«

»

sij. 10 2019

Ana Škornjač: Udomitelji “ulažu” brigu, tugu, neprospavane noći, ljubav… dok odgajaju tuđe dijete koje je život zaribao.

JA …, ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka,  svekrva, punica, prijateljica,  feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom , nudistica, radna kolegica, ljubavnica,  volonterka, junakinja, vrtlarica, udomiteljica,  planinarka, vozačica,  klizačica, kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica,  pacijentica,  blagajnica,  spremačica,  restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..

Činjenica što posljednjih godina ne pratim Zakone & Pravilnike koji reguliraju ovo područje nije me spriječila da obujem cipele udomiteljice i krenem s tiradom, jer sam upravo pročitala članak o dječaku kojega su do njegove osme godine već tri puta napustili. Prvo roditelji, zatim usvojitelji  br.1 pa  usvojitelji br. 2! Draga ministrice socijalne skrbi, ravnatelji/ce Centara socijalne skrbi, dragi/e socijalni/e radnici/e, dragi katolici i katolkinje, draga državo – stidite se!!! Puno mi psovki pada na tipkovnicu, pa mi na trenutak bude lakše, onda ih brišem, a ustvari mi se plaće i vrišti. Tko testira potencijalne usvojitelje? Kojim i kakvim pitanjima ih procjenjuju? Da li će itko snositi odgovornost za još jednu preduboku ranu na duši ovog osmogodišnjaka? Možete li zamisliti kako se osjeća dječak  nakon ostvarenog sna da bude usvojen, opraštanja sa svima u Domu, putovanja u svoj novi život, i povratka jer nije zadovoljio, nije bio miran, nije sjedio kao gljiva, previše je govorio; „preaktivan je“ kažu! Sjećam se da postoji Pravilnik prema kojem usvojitelji trebaju omogućiti uvjete u vidu zasebne sobe, visine primanja i što ti ja znam .. ali dopustiti ljudima da prirede sobu, potpišu papire, dođu po dijete u Dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, odvezu ga nekoliko stotina kilometara i drugi dan vrate jer je bio „preaktivan“!? Pa nisu uzeli štene iz azila za napuštene životinje, a i da su uzeli malog psa, valjda nisu retardirani, pa ne znaju kako će im to štene potrgati nekoliko papuča i upiškiti se na pod dok malo ne poraste. Jučer sam saznala da je katolička obitelj s troje djece udomila troje djece s poteškoćama u razvoju. To nije nimalo sretna vijest, jer pouzdano znam da je otac/udomitelj nasilnik, zlostavljač i psihopata. Dvoje starije djece su završivši školu pobjegli iz tog obiteljskog pakla. Supruga i njihovo treće dijete vjerojatno nose teret novog biznisa, a u crkvenoj zajednici smatraju ih velikim kršćanima i vjernicima. Tugo moja, tko je njima dopustio da udome troje djece s mentalnom retardacijom!? Kakvi smo mi to ljudi, zašto šutimo i na kraju mise uz „Mir s tobom“ pružimo ruku zlostavljaču i lošoj osobi. Zar tako slavimo Gospodina?

Prije nekoliko godina, na predavanju o udomiteljstvu, upoznala sam ljude iz Nove Gradiške & Slavonskog Broda i saznala puno o iskustvima i problemima s kojima se susreću u tom poslu o kojem se u javnost malo zna. Jednom davno mi je prijateljica, socijalna radnica, prepričala svoje iskustvo nakon prve „intervencije na trenu“ gdje su iz kuće s najlonima na prozorima roditeljima oduzeli troje djece i dovezli ih u Dom u Kumičićevoj. Bila je potresena cijelim događajem i stanjem mališana koji su bili zapušteni, bez ikakvih socijalnih vještina, bez higijenskih i prehrambenih navika većina ih je mokrila u krevet i bili su puni vaši. Danima mi je ta slika bila pred očima. Ne želim vam nabrajati kakve sve nezamislive životne okolnosti dovedu djecu u ustanovu ili udomitelju, gdje društvo i struka brinu o njima do punoljetnosti. Tamo dobiju toplu sobu, uredan krevet, odjeću, školovanje, redovite obroke, steknu prijatelje, usvajaju sve one navike i vještine koje uvjetuje socijalizacija. Neka djeca zbog zapuštenosti vidno zaostaju za vršnjacima, pa idu u školu za djecu s poteškoćama u razvoju, poneki budu žrtve vršnjaka radi usvojenog agresivnog ponašanja donesenog iz obitelji. Odgajatelji/ce imaju svoje miljenike, a oni koji to nisu, „izvuku deblji kraj“. Dodatni šokovi & stresovi nastaju ako radi godina starosti razdvajaju rođenu braću i sestre, jer ustanova, na primjer, skrbi samo za djecu stariju od 7 godina, i mlađe smještaju kod udomitelja ili u ustanovu udaljenu više stotina kilometara. Saznala sam iz priča udomitelja da je sreća kada zajedno udomljena djeca imaju dobar međusobni odnos. Žena koja se dugo bavi tim poslom govorila je o situaciji gdje su jedne noći „po hitnom postupku“ dovezli djevojčicu koju njezina ranije udomljena štićenica nikako nije mogla  prihvatiti. Nevjerojatne su situacije i problemi sa kojima se susreću udomitelji i samo upornost, veliko povjerenje i ljubav prema tim mladim ranjenim dušama im pomažu da zajedno prebrode većinu prepreka. Sklona sam vjerovati da ništa na ovom svijetu nije slučajno, stoga, većini ljudi koji se bave udomiteljstvom, novac nije glavni motiv (ako je na početku možda i bio) jer se novcem ne može platiti briga, tuga, sreća, neprospavane noći, vjera i ljubav dok se trude odgojiti & preodgojiti i osnažiti tuđe dijete koje je život „gadno zaribao“. “Mudraci kažu da učinjeno dobročinstvo prema bilo kome gubi svoj sjaj ako o njemu nekome govorimo ili se njime hvalimo. Oni koji su primili dar nečijeg dobročinstva trebaju na glas govoriti o djelu svog dobročinitelja“. Ja bih ipak voljela na radiju i  javnoj televiziji slušati i gledati životne priče udomitelja i njihovih štićenika, usvojitelja i usvojene djece i to svaki dan u najgledanijem terminu!  Sigurna sam da bi takva svjedočanstva ohrabrila mnoge ljude i oslobodila ih predrasuda. Možda bi otvoreno porazgovarali sa svojim ukućanima i krenuli u „zajedničku životnu avanturu“ kojom mogu doslovno spasiti nečiji život.

Možete li zamisliti svoje dijete, s 18 godina i srednjoškolskom svjedodžbom, samo na cesti!? U toj situaciji se nalazila većina djece dok dobri ljudi nisu sagradili „Kuću od sretnih ciglica“. Rijetki su  oni koji u svoj dom prihvate mladića ili djevojku po izlasku iz Doma, daju im utočište & podršku dok ne pronađu posao i osamostale se, ali pouzdano znam da postoje! Isto tako mogu poimence nabrajati veliki broj „domske djece“ koja su danas odrasli, vrijedni ljudi, a da imaju svoju obitelj, Žive i rade ovdje ili su otišli svoju sreću tražiti negdje drugdje. Moji dragi prijatelji s jednog jadranskog otoka skrbili su o čak tri mladića. I kada se prisjećaju „dogodovština“ koje su ih snašle, od policije do pojavljivanja mama i tetaka, zaljubljivanja, polaganja vozačkog ispita ili kupnje automobila da samo stoji parkiran, smijemo se do suza, a ja im se divim zbog toga vrijednog životnog iskustva. Ljetos sam upoznala jednog od štićenika nakon što se vratio živjeti sa njima bez obzira što je završio školu i zaposlio se. Poznajem predivnu obitelj koja je udomila djevojčicu i „pod pritiskom“ svoje već odrasle djece rade na posvajanju nedavno udomljenog dojenčeta. Kolika duša krasi osobu spremnu prigrliti brigu o nevinom biću kojemu je Tvorac dopustio da za ovaj život izabere najbolniji i najteži put? Koliku milost taj isti Tvorac tek mora izliti na one kojima je darovano roditeljstvo, ali su pokleknuli pod bremenom teških kušnji i okolnosti pa nisu uspjeli svojoj djeci osigurati ognjište i dom dostojan takvog blaga? Na žalost, postoje i oni kojima hrvatski zakoni dopuštaju da svojim odlukama otežavaju posao udomiteljima na štetu svoje djece.

 

Vaš posao nije da sudite.

Vaš posao nije da utvrđujete da li netko zaslužuje nešto,

niti da odlučujete što je ispravno ili pogrešno.

Vaš posao je da podignete one koji su pali,

da povratite one slomljene

i da iscijelite one povrijeđene,

Joel Osten

 

 

 

 

13 comments

Skip to comment form

  1. Lara

    “Kolika duša krasi osobu spremnu prigrliti brigu o nevinom biću kojemu je Tvorac dopustio da za ovaj život izabere najbolniji i najteži put?”

    Dopustio? Meni je to cinično, a autorica misli da je to izraz Tvorčeve milosti.

  2. Sonja

    Tekst ima raspon. Osjetimo i pakao sudbine djece i čistilište koje im nude udomitelji. Tu raja nema. Možda kasnije.

  3. grey

    Nisu ni sva djeca nevina. Poznajem udomitelje kojima je klinka od 14 godina krala novac, slike i prodavala za provod i drogu. Kad se počela fizički obračunavati s njima, vratili su je. Ili je to čak bio neki viši stupanj odnosa od udomiteljskog, ne znam. Uglavnom, mala je bila nemoguća.

  4. dika

    Načuo sam da pojedinke i pojedinci parazitiraju na Kući od sretnih ciglica.

  5. Blok B

    Bogat život autorice. Na momente veličanstve, Što je sljedeće? Ja osvajačica planinskih lanaca zajedno sa Stipom Božićem? Ja sestra Valentine Tereškove? Ili, ja lovac na aligatora na Amazoni?

    Ovaj put je trebala više o vlastitim iskustvima.

  6. Vitrina

    Najmanje je svjedočenja udomljene djece. Jedino kad se radi o nekom izuzetnom odnosu, nečem ljudskijem od svega.

  7. Maki

    Istinu je napisala Ana. Tu djecu život je gadno zaribao. I Tvorac

  8. Ivan Marić

    Rane na duši pretvore se u ožiljke.

  9. stara kuća

    “Tugo moja, tko je njima dopustio da udome troje djece s mentalnom retardacijom!? Kakvi smo mi to ljudi, zašto šutimo i na kraju mise uz „Mir s tobom“ pružimo ruku zlostavljaču i lošoj osobi. Zar tako slavimo Gospodina?”

    Prijavi Ana slučaj! Neka ne ostane u samo kolumni!

  10. Popac

    Dojmljiv opis životne teme daleko od očiju sretne djece i zadovoljnih roditelja. Moj naklon udomiteljima.

  11. Piplfoks

    Ana spominje smijeh do suza kada se prisjeti nekih situacija koje su imali njeni prijatelji-udomitelji. Zaista, smijeh je lijek. Ali, lijeka je u Hrvatskoj sve manje.

  12. Nana

    Jako dobra tema. Moji prijatelji su dugo pokušavali imati dijete i nisu uspjeli. Kada sam ih pitala zašto ne usvoje dijete rekli su da su odbacili tu opciju jer ne mogu sa sigurnošću znati genetsko stablo napuštenog djeteta. Mislim da mi nitko nemamo pojma ni za drugo koljeno svojih roditelja i tko ima kakvih nasljednih bolesti. Odselili su ti prijatelji davno iz Broda a ja ih se često sjetim kada vidim huligana iz finih obitelji. Šteta je koliko administracije ima oko usvajanja pogotovo ako hoćete usvojiti romsko dijete. Tužna priča i jako životna.

    1. Jagma

      Odličan primjer racionalizacije straha od roditeljstva kao brige za drugo biće.

Odgovori