Ana Škornjač: Priča kojoj treba kraj

Već sam se hvalila kako pohađam radionice na kojima učimo kreativno pisati. Ovaj puta nam je voditeljica dala zadatak da napišemo priču kojoj treba kraj!? Prvo što mi je palo na pamet je bilo napisati ljubavno pismo mome gradu i započeti ga riječima: ..

„Rođeni moj Brode, puno te volim!“

Željela sam sebe i vas  podsjetiti na dane najveće depresije kao i na dane koji su nam donijeli najradosnije događaje. U ovom trenutku mogu izabrati prisjećati se jednih ili drugih osjećaja, pa zbog tih uspomena danas držati glavu uspravno ili je pognuti!

Nije to bilo davno kada smo živjeli u ratu i pod stalnom prijetnjom granata, pa onda pod stalnom prijetnjom otkaza, pod prijetnjom ne dobivanja plaće, pod prijetnjom disanja otrovnog zraka, pod prijetnjom smrtonosnih zaraznih bolesti, .. i nisam Ga prestala voljeti!

Nikada nisam zaboravila pjesnika koji govori o načinima kako se sve može ubiti kuća. Kaže, možeš ju minirati, gađati iz zraka ili sa velike udaljenosti, .. no, staneš li ispred prozora i opališ granatu u njezinu unutrašnjost, tada budi siguran da se oni koji su je sagradili nikada više neće vratiti!

Našem Brodu više ne treba teška artiljerija da bi izgledao kao da je rat završio prošli tjedan. Tridesetogodišnja ravnodušnost njegovih građana je razorna kao granata ispaljena kroz prozor u srce kuće. Previše je tih mrtvih kuća i poslovnih prostora u najužem središtu moga grada kroz kojega svaki dan namjerno hodam! Bez obzira što se trudim izabrati misli koje mi neće izazvati bol i tjeskobu, ipak ne mogu hodati žmirećke, a i šutnjom vam ne mogu reći. Pješačila sam nedavno i od Podvinja  do Malog Pariza (ulicom sv. Antuna) i zaprepastila se koliko je napuštenih, uspavanih kuća, onih koje su na prodaju ali još nisu sasvim mrtve, .. one koje bi oživjele kada bi netko pokosio dvorišta i pustio sunce da ih obasja iznutra – kroz otvorena vrata i prozore.

Moju su generaciju još u osnovnoj školi gledanjem i slušanjem naučili voljeti ovaj grad. Vodili su nas u šetnje i pokazivali pročelja starih fasada, ogromnih vrata i prozora. Skicirali smo te kapije i fasadne ukrase pa ih na satu likovnog odgoja izrađivali reljefno, od papira! Posjećivali smo radne organizacije gdje su bili zaposleni neki naši roditelji – Slavoniju DI, Plamen, Staklo, Ciglanu, Đuru Đakovića, ..šetali po Klasijama, sjedili na klupama i slušali zašto je važno planirati zelene površine i parkove u budućim naseljima (kamo se grad namjerava širiti), .. pa barem jednom godišnje pješice do Svete Petke, Poloja, čak i do Kindrova! Hodali smo uz Glogu ili zapadno, uz lateralni kanal, skroz do auto-puta i učili o punoglavcima, žabama, ribama, pticama i tako naučili voljeti svoj grad!

Brodskim studentima bi srce zaigralo kada iz vlaka, na noćnom nebu ugledaju baklju bosansko brodske rafinerije jer je to bio znak da se počneš pripremati za izlazak iz kupea kako bi na vrijeme izašao na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu. Nakon povratka sa ljetovanja od dva – tri tjedna, osjetim neopisivu radost već na zebri kod hotela Brod prije nego zakoračim na Korzo gdje su svi koje trebam susresti. Vožnje biciklom ili beskrajne šetne u gluho doba noći da i ne spominjem. I onda i sada sam znala da je to ljubav – da se moj Brod i ja volimo javno!

Pisali smo mu pjesme, a naslov jedne davne zbirke „Dva jarbola – jedan Brod“, najbolje oslikava život jednog živopisnog grada presječenog najljepšom pripadajućom rijekom. U istoj bolnici smo dolazili na svijet, pohađali iste škole, zajedno slavili sportske rezultate, posjećivali književne večeri, plesnjake, kina, kazališne predstave, koncerte, međusobno se zaljubljivali i ženili, zapošljavali se u istim poduzećima i tvornicama, ..!

Gledam Ga svaki dan s vrha brda danju, noću i ranom zorom kako trepere svijetla od Slobodnice, preko Save, do Gornje Vrbe, Bukovla, Tomice i obronaka Dilja. Noć ne prepoznaje katastarske i državne granice pa moj grad pulsira, treperi i svijetli kao što duša svijetli široko oko tijela.

Baš zbog te ljubavi više nisam političarka nego reakcionarka koja ne saginje glavu pred mržnjom, ljudskom glupošću, ohološću i bezobrazlukom! Ima još Probuđenih Brođana i Brođanki i do god traje ova iskrena ljubav prema našem gradu, ne mogu ga ubiti svi lažljivci, poltroni, psihopate, manipulatori i kriminalci dok se izmjenjuju na vlasti. 

Alternativci i duhovnjaci sugeriraju da …“ ako prestanemo razmišljati o tome kako bi >željeli da opet bude<  i počnemo uživati u tome >kako već jeste<,  kažu, može se dogoditi da postanemo sretni“!?  Na žalost, kod ovakve ljubavi  to ne prolazi! Beskrajno je duga ovo priča i neće završiti mojim odlaskom. Priželjkujem njezin sretan kraj a pronađoh ga na samom Rubu znanosti pa pozivam i vas da pročitate barem neke citate teksta genijalnog Krešimira Mišaka pod nazivom: „Ključ je probuđeni pojedinac“!

„SVAKI PROBUĐENI POJEDINAC OPASNOST JE ZA KONTROLNI SUSTAV, JER JE ONAKAV SAM I VIŽLJAV, NEUHVATLJIV. I NEMOJTE MISLITI DA SUSTAV TO NE ZNA. TO ŠTO NAJČEŠĆE IGNORIRA, POKUŠAJ JE DA NE DODAJE DODATNU ENERGIJU BUĐENJU DRUGIH POJEDINACA.“…

..“SVIJETOM PUNIM PROBUĐENIH POJEDINACA NEMOGUĆE JE MANIPULIRATI“ ..

…“MANIPULATOR MOŽE JEDINO POKUŠATI MANIPULIRATI SA SVAKOM OSOBOM POSEBNO, A TO JE NEMOGUĆE JER SE MNIPULATORI BAŠ I BAVE MANIPULIRANJEM ZATO JER IH JE MANJE OD ONIH KOJIMA BI HTJELI MANIPULRATI. U SUPROTNOM IM MANIPULACIOJA NE BI BILA NI POTREBNA“…

…“ JER AKO JE I POLICAJAC PROBUĐENI POJEDINAC, AKO JE I VOJNIK PROBUĐENI POJEDINAC, AKO JE VLASNIK NEKE TVRTKE PROBUĐENI POJEDINAC, TKO ĆE ONDA BITI TAJ ROBOT KOJI ĆE ŠUTKE RADITI NA NAMICANJU OMČE OKO VRATA SVOJIM SUGRAĐANIMA , A KONAČNO I SEBI SAMOME?“…

Možete li zamisliti kada bi još za ovog života, Brođani/ke izabrali za gradonačelnika i župana Probuđenog Pojedinca ili Probuđenu Pojedinku!? Sigurna sam da bi tada prestala stalna prijetnja od „života na aparatima“ najzaostalije županije u RH i grada Slavonskog Broda koji je njezino sjedište.

Eeeeeeee, to bi bio sretan kraj ovoj priči – kao u  ljubavnom pismu punom brige za voljene i čežnje za njihovim dodirom!

11 comments

Skip to comment form

  1. Kome je potrebna toplina, ovdje će je naći. Tko se želi osvrnuti, ali ne gnjevno, ovdje neka dođe. Dobar tekst. Dobri tekstovi nastaju iz čistih misli i strasti.

    1. Složio bih se s tobom. Veliku ljubav prema svom gradu Ana je oblikovala u riječi koje me nisu ostavile ravnodušnog, nego su potaknule da se i sam prisjeti svojih “argumenata” ljubavi prema Brodu.

  2. Probuđenih pojedinaca među stokom sitnog zuba nema niti će biti! Takva stoka uživa u svom podređenom položaju. Oni pjevaju alelua dok cmaču guzicu političkom šljamu koji izigrava domoljube.

  3. Ajme meni, sva sam se naježila od divnih uspomena jer sam i ja živjela u to davno vrijeme. Dva jarbola – jedan brod je zbirka koju ću potražiti među knjigama kada se vratim kući jer znam da ju sigurno još negdje imam. Hvala ti Ana, baš znaš reći kako ljubav izgleda! Svaka ti čast!
    I ja mislim i vjerujem da ima probuđenih ljudi – pa i ovaj portal čitam baš zato što mi svi ovdje djeluju probuđeno.

  4. – Brodskim studentima bi srce zaigralo kada iz vlaka, na noćnom nebu ugledaju baklju bosansko brodske rafinerije jer je to bio znak da se počneš pripremati za izlazak iz kupea kako bi na vrijeme izašao na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu.

    Ana, dođe mi da zaplaečm kad se sjetim svega. Po čemu će današnji studenti pamtiti svoj grad?

    1. Nemojte to naglas pred Peterom Tot- Đerđom, jer on Rafineriju doživljava negativno.

  5. Nevjerojatnim stvarima nazočimo tijekom života, recimo, odgojeni smo u školama kao realisti, darvinisti, materijalisti, duša je pridružena tijelu, proizvod je moždanih impulsa, kad nestane tijelo nestanu i projekcije mozga i ničega nema osim fizike, kemije i biologije, materije i frekvencije. I onda slušaš kako ljudi govoe sve se vraća, sve se plaća. Životnim iskustvom i gledanjem oko sebe vidiš da je to strašna besmislica, jer, pa vidimo to svakodnevno, najbolji prolaze najgore, a najgori najbolje, varalice i lažovi imaju najbolja radna mjesta i najveće mirovine, falsifikatori se zapošljavaju ko od šale dok prave diplome tavore bez posla, i uopće, crno je da crnje ne može biti, kriminalni umovi su stvorili paralelne zakone, za sebe i za one koje eksploatiraju, i idu dalje, a raja iseljava i propada, i onda ti sine taj tzv “Božji plan” i “sve se vraća, sve se plaća”, pa je, u stvari, svi ti silni kriminalci koji su došli stvoriti državu sa dvijesto bogatih i četiri milijuna sirotinje, evo im Bog polako iseljava državu, koliko su pravili si čisto “dvorište”, sada zovu strance za useljavanje, i sve što su smislili propalo je osim njih, ostat će oni i zamijenjeno stanovništvo. Kažu da sve što vrijedi odlazi, a ostaje samo što ne vrijedi ništa i očajni starci. Možda će lopine i falsifikatori ipak odgovarati nekom i nekako, za ovo što su učinili.

    Švedska televizija prikazala svu bijedu, tugu i jad Hrvatske: Pola milijuna Hrvata napustilo Hrvatsku zbog siromaštva/nezaposlenosti. Katastrofa.

    https://www.youtube.com/watch?time_continue=105&v=UuBRaM3Oi8s&feature=emb_logo

    https://www.youtube.com/watch?v=

    Prvo što moramo učiniti je raskinuti Vatikanske ugovore, maknuti parazite i kriminalce i primiti se posla i društvene obnove i obnove domaćeg proizboda. Kurveraj nije proizvod, to je mafjina gadost.

    1. Koliko se rođenih Brođana morlo iseliti i niti jednom parazitu nije to važno. Jer da vole Brod, ne bi drpali i uhljebljivali se plemenski, nego bi dijelili lovu i sudbinu s drugima. Volim, volim, volim Brod …. Kad čujem tu rečenicu zlo mi je, jer je fraza koja ne znači ništa , učini da Brod vole i zavole i drugi, jebe mi se što ga ti voliš. I drugi ga vole pa ne dreče, podsjeća me to na onu hadezenjarsku tko je veći Hrvat, tko je veći Brođanin? Koji su kriteriji? Je li to rođenje u Brodu?

  6. “Baš zbog te ljubavi više nisam političarka nego reakcionarka koja ne saginje glavu pred mržnjom, ljudskom glupošću, ohološću i bezobrazlukom! ”
    Jel znaš ti što znači ´reakcionarka´?

  7. Da , i istina je što je rekao gospodin Marić, plamen iz rafinerije mi je bio znak da je Brod blizu, kad bih se iz Zagreba vlakom vraćao kući, plamen u prvom sutonu i tek se slute ceste, dok ne utonu u daljine slijepe ljudskih nemira. (Matoš) Ali sve je zgađeno, i plamen, i ljubav, i misao.

    O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
    O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
    O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
    Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

    Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
    Čemu polet duše i srce koje sniva,
    Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
    Usred kukavica čemu krepost diva?

    Među narodima mi Hrvati sada
    Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
    Osuđeni pasti i propasti bez časti.

    Domovino moja, tvoje sunce pada,
    Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
    Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

    ANTUN GUSTAV MATOŠ

    Vladaju strane banke i stranci, stranci se kupaju na Jadranu umjesto hrvatskog radnika i seljaka.

  8. Dobar kraj priče: razbucati aktulnog gradonačelnika, jer izgubio je svaku vjerodostojnost, omlohavio je, nema energije ni ideja.

Odgovori