Ana Škornjač: Poželjela bih gradonačelniku i županu barem jednodnevni „ludi provod u invalidskim kolicima“. Bilo bi to iskustvo nakon kojega bi proračun imao ljudsko lice

JA …, ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka,  svekrva, punica, prijateljica,  feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom, nudistica, radna kolegica, ljubavnica,  volonterka, junakinja, vrtlarica,  planinarka, vozačica,  klizačica, kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica,  pacijentica,  blagajnica,  spremačica,  restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..

Bezbroj je životnih okolnosti koje zdravu osobu dovedu do invaliditeta .. greška u porodu, genetika, posljedica pogrešnog liječenja, nesreće na radu, u saobraćaju, u ratu, u sportu .. Ponekad invaliditet fizički ograničava osobu i čini je nesamostalnom, tj, ovisnom o pomoći drugih; neke osobe s invaliditetom su skroz samostalni i ne trebaju tuđu pomoć i njegu a ima puno invalidnosti koja se ne vidi izvana i za nju nema proteza, štaka, invalidskih kolica i sličnih pomagala.

Radi čega sam danas odlučila na noge obuti jedan od bezbroj neoštećenih, sasvim novih, nedavno kupljenih, lakiranih cipela sa srednje visokom petom, sjesti u invalidska kolica  – i zakotrljati današnju priču?! Niti o jednoj ženskoj ulozi o kojoj pišem iz prvog lica jednine nije mi teško započeti kao sada, jer priča kreće od najranijih prisjećanja operirane djevojčice čiji je pogled kroz rešetke željeznog bolničkog krevetića trajni okvir svih slika budućih događaja utisnutih u njezino emocionalno tijelo. Svakom je djetetu na svijetu, bez obzira živi li u sigurnosti svoga doma ili je otrgnuto i nalazi se u bolnici, uz liječnika potreban kontakt roditeljske sposobnosti da ga  umiri, majčinsko strpljenje, osjećaj sigurnosti, toplina, utjeha i zagrljaj koji eliminira strah i čak smanjuje bol.

Kako mogu izregulirati sebe nakon mjeseci i godina provedenih u bolnicama radi operacija, liječenja i oporavaka? Bolesno dijete je najčešće izloženo trajnom iskustvu kontinuirane patnje, što radi teških više mjesečnih rehabilitacija i čežnje za obitelji, što pri pokušaju sustizanja gradiva radi dugotrajnih i teško nadoknadivih izostanka iz škole. Kakvu sliku o sebi stvara to mlado biće čiji roditelji, medicinske sestre ili terapeuti nisu dovoljno prisutni i posvećeni? Sve to uzrokuje izostanak svakodnevne „doze ljubavi“ potrebne i dovoljne za izgradnju zdravog, prirodnog osjećaja sigurnosti, hrabrosti, vrijednosti i samopoštovanja (uz svakodnevnu sumnju u vlastiti intelekt radi kaskanja za znanjima i vještinama svojih vršnjaka i kompleksa zbog fizičkog izgleda). Većina nas je zbog čestih operacija, vježbi i dugotrajnih bolnih rehabilitacija preplavljena sveprisutnim strahom, strepnjom i sumnjom u konačno ozdravljenje. Odrastajući kao djeca, bez obzira jesmo li zdravi ili bolesni, u toj najranijoj životnoj dobi i kasnije, sebe spoznajemo ogledajući se u očima naših roditelja. Naravno da kroz to „zrcaljenje“ i način kako smo prihvaćeni od okoline stvaramo sliku o sebi.

Unatoč nevjerojatnim životnim okolnostima odrastanja i školovanja, znam da ima puno žena s invaliditetom koje su za sebe ipak stekle osjećaj sigurnosti, samopoštovanja i hrabrosti, dopustivši si ljubav i brak. Odbacile su svaku podlogu za konflikt, digle prag tolerancije do neba – uz strpljenje ravno Njegovom, omogućile su sebi sigurno vezivanje za svoga izabranika na zdrav, prirodan i konstruktivan način. Mnogima je Tvorac darovao materinstvo kao nagradu za nezamislivu hrabrost i pobjedu nad samom sobom, kao i predrasudama obitelji i okoline. Unatoč prisutnog rizika za vlastiti život postale su majke!

Jako mi smeta kada osobe sa vidljivim i nevidljivim invaliditetom nazivaju „osobe s posebnim potrebama“. Ljudska potreba da dan počnem ustajanjem iz kreveta, odlaskom u kupatilo, jutarnjom higijenom, odijevanjem, doručkom, šetnjom kućnog ljubimca, odlaskom u školu, na posao, na tržnicu, u kupovinu, u gradsku knjižnicu, na put, u šetnju, ili na kavu s prijateljicom po ničemu nije posebnija od potrebe za činjenjem svih nabrojanih aktivnosti zdravih osoba koje nemaju poteškoće u kretanju, koje nisu slijepe ili gluhe i nemaju drugačiji vid invalidnosti.

Živimo u gradu koji ima ignorantski odnos za ovu problematiku, jer ne želi razumjeti ili se pravi da ne razumije. Naš je grad Slavonski Brod bez duše. Napustila ga je valjda s našom djecom, onima koji su bili njegov pretpostavljeni nesuđeni kapacitet. Rodile smo se i živimo u gradu koji jest naš grad, ali da li smo mi njegovi??? Kada bi ga žene vodile, humanizam bi bio najvažniji i posljednji cilj. Proračun bi prepoznao prioritete i nitko u naše ime ne bi činio zloćine ignorirajući potrebe najslabijih i najnezaštićenijih stanovnika ove županije i grada. Tada ne bismo morali ciljanim kampanjama cijediti svako zakonom predviđeno i zagarantirano pravo. Ne bismo na opetovanu izrečenu potrebu za izgradnjom nove škole za djecu s teškoćama u razvoju gledali demonstraciju sile cijelog gradskog poglavarstva na čelu s gradonačelnikom koji u powerpointu ravnateljici, roditeljima, zaposlenicima i novinarima taksativno nabraja datume dopisa u kojima 10 godina poručuje vladi RH kako nam treba nova škola. Gradonačelnik doktor Mirko Duspara je svoje pravaško lice umio svetom vodom koja niti pomaže niti odmaže ali ga amnestira odgovornosti što naša bolesna djeca, njihovi učitelji i rehabilitatori rade u neprihvatljivim uvjetima. Ustvari, cijelo je vrijeme pokazivao kolika je njegova osobna nezainteresiranost, bahatost, nesposobnost, osvetoljubljivost, kao i pomanjkanje političke, ljudske i građanske volje za rješenjem problema.

Priču ću privesti kraju pogledom kroz rešetke željeznog krevetića operirane djevojčice čiji je plač, još onda, davno postao nečuja, jer je sasvim mala spoznala uzaludnost prolijevanja suza koje nisu dozvale mamu ni tatu ni medicinsku sestru nego je ležala izbezumljena, bespomoćna, mokra i preplavljena stidom. Poziv u pomoć preko puknutih glasnica se od tada ne čuje, ali je stid ostao. Nitko joj nikada nije rekao da krivica nije njezina!

Pa čija je krivica što žena s invaliditetom u invalidskim kolicima nakon što pobijedi sebe, društvene predrasude, završi školu/fakultet, rodi i othraniti djecu, peče kolače,  sprema zimnicu, zaradi mirovinu ipak nikada ne može uči u Gradsko vijeće niti Županijsku skupštinu jer i ako je dva jaka momka donesu u kolicima na kat, sve pada u vodu kada mora otići u wc kroz čija vrata kolica ne mogu proći?!

Ljudi moji, živimo u gradu koji je središte županije u kojem se nemate gdje ni popišati ako vam je sila, jer ne možete se kretati bez invalidskih kolica. Kako objasniti gradonačelniku i njegovim suradnicima koliko je važno za ljudsko dostojanstvo i samopoštovanje živjeti što samostalnije i sa što manje pomoći i asistencije? U obližnjem evropskim gradu, još prije nekoliko godina sam vidjela ženu u invalidskim kolicima koja se pokreću samo puhanjem u „slamku“. Dovezla se gradskim prijevozom i kreče se po trgovačkom centru SAMA!

Od „duševne distrofije“ se ne postaje invalid, ali bih poželjela  gradonačelniku, županu i njihovim zamjenicima barem jednodnevni „ludi provod u invalidskim kolicima“. Bilo bi to iskustvo nakon kojega bi Proračun sigurno imali ljudsko lice s humanim predznakom. Tada bi se svaka osoba s invaliditetom u našem gradu osjećala prihvaćenom, podržanom i poželjnom stanovnicom našeg grada koji prihvaća da smo i mi njegovi.

Možda bi mu se i Duša tada vratila?!

 

14 comments

Skip to comment form

  1. Što je s obećanjima koja je gradonačelnik Duspara dao ionvalidima za vrijeme izborne kampanje?

  2. I riječima se bori za status, za dostojanstvo. Invalidi (organizacija) moraju biti odlučniji u pregovorima s Dusparom i Marušićem. Usput, što je sa županom Marušićem? Njega se više ne vidi ni po kirvajima da igra i pjeva.

  3. Možda bi za potrebe invalida i njihovih obitelji trebalo napraviti popis neuralgičnih točaka – mjesta koja nisu uređena za njihove potrebe i još više naglašavaju njihovu nemoć, Popis koji bi onda trebalo skraćivati.

  4. Sve pet i kapa do poda ali neka mi na Baaaabu kidisati… Naš poteštat more bit i nije kriv, velim more bit…

  5. “Živimo u gradu koji ima ignorantski odnos za ovu problematiku, jer ne želi razumjeti ili se pravi da ne razumije. Naš je grad Slavonski Brod bez duše.””
    dodala bih i u gradu koji nema stratetiguju, viziju, želju za povratkom duše koju je izgubio i gubi odlaskom razočaranih građana. Ana je u kolumni jako lijepo napisala kako gradonačelnik (ne)rješava problem škole…”transparentnim” prikazivanjem dopisa koje šalje ministarstvima i prebacivanjem odgovornosti na nekog drugog. Isti je problem i sa gospodarstvom u našem gradu, malom i srednjem poduzetništvu, sportom i sl. Gradonačelnik i župan godinama lijepo i rastereceno žive u “zavadi” prebacujući loptice jedan na drugog za lijepu placu i na naš račun. Jeftine političke poene skupe na otvaranjima objekata za koje najčešće nisu niti blizu zaslužni ali eto “takva im funkcija”. I naravno, pred svake izbore eto i obećanje i dopis poslan u ministarsvo i slikanje sa ljudima u kolicima.
    A već u ponedjeljak iza … “šerifovanje” po starom.
    Ana samo raspali…gradskih tema ima još jaaaaaaako puno a užitak je čitati nekoga tko tako pozna materiju i literarno je nadarena.

  6. Sjećam se kampanje kada su žene iz udruge invalida tražile da se nabavi stol za ginekološki pregledl! Taj se stol nalazi negdje u bolnici a izabrani ginekolog na Plavom polju. Baš zanimljivo! Znači da žena s invaliditetom treba svoga ginekologa povesti sa sobom u bolnicu da bi ju pregledao na tom stolu? U zakonu je propisano puno “pozitivne diskriminacije” ali je grozno i ponižavajuće da “ciljnim kampanjama moraju cijediti ta zakonska prava”. I novoizgrađeni pješački prolaz na podvožnjaka u Osječkoj nije omogućio osobama u invalidskim kolicima samostalno korištenje rampe. Zbilja smo neosjetljivi na ovakve probleme.

  7. Jednom sam bila u školi djece s posebnim potrebama i savjetujem svakome tko ne razumije potrebe ljudi s invaliditetom da je posjete. I kamen bi se rasplakao kada vidi u kakvim uvjetima rade, a koliko malo u stvari trebaju i očekuju. Hvala Ani što artikulira ove teme, jer su one ogledalo društva u cjelini. Na žalost, trenutni odraz je sasvim točno opisala. Mutna slika koja bi trebala predstavljati čovjeka i društvo, ali teško se razaznaje.

  8. Valja uzeti u oobzir da je gradnja rampi i prilaza počela tek prije kojih desetak odina. Proije toga na Balkanu nikoga nije bolilo dupe za to. Za sve nam treba vrijeme da odrastemo i da dosegnemo neke standarde. Zamislite tek kako je bilo borcima NOB-a invaklidima u onoj državi u kojoj se o ovakvim problemima nije ni govorilo.

    1. Čestitam. Ti hoćeš reći da oni koji su oslobodili zemlju od fašista i domaćih izdajnika, nisu kasnije svoj status rješavali uz pomoć plinskih boca?! Čestitam ti na istinoljubivosti u dubokom poštovanju boraca NOB-a

      1. Samo su se služili drugim oružjem.
        Npr. u škole, gdje ih je upisalo, dolazili su s pištoljima i bombama (svjedočio Miljan Miljanić).
        Navodno je i Dušan Dragosavac doktorat branio pištoljem.

        1. Mogao bi ti i bolje i više uspoređivati. Kako god bilo onda, subnorovci pripadnicima udruga proisteklih iz DR-a, nisu ni do koljena po privilegijama i naplaćivanju zasluga. Pogledaj samo razliku između boračkih mirovina i običnih, i pogledaj sada razlike u mirovinama.

          1. Samo da podsjetim, tema je o OSI-jima.

  9. Ani hvala za odlican tekst. Valjda ce se u necijim glavama upaliti lampica nakon ovoga

  10. Nebi nikom poželio ” ludi provod u invalidskim kolicima”, ali bi isti uveo kao edukativnu obavezu za sve političare( jednodnevnu).Nebi se složio s djelom “kad bi ga žene vodile”…., najveća pozitivna promjena bi bila kad bi grad vodile osobe bez obzira na spol koje su upoznate i znaju kako OSI žive…, pogotovo oni u invalidskim kolicima.Zato ih treba bar jedan dan edukacije radi stavit u kolica da osjete kako i s čim se susreću osobe koje su svakodnevno osuđena na ista
    Odlična kolumna 🙂

Odgovori