Darko Daky Lončar: Ja, Sisata Beba, najveća brodska kurva iz Velikog kupleraja

Projekt: PUTENI PUTEVI SLAVONSKOG BRODA

 

SISATA BEBA

Dragi moji Brođani, vjerujete mi,

Nema ljepšeg raja,

Od Velikog kupleraja.

 

A  u bludilištu najtraženija kurva

Sam vam ja,

Sisata Beba, ako me netko treba…

 

Svojim oblinama Brođane mamim,

Pa nešto onda i zaradim…

 

Seks tarifa kod Sisate Bebe nije skupa,

Bludnica dolje, a korisnik usluga gore,

Pa se prcamo s puno žara,

Za samo trideset dinara.

 

U Veliki kupleraj dolaze i naši

Brodski uglednici i političari,

Dolaze i gimnazijalci i franjevci,

Jebu gimnazijalci, ali bogami, jebu i franjevci.

 

Dragi moji Brođani, vjerujte mi,

Nema ljepšeg raja

Od Velikog kupleraja.

 

Sve vas čeka, sve vas voli

I sve vas ljubi tamo gdje treba,

Vaša Sisata Beba!

 

Eh, da! U tekstu pod nazivom- KAKO SU I GDJE JEBALI STARI BROĐANI pisao sam za SBPeriskop malo uopćeno o našim starim brodskim kuplerajima i bordelima, a sada se želim malo više usredotočiti na samo jedan od njih; VELIKI KUPLERAJ.

Ima za to više razloga. Veliki kupleraj je nekada davno, prije stotinjak godina, bio najposjećenija gradska „institucija“ i ne mogu jebeno vjerovati da naši brodski novinari nikada nisu napisali ni jednu jedinu riječ o ovome bordelu, ni jednu priču, ni jednu reportažu donijeli, njegove fotografije nema nigdje na googleu, niti bilo kakve informacije o njegovom postojanju, a takve priče i takvi tekstovi su u pravilu pravi melem za dušu, za recimo dobre francuske, engleske ili američke  novinare.

Čovjek onda ne može, a da se ne zapita, oprostite mi na grubosti, mojoj nekulturi i vlastitom bezobrazluku: PA KOJI KURAC ONDA RADE NAŠI BRODSKI NOVINARI, POSTOJE LI ONI UOPĆE?

Da. Velika, zelena, dugačka zgrada-katnica Velikog kupleraja nakon više od sto godina i dan danas postoji poput stogodišnje starice iz bajke i jedini je nijemi svjedok burnog i raskalašenog erotskog života Brođana u dvije države; Austro-ugarskoj i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Novinari vole u svom radu koristiti riječi senzacionalno i ekskluzivno. Dragi čitatelji, znate li koliko truda i vremena mi je trebalo da za Vas donesem ekskluzivno, prve fotografije Velikog kupleraja. Samo pet minuta. Samo pet minuta mi je trebalo da sjednem na svoj stari bajs i doletim do stadiona Marsonije u dnu Štampareve ulice. Odmah tik do Dragecovog Slavonskog podruma. Na kućnom broju 3 nalazi se još uvijek dobro učuvana, dugačka katnica starog, dobrog, Velikog kupleraja, koji je početkom XX stoljeća, službeno u Gradskom poglavarstvu evidentiran kao noćno zabavište, što je samo malo čedniji naziv za bordele, kupleraje ili javne kuće.

Naslanjam svoj stari bajs na Baretovu Auto-praonicu i fotografiram kuću više puta. Bare mi također potvrđuje tu priču, skupa smo nekad zajedno igrali nogomet u juniorima BSK-a kod legendarnog brodskog trenera, majstor Mate Utvića, on veznjaka, a ja lijevo krilo.

Sisata Beba i Mađarica Ilonka su bile dvije najtraženije bludnice u Velikom kupleraju. Vremenskom starčiću, gdinu Blažu, s francuzicom na glavi, koji se sada bliži stotoj godini i pridružuje se našoj spiki, oči su ispadale na federe kada se još kao golobradi dječarac penjao na prozore i škiljio ne bi li vidio Sisatu Bebu. Veli mi, nosila je neke čudne hulahopke na crno-bijele pruge, poput zebre i izgledala je sa svojim bujnim grudima vrlo, vrlo jebozovno.

Veliki kupleraj

Danas, na istom mjestu

I ja se također propinjem na prste, također škiljim kroz prozore, na svakom katu točno po sedam prozora, svaki prozor jedna soba za jednu bludnicu ponaosob. A kroz prozor mogu primijetiti još uvijek stari bidermajer namještaj, antikni starinski zidni sat, koji otkucava sadašnje vrijeme, a podsjeća na neka stara, zaboravljena vremena još iz Autro-ugarske, kada je ova javna kuća bila najposjećenija ustanova našega grada.

Prvi podaci o ovome bordelu datiraju još iz vremena Austro-ugarske kada je kupleraj vodila madama Sofija Jovanović od 1914-1916, da bi ga te zadnje godine prodala u korist madama Barbare Riha i njezina supruga Josipa Rihe. Vremenom, vlasnici su se mijenjali, spominju se još i neki Lorijan, a posebno obiteljski klan Gašparac, Viktor 1921. god.  i Francisko Gašparac 1932. god. koji skupa, suvereno vladaju ovim bordelom dugi niz godina.

Zanimljivo, kada je srpski kralj Aleksandar 1932. zabranio rad i postojanje kupleraja i bordela, Francisko Gašparac se nije dao zbuniti i odlučio se za lukav potez: gradonačelniku Broda je službeno podnio zahtjev da od Velikog kupleraja napravi gostionicu Šangaj, u kojoj se želi baviti prodajom bezalkoholnih pića; crne i bijele kave, čaja s rumom i bez ruma, te svih vrsta bezalkoholnih pića. Gradonačelnik mu to odobrava i dobiva Obrtnu iskaznicu, a legendarni Šangaj na katu gostionice i dalje nastavlja s poslovima prostitucije i bludništva. Svi su za to znali, ali su svi zažmirili na jedno oko i progledali Gašparcu kroz prste. Bludnički posao u Brodu na Savi i dalje je cvjetao u Velikom kupleraju-Šangaju sve do početka drugog svjetskog rata.

Za mene osobno, Veliki kupleraj je filozofski gledano, sociološki, kulturoški, povijesno, psihološki, književno i beletristički najzanimljivija ustanova našega grada. Najzanimljivija, a potpuno zaboravljena, zaboravljena do te mjere da priču o Velikom kupleraju kod nas u Brodu nigdje ne možete ni naći ni pročitati, fotografija Velikog kupleraja ili Šangaja nije zabilježena niti u jednoj brodskoj knjizi, nema je nigdje na brodskim portalima, novinama, kao da uopće ne postoji. Kada kažemo kupleraj i bludnica onda prvo pomislimo na seks. No, međutim, on je meni osobno u potpuno drugom ili trećem planu. Kao piscu, književniku i novinaru meni su puno zanimljivije oči bludnice.

Seksa danas ima na svakom koraku, kiosci su prepuni erotskih časopisa i golotinje, internet vrvi pornićima i porno portalima i seks danas nije više nikakav tabu niti tabu tema. No, međutim, oči bludnice recimo, Sisate Bebe, su meni osobno, filozofski gledajući, puno interesantnije od seksa, jer oči jedne bludnice snimaju i bilježe tajanstvene posjete gradskih uglednika i političara koji  u fijakerima pod okriljem noći, zaogrnuti kapuljačama posjećuju Sisatu Bebu i masnoj joj plaćaju za seksualne usluge i razne ljubavne kerefeke, a nedjeljom sa svojim ženama i djecom odlaze na jutarnju misu i glume velike i ćudoredne katolike; oči SISATE BEBE budno bilježe recimo i dolazak ljepuškastog kapelana župe  svetog Stipana, koji je bio redoviti gost Velikog kupleraja, što samo po sebi nameće  društveno i političko pitanje o opravdanosti celibata i koliko taj isti celibat danas od naših katoličkih svećenika stvara izobličena i deformirana ljudska bića, ljude koji svoju prirodnu i biološku potrebu za tjelesnom ljubavi traže i zadovoljavaju s djecom, te malo, malo šokiraju javnost s monstruoznim pričama o pedofiliji u našoj svetoj katoličkoj crkvi.

Dakle, puno, puno još socijalnih, filozofskih, političkih, kulturnih i psiholoških pitanja i zanimljivih tema možemo iščitati i nametnuti javnosti iz očiju jedne bludnice pa i Sisate Bebe iz Velikog kupleraja.

Imam dvije kćeri i ne pada mi na pamet popularizirati ni kupleraje ni bludnice. Osobno, nikako nisam za javne kuće i njihovo ponovo otvaranje, ali sam za to da se taj dio brodske povijesti iskoristi u nešto pametno i mudro, da s tim dijelom povijesti učinimo isto ono što je učinio i Bandić u Zagrebu.

Što je on uradio, zajedno sa svojim suradnicima osmislio je projekt PUTENI PUT ZAGREBA. Povezao je sve zagrebačke stare kupleraje u jednu cjelinu, jedna glumica oponaša bludnicu i razvozi sve strane i domaće turiste po gradu. Od zagrebačkih starih kupleraja napravio je čovjek zaboga, prvorazrednu turističku atrakciju.

Zašto ne bismo i mi pokušali isto? Zašto i mi ne bismo osmislili projekt: PUTENI PUTEVI SLAVONSKOG BRODA? Zašto jedna naša glumica ne bi mogla glumiti Sisatu Bebu? Ja ne otkrivam nikakvu toplu vodu niti bilo što senzacionalno ili ekskluzivno. Naš legendarni brodski etnolog i povjesničar Zvonimir Toldi već je pisao o ovoj temi u svojoj knjizi 101 BRODSKA PRIČA. Stribor Uzelac Schwendemann u svojoj knjizi STARE BRODSKE GOSTIONICE otkriva javnosti prvi puta i postojanje JAVNE KUĆE MADAMA ANE STAINER, te informaciju o dvije bludnice MARGIT HEIZER I ETELKE TARNOCAJ, koje su 1908. god. pismeno od Gradskog poglavarstva tražile da napuste rad u Aninom bludilištu.

Dakle, samo želim ukazati javnosti da ovaj dio naše brodske povijesti možemo iskoristiti za nešto društveno korisno. Baš poput Bandića.

I već duže vrijeme šaljem takve dopise, projekte i ideje našem gradonačelniku i njegovim suradnicima, da ovaj naš grad malo izvučemo iz ovoga sivila i pokrenemo s mrtve točke, da ga učinimo zanimljivim, poželjnim i atraktivnim za domaće i strane turiste. Ako naši političari misle da to isto mogu učiniti sa Srebrnim sviralama Dragutina Tadijanovića ili Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića, onda se grdno varaju. Koliko god i Tadija i Ivana Brlić Mažuranić bili nacionalne veličine nominirane i za Nobelovu nagradu, stotine i stotine tisuća kuna i eura koje se ulažu u njihove kuće i Spomen sobu nikada neće opravdati naša očekivanja. Ovo su neka druga vremena i oni više nisu nikome interesantni, na žalost. Ova nova internet i facebook generacija traži nešto novo, nešto sasvim drugo. Ali eto, nitko mi ništa ne odgovara. Svi šute. A šutnja je oblik agresije.

 

 

7 comments

Skip to comment form

  1. Pita se Daky: “ne mogu jebeno vjerovati da naši brodski novinari nikada nisu napisali ni jednu jedinu riječ o ovome bordelu, ni jednu priču, ni jednu reportažu donijeli, njegove fotografije nema nigdje na googleu, niti bilo kakve informacije o njegovom postojanju, a takve priče i takvi tekstovi su u pravilu pravi melem za dušu, za recimo dobre francuske, engleske ili američke novinare.

    Čovjek onda ne može, a da se ne zapita, oprostite mi na grubosti, mojoj nekulturi i vlastitom bezobrazluku: PA KOJI KURAC ONDA RADE NAŠI BRODSKI NOVINARI, POSTOJE LI ONI UOPĆE?”

    Daky, daky brodski novinar su skriveni u guzici gradonačelnika, dakle, postoje. Što mogu raditi dupeuvlakači? Ništa, Daky ne rade govna!

  2. Al se nekd dobro jeblo!

  3. Na kraju se Lončar autao. Kurvama i kuplerajima daje prednost ispred IvanaBbrlić Mažuranić. U ime čega? U ime borbe protiv sivila. Zar ne bi bilo bolje drukčije govoriti o Ivani, suprotno nego što to rade prigodničarski jalovi kulturni birokrati, nego obilježavati brodske puteve prostitucije? Pa prostitucija u Brodu itekako živi u Tvrđavi i županijskom poglavarstvu.

    1. A zašto ne jedno i dugo na zanimljiv način? Zašto ne imitirati Bandića?

  4. “PA KOJI KURAC ONDA RADE NAŠI BRODSKI NOVINARI, POSTOJE LI ONI UOPĆE?” Šta će nam naši brodski novinari kad mi imamo Dakya! Novinari samo pišu o aferama naših političara kako na državnoj tako i na gradskoj razini. Nikoga nije briga o povijesti našeg grada, a nemamo više ni stogodišnjaka koji bi mogli posvjedočiti o postojanju Velikog, Malog kupleraja itd. Zvonimir Toldi je uspio nešto saznati i napisati o tome, ali vrlo malo. Čitao sam i Toldijeve knjige “101 brodska priča” i Striborovu “Brodske gostionice”. Stribor Uzelac opet barata i nekim drugim informacijama. Kao što sam rekao nedostaje nam stogodišnjaka koji bi nam mogli štošta ispričati o onim vremenima.

    1. Stribor je prvi za PH pisao o katakombama ispod samostana, a Lončar se uskokodakao kao da je on otkrio Ameriku. No, možda je to dobro, samopromovirati i sebe i ono o čemu pišeš. Za to Daky stvarno ima smisla kao kokoš kad snese jaje.

      Zašto bi za feljtonistička svkedočenja bili potrebni živi svjedoci? Zar Veliki kupleraj neće postojati, aako se ne javi neki klinac koji je gledao Sisatu bebu kako se gusla s nekim gradskim vijećnikom? Kako bi Daky pisao o Trenku? Tražio bi svjedoka. Netko je očito izgubljen u bespućima povijesti.

  5. Užitak je čitati Dakijevu veselu povijest Broda, komplimenti. Kod Dakija i Pavića bih rado išao na satove brodske povijesti, legendarne i intrigantne priče o Brodu, bravo!

    Slika govori više od tisuću riječi 🙂 🙂

Odgovori