Ana Škornjač: Ego je naš najveći učitelj i jedino kada ga uspijemo utišati, dobijemo zahvalnog učenika koji tu životnu lekciju ne moraju ponavljati.  

JA …, ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka,  svekrva, punica, prijateljica,  feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom, zabrinuta, učenica & učiteljica, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, volonterka, junakinja, vrtlarica, udomiteljica, planinarka, vozačica, klizačica, kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka, njegovateljica, samohrana majka, sakupljačica, pacijentica, suosjećajna, blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica…

„Pametni uče od svega i svakoga,

Prosječni uče na svojim greškama, a

glupi sve znaju!“

Od trenutka rođenja do kraja svoga života učimo i umremo tupavi kažu naši stari! Radi toga što nikako ne mogu odvojiti te dvije najvažnije životne uloge, odmah na jednu nogu obuvam cipelu učenice a na drugu cipelu učiteljice! Koračajući tako obuvena, uzajamno pletem stegu omotanu oko vlastitih nogu i ruku. Možda sam zbog urođenog osjećaja manje vrijednosti i izostanka visokog obrazovanja, (cijelo vrijeme misleći da sam slobodna), tek prije dvadesetak godina svoje stare okove zamijenila nešto sjajnijima. Danas sam svjesna da me žuljaju bez obzira što su značajno gipkiji i udobniji! Učim zahvaljujući učiteljima & učiteljicama koje susrećem „po putu“ upravo u vrijeme kada sam za njih spremna, a poklonjene lekcije primam sa zahvalnošću! One teže shvatljive ponavljam utvrđujući „gradivo na zadanu temu“ dok se od nekih lekcija oporavljam i dan danas. Ipak, sada se usuđujem, bez zadrške, sa vama podijeliti najznačajnije lekcije u životnoj školi ljubavi, one koje najviše bole jer zbog neispunjenih očekivanja i isključivosti imaju tendenciju trajanja!

Dar roditeljstva osjećam kao najveće životno bogatstvo i postignuće, bez obzira što je ocjena moje djece u koliziji sa brojkom kojom sama vrednujem vlastitu utjelovljenu majčinsku ulogu. Majke smo moja kćerka, mama i ja pa sa ove životne distance mjerim naše uloge kroz filter vrijednosnog sustava koji me još davno definirao kao majku i kćerku. Zvuči malo komplicirano ali nije jer cijela filozofija učenja ovisi o količini očekivanja, ega i ljubavi preko kojih, kao preko katalizatora živimo život učeći lekciju po lekciju. Prisjećam se televizijske emisije o „super dadilji“ koju bi roditelji angažirali kada nisu mogli obuzdati ponašanje svoga djeteta.

Cijela mudrost se svodi na tvrdnju koju majka niti otac nisu spremni priznati i prihvatiti! Prava istina je da djeca upijaju gledanjem spontanog odnosa svakog prisutnog & budnog  trenutka života svojih roditelja. Zabluda je što od odgoja prave znanost i glupo je djetetu govoriti da bude pristojno ili da se prestane ljutiti ako se tata i mama svađaju i ako su ljuti i nesretni. Svakodnevno smo svjedoci nasilničkog ponašanja djece i mladih u školi, na ulici, utakmicama, .. i sigurna sam da nikome od njih roditelji nisu prije izlaska iz kuće rekli da se tuku, da kradu, da ne kupe tramvajsku kartu .. a djeca to ipak čine!? U čemu je problem kada roditelji kćerki ili sinu urede zasebnu sobu, kupe zasebni TV, PS, mobitel ..  i dijete opet neće učiti!? Odgovor je zato što njegovi roditelji ništa ne uče, ne čitaju, nemaju knjigu u ruci, čak ni ljubavni roman .. Mame i tate čija obitelj nedjeljom borave u prirodi, idu u crkvu ili danonoćno drope kauč ispred TVa, redovito su uzor svojoj djeci! Utječu pri pronalasku budućih partnera kao i sheme organiziranja obiteljskih odnosa nakon odrastanja – u svom braku ili partnerstvu. Roditelji koji zagrljajem pozdrave svoje roditelje i prijatelje, neće morati opominjati ili tjerati svoju djecu da učine isto pri svakom susretu. Djeca se odgajaju načinom života. Oni su copy paste ponašanja svojih roditelja! Upijaju nas na verbalnim i neverbalnim razinama i uzimaju za uzor, (pogotovo ako smo istiniti i dosljedni, poštovani od okoline – tada im imponiramo i svojim prijateljima govore o nama – pouzdano znam da je to istina).

Ova istina nas ne amnestira izgovorom:“.. isti je kao ja kada sam bio mali“! Imamo li sposobnost odmaknuti se korak – dva, promijenivši fokus, – tada istina zvuči drugačije i kaže,  ..“ da sam i ja živio uz nesretne rodilje  koji su se davno prestali voljeti i poštovati, ali su iz inih razloga ostali zajedno u domu Žrtve i Ega – mlakih duša koje su odlučile ići linijom manjeg otpora“.. Kaže mi nedavno jedna baka čiji je unuk odrastao sa njima nakon kćerkinog razvoda, :“ Pogriješili smo što nismo dopustili ocu da ga viđa .. !„ ma gle klinca, sada kada je njihov unuk prvi puta vidio rođenog ćaću sa 18 godina i kada ti susreti nisu niti malo nalik scenama iz američkih filmova, .. koja je korist što se sada baka i dida kaju kada je nanesena šteta nepopravljiva!!!  Ego je naš najveći učitelj i jedino kada ga uspijemo utišati, dobijemo zahvalnog učenika koji tu životnu lekciju ne moraju ponavljati.  

Svi smo mi učenici i učitelji sebi i svima oko sebe. Zapamtimo da nas naša djeca imitiraju ako smo za njih dovoljno vrijedni i uče od nas dok nas ne prerastu! To je prirodan proces i poželjno je da učenici prerastu svoje učitelje. Ne uči se sve iz knjiga i sa Gugla. Postoje vrijednosti naših otaca zbog kojih se razlikujemo od onih koji ih nisu imali priliku usvojiti i njegovati. Velika je odgovornost na učiteljima. Postoje države u kojima se učiteljima zovu samo oni ljudi koji uspješno prođu testiranja gdje se vrednuje cjelovitost osobe, akademska naobrazba, životna škola kroz stabilnost i  ljudskost, .. Tragedija „u nas „ Hrvata je što struku i roditelje jedino zanima da djeca pozitivno odgovore na zahtjeve školskog programa! Taj zadani program postavljen od kreatora matrica leži na ponavljanju poruke kako su svi učenici još mali i ne mogu se mjeriti s odraslima jer još ništa ne znaju! Skroz bolestan i nakaradan sustav koji proizvodi „Fah idiote“ s diplomom ali bez stava i ljudske cjelovitosti.

Neraskidive su veze učitelja i učenika! Mi volimo svoju djecu, roditelje, unučad, prijatelje, .. ali ih po nekada unesrećimo zbog načina na koji im to pokazujemo. Često naš savjet čuju kao kritiku ili ne razumiju način pokazivanja naših osjećaja, pa odnos moramo graditi ponovo i ponovo. Zato moramo naučiti razumjeti osobu koju volimo, a da bismo uspjeli, trebamo slušati njihove riječi, saznati njegove/njezine snove, planove – naučiti voljeti razumijevanjem nečije osobnosti. Izostavljajući Ego koji osuđuje, prosuđuje i procjenjuje  a prepoznati kapacitete i bodriti suosjećanjem. Razgovarati i slušati se zove vještina koju trebamo učiti ako želimo graditi odnos koji nas ispunjava i usrećuje. U školi ljubavi prema sebi samima i svima čije živote dotičemo, cilj je postići radost i sreću bez kojih ljubav ne može preživjeti. I na kraju, sloboda u međusobnom odnosu nam jedina stvara uvjete za osobni razvoj i rast. Za početak, moramo odbaciti očekivanja i odvojiti malo svoga vremena za razgovor koji ne mora biti izvor većini naših nesporazuma!

„Ljubav je dar jedne duše drugoj tako da obadvije mogu postati zasebna cjelina.“

Budha.

10 comments

Skip to comment form

  1. Učimo za život, a ne za školu.

  2. Mudro, životno, bez kalkulacija. Škornjačica piše iz uvjernja i zato je uvjerljiva.

  3. “Svi smo mi učenici i učitelji sebi i svima oko sebe.” Velika je ovo istina. Stoga je zastrašujuće da su i crnokošuljaši u RH učitelji nekome, kao, uostalom, i drugi politički pokvarenjaci u strankama. Treba paziti što i od koga se uči.

  4. Izbalansirani spoj iskustva i literarture. Uzbudljivo štivo koje potiče na razmišljanje i preispitivanje kao horoskop.

  5. Ana, podučite ma što se događa kad učenica prevlada učitelja? Treba li ga ona napustiti zato što on više ne može predavati čak ni jednom mjesečno?

  6. Priznajem da sam dva puta pažljivo pročitala tekst i opet u sebi pokrenula cijelu lavinu razmišljanja i sjećanja. Mislim da je autorica ipak školovanija nego što se predstavlja jer ovako mudro pretočiti teoriju, iskustvo i duhovnost ne može napisati frizerka, gimnazijalka niti ekonomustuca. Previše slojeva pokreće ova osjetljiva tema i mislim da ovo piše neko stručan i školovani.

    1. Kao da je to bitno, u zemlji falsifikatora i prevaranata u kojoj je svaka druga dipoma lažna i stečena na tržištu diplomama, invalidnostima i lažnim i falsificiranim potvrdama o svemu i sačemu. Diploma u hadezeovskoj vukojebini ne znači ništa. Ako je prava, ideš s njom van, ako je lažna budeš gradonačelnik ili njegov savjetnik ili neki drugi kurac na položaju u Hrvatskoj. Frizerka može lijepo ošišati i uljepšati, stoga vrijedi više od sto praznoglavih i nadobudnih političara i brbljavaca i njihovih priča. Moja frizerka, pa ne bih ju dao za sto diplomiranih lopova i lažova koje slušam i gledam svakodnevno i deru me svojim lošim pričama i lošim zakonima, za razliku od izvrsne i ne skupe frizerke koja me za 20 minuta i 30 kuna učini sretnim i zadovoljnim. Ne vrijeđaj frizerke, jedino ako ne znaš koju koja je postala kuma kao merzelica kantinka i slični ološki kadar zbrinut i uhljebljen političkim vezama, falsificiranjem, kriminalom i prljavim rabotama, uobičajenom praksom u vukojebini.

      1. Isprika frizerkama, ništa osobno, samo sam htjela reći da ne vjerujem autorici kada tvrdi da ima nisko samopouzdanje i naobrazbu a piše kao psihologinja sa stoljetnim iskustvom. .

  7. Odnos roditelja i djece je reverzibilan, što je jednosmjerniji, to je lošiji. Kultura smo koja ulaže sve u svoju djecu, radi za nju, pljačka, za nju, krade, za nju, katastrofa. Potpuno pogrešan odnos prema djeci koji frustrira i kvari i jedne i druge. Djeci uvijek malo, a roditelji na ispitu, treba li za njih krasti i pljačkati, ili biti i ostati principijelno pošteni siromah, imati ili biti, što opet dijete, malo i blentavo, ne razumije, a i da razumije, nikakve koristi od dobrote i vrijednote. Čitao sam ispovijest neke žene koja se zaljubila u novog svećenika u njenom mistu i ima s njim dijete i on ih uzdržava i brine o njima, omogućen poreznim i nametničkim zakonima i sustavima. Lijepo. Razvili smo najgori parazitizam i dendizam i kriminal i korupciju upravo iz bolesnog balkanskog odnosa prema vlastitoj djeci, kontra tuđoj i kontra zdravom razumu, pa smo dobili društvo parazita i nametnika, i generacija staraca koji su cijeli život radili za djecu i ostali bez ičeg, s penzijama u visini jednodnevnog džeparca kriminalaca odgojenih da imaju bezuvjetno, staraca koje i to kvarno društvo i vlastita djeca prepuštaju zaboravu i umiranju. A da je proces reverzibilan, koliko daješ djetetu toliko ti se vraća, ljubav za ljubav, trud za trud, kriminal i zlo za kriminal i zlo, sve bi bilo drugačije, zar ne?

  8. Istina sve napisao. Primjerom se pokazuje i kroz primjer se najbolje uči. Ja volim reći da je sve rečeno naslovom pjesme :’Majmun radi što majmun vodi’. Ako pričate jedno, a radite drugo, postajete ne vjerodostojni (zvuči poznato?!) i djeca rade ono što sama procjene da trebaju, tj. smiju, obično pogrešno. To je kod nas, kao i sve, polako prešlo sve granice. Srećom, ima još predivne djece i predivnih ljudi. Ali, ti odnosi su veliki dio problema, uzročno posljedičnih, koji su vezani za društvena zbivanja zadnjih desetljeća. Jako duboki problemi sa nesagledivim, a polako vidljivim posljedicama u društvu.

Odgovori