroz povijest ustrajno demantirati. Jednakost. Jednakost elementarnih čestica koje nas tvore, i jednakost smjerova “proticanja” vremena na mikrosvjetskoj razini. Postoji, doduše, više porodica elementarnih tvorevina, ali unutar svake familije svi su njeni članovi međusobno do krajnosti jednaki. Proton ne možemo razlikovati od drugog protona, neutron od neutrona i elektron od elektrona, a njihov skupni, podjednaki udio u izgradnji čovjeka najlakše je shvatiti činjenicom da bez ijedne od tih familija nas ne bi bilo. Mnogima su još i u ovom vijeku strani protoni, neutroni i elektroni – elementarne čestice – pa radije razmišlja o prahu zemaljskom iz kojeg je stvoren:

“Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” Stvorio ga je uzimajući sebe kao uzor (kakva samodopadnost!): Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.”

No, već je Solomon, sin Davidov, zamijetio u jednoj od knjiga Starog zavjeta ono što umirijadostručeno božje djelo – sem procentualno malih iznimaka, bile one vjernici ili bezbožnici – nije uspjelo do dana današnjeg: “Otkrih ovo: Bog stvori čovjeka jednostavnim, a on snuje nebrojene spletke.”. Odmaknuvši se od fizike i Biblije, istaknimo najbitnije: čovjek je struktuiran od jednakih “cigli”, a ako je “slika i prilika božja”, onda svakako nema nadmoćnijih i podložnijih među njegovim rodom – nema “boga nad Bogom” (barem u monoteizmu), pa onda ni “slike nad slikama”. Sva su, prema tome, ljudska bića “braća”, nemajući među njima jednakijih po potrebama, što je i spomenuti mudrac zapazio. Nadalje, nisu stvoreni narodi, već pojedinac – osoba, subjekt – pa nema nikakvog realnog, prirodoslovnog, religioznog ili filozofskog razloga zbog kojeg bi se neki od njih smatrao “izabranim”! To što su se neki samoizabrali, samo je njihov, i ničiji više, pogolemi psihosocijalni problem s kojim će se ili suočiti, ili će se preliti na cijeli svijet.

Dakako, čovjek je evolucijom ili božjim dahom (što je za naše razmatranje svejedno) upio u se i raznorazne sposobnosti, po kojima svakako nismo svi jednaki. Međutim, umjesto da ih – shvativši kako smo isti po potrebama (koje se mogu manifestirati u raznoraznim oblicima, mimo standardnog u se, na se i poda se), upregne u neposrednu korist svoje braće, on je izvukao sasvim krivi zaključak. O uzvišenosti vlastitoj nad ostalim “božjim slikama”, čime se automatski izdiže ponad originala po kojem je načinjen. Odlučio je vladati nad istovrsnicima, pretvorivši se u nakaznu sliku Boga, kršeći Njegovu zapovjed: “Nemoj imati drugih bogova uz mene.”! Ne samo da je stvorio sijaset drugih kojima se klanja, već se i sam prilježno prihvatio uloge Vladara. Sasvim dovoljan razlog da izleti iz Raja, da nije već odavno izbačen iz posve drugih razloga. Upitat će se netko, čega radi se autor ateist prihvatio tolikih biblijskih metafora, kombinirajući ih sa prirodoslovnim spoznajama? Razlog prilično prozaičan; ogroman broj vjernika (hrvatskih katolika je oko 86% udjela u populaciji) nikada nije, niti ima bilo kakvu namjeru prihvatiti se knjiga iz etike, dok bar par puta godišnje nosa sa sobom u bogomolju “knjigu nad knjigama” ili njezine ekvivalente, koju ako je i otvorio sasvim ju je krivo razumio. Nažalost, licemjerje je – mada opća karakteristika ljudskog roda – najintenzivnije upravo unutar vjerničke populacije, što je najvidljivije u razilaženju njihovih molitvi kojima se razbacuju i djela koja zbiljski čine! Ako vjernici prevladavaju planetom (oko 80%), onda oni i najviše lažu, kradu, siluju i ubijaju; to nije nikakva difamacija već osnovna logička konkluzija.

Evolucijom je vrlo lako objasniti prisustvo nejednakosti oblika i sposobnosti jedinki ljudskog roda, napose kad se uzme u obzir prenaglašeni, u socijalnu sferu prenešeni nagon borbe za opstanak. Ona međutim ništa ne govori o društvenoj jednakosti, jer ona nije biološka nego moralna kategorija. Rasap sposobnosti pojedinaca oko sredine “normalne statističke raspodjele” – atavističkog relikta animalne sebičnosti – oko koje se gomila većine subjekata, čini svijet takvim kakav jeste. Netko će reći kako “i život ima svoju logiku­ – opstanak i rast.”, pomiješavši pritom logiku kao znanstvenu disciplinu sa darvinističkim principom borbe za opstanak i održanjem najprilagođenijih. U svakom slučaju, takvom konstatacijom nije se udaljio dalje od amebe, šakala, lava, konja ili psa – jer rečeni princip vrijedi za svako živo biće. Jedino ga čovjek razumski shvaća i nastoji nadići, što u ovom trenutku jeste utopijska ali ne i utopistička žudnja, zbog nesposobnosti nadilaženja bioloških nagona utkanih u biće animalnog porijekla, kroz povijest praćenog gomilama leševa. Jedan jedini čovjek neprirodno “otpušten” prijevremeno sa ovog svijeta, pred bilo kojim humanim sudijom božjeg ili ljudskog porijekla, mogao bi biti relevantni svjedok licemjerja i zločinstva vrste kojoj pripada(mo). Možemo samo ponoviti:

Sama stvar, međutim, dobiva svoju pravu artikulaciju i značenje tek onda kad se uvidi kako kritičari utopijskog upravo postojeći svijet uzimaju kao princip svoje kritike i kao jedini kriterij za moguće razmatranje smisla što ga pojam utopije sa sobom donosi i u sebi sadrži. A tu smo već – filozofski gledano – posve u metafizičkim vodama u kojima se čitav problem razvodnjuje, naravno, za volju postojećeg (svijeta ili zbilje). Jer, umjesto da se u jednoj temeljitoj analizi dopre do spoznaje, kako i zašto je sama bit postojećega (građanskog, suvremenog) svijeta izvanpovijesna i antipovijesna (Hegel), i da upravo istrajanje u njemu vodi u nihilizam, nihilizmom se naprotiv proglašava utopijsko stanovište, kao i svaki misaoni i djelatni, dakle praktičko-povijesni napor da se prodre iz ovog nihilističkog zatvorenoga kruga postojećeg besmisla i bezumlja. I da stvar bude »filozofski kompletna«, u prilog takvoj tezi izvlači se čitav stari metafizički kategorijalni aparat (počevši s Platonovom idejom pa nadalje), kako bi se u krajnjoj liniji »dokazalo« samo jedno: Da jest tako kako jest, da je svagda tako bitno bilo i da nikako drugačije biti ne može! “

To, jednostavno zbog onih koji se ne mogu – po cijenu bezbrojnih leševa, eksploatacija, zločinstava, silovanja, mučenja,…, udaljiti od i psu instiktivno poznate “filozofije”: tu sam gdje sam, u trenutku u kojem sam, i nema smisla mijenjati ni prostor ni vrijeme, već se prilagoditi njemu (“i život ima svoju logiku­ – opstanak i rast”)! Svakako se nema smisla s njima svađati oko toga, jer tome zaista jeste tako, s obzirom da “Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda nebu / da nam nekak nebu.”. Sve ponad samozadovoljnog “kak je tak je, tak je navek bilo…” uživanja u vlastitoj supremaciji nad ostalima ili bespomoćnoj podložnosti poniženih, za njih je jalov posao “utopista”. Ono što oni ne mogu shvatiti, je kako:

“Za razliku od životinje koja je identična sa svojom prirodnom (vrstom), pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije, čovek je već svojim prvim istorijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivni put razvoja, pa je, proizvodeći uslove svog života i sebe u njemu, postao po svojoj biti revolutivno, tj. revolucionarno biće. On je time po svojoj biti upravo – utopijsko biće, jer taj svoj topos (mesto pod suncem) on nigde ne nalazi gotovim poput životinje, nego ga mora upravo stvoriti ili proizvesti. Time je on jedini postao i ostao – svetovno biće (biće svog sveta kao proizvoda). Odatle može slediti i zaključak kako je čovek stalno upućen na to da revoluira, tj. revolucionira uslove svog života, bilo mirno ili nasilno.”

Tako smo, preko revolucije koju većina poistovjećuje s krvlju i zločinima, sama ne odbijajući sudjelovati u njoj kad “pukne ora” ili je nadresiraju “prihvatljivim” razlozima, stigli do Marxa. Revolucija, ispravno shvaćena, nije doli “korjenit preobražaj, preokret na nekom polju života i rada” koji – u zavisnosti od uslova, a prvenstveno od protivnika koji privilegije brane i nasilnim sredstvima – i sam može biti takav. Nije “diktatura proletarijata”, krivo shvaćena po analogiji sa krvavim vojnim diktaturama, ono što s namjerom zabluđene ljude odbija od Marxova učenja, već indoktrinacijom usađen strah od… Čega? Mogu li poniženi izgubiti više od izgubljenog dostojanstva? Oni ne, ali cijelo bogatstvo mogu njihovi manipulatori, oni koji pod krinkom demokracije sprovode pravu diktaturu nad radnicima svijeta; marljivim, neobrazovanim ili slabo obrazovanima, nesvijesnima svog globalnog položaja i razloga koji do njega dovode, a napose rješenja koje je jedini izlaz za njih. Diktatura proletarijata, ispravno shvaćena, je naprosto nametanje ekonomske paradigme odgovarajuće radnim ljudima, a ne “šačici” bogatuna koji drže u ruci maltene svekolika svjetska bogatstva. Kao takva, ona predstavlja etapu na putu prema besklasnom društvu jednakih individua, “jednakih” potreba, koje zadovoljavaju kolektivnom brigom za svakog člana zajednice. To je put prema danas prezrenoj i krivotvorenoj riječi jednakost (bolje bi odgovarala ravnopravnost), ostvarenje koje se očekuje u podjednako prezrenom socijalizmu, odnosno stvarnoj demokraciji, nigdje i nikada još ostvarenima. Svakako, nepovjerljive ni vizuelna ilustracija nejednakosti neće uvjeriti, a kao test njihove inteligencije je pitanje: s koje strane ceste na slici žive eksploatatori, a s koje izrabljivani?

Grad Nejednakost

                                                         Photo: Johnny Miller/Rex Shutterstock

Nevažna je lokacija, a ima premnogo širom svijeta mnogo gorih primjera, pa bi vas se i ovaj više dojmio da lično ušetate s lijeve na desnu stranu ceste. Tko ne može shvatiti, zalud mu obrazovanje, vjera, kvaziinteligencija i slična mimikrijska pera kojima skriva vlastito nečovječje – izrođenu kopiju Boga. One koji uvijek izvlače prigovor kako je nejednakost – koju pravdaju željom za boljim životom, ali samo odabranih – pokretačka snaga razvoja društva (prema rastućoj nejednakosti!), podsjetio bih da je i bič izvrsna pokretačka snaga za ostvarivanje ličnih interesa. Čovjeka kojeg ideja goni na ostvarenje isključivo radi vlastite dobrobiti, a ne zbog izazova njena ostvarenja i dobrobiti zajednice, valja smatrati prijelaznim oblikom između primata i Čovjeka – iskonski zamišljene božje slike, prema kojoj je ovaj Amater realizirao močvaru zvanu čovječanstvo. Da nad njima svakodnevno iznova ječi knut kapitalizma, teško mu je shvatiti. No, predlažem misaoni pokus, koji bi svaka državna statistička institucija mogla realizirati (da ne opslužuje vlast, koja sa svoje strane opslužuje vlastite nadređene – kapitalističku elitu): upitajte beskućnike, nezaposlene, umirovljenike, privremeno zaposlene, one s prosječnom i s nadprosječnom plaćom, te njihove „vladare“ – tajkunsku elitu – kakav je njihov odnos spram jednakosti osnovnih životnih potreba svake bogomdane jedinke ljudskog društva? Stremljenje jednakosti ne valja shvatiti u smislu podmetanja, kako se želi da svi budemo siromašni. Samo prosječna svjetska plaća za godinu 2012-tu iznosila je 1480 PPP dolara, što je očito vrlo daleko od granice siromaštva i po svjetskim standardima. Termin jednakost svakako valja shvatiti u skladu s humanistički postavljenim marginama.

Perfidna indoktrinacija masa oko njenog ekonomskog položaja svakodnevno je vidljiva u niz „umjetničkih“ hvalospjeva „najboljeg mogućeg svijeta“, produciranih prosjeku koji nije vičan dubinskim pogledima, ali je zadovoljan „kruhom i igrama“. Primjerice, u epizodi televizijske serije koja veze nema sa međuklasnim odnosima, zločinka nosi maoističku šiltericu sa ogromnom crvenom zvijezdom, što prosječni um podsvijesno identificira slijedom: zločin – crvena zvijezda – revolucija – socijalisti/komunisti. Ergo, komunisti su apriorni zločinci! Marx je komunista, on je za socijalizam, daklem je i on najobičniji zločinac. Svakako da slične misli ne prate gledanje takvih epizoda, ali se podsvijesno urezuju u mozgove gledatelja stotina i stotina slično intoniranih filmova, serija, pročitanih knjiga,… Zahtjev za istinskom jednakošću svih ljudi, za njih postaje identičnim zločinačkoj ideji. No, istovremeno kapital nameće teme o kojima baš i nema među manje svijesnim osobama toliko kritičkih odziva. Primjerice, već se govori, i prije no je stvarna demokracija igdje ostvarena, o postdemokraciji:

“Društvene klase, ponajprije radništvo, koje su stvorile kritičnu političku masu potrebnu za nastanak zapadne demokracije, sada su na zalazu. U usponu je globalni kapital, potpuno pušten s lanca na neoliberalno brštenje po svijetu, okrupnjen fizički u multinacionalke, a financijski u umreženo svjetsko tržište novca. Maksimiziranje vrijednosti dionica je alfa i omega postojanja. Istodobno, u središnjicama političkih stranaka nastale su političke elite, više posvećene sebii svojim vezama s krupnim kapitalom negoli ispunjavanju političkog programa koji se tiče običnih ljudi, birača. Oni, to “biračko tijelo”, političkoj eliti zapravo i ne treba, samo joj smeta, osim u onom jednom jedinom danu svake četvrte godine.”

Prijelaz prema sustavu u kojem je biračko tijelo potrebno tek da mu svake četvrte godine daje formalni legitimitet, vjerojatno zamišljaju tako da gulikožama daju veće glasačko pravo (jer ga zaslužuju!) od oguljene većine čovječanstva. Pa, tako jedan od takvih bez stida predlaže “…da ljudi koji su više doprinijeli stvaranju dobrog društva, oni koji budu posjedovali više bodova minulog rada, imaju proporcionalno veće pravo glasa.”. Možda da ga oduzmemo nezaposlenima, a invalide i mentalne bolesnike koji su “samo trošak” eutanaziramo? Takva gamad htjela bi cijelo društvo struktuirati prema dioničarskom mentalitetu, gdje više dionica znači i veća glasačka prava, jer njihovoj nezajažljivoj pohlepi čak ni formalno jednako biračko pravo ne odgovara. Uostalom „korporativna demokracija“ preko TTIP sporazuma kuca na vrata, ako već nije u našoj svakodnevici. Kapitalizam se vodi principom “ako je meni bolje, bit će i društvu” za razliku od socijalizma, čiji bi moto mogao biti “ako je svima bolje, bit će i meni”. Nezamrla animalna baština čovjekova, kontra nerealizirane ljudskosti. Stvari se praktično nastoje formalizirati, kako bi se izbjegla rasprava o suštini. Primjerice, ljudsko nastojanje “…da pomoću sve produktivnijih sredstava, tzv. »tehničkih pomagala« i njihovim usavršavanjem olakša sebi život”, zovemo vijekom tehnike “… koji se čovjeku »popeo na glavu« zato što se tehnika od sredstva pretvorila u svrhu, cilj i bitni smisao života.“. Ako nitko drugi, barem bi zadrti vjernici morali znati da to mora biti čovjek! Kad to već vidi i “duhovni otac” dobrog dijela njih. No, vrlo je to daleko od empatijskog dijela vjerničkog uma, što je shvatio i Bertrand Russel odbivši biti kršćaninom (a uvjeren sam da je i spram inih vjera imao isti stav). Na kraju svog obrazloženja, pitajući se što činiti, kaže:

“Treba da stanemo na svoje noge i pogledamo svetu u lice – u njegove dobre i loše strane, njegovu lepotu, njegovu ružnoću; da vidimo svet kakvim on jeste i da ga se ne bojimo. Svet treba osvojiti inteligencijom a ne samo sedeti u njemu u ropskoj pokornosti pred svojim strahom. Čitava zamisao o bogu je proizašla iz drevnih istočnjačkih despotija. To je zamisao koja nije vredna slobodnog čoveka. Kada čujete kako se ljudi u crkvi ponižavaju i govore za sebe da su bedni grešnici i ostalo, to je vredno prezira i nedostojno ljudskih bića koja imaju samopoštovanje. Treba da se dignemo i svetu otvoreno pogledamo u lice. Treba da uradimo sve što možemo, i to će uvek biti bolje od onoga što su ovi drugi napravili kroz sve ove vekove. Za dobar svet su potrebni znanje, dobrota i hrabrost; nije potrebno da sa žaljenjem čeznemo za prošlošću i sputavamo svoju inteligenciju rečima koje su davno izrekli neupućeni ljudi. Potreban je neustrašiv pogled na svet i slobodna inteligencija. Potrebna je nada u budućnost, a ne osvrtanje na prošlost koja je mrtva i koja će biti daleko prevaziđena budućnošću koju će stvoriti naš um.”

Drugim riječima, preporuča svijesnu, aktivnu promjenu svijeta (sjetimo se slične Marxove inicijative iz „Teza o Feuerbachu“), nasuprot pasivnom klečeplazenju pred bogovima – naročito čovjekolikima. Ljudska evolucija ima svoj tijek; izuzetno je spora promatra li se u generacijskim a ne individualnim vremenskim intervalima. Religije već tisućljećima obećavaju raj na onom svijetu; realkomunistička doktrina ga je dovela (verbalno, naravno) gotovo do praga iduće generacije, a što mi – koji niti smo nadljudski Metuzalemi, niti smo iduća, nego upravo živuća, aktualna generacija?

 

 

15 comments

Skip to comment form

  1. Treba li ovome bilo što dodati?

    “Upitat će se netko, čega radi se autor ateist prihvatio tolikih biblijskih metafora, kombinirajući ih sa prirodoslovnim spoznajama? Razlog prilično prozaičan; ogroman broj vjernika (hrvatskih katolika je oko 86% udjela u populaciji) nikada nije, niti ima bilo kakvu namjeru prihvatiti se knjiga iz etike, dok bar par puta godišnje nosa sa sobom u bogomolju “knjigu nad knjigama” ili njezine ekvivalente, koju ako je i otvorio sasvim ju je krivo razumio. Nažalost, licemjerje je – mada opća karakteristika ljudskog roda – najintenzivnije upravo unutar vjerničke populacije, što je najvidljivije u razilaženju njihovih molitvi kojima se razbacuju i djela koja zbiljski čine! Ako vjernici prevladavaju planetom (oko 80%), onda oni i najviše lažu, kradu, siluju i ubijaju; to nije nikakva difamacija već osnovna logička konkluzija.”

  2. Iz Broda bježe ljudi, a ostaju primati. Majmuni trpe velikog gorilu na čelu grada.

  3. Jednakost? Ni med cvjetjem ni pravice!

    1. Jednakost ili jednakopravnost? Ogromna je razlika.

  4. Pomalo naporan tekst. Čita li ovaj filozof ovaj portal?

    Postavio sam davno jednostavan primjer i pitanje kako bi ga komunizam / socijalizam razriješio. Ni od jednog komentatora nisam dobio odgovor. Možda bi se mogao Babić okušati? Možda bi mogao objasniti kako iz same filozofske srži socijalizma / komunizma eliminirati nepravdu?

    Ideja zvuči zanimljivo i zavodljivo, ali u sebi nosi toliko nepravde koliko je ne nosi niti jedan drugi sustav.

    1. S HJP:

      Pravda je zakonom i običajima utemeljeno stanje u kojem svatko čuva ili dobiva materijalna i duhovna dobra bez štete po drugoga.

      Komunizam je filozofsko- ideološki projekt besklasnog društvenog uređenja u kojem su sredstva za proizvodnju u zajedničkom vlasništvu, a dobra se dijele sukladno potrebama članova društva.

      Dakle, oba termina govore o procesu (nešto što traje, što se mijenja). Nema Kraja povijesti, nema petrificiranja i dogovora o idelanome. Idealnome se teži. Zamisli pravdu kao stalnu akciju istine, a komunizam kao pravdu u raspodjeli bogatstva.

      Kako se eliminira nepravda, otklon od istine, slobode, jednakosti? Zakonima i njihovim provođenjem.

      1. Je, ali problem je što sam jednostavnim primjerom pokazao kako je komunizmu inherentna nepravda. Ona se svom svojom snagom pokazuje u samom startu.

        I kako hga popraviti? Tako da vremenom pređe u kapitalizam? Upravo se to i događa.

        Kapitalizam je uz sve svoje mane i nedostatke te također inherentne, ugrađene mane ipak miljama ispred komunističkog zla.

  5. Jednakost vs. pravičnost ili pravednost vs. kapitalizam

    https://pbs.twimg.com/media/CfwyrAkWcAEIOHX.png:large

    1. Ne, komunizam se zalaže za jednakost. kapitalizam nikada nije propagirao jednakost. A vidimo i iz tog primjera da jednakost i pravedsnost nisu ista stvar.

  6. Evo, Stalker te opet poučio! Zakonom, humanim ili nehumanim, svašta se može osigurati. Na primjer, u kršćanskim zemljama stoljećima je zabranjena poligamija, i ti nemaš dvije zakonite žene. Osigurano je propisano plaćanje poreza, i ti ga plaćaš. I tako dalje. I ti se nimalo ne buniš! Samo te smeta ekonomska pravednost. Nitko umjesto tebe ne može odgovoriti, zašto? A ma kakav ti bio odgovor, zakonom bi te se opet moglo prisiliti da se vladaš prema usvojenim pravilima. Kao što imaš jednu ženu i uredno plaćaš porez 🙂 Zakoni, ako su dobri, predstavljaju korekciju ljudske naravi, a one postepeno postaju dio nje.

    1. Odakle ovolike muhe govnare?

      1. Pa kad ima govana i govnara.

  7. “Ne, komunizam se zalaže za jednakost. kapitalizam nikada nije propagirao jednakost. A vidimo i iz tog primjera da jednakost i pravedsnost nisu ista stvar.”

    Zaista ti fali logike. Iz tvog primjera vidimo samo to, da kapitalizam ne propagira jednakost a komunizam ga potiče – i ništa više. Inače, pravednost je obuhvatniji pojam od jednakosti, pa ih niti ne možeš izjednačavati.

    I još nešto se vidi: da ćeš ti preokrenuti i nebo i zemlju u potrazi za “razlozima” koji bi opravdali tvoje ode kapitalizmu. A razlog je jednostavan i vrlo nehuman – “totorić” PeroSB nikako ne pristaje biti jednak sa stanovnikom doline Mekonga koji umire od gladi! Na tom principu i šljaka kapitalizam, dok šljaka, na veliko zadovoljstvo sitih “pera ždera”.

    1. Ima i u Hrvatskoj, usred Broda, Zagreba i drugih gradova dolina Mekonga.

  8. U Hrvatskoj se baulja… uopće, na svim evolucijskim razinama, a najviše od Pavelićevih ustaša do ustašoida pravaša. Hoće li se Hrvatska uspraviti?

Odgovori