«

»

stu. 30 2017

Darko Daky Lončar: Ružice zla, nasilja i maltretiranja zaposlenika i štićenika u Domu za starije i nemoćne

Bio je to već petnaesti dan, štrajkao sam glađu, a onda sam se u jednom trenutku srušio na platou ispred Županije, koliko sam dug i širok, bilo je vruće ko u paklu, sunčanica me strefila u glavu, s velikim transparentom na kome je pisalo-GĐO. RUŽICE VIDAKOVIĆ-BUDITE I NAŠ ANĐEO ČUVAR-pao sam na zemlju u nesvijest .

Prišao mi je samo jedan pas lutalica i popišao se na mene. Svoj prosvjed zbog šikaniranja na radnom mjestu u Domu za starije i nemoćne počimao sam svako jutro u sedam sati ujutro pa sve do četiri sata popodne, šetajući ispred Županije gore dolje s ogromnim transparentom na sebi. Županija naime, upravlja i rukovodi Domom, a zamjenica Župana Ružica Vidaković bila je ujedno i Predsjednica Upravnog vijeća Doma, u Dom je dolazila svaki dan ujutro prije odlaska na posao jer su joj se u domu nalazili i otac i majka. Vedrila je i oblačila u Domu, žarila i palila, a cijeli Dom pretvorila u politički poligon i političku pozornicu na kojoj su svi zaposlenici trebali postati njezini poslušnici i uključit se u njezinu stranku te postati članovi HSLS-a.

Iz Županije su svaki dan, zbog mog prosvjeda s transparentom, zvali policiju, policija bi došla u džipu, mahnuli bi mi, i ja njima, onda bi se okrenuli i otišli. Svaka čast. Veliko hvala našoj brodskoj policiji. Nisu me htjeli dirati jer su vidjeli da ne narušavam javni red i mir, a ovi u Županiji su totalno popizdili na policiju. Ja sam morao biti samo discipliniran i mentalno jak da sve to izdržim.

Ružica Vidaković

Stvar je u psihologiji. Političarima je lakše vidjeti i podnijeti da deset tisuća ljudi prosvjeduje ispred  Županije, oni se tome samo rugaju, ali vidjeti samo jednog čovjeka s velikim transparentom, to im je strašan teret oko vrata, jer dolaze gosti, politički uzvanici u Županiju, dolaze razne delegacije i svi se pitaju zašto taj čovjek prosvjeduje. Pa zašto s tim čovjekom nitko ne razgovara? Treba dati objašnjenje i treba se pravdati zašto sam ja već tolike dane ispred Županije, a nitko ništa ne poduzima. Jedino što bi oni poduzeli je to da me bace u rijeku Savu. Onda mi je glasnogovornik Županije Zvonimir Penić predložio da idem štrajkati ispred Doma, a ne ispred Županije. Kategorički sam odbio, jer riba smrdi od glave, a ne od repa.

A što se tiče Doma, kada su djelatnici shvatili koliku moć ima Ružica Vidaković, kada su shvatili da ravnatelj Mišo Matić, bez obzira što je hadezeovac, nema zapravo nikakvu ulogu i da je samo obična lutka i marioneta u rukama zamjenice župana, u domu su odjednom liberalke počele nicati kao gljive poslije kiše. Dom je požutio.  Čistačica koja je čistila Dom, ubrzo je postala njegovateljica jer je u džepu nosila člansku iskaznicu Ružice Vidaković i put prema nebesima i visokim položajima u Domu bio je otvoren za sve one koji su se počeli baviti politikom i postali liberali. Ja se nisam htio učlaniti u Klub Ružice Vidaković, čak i usprkos „dobronamjernim“ savjetima da to učinim jer tada ću eto, dobit i stalno radno mjesto u domu i riješiti svoj gorući egzistencijalni problem. A mog prijatelja, štićenika iz Doma, su i telefonom po noći nazvali i također ga nagovarali na isto. I on je odbio, također. Zvonimir Olčar,  stopostotni ratni vojni invalid iz Domovinskog rata, zove me jedan dan telefonom da hitno dođem u Dom da mi nešto pokaže i kaže u povjerenju. Nisam znao o čemu se radi. Došao sam u Dom, a Zvonimir mi se žali, izbacili su ga iz dvorane. Tko te izbacio Zvonimire, pitam ga?

Liberalke. U dvorani je bio veliki politički skup kome je nazočio osobno Predsjednik HSLS-a Darinko Kosor. A u prvim redovima, sve naše liberalke iz Doma ili preciznije rečeno, gotovo sve djelatnice Doma. Gle, pa među njima je i moja šefica, socijalna radnica Marija Filipović, najljepše noge Slavonije i Baranje, uopće nisam do tada znao da je i ona liberalka. U invalidskim kolicima Zvonimir je tada prekinuo sastanak i pred svima žalio se Jadranku Kosoru na bahato ponašanje Ružice Vidaković u Domu, žalio se što maltretiraju njegovog prijatelja Darka Lončara, što su mi liberalke smjestile igru, namještaljku mi spakirali i ostavile me bez egzistencije, te što su mi zabranili dolazak u dom i uskratili  moje ustavno i zakonsko pravo na posjetu prijateljima iz Doma.

Jadranko Kosor je tražio objašnjenje, a liberalke su Zvonimira arogantno i bahato odstranile iz dvorane, okrenule su njegova invalidska kolica naopačke i izbacile ga iz sale ko vreću krumpira. Ružica Vidaković mu je tada rekla da je on obični dezerter, a ne nikakav stopostotni ratni vojni invalid. Čovjeka je to jako pogodilo. U Domovinskom ratu je izgubio sve što jedan čovjek može izgubiti. U velikosrpskoj agresiji i granatiranju grada, ostao je bez svoje kuće, sravnjena je sa zemljom. Dobio je snajperski metak u kralježnicu i doživotno ostao paraliziran i prikovan uz invalidska kolica. Žena ga je ostavila, djeca otišla svojim putem dalje, i ostao je sam u svojoj sobi sa svojim invalidskim pomagalima. To mu je sve što mu je ostalo od života. Dok sam štrajkao ispred Županije on je bio jedini iz Doma koji mi je pružio moralnu podršku, dolazio je svaki dan u invalidskim kolicima ispred Županije, pisao je pisma Županu i objašnjavao mu da sam svoj posao radio profesionalno bez i jedne mrlje u svome radu, ali ništa nije pomoglo. Molio je za razgovor sa županom,  ali župan uopće nije reagirao, nitko nije želio razgovarati ni s njim ni sa mnom. Prolazili su svaki dan pokraj nas dvojice ko pokraj turskog groblja. Jedini kontakt sa županom Danijelom Marušićem je bio taj što mi je službeno preko svog osobnog konobara poslao sok Fantu. Da se malo okrijepim. Totalno licemjerno, ironija i sarkazam, a eto, čovjek mi nekako kad ga gledaš na televiziji izgleda fin, uljuđen, blag, rekao bih, prava dobričina i ljudina. Duša od čovjeka.

Mojoj kćeri uredno preko svoje zamjenice Ružice Vidaković uredno svaku godinu u koncertnoj dvorani Ivana Brlić Mažuranić dodjeljuje zahvalnicu i priznanje kao uzornoj sportašici godine, a to što dijete nema šta za jesti i što su njezinom ocu spakirali igru u Domu, to se gospodina župana uopće ne tiče. Hvala župane na vašoj Zahvalnici mojoj kćeri!

Pa bar je prema stopostotnom ratnom vojnom invalidu mogao kao župan pokazati malo samilosti i razumijevanja za razgovor da čuje iz prve ruke što se to u domu događa. I zašto štrajkam glađu. Zanimljivo, slušam komentare djelatnika iz Županije koji prolaze pokraj mene, gotovo svi predviđaju i govore mi da me nitko u županiji uopće neće primiti na razgovor. Dakle, djelatnici županije koji tu rade misle ili bolje reći znaju koliko su župan i njegovi suradnici bahati, bešćutni i ravnodušni prema boli i muci svojih građana. A najvažnije je da župan nakon svake izborne pobjede na velikim plakatima po gradu napiše-HVALA BROĐANI. A jednog Brođanina koji 15 dana ispred Županije štrajka glađu, ne želi ni vidjeti ni primiti na razgovor, ni mene ni stopostotnog ratnog vojnog invalida. I odmah su poslije toga na njega krenuli đonom.

Da mu se osvete, kasnije su upadali u njegovu sobu u Domu,  nosili su sa sobom fotografski aparat te su fotografirali njegova invalidska pomagala da to tobože prikažu kao nered u njegovoj sobi, a nered je dovoljan razlog za motiv da ga izbace iz Doma, jer eto, štićenik doma ne održava uredno svoju sobu.

Pa kako može čovjek uredno održavati svoju sobu kad uopće ne može ni ustati iz

kreveta, iz stomaka mu šiklja krv, na stomaku mu velika rupa,  a noge su mu potpuno paralizirane i treba mu pomoć njegovateljica da ga dignu iz kreveta i stave u invalidska kolica. Ali, fotografski aparati škljocaju i dalje, liberalke su neumoljive i glume forenzičare i traže način i razlog kako da ga eliminiraju i potjeraju iz doma. Dno dna etike i morala, samo dno dna nehumanosti, nasilja i zla.

Mišo Matić

Psihičko i fizičko zlostavljanje jednog stopostotnog ratnog vojnog invalida, čovjeka po svojoj prirodi vrlo borbenog,  istinoljubivog, pravednog, pokušavaju slomiti na sve moguće načine. Onda idu korak dalje i pišu pisma Ministarstvu socijalne skrbi, da mu prekinu slati novac  za smještaj u Dom, jer da on nije nikakav stopostotni ratni vojni invalid. Eto, vjerojatno čovjek glumi stopostotnog invalida??? I Ministarstvo mu obustavlja daljnje financiranje smještaja u dom. Žalosno i tužno što sve ovo rade jednom invalidu. A župan Danijel Marušić šuti. Zvonimirova djeca su onda morala dalje nastaviti financirati njegov smještaj u Domu. A moja gladovati jer sam raznim smicalicama i namještaljkama u Domu ostao bez egzistencije. Riješili su se Lončara, sada trebaju još i Olčara. Lončar i Olčar su im trn u oku, jer ugrožavaju harmoniju njihovog komoditeta i potpune nezainteresiranosti i za štićenike Doma i za rad u samome domu. Najvažnija je samo politika i članstvo u žutom klubu Ružice Vidaković. Gaze preko mrtvih, laktare se i nadmeću tko će biti novi ravnatelj, gledaju samo svoje fotelje, moć i položaj,  a za svoje kolege i štićenike u Domu baš ih briga.

Pa eto tako i domski vozač Ivica Alilović želi postati novi ravnatelj doma, pljuje po starom i stremi ka nebeskim visinama.  I bogami, i postao je novi ravnatelj doma i dva mjeseca u predivnom kangar odijelu i kravati glumio je ravnatelja Doma sve dok i njega nisu smijenili. Jer su otkrili da ima neku bosansku bože sačuvaj diplomu, i njemu također kopaju po prošlosti i saznaju da je u ratu švercao neke cipele i benzin u nekim cisternama, što li, pa onda zbrisao u Njemačku, pitaj dragog boga koliko je sve to istina, pa onda i njega smijenili. Živi cirkus.

Ja sam radio na Ugovor na određeno vrijeme od četiri mjeseca na radnom mjestu terapeuta. Zadnjih dana po isteku ugovora, došao sam u kancelariju ravnatelja Miše Matića i pitao da li mi se ugovor produžava dalje ili ne. On je sjedio sam u svojoj kancelariji, čitao je novine, podigao je pogled i rekao mi:

-Darko, ispunio si sva naša očekivanja i ugovor ti se produžuje dalje.

Zahvalio sam se ravnatelju, istrčao sav sretan ko malo dijete van iz njegove kancelarije i tada sam napravio kobnu grešku. Grešku svoga života. Fatalnu grešku koja će me skupo koštati egzistencije, neimaštine, siromaštva, jada i čemera svih ovih zadnjih godina. Naivan kakav već jesam, svim liberalkama u Domu javljam radosnu vijest da će mi ravnatelj Mišo Matić produžiti Ugovor, misleći da će se i one radovati zajedno sa mnom.  A time sam zapravo potpisao svoju smrtnu presudu. Umjesto da sam mudro šutio, jer, što manje ljudi zna za tvoju sreću bit ćeš sretniji u životu. Ali, ne, ja budala svima njima javljam da mi se Ugovor produžuje.

Onda se liberalke ujedinjuju, sastaju se po njih desetak potajno u kancelarijama, kuloarima, kućnim tajnim posjetama i kuju planove kako Darka eliminirati s radnog mjesta. Pa tako baš tih zadnjih dana- na svom radnom mjestu pronalazim poruku Nemanjo-SRBINE. Tlak mi počinje skakati nebu pod oblake. I zanimljivo, sve se ovo događa tek nekoliko dana prije isteka moga Ugovora.

Odlazim onda kući, uzimam Izvod iz matične knjige rođenih, odlazim u foto Brezu i fotokopiram ga u više primjeraka i na sastanku pred ravnateljem i svim okupljenim djelatnicama dijelim im svakome po jedan primjerak i obraćam im se riječima:

-Evo drage moje kolegice, vidim da vas jako zanima šta sam po nacionalnosti. Hvala onoj koja mi je napisala poruku NEMANJO SRBINE. Pa vas molim da pogledate narodnost mojih roditelja-otac Dragutin-nacionalnost Hrvat. Majka Iva Senka nacionalnost Hrvatica. Dakle, ako je moj otac po nacionalnosti  Hrvat, a moja majka Hrvatica, šta sam ja onda po nacionalnosti? Kinez, Afganistanac, ili Nemanja Srbin kako ste mi vi to lijepo napisali.

One sve šute, pognule glavu dolje i gledaju u moj rodni list. Ali ne daju se zbuniti. One su odlučile da na moje radno mjesto zaposle svoju kolegicu, a da mene potjeraju na ulicu. Treba im sada samo jak motiv i razlog. A gdje sam ja bio 91. godine? Novo pitanje i nova dilema. Sigurno sam bio u četnicima, pa sam se sada eto, poslije 20 godina vratio u svoj rodni grad da ubirem plodove demokracije.  Tlak mi opet počinje skakati nebu pod oblake. Gdje sam ja bio 91. godine?  U pički materinoj, da prostite, eto gdje sam bio. Sigurno sam sada neki ubačeni kosovac ili udbaš??? To uvijek pali. To je uvijek aktualno. Taktika-nametni sumnju i eliminiraj svoga kolegu na radnom mjestu. Iz Sinja mi javljaju na moju privatnu adresu da iz Doma službeno traže odgovor, da se raspituju i kopaju, traže pismeno podatke o meni, gdje sam bio i šta sam radio 91. godine. Jadno i tužno. Kada sve to saznaju onda će ih vjerojatno zanimati jel mi dida bio u ustašama ili partizanima. To je danas jako bitno. Kad više ni to nije upalilo, onda me jedna liberalka prijavljuje, zamislite, da sam svoju šeficu za Božić, prilikom čestitanja i uručivanja božićnog poklona poljubio, zamislite gdje. U čelo. Pa kud baš u čelo. Mrtvaci se ljube u čelo. Da je rekla u pičku, da prostite, možda bih danas bio u zatvoru. Srećom, nije. Spasila me moja šefica Marija Filipović jer je rekla policiji istinu da sam joj samo pristojno i kulturno čestitao Božić i pri tome ju bezazleno od dragosti poljubio u čelo. Marija, svaka čast!

Ne znam više ni sam da li da se smijem ili plačem, a do smijeha mi baš i nije. Dvoje djece i cijela obitelj mi ovise o toj jednoj plaći, što moje drage kolegice iz Doma baš puno i ne zabrinjava, jer one su sve liberalke i njihova egzistencija nije ni upitna ni ugrožena.

Pukovnici i generali hrvatske vojske vjerojatno nemaju pametnija posla u životu pa su eto, Darku dali trosobni stan u centru Sinja, samo tako, na lijepe oči. Od muke, ne znaju više šta će, ponovo se njih desetak sastaje po kancelarijama i kuloarima i smišljaju nove pakosti. Kako da osujete odluku ravnatelja Miše Matića da mi produži ugovor. Dogovaraju se što će koja reći, koju laž i psinu smisliti, koja će to potvrditi. Ružica Vidaković s tim tobože nema ništa, ona uredno dolazi u dom svaki dan, a domska frizerka mora s posebnom pažnjom frizirati zamjenicu župana, da bude lijepa i elegantna, da bude uvijek zadovoljna svojom novom frizurom tipa – svila šuška, šlingeraj se širi. Nakon izlaska iz domskog frizerskog salona Ružica Vidaković ritualno obavezno navraća u kancelariju ravnatelja Miše Matića s povišenim nadmenim tonom:

-Mišo ovo, Mišo treba ono, Mišo zašto nisi napravio ovo, Mišo zašto nisi napravio ono….

Danijel Marušić

Mišo je uvijek morao trčkarati za njom ko psić za svojim gazdom i obavezno se brinuti da oko njezinog tate i mame bude svaki dan bar pedeset medicinskih sestara i njegovateljica i da im ništa ne fali. Ni dlaka s glave.  A za ostale starčiće u domu, ko ih jebe! I njih i Darka i Zvonimira Olčara i sve one koji nisu liberali i članovi HSLS-a ili HDZ-a. Onda me ravnatelj jednog dana zove i kaže mi da moram otići u sobu Ružičinog oca i pomoći mu da sastavi neko oproštajno pismo partizanki Smilji, njegovoj ratnoj kolegici koja je upravo preminula. Ali me upozorava i u dobroj namjeri mi skreće pažnju da je njezin otac veliki komunista, bivši partizan, podosta arogantan i bahat i da strogo vodim računa što govorim o partizanima i komunistima, jer ako netko kaže nešto protiv njih, Ružičin otac odmah se laća pištolja. I tako, sedam dana smo Mišo Matić i ja morali sastavljati i prepravljati to oproštajno pismo jer gospodinu uvijek nešto nije bilo po volji. Kad su mi živci bili već pri kraju, poslao sam u tri lijepe pičke materine i to oproštajno pismo i partizanku Smilju.

Otac Ružice Vidaković  mi je pri tome stalno spominjao neku Nadu, Nada ovo Nada ono. Nije mi bilo jasno o kojoj to Nadi on priča jer Ružicu uopće i ne spominje. Tada mi je objasnio da se njegova kćer uopće ne zove Ružica, nego da je njezino pravo ime Nada. Nada Vidaković. Ali da je Nada srpsko ime, pa je ona onda svoje ime promijenila u Ružicu da zvuči malo više hrvatski, a ne srpski. Zbog politike.  Iako sam ateista, počeo sam se krstiti i lijevom i desnom nogom.

Poslije toga, dom se ponovo pretvara u veliku političku pozornicu. U dom dolazi Nadan Vidošević kao predsjednički kandidat na izborima i drži govor pred svim okupljenim štićenicima iz Doma. U izlaganju ga prekida jedna osoba. Otac Ružice Vidaković i javno pred svima mu kaže da i njega i sve hadezeovce treba poslati na Goli otok jer su opljačkali i pokrali Hrvatsku. Eto, ja i on se bar u nečemu slažemo. Svi zanijemili u dvorani. Muk. Tišina. Nadan Vidošević se znoji i preznojava. Pocrvenio od muke, a onda se u jednom trenutku pokupio i otišao. Mišo Matić propao je u zemlju od sramote i muke. A toliko se jadan trudio da bude dobar domaćin i ugosti na najbolji mogući način predsjedničkog kandidata Nadana Vidoševića. Ali tko šta smije reći, jer to je otac Ružice Vidaković. Moj politički zadatak je bio da u svoju kancelariju smjestim sve čokolade i bombone koje je Nadan Vidošević donio kao poklon i donaciju štićenicima Doma. Dok je on držao govor, ja sam požderao pola čokolada i bombona, a pola podijelio babama i đedovima u domu. Jebi ga. Pošteno i bratski. Kakav bi ja to bio Hrvat kad ne bi malo i krao?

A politika u domu se nastavlja i dalje. Za Ružicu Vidaković morali smo u Domu jedno cijelo popodne ostati i puniti čokanjčiće rakije za njezin HSLS. A tko smije šta reći? Šuti, trpi i radi. Cijeli dom je mirisao na šljivovicu, radili smo u dvije smjene, dok ne padneš na zemlju i svisneš od umora i opijenosti rakijom da bi zamjenica župana bila zadovoljna. I njezin HSLS.

I takvog, prepotentnog i arogantnog ponašanja liberalki u domu, Miši Matiću  je više bilo pun kurac. Da prostite. Došla i njemu već voda do grla, način na koji ga  tako javno ponižava pred svima, a ipak on je Hercegovac iz Gruda i shvatio je da si takvo nešto ipak kao ravnatelj ne smije dozvoliti.

I odlučio je liberalkama stati na kraj.

I tako iz Uprave doma, jedan dan u moju kancelariju stiže jedna službena osoba, sjeda pokraj mene i priopćava mi novu vijest. Ugovor će mi se produžiti dalje, ali samo pod jednim uvjetom: ukoliko o svojoj šefici, liberalki, socijalnoj radnici Mariji Filipović napišem sve najgore. I dobivam od tajnice stručne instrukcije i detalje gdje trebam po Mariji udariti i što trebam sve o njoj napisati loše, na četiri stranice, kako i na koji način.

Pažljivo sam slušao savjete i nisam ništa htio komentirati. Ali to nije sve. Uprava Doma napisala je još i sastavila neko anonimno pismo o mojoj šefici, koje također vrvi od svakakvih loših stvari i informacija na Marijin račun i na račun njezinog tobože lošeg rada kao socijalne radnice, oni će to anonimno pismo pročitati na sastanku pred svima, a ja se trebam javiti za riječ i kao njezin najbliži suradnik moram potvrditi pred svima sve te navode i gadosti iz toga pisma. Shvatio sam da se mojoj šefici crno piše. Žele ju ili smijeniti s radnog mjesta ili joj dati otkaz. Mojoj šefici Mariji Filipović.  Najljepše noge Slavonije i Baranje.

Pismeno sam o tome i službeno obavijestio i njezinu mamu Kaju Filipović koja također radi u Domu na mjestu medicinske sestre i obnaša dužnost predsjednice za etiku i moral u Domu. A meni je već bila puna kapa svega. Na taj sastanak uopće nisam htio otići, zatvorio sam se u domsku knjižnicu i na četiri gusto kucane stranice o svojoj šefici Mariji Filipović i njezinim radnim i moralnim kvalitetama napisao sam sve najljepše. Ni njezina mama Kaja FiIipović ne bi o svojoj kćeri napisala  tako lijepe karakteristike.

I naravno, opet i ponovo  sam sebi prepisao smrtnu presudu. Mišo Matić bio je potpuno zbunjen  jer je znao ono što i ja znam-da mi liberalke u domu kopaju jamu. Ali Mišo Matić nije znao ono što sam ja nosio u svome srcu. Povjerio sam mu se. Rekao sam mu da sam se zaljubio u jednu liberalku u Domu. U koju, upitao me je.  U svoju šeficu, socijalnu radnicu Mariju Filipović i da o njoj ne mogu pisati ništa loše jer ju volim. Ravnatelj Doma je bio šokiran. Potpuno zatečen i šokiran. I u cijeloj Županiji su također svi bili šokirani. Darko se zaljubio u svoju šeficu??? Pa to je nešto bolesno, totalno perverzno i nastrano, možda čak i opasno, jer šta ako je to psihopatska ljubav, a ne normalna ljubav, razmišljali su hadezeovci. Kako se jedan djelatnik na radnom mjestu smije uopće zaljubiti u svoju šeficu? Svašta se hadezeovcima motalo po glavi i postavljali su svakakva pitanja. Učinilo mi se na trenutak da živimo u Srednjem vijeku.

Počeli su me maltretirati i dalje, i  meni je bio više pun kurac svega. Da prostite. Zaključao sam se u domsku knjižnicu i iz nje telefonom zvao policiju, novinare, inspektore….

Marija Filipović

Kad je došla policija, inspektori i novinari, svi su se razbježali na sve strane ko rakova djeca. Dva inspektora su vodili istragu i nakon završene kriminalističke obrade, došli su u moj stan i službeno mi priopćili rezultate istrage cijelog slučaja. Rekli su mi vrlo jasno i glasno:

-Smjestili su ti!

-Ja to znam, ali mi je drago da to čujem iz vaših usta. Nego…to šte ste mi sada rekli, hoćete vi to meni i napismeno dati?

-Hoćemo, dođi za dva dana u policijsku postaju i tamo ćeš to dobiti i napismeno.

I stvarno, tako je i bilo. Dobio sam i napismeno, da sam svoj posao u Domu radio bez ikakvog prekršaja i kaznenog djela, savjesno i odgovorno. I to mi je samo trebalo i ništa više. Opet sam otišao u Foto Brezu, taj izvještaj policije kopirao u milion primjeraka i dijelio ih ko letke i bombone po Domu, novinarima i svuda. Dok sam štrajkao glađu u Domu, moju kćer su liberalke tražile autom po gradu, našli su je u jednom selu, ubacili u auto i nagovarali ju da mi dođe u posjetu i da me nagovori da odustanem od štrajka.

Bio sam jako ljut što mi maltretiraju dijete, jer to nikako nisu smjeli raditi. To je javno zlostavljanje moje djece.

Ja to nisam želio, ali moja kćer se onda zainatila i sve izvještaje iz policije i cijeli slučaj poslala i tadašnjem predsjedniku države Ivi Josipoviću i to ih je najviše pogodilo, jer je predsjednik države tražio da se očituju  o cijelom slučaju jer je iz policijskog izvještaja bilo vrlo jasno da su mi smjestili i spakirali.

No, velika mama, čelična lady,  Nada Vidaković htjela je demonstrirati tko je gazda u kući, zainatila se, htjela je pokazati da je ona u ovome gradu važnija i od predsjednika države, i ja sam i dalje ostao na ulici. Psi laju, a karavane prolaze. Nada Vidaković postala je danas direktorica županijske turističke zajednice, Mišu Matića su potjerali ko psa s mjesta ravnatelja. I njemu su također smjestili priču da je tobože maznuo neku lovu, pronevjerio što li? A Mišo Matić nikada nije htio od štićenika doma uzeti ni najobičniji poklončić, a kamoli pare. Uzeo je tri odvjetnika da dokaže svoju nevinost.

E moj Mišo Matiću! Mogao si uzeti i trideset odvjetnika. Mišo Matić vjerovao je sudu. A kad ti liberalke smjeste igru neće ti pomoći ni sud i nećeš se moći  oporavit cijeli svoj život. Stari ljudi kažu, tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. S hadezeovcima i liberalkama, s đavlom si tikve sadio i sada ti se moj Mišo Matiću, o glavu tikve i razbijaju. Kad pokucaš na vrata vraga, vrag će ti i otvoriti. Išao si stalno u Županiju, kucao na vrata vraga i HDZ-a i vrag ti je i otvorio vrata. Miši Matiću smjestili su priču da je ukrao neke pare u Domu. Pronevjerio. A od dokaza ni traga ni glasa. Liberalke su jako pametne i mudre. One kad se žele nekoga riješiti, onda nametnu sumnju. I tu sumnju plasiraju u medije. Odlična psihologija. Djeluje fantastično. I sada, ti trebaš dokazivati da to nije istina. A to je najgore. I s tom sumnjom i etiketom lopova, koji je u domu ukrao neke pare, morat ćeš Mišo Matić, u percepciji javnosti živjeti do kraja svog života. Kad pičke odluče nekoga srediti-onda ga srede propisno. I temeljito. Mišo Matić lopov??? A Mišo Matić nikad ni bombon ne bi nezakonito uzeo od nekoga, imao je svoj princip da kao ravnatelj ni od koga ne prima nikakve poklone i mito i toga se principa držao. Što se za liberalke baš i ne bi moglo reći.

Kad su ga smijenili s dužnosti ravnatelja, namjerno su ga stavili na moje radno mjesto radno-okupacionog terapeuta jer su znali da taj posao ne zna raditi-slikati, glumiti, pisati scenarije za kazalište, pjesme…potpuna dehumanizacija i poniženje bivšeg ravnatelja. Ja sam mu u svome srcu oprostio neke stvari. ŽIVOT JE PUSTOLOVINA PRAŠTANJA. TKO NE ZNA PRAŠTATI TAJ NE ZNA NI ŽIVJETI.

Otišao sam onda u Dom da mu pomognem i dadem neke savjete, što je on rado i prihvatio. Ali su me na izlazu dočekali smrknuti pogledi i nagovještaj ponovnog poziva policiji ako ponovo dođem u Dom. Znali su da Mišu Matića sada drže u šaci i peku ga ko pile na ražnju, da gori na vatri dok potpuno ne izgori. Opet su mi zabranili da dolazim u dom i pomažem Miši Matiću. Naslađivali su se njegovim mukama. I osvećivali, čovjeka potpuno ponižavali i dehumanizirali kao ljudsko biće. Mišo Matić vjerovao je u sud. Pa tko još danas vjeruje u hrvatske sudove? Na ruletu života odigrao je potpuno pogrešnu kartu. Mene je spasila brodska policija. I inspektori. I cijela Policijska postaja Slavonski Brod. I moj ludi performance. Da njih nije bilo danas bi možda i ja prošao kao Mišo Matić.  Nisam stao ni nakon štrajka glađu ispred županije. Službeno sam najavio u Domu svoj prosvjed-kulturno-socijalni performance pod nazivom-ŠUTNJA. Mahatma Gandhy je rekao: ŠUTNJA JE DIO DUHOVNE DISCIPLINE POKLONIKA ISTINE.

Što sam uradio, okačio sam na glavu transparent-ŠUTNJA, prekrižio noge kao indijanac, sjeo na stolicu u domu…i šutio. Oni su zvali policiju. Znao sam da će to učiniti. Ispred doma su se pojavila policijska kola i dva policajca izlaze iz auta. Ulaze u dom i prilaze mi. Pitaju me, šta ti radiš? Rekoh, šutim. Jedan policajac se tada slatko nasmijao i rekao mi je tiho da oni sve u policiji već znaju, da su mi smjestili i spakirali igru, i da samo ne smijem narušavati javni red i mir u domu i da sa svojim prosvjedom slobodno nastavim i dalje, da me oni neće izbaciti iz doma. Ovaj drugi policajac mi je namignuo.

Policija je tada otišla i objasnila Upravi doma da oni ne smiju ništa raditi čovjeku koji šuti, jer da ja šutnjom ne narušavam javni red i mir. Šta bi to bilo kad bi policija po gradu hapsila i privodila ljude koji šute. Ljudi moji, oni su u Upravi doma totalno popizdili od muke.

A ja sam bio sretan kao malo dijete. Srce mi je bilo veliko kao kuća. U svoj svojoj boli i muci. A liberalke iz doma su poludjele. Dobile su lekciju i od mene i od policije. Oni su jednostavno naučili da po političkoj osnovi, sa pozicija moći, sile i bahatosti,  mogu dirigirati svima u gradu, zapovijedati i manipulirati, pa su mislili da tako mogu i s policijom. I danas, nakon šest godina, dok šetam gradom, često čujem netko mi trubi iz auta. Policajci i inspektori koji su radili na ovome slučaju, mahnu mi iz auta, ja mahnem njima. Hvala im na svemu. Da nije bilo naše brodske policije, danas bih možda bio u ćuzi. Svirao klavir. I eto tako, i danas, poslije šest godina, u Domu sam  i dalje nepoželjna osoba. Moja bivša šefica, liberalka, socijalna radnica Marija Filipović postala je ravnateljica Doma. Najljepše noge Slavonije i Baranje. Sve čestitke šefice. Želim vam u vašem radu puno uspjeha, sreće i zdravlja u životu, vrlo odgovorna dužnost, ja vam više neću smetati, a mojim kolegama i kolegicama u domu želim, neka vam svima bog  dade puno sreće.

Ipak,  i ja sam nešto dobio u Domu. Nije da nisam. Jebeš egzistenciju i posao. Ja sam od svojih kolega i kolegica u domu dobio jedno malo mjesto, jedan kvadratni metar, duboko u dnu dvorišta doma, mjesto na kome me ne diraju, kada dođem više ne zovu policiju,  mjesto na kome mogu u miru pisati svoje knjige. Na klupčici. U prirodi.  Ispod žalosne vrbe.

 

33 comments

Skip to comment form

  1. Detroit

    Malo odbija ovo razvlačenje Darka Lončara. No, ako se netko odluči za ovu kobacicu od teksta naći će, uz gorki humor, puno podataka o brodskom beščašću. Ostaje nejasno iz kojih je razloga Lončar najuren iz Doma.

  2. Edo Bare

    Između ostalih imena u tekstu se spominje “glasnogovornik Županije” Zvonimir Penić, mali, beznačajni birokrat, uhljeb bez svoga ja, nesposobnjaković i lijenčina. Neka mu je napokon zabilježeno ime, tom prejadnom činovniku bez koga bi se moglo.
    Njegov šef župan Marušić figura je savršeno suvišna. Može li se itko sjetiti neke njegove inicijative?

    1. Zoky

      Točno tako Bare, svaka ti je na mjestu što se tiče i Penića i Marušića. Penić ima izmišljeno radno mjesto glasnogovornika. Na ta izmišljena mjesta se zapošljavaju u današnje vrijeme rodbina i prijatelji. Je li taj glasnogovornik ikad išta rekao? Nikad i ništa. Čemu on služi, da sisa plaću iz proračuna sljedećih 25 godina dok ne ode u mirovinu? Isto tako , što se tiče i Marušića, tu je, a kao da nije! I on je sisač proračuna, treba ukinuti Županije i sve te uhljebe poslati na biro. Ako nema nikakvu svrhu u županiji, nema razloga da postoji njegovo radno mjesto.

  3. vox

    Filipovićeva je jedini pozitivni lik u cijeloj priči. I sposobna je. Dom pod njenim ravnateljstvom funkcionira besprijekorno.

    1. Zoky

      Ne mogu da se ne nadovežem na ovaj komentar o Filipovićevoj. Ženu ne poznajem pa ne mogu pisati o njoj. Želim joj sreću u radu sa starčićima u Domu. “Najljepše noge Slavonije i Baranje” to je kompliment s autorove strane. Možda su da baš te najljepše noge koštale svega toga što mu se dogodilo, siromaštva i patnje? Jer izreka glasi: “Nije zlato sve što sja!”

      1. sisata beba

        Ni ja ne poznajem tu ženu, Filipovićku, ali poznajem taj soj žena, gladnih vlasti. Takve su i na izborima, da im je zauzeti što više fotelja.
        Ne daj Bože da nam takve kroje sudbinu.
        Radila sam 15 godina u čarapani, 7 godina u Benetonu i još nekoliko godina u trgovinama pa mi je poznato kakve su žene kao radnice i kao kolegice na poslu. Pogotovo kad su u većini i na šefovskim mjestima, nitko im nije ravan. Svega sam vidjela u svom radnom vijeku, dobrog i lošeg, ali nikad nisam doživjela mobbing od radnih kolega, ali od kolegica jesam. Maltretiraju svaku koja im nije susjeda ili školska prijateljica pa nije došla preko veze na taj posao, koja nema frizuru kao one, koja ne razmišlja kao one, ne smije reći svoje mišljenje jer će biti popljuvana od njih i otračana. Ne daj Bože da ima mišljenje drugačije od njihovoga.
        Obrala je bostan!-reklo bi se

        1. idemija

          Sisata bebo, sve si u pravu, za zle babe šefove, čim im vidiš facu, pa već je to mobing 🙂 , a kad ih pucaju hormoni, polude i skaču po glavi iz čistog mira.

  4. Jagma

    Vidakovića se smirila jer je više ne pucaju hormoni.

    1. sisata beba

      Vidakovićka se nije smirila, vidjela sam je jučer u vijestima SBTV-a, na čelnom mjestu je u Županijskoj turističkoj zajednici i najavljuje za sljedeću godinu Gloria Festung. Održan je bio prije 10 godina, s užitkom priča o njemu, potrošeno je 150 000 kuna za njega i ne krije svoje zadovoljstvo što će opet za njega potrošiti još više kuna ( 350 000-400 000 kuna) jer je to ona osmislila i ne pita koliko košta. Više puta je naglasila kako je ona osmislila taj cirkus i ne žali potrošiti toliko novca na njega, dok nam umirovljenici i nezaposleni u gradu kopaju po kontejnerima da pronađu pokoju bocu i na njoj zarade koju kunu.

  5. sex pistol

    Daky je performer u stvarnom igrokazu. Izgubio je od manjih od sebe o čemu govori posljednji pasus.

    I dan danas njegove optužbe date u opisu događaja trebaju zabrinjavati. Naravoučenije: politika u struci je kamen smutnje.

  6. du auch

    Lončar je svoju ljubav prema kolegici trebao pretočiti u novelu. A epizode sa Vidakovićkom u horor.

    1. Zoky

      To bi bio dobar scenarij za našu hrvatsku sapunicu, da ne gledamo više meksičke i turske!

  7. OSI

    Ma Ružica je full cool,Zezam se, žena nikad nije nosila listu ni za Mjesni odbor,a opstaje u politici.HSLS je svoje postojanje u Slavonskom Brodu završio odlaskom dr. Jerjovića u političku mirovinu.

  8. Maki

    Lončar ih je nategnuo sve po redu. Osveta malog Kineza. Koji su to likovi, a trebali bi pomagati ljudima. Besramnici.

  9. dron

    Petnaestak godina zbog Nade terminatorice nitko ne iga košarku na igralištu u naselju u kojem je živjela u malom stančiću, s biciklom u biciklani, tada još nije imala auto, kada je na početku svoje političke karijere dala ukloniti koševe s igrališta, jer da joj smeta lupanje kad popodne odmara. Čitajući sve to, dnevnik pokvarenosti i bahatosti jedne mizerne male politčarke koja se obogatila politkom i spletkama, makinacijama, trgovanjem i insinuacijama protiv poštenih ljudi koji nisu pristajali na maltretiranje jedne karijerne pokvarenjakuše (koju je školu ona zvršila?), jel čudo da ljudi iseljavaju, a Slavonija propada s takvim parazitima koji vladaju? Koliko je danas teška, imovinski, koliko je love progutala baveći se politikom? Sisačica proračuna frizira se u frizeraju umirovljeničkog doma? Bez računa se ne računa.

    “Porezna uprava uvođenjem fiskalizacije godine krenula je u suzbijanje sive ekonomije, utaje poreza i uvođenjem reda u promet gotovinom u Republici Hrvatskoj.

    Obzirom da zbog neizdavanja računa štete po državni proračun dosežu iznos od čak milijardu kuna, Ministarstvo financija očekuje i aktivno uključenje građana u suzbijanje sive ekonomije.

    Jer ona u neravnopravan položaj dovodi one koji rade pošteno u odnosu na one koji umjesto u državni proračun, novac stavljaju u svoj džep. Nije pravedno da neki plaćaju sve svoje obveze prema državi, a da ju drugi varaju i zapravo žive na račun poštenih i vrijednih.”

    NIJE PRAVEDNO DA NEKI PLAĆAJU SVE SVOJE OBVEZE PREMA DRŽAVI, A DA JU POLITIČARI PLJAČKAJU I ZAPRAVO ŽIVE NA RAČUN POŠTENIH I VRIJEDNIH!

    1. Zoky

      Ukloniti koševe sa igrališta je mobing nad djecom. To joj ne služi na čast.

      1. sisata beba

        Možda tu djecu kojima je uklonila koševe s igrališta, angažira u Gloria Festung cirkusu koji planira održati u tvrđavi iduće godine!

  10. OSI

    Dron skromna Nada i njen Kadet. Bilo je to prije 15 ak godina, a danas?

    1. dron

      Danas pomorba, @OSI 🙂

      I ti se sjećaš polovnog autića? Ja se sjećam dok se imao samo biciklić, nije to tako davno bilo.
      Znam profesore koji cijeli život voze isti auto, a pogle ti te političke terminatore i terminatorice, koju imovinu imaju, od nule na početku do osam ili devet nula na kraju drpanja.

      1. OSI

        HSLS je pojeo HDZ.Ako me pamčenje ne vara HSLS je pukao na HDZ-u i izbornoj skupštini cca 2008 kad su Nadu napustil isvi gradski vijećnici i pokušali je na skupštini pobijediti.Naravno skupština je bila u domu umirovljenika, a ekipa koja je protiv nje je popušila pomoću ljudi koje do ta nikad nisam vidjela u HSLS-u.
        Mislim da je tad već prešla na malo bolji auto

        1. OSI

          Žao mi je tih koševa i njenog Kadeta

  11. idemija

    O brodskoj policiji isto mogu reći sve najbolje, pridružujem se Dakiju.

  12. Zoky

    Taj starački dom mi je od malih nogu izgledao jezivo, prolazio sam kraj njega s mamom kad me je vodila u vrtić, koji je u blizini doma. Ta jeziva zgrada, balkoni kao pčelinje saće, samo još nisam čuo zujanje pčela i osa. Očito ih je autor teksta čuo dok o svima njima tako piše. Za bivšeg ravnatelja Matića sam čuo da baš i nije nevinašce, da je volio lovu. Koliko je to istina, ne znam. Lončar ga ovdje brani, a on ga je ucjenjivao da napiše sve najgore o svojoj kolegici. Samo Matić nije znao da Lončar gaji posebne osjećaje za Filipovićku. Zajebana je ljubav!

    1. Stalker

      Ružno pišeš o domu. Gadarije. Nemoj. Dom je među najboljima u Hrvatskoj, a naročito otkada mu je na čelu Filopovićka. U odnosu na privatne domove Ovaj je uredan kao crkva. Nema tu skandala više ni nepoštivanja ljudi. U redu, dogode se sitnice, ali osoblje je primjerno.

      1. Zoky

        Samo pišem kako mi je taj Dom izgledao izvana još kao djetetu dok sam prolazio pored njega. Ne pišem o njemu kakav je sad kad je obnovljen i kakvi ljudi rade u njemu, Filipovićku ni ne poznajem, a kad ih tako hvališ očito ih dooobro poznaješ pa ti neću ništa replicirati.

  13. Zoky

    Vidakovićka izgleda takvu kakvu je Lončar i opisuje. Još se ne mogu prestati smijati zbog riječi njezinog oca kad je došao Nadan Vidošević u Dom, Kad je popljuvao i njega i cijeli HDZ, a nijednom riječi nije spomenuo partizane. Samo me zanima kako je prošao stari nakon tog ispada, nije navedeno. Koja blamaža! Sigurno mu nitko nije smio ništa ni reći jer je to otac Ružice Vidaković, a da je neki drugi štićenik doma sigurno bi ga odmah izbacili iz doma.
    Ovaj članak mi je uljepšao dan, živjeli partizani!

    1. Stalker

      Komentiraš trač. Traču ni nije bilo mjesto u ovom tekstu.

      1. Zoky

        Komentiram samo ono što je napisano, a ti ako hoćeš komentirati, komentiraj iz svoje perspektive. Vjerojatno je onda trač i to što piše da se Ružica zvala Nada jer mu je to rekao njezin otac. Je li i to trač?

  14. Zoky

    Najfascinantnije od svega toga u članku je to što je novi ravnatelj Alilović zaposlen na to mjesto s nekom bosanskom bože sačuvaj diplomom. Nije mi vrag dao mira pa sam progooglao i u još nekim člancima pročitao iste te tvrdnje, a u komentarima da je i bosanski dezerter i švercer. Pa čak i da je na mjesto vozača zaposlen bez natječaja, jer je prijatelj Ružice Vidaković. Očigledno je da su se malverzacije mogle raditi i radile, samo je trebalo proći izvjesno vrijeme da dotični gospodin dobije ugovor za stalno i može zamijeniti gospodina Matića, a naravno to se sve dogodilo dok je njegova prijateljica Ružica još bila u upravnom vijeću Doma i predsjednica HSLS-a. Nakon tih tvrdnji mogu zaključiti da je kompetentan za ravnatelja jedne javne ustanove, znači da je prvi i osnovni uvjet zadovoljio.

  15. Jeger

    Smradovi, šta rade dok se drže za sisu.

  16. luda mara

    žena je vragu s udice pobjegla

  17. Jabihnesto

    rekao bih nevjerojatna priča, možda i teorija zavjere! ne, nije, kako znam skoro u detalje istinita!

Odgovori