«

»

sij. 08 2018

Darko Daky Lončar: Strast Hrvata prema mrtvima i wc grobnica braće Lončar

Foto: Internet

Mnogi bi se mrtvaci koprcali u zemlji i okrenuli tri puta u grobu, te potom i grohotom nasmijali, da pročitaju i vide kakvu im slavu i diku pišemo na mramornim pločama. Čudili bi se i sami zašto im tolike ogromne spomenike dižemo, zašto ih zaboga toliko veličamo i volimo kad smo im za života stalno jebali mater i zabijali nož u leđa.

Nitko na svijetu ne voli svoje mrtve toliko puno kao mi Hrvati. Naša ljubav i strast prema pokojnicima zavređuje pažnju istraživanja jedne posebne skupine psihologa, čak i filozofa koji bi pokušali dati i znanstveno tumačenje i obrazloženje ovome sociološkom fenomenu. Usudio bih se čak u pomoć pozvati i pokojnog čika Freuda, da nam on i psihijatrijski objasni i protumači  posebno  one svečane momente kada radimo gozbu za pokojnika, jedemo i žderemo pečenku, janjetinu, kobasice, kulen, paški sir, šljokamo lozovaču ili šljivovicu, u obiteljskim svađama za stolom sijevne nekad i nož, padne i krv i sve to u ime prevelike ljubavi prema pokojniku.

-Dis iz bjutiful, vot a wanderful moniment! Vaj du ju bild so big moniments?

-I dont nou…Jes, jes, hjuđ moniment!-odgovorim Mati

-Ez ingliš lords, ez Ingliš kingz! Vaj du ju love so mač jours ded men!

-Aj dont nou Mate, aj dont nou….

Našli smo se na našem brodskom groblju, moji rođaci iz Australije i ja. Oni su bili iznenađeni i osupnuti s tako velikim, ogromnim spomenicima naših pokojnika. Nikako im nije bilo jasno kako tako mala zemlja, siromašni ljudi, a svojim pokojnicima gradimo tako skupocjene i velike spomenike poput spomenika engleskim kraljevima.

To je za njih bio jedan čudesan kulturni događaj, podjednako zbunjujući i iznenađujući. Onda su skinuli sa sebe fotografske aparate i slikali, fotografirali naše velike, ogromne spomenike na groblju, slali odmah preko fesja i mejla u Australiju, dopisivali se i komentirali to kao neko svjetsko čudo, tražili objašnjenje i isčuđavali se, a posebno su bili šokirani kada su vidjeli da na grobnim, mramornim pločama stoje još i fotografije živućih osoba, ugravirano njihovo ime i prezime, godina rođenja, i sada samo čekaju da umru, pa da kao šlag na torti bude još dodana i godina njihove smrti. Kao da svi jedva čekamo da uskočimo u grob.

-Je li to neka neslana šala-pita me Ante, dok su se Mate i Adrijan smješkali i smijuljili. I dalje fotografirali,  jer nisu mogli vjerovati onome što su vidjeli.

-Ante moj, a što da ti kažem-samo sam ga blijedo gledao i slijegao ramenima pokušavajući prizvati u pomoć duh pokojnog psihijatra čika Freuda da mi on malo pomogne u davanju obrazloženja ovome doista zbunjujućem sociološkom i psihijatrijskom fenomenu.

Oni su opet tražili objašnjenje, a ja sam i dalje samo slijegao ramenima, zbunjeno im pokušavajući dati odgovor, da je to naša  tradicija, naša kultura, da mi u Hrvatskoj strašno volimo svoje mrtve i tako, svašta sam baljezgario i lupetao samo da opravdam taj djelić naše, očito bedaste i luckaste tradicijske hrvatske zagrobne kulture. Ante  dobro govori hrvatski jezik, dok njegova dva sina, Mate i Adrijan, ne znaju ni jednu jedinu rečenicu hrvatskog pa sam se s njima dvojicom sporazumijevao na engleskom.

Ovo je prvi put da su njih trojica došli u Hrvatsku. Kada mi je stric umro u Fremantlu, u Australiji, njih trojica su odlučili prvi puta spakirati kufere i posjetiti rodnu grudu i rodno ognjište svoga oca, odnosno dide Ivana. Za njih je Australija samo formalno država, a Hrvatsku najviše vole i nazivaju svojom domovinom. Naoružani žarkim domoljubljem, dres našeg rođaka Ivana Perišića ponosno svima pokazuju i daruju tako da cijeli svijet zna da je on naš prvi rod i ponos. U Australiji su osnovali nogometni klub Cro-Fremantle i time se diče, mašu na sve strane zastavama i suvenirima s istaknutim šahovnicama, upijaju  poput spužve sve što je vezano za našu tradiciju i hrvatsku kulturu. Sami su predložili i izrazili želju da posjete grob moga oca Dragutina, pa sam im uslišio i tu želju. Ante je tada na groblju u jednom trenutku izvadio iz svoga novčanika fotografiju i pokazao mi kako izgleda grob njegova oca Ivana u Australiji, i njihovo groblje; mala skromna, mramorna ploča, oko nje travica i to je to.

Isto kao i bijeli križevi u Americi. Moćna Amerika i bogata Australija rade skromne spomenike za svoje pokojnike, a mi se, kao siromašna i mala zemlja, takmičimo tko će svome pokojniku sagraditi veći spomenik, od dva tri metra,  da cijelo selo priča, da cijeli svijet zna, da svi znaju pa i mali zeleni na Marsu, koliko  mi Hrvati volimo naše mrtve.

A žive? A žive… ko jebe!

To je bio neki klik ili okidač koji me je nagnao na neka moja vlastita teoretska i filozofska promišljanja i razmišljanja na ovu temu.

Što kažete vi kao porota, čitatelji, zašto mi to radimo? Koje je vaše mišljenje?

Da li mi više volimo svoje pokojnike od bogatih Australaca ili moćnih Amerikanaca, zato što im pravimo i dižemo grandiozne velike spomenike? Da li mi misleći pretjerano na svoje mrtve, sažalijevamo zapravo svoje žive? Ili možda mrzimo svoje žive? Ili želimo na groblju dokazati svoj materijalni status, dižući visoke spomenike da paraju nebo?

Da li poštovanje naših mrtvih učvršćuje prijateljstvo živih? Mrtvi se ne stide, da li se mi zapravo stidimo svojih postupaka dok su oni bili živi, pa da onda operemo savjest, svoje grijehe, kada umru, dižemo im i gradimo velike sakralne spomenike. Kažu da mrtvi Hrvati bolje podnose jedan drugoga nego živi. Da li je to istina, ako je, zašto je to tako? Dragi čitatelji, vi ste porota i imate glavnu riječ.

Nakon posjeta našem gradskom groblju, zajedno smo otišli u posjet našem brodskom pjesniku, mome bratu, Dinku Lončaru Dinu, legendi i ikoni brodskog pjesništva. Još jednom velikom živućem spomeniku. Također vrlo zanimljiv slučaj za ovu priču, ili bolje rečeno fenomen.

Pjesnici su spomenici hrvatske kulture, to nije sporno, jer Hrvatska ima najviše na svijetu kvalitetnih i nadarenih pjesnika. I mi također, u našem gradu imamo jedan očigledan živući spomenik hrvatske kulture, čovjeka koji već evo, punih četrdeset godina stvara kulturu u našem gradu i piše poeziju, do sada je objavio najviše knjiga poezije u Brodu, točno dvanaest. Najviše od svih brodskih pjesnika.

No međutim, on je živ. To je njegov najveći problem, a mi ne volimo žive pjesnike. Da li netko pamti da je naša televizija, novine, radio, recimo ili neki od desetak naših portala s ovim čovjekom obavio ikada neki razgovor, neki intervju povodom izlaska njegove knjige, neku polemičku intelektualnu raspravu, da li je neka od naših brodskih institucija zaduženih za kulturu i razvoj kulture u našem gradu, ikada nagradila ili pohvalila neku Dinkovu pjesmu, neku njegovu knjigu, pozvala ga na neku pjesničku večer…NITKO NIKADA!

Kao da pjesnik s najviše objavljenih knjiga u Slavonskom Brodu uopće i ne postoji u našem gradu. Vjerojatno čekaju da Dinko umre, kao i svi pjesnici, a kada umre, eh, onda ćemo mu dizati veliki spomenik, onda ćemo ga hvaliti na sva zvona. Dinko je jedna karizmatična i kontroverzna osoba, izuzetno inteligentna, jedan briljantan i genijalni um i pitanje je samo vremena kada će se o njemu doista početi snimati filmovi. I tada mi Hrvati stupamo na scenu, ali tek kad on umre.

Eh, da, tada će se novinari rastrčati oko njegove kulturno-umjetničke baštine,  definitivno najveće u gradu, veće i od baštine Dragutina Tadijanovića, tada ćemo mi Hrvati pokazati koliko volimo naše mrtve i koliko se o njima brinemo, pokazat ćemo jako puno interesa za mrtvog čovjeka jer nas živ uopće ne interesira.

Pa bar da ga poslije teške bolesti netko nazove i pita: Pjesniče, kako si? Jesi malo bolje? Jel se opravljaš? Nitko nikada!

Dinko je još uvijek živ. To je problem! A mi Hrvati očito ne volimo baš previše žive ljude. Zato mrtvima i dižemo tolike spomenike. No, da se društvo i institucije sistema i države ne bi baš previše mučile oko njegova spomenika, mi ćemo onda, nas dva brata, jedan pjesnik, a drugi pisac, sami sebi podići spomenik. Odlučili smo, to će biti WC GROBNICA BRAĆE LONČAR. Turistička atrakcija grada Slavonskog Broda. Tu grobnicu ćemo sagraditi u dvorištu kuće zaboravljenog pjesnika, na Jelasu, gdje Dinko danas živi. U našem dvorištu. Grobnica će prema našem arhitektonskom rješenju imati karakter dva izgrađena poljska WC-a jedanpored drugoga, a vizualni identitet se sastoji od dvoja vrata, unutar jednog i drugog WC-a će biti smještena WC-školjka, velika plazma na kojoj će turisti dok seru, moći gledati filmove o braći Lončar, a na nježniku-WC papiru, bit će ispisane Dinkove pjesme i Darkovi romani, tako da će turisti dok kake, moći čitati i naša djela, naše romane i pjesme, prije nego što s nježnikom obrišu guzicu. Mogli bi tad naći vremena za čitanje i proučavanje naših djela, kad do sad nisu pronalazili vremena za to. Desno od WC školjke stajat će knjiga dojmova, desno skener, na kojem će moći skenirati sve ono što im se iz našeg literarnog opusa sviđa.

U WC školjke bit će prosut naš prah, jer mi ne želimo da se sahranimo na gradskom groblju, nego da se spalimo, kremiramo i onda našoj djeci ostavljamo u amanet obavezu da naš kremirani prah pospu u tu WC školjku i onda puste vodu. U Dinkovom zahodu bit će istaknuta slika Franje Tuđmana, jer je on nacionalno obojen pjesnik i hadezeovac, a u mome zahodu slika Josipa Broza Tita, jer sam ja komunjara. U Dinkovom zahodu bit će križ jer je on Hrvat i katolik, desničar, a u mome zahodu bit će okačena crvena zvijezda petokraka, jer ja sam Hrvat i ateist, marksist, titoist i ljevičar.

Pa sada, u zavisnosti od ideološke i političke opredijeljenosti naših građana, po nama će svi moći pišati i srati koliko god žele.

Ispred zahoda bit će velika kolona i red domaćih i stranih turista koji će čekati strpljivo da dođu na red. WC GROBNICA BRAĆE LONČAR bit će, vjerujem, vrlo zanimljiva turistička atrakcija grada Slavonskog Broda, puno zanimljivija od spomen-sobe Dragutina Tadijanovića u koju je uloženo milijun kuna, a koju nitko ne posjećuje i nitko od brođana ne pokazuje nikakav interes za nju.

I sada neka mi netko samo kaže, da mi Hrvati nismo opsjednuti mrtvima, grobovima, pokojnicima, sakralnim, zagrobnim životom… Nadgrobnim spomenicima.

Pa makar svi po WC grobnici braće Lončar i pišali i srali!

 

32 comments

Skip to comment form

  1. grey

    Što je pjesnikov brat ustvari htio reći?

    1. Popac

      Čovjek piše javni dnevnik. Iz staračkog Doma je prešao na groblje.

      1. Zoky

        Napreduje, sljedeća stanica mu možda bude Hrvatski Sabor!

  2. trol

    ja parte na drvetu pregledavam da vidim tko se spasio. Konkretno, zavidim mrtvacima.

  3. Frodo

    Tko je Dinko Lončar? Na internetu nema nijedne njegove pjesme.

    1. Darko Daky Lončar

      Tko je Dino Lončar? Čovjek koji je napisao najviše knjiga pjesma u našem gradu i koji je odbačen od društva i svijeta kao pas.

      1. Vitrina

        Tko ga je to odbacio? Po svemu sudeći sam se odbacio. Samoizolirao. Zar su njegove pjsme protiv društva, pa da ga stoga društvo odbacuje i kažnjava? Nije baš za sve krivo indiferentno društvo.

        Neka on piše olovkom, ali ako ima njegovih poštovatelja koji čitaju te silne zbirke zar nema nikoga tko ća barem jednu objaviti na nekom pjesničkom portalu?

        1. Darko Daky Lončar

          I samoizolacija je također oblik društvene i institucionalne izolacije jednog čovjeka. OSCAR WILDE

          1. dusa jebanusa

            Treba Dinku dat malo pičke i odmah će izać iz samoizlolacije.

            1. sitna

              Dušo, pa pokušaj, neka pjesnik izađe iz mraka kad mu prak padne na oči.

            2. trol

              ja sam isto u izolaciji 😀

              1. sitna

                Viči :oću Dušo iz izolacije izaći noću.

            3. Ludi djed

              E, Dušo, Dušo, gdje si? Ti si lijek za sve boli.

  4. Darko Daky Lončar

    Nema na internetu njegovih pjesama jer Dinko NEMA KOMPJUTOR, PIŠE PJESME OLOVKOM KAO U STARA VREMENA U BILJEŽNICU, živi u potpunoj kulturnoj i duhovnoj pa i fizičkoj izolaciji već 40 godina svoga stvaralaštva.

    1. Boki

      Pa kako da ne bude u izolaciji, ako se odcijepio od sveg svijeta?
      Danas je nikad lakše doći do željene publike. Nikoga se više ne može izolirati, odvojiti od potencijalnih čitatelja, slušatelja, gledatelja…

      1. Darko Daky Lončar

        Prijatelju, nije se on odcijepio od ovoga svijeta nego je on odcijepljen od ovoga svijeta. I to politički odcijepljen.

        1. Boki

          Nisi shvatio. Internet, facebook, youtube itd. – uz ovo, nikoga se ne može držati u izolaciji protiv njegove volje. Tvoj brat nema kompjuter, ali imaš ga ti, imaš i facebook za početak. Što ne koristiš to za konkretno osmišljenu medijsku kampanju kojom bi promovirao odabrane uratke iz zbirki tvoga brata – osmislite neki naziv, i svaki dan, ili svakih nekoliko dana objavite novu pjesmu. Ne košta ništa, samo malo truda da se ista prepiše.
          Dalje, koliko vidim, ovaj portal objavljuje djela raznih autora (primjerice Jagoda Kljajić) – da li ste što probali u ovom smjeru? Vjerujem da bi Lukić, kao ljubitelj poezije, ovome svakako dao prostor na portalu, zar ne? Opet, ništa ne košta osim malo truda.

          1. Darko Daky Lončar

            Pa upravo to smo i počeli raditi, zajedno uz pomoć moje dvije kćeri. Napravili smo kratki video film za početak-DVOBOJ PJESNIKA….DNO PROTIV TADIJE…
            STAVILI SMO GA NA YOU TUBE….Istina Veljko mi je ponudio da odaberem neke njegove pjesme i pošaljem na SBPeriskop…i upravo radim na tome…ali..i Dinko je malo težak po svojoj prirodi i ćudi…i uz najbolju volju da mu pomognemo svi skupa on je sam visokoautodestruktivna osoba i sam sebi najgori neprijatelj pokadkad…ja kao njegov brat moram prvo pokucat na njegova vrata jer on svoju sobu zove KABINET…i onaj tko želi s njim razgovarat mora prvo pokucat na njegov kabinet i najavit se…on se predstavlja kao dr. Lončar a ne Lončar, pa onda od doktora moram i službeno dobit odobrenje da njegove pjesme stavim negdje ili nekome pošaljem, i debelo obrazložit zašto i zbog čega… jer on je najveći hrvatski pjesnik, tako da se s najvećim hrvatskim pjesnikom mora razgovart s posebnim osjećajem za takt…a sve to košta i vremena i živaca… tako da s njim baš nije lako…ali…kreće se polako…

            1. sitna

              Najveći hrvatski pjesnik? Dinko? Ti si ironičan prema burazu ili si i ti skrenuo?

              1. sitna

                Prošvercaj u komentaru barem jednu njegovu pjesmu da vidimo njegovu snagu i kvalitetu.

  5. Darko Daky Lončar

    medijskoj i institucionalnoj izolaciji…zaboravio sam nadodati….

  6. zmija otrovnica

    Poznam Dinka. Dino je legenda. I najbolji pokazatelj i slika u kavom društvu živimo. nije on sam sebe odbacio nego ga je društvo odbacilo, povukao se u sebe i to je to.

    1. sitna

      Zmijo, Dinko je freaky, to znaju svi koji ga znaju.

  7. Darko Daky Lončar

    samo za Sitnu….URBANA LJUBAV….uvije s istim ženama na istim mjestima, uvijek s različitim ženama na različitim mjestima….najveći hrvatski pjesnik Dinko Lončar Dino

  8. Darko Daky Lončar

    JEDNA IZ POLITIČKOG PROGONSTVA DOK JE BJEŽAO PREKO RUSIJE, GRUZIJE U UKRAJINU….PO SVOJU CRNOMORSKU LJUBAV ŽANU KOROBARČEVU

    TE REŠETKE SOLITERA

    RUSKINJA S DUGOM KOSOM I ZELENIM OČIMA
    NOSI NA DLANU ŠIROKA POLJA GRUZIJE I PJEVA NIZ RIJEKU…
    TE…REŠETKE SOLITERA
    JOŠ JEDNA DJEVOJKA OTIŠLA JE U BIJELI SVIJET
    I NIJE SE OKRENULA
    PRED STARIM SVATOM IZ KOLONE
    SA ZVIŽDALJKOM KAO LOKOMOTIVA
    JOŠ JEDNA MAČKA JE ROĐENA BEZIMENA U PODRUMU
    MENI JE STVARNO ŽAO MAČKICE ALI MLIJEKA NEMA
    STANARI GRABE S VELIKIH PIJAČNIH STOLOVA
    I VUKU, VUKU…
    TE REŠETKE SOLITERA TI LJUDI U KOLONAMA
    ŠTO MISLE NA GORIVO, SEKS I RAKIJU
    TI SELJACI ŠTO LJUBE KLIP KUKURUZA KAO ŽENU
    PEKU RAKIJU, ORU I PIJU MORE IZ AMPERA
    POPUT KONJA IZ TOLSTOJEVOG DJETINJSTVA
    RUSKINJA S DUGOM KOSOM I ZELENIM OČIMA
    NOSI NA DLANU ŠIROKA POLJA GRUZIJE I PJEVA NIZ RIJEKU…
    TE…TE…REŠETKE SOLITERA

  9. Zoky

    E Daky, Daky, svi ovdje pišu o tvom bratu Dinku, ti si u drugom planu. Čini mi se da bi njegov klozet bio posjećeniji od tvoga klozeta!

  10. Darko Daky Lončar

    Dvoboj pjesnika Dragutin Tadijanović-Dinko Lončar

    https://www.youtube.com/watch?v=ux7SONX4Tgg

    1. Zoky

      Ne može se otvoriti, ponovo stavi link.

  11. Darko Daky Lončar

    Ovo je dvoboj pjesnika Dragutin Tadijanović-Dinko Lončar

    https://drive.google.com/file/d/0B5RA-9vxCeRiT0FYUXRPbTd0VGc/view

  12. Zoky

    Moram priznati nikad nisam pročitao nijednu Dinkovu pjesmu. Ali moram priznati da su mu lijepe ove pjesme iz dvoboja, Ruže za Vukovar i Tračnice. Ljubavne pjesme svi pišu, ali malo tko ima domoljubnih pjesama, kao da je pjesnicima ponestalo inspiracije u ratu ili su ih toliko svladale emocije da nisu mogli to prenijeti na papir. Tadijanovićevih pjesama se sjećam još iz školskih dana: Visoka žuta žita, Pjesma o dunji i ptici nezaboravna Dugo u noć, inače njegova najbolja pjesma po mom mišljenju.

  13. spiki

    Najbolja Dinkova ikad ! ” Pola čaše hladne vode više vrijedi od današnje gospode”

Odgovori