Igra prijestolja na naški: Sportska malograđanština

Riječ malograđanština dolazi od francuskog politekonomskog pojma petite bourgeoisie, sitna buržoazija. On, ukratko, označava (u to vrijeme negrađansku) klasu sastavljenu od seljaštva i sitnih trgovaca, koji se svim silama, kroz ideološka uvjerenja i ponašanje, trude ostaviti dojam da pripadaju, tada naprednom i prosperitetnom, građanskom sloju.

Slavonski Brod vrvi takvom svitom, pogotovo od reformiranih Jugoslavena, svojedobno većih komunista od Marksa i Lenjina koji su, u prvoj polovici devedesetih, doživjeli duhovno prosvjetljenje, amneziju ili su, kao sapunički negativci, pali s konja, udarili glavom u kamen i postali pozitivci. Koji god razlog bio, od najkasnije devedesetpete radi se o najvećim domoljubima poslije velebitskih vila, koji rukama i nogama brane čelne pozicije na glavnoj nedjeljnoj misi (ili su tako radili dok je katoličanstvo bilo više in), a nerijetko iz naftalina izvuku (ili izmisle) priču o nekom svom djedu ustaši, kako nitko ne bi osporio njihov status domoljubnog Hrvata katolika, neokaljan plavim kapicama i crvenim knjižicama. Naravno, to što su u obje države zadržali utjecajne ili barem vrlo profitabilne pozicije nema nikakve korelacije s ovim preobraćenjem, to je bilo iskreno i iz srca. (Nota bene za one koji ne čitaju s razumijevanjem: politička ili vjerska opredjeljenja su manje bitna; kvislinzi i oportunisti su bitan problem.) Ali koliko god bih volio vaditi mast lokalnim kumordinarima i perillustribus ac generosis Cintekima, to je recikliranje temâ koje ionako svima izazivaju mučninu.

Elem, na temu. Iako se nešto ozbiljnije bavim sportom sveukupno nekih pet godina, previše tog vremena sam uspio provesti u iluziji da je sport, barem rekreativni, sigurna zona od te vrste kidanja živaca. Ali gle, nije. I sportovi snage imaju svoje probleme u HNL-ovskom stilu. Hrvatski bodibilding se sveo na hrpu kojekakvih žnj federacija i poznanstava, gdje više nije bitno u kakvoj spremi tko dolazi na binu; daleko najbitnija je veza. Nastanak jednog hrvatskog sportskog saveza vezanog uz dizačke sportove (a kojeg neću imenovati iz pravnih razloga) obilježen je krađom ideje od prosperitetnih mladih sportaša koji su postavili temelje tom sportu u Hrvatskoj. Dok su se oni ubijali od posla za promociju tog sporta u Hrvatskoj, nekolicina starijih lešinara, koji gotovo da nisu ni čuli za taj sport, bez srama su čak i trenirali s tim momcima, a iza njihovih leđa brzinski su osnovali savez na državnoj razini (dao bih ruku u vatru da su u igri bile političke veze jer su velikom brzinom proletjeli kroz sve pravne probleme koji su se pojavili kad su savez pokušali osnovati njihovi prethodnici) i, logično, sebe postavili na glavne funkcije. Ti skorojevići se sad naokolo naslikavaju i rukuju s predsjednikom države, ali što je najbitnije, vedre i oblače po skoro svim pitanjima vezanim za taj sport u Hrvatskoj. Bez članstva u savezu nitko ne može ostvariti primanja za potrebe sportskog razvoja od državnih tijela ili ikakvu pomoć državne ili lokalne vlasti, ne može se natjecati na državnim natjecanjima, niti onim međunarodnim koja zahtijevaju blagoslov državnog saveza. Za njihovo dobro nadam se da su podigli svoje osobne rekorde jer inače imamo vodstvo čije sportske rezultate može nadmašiti svaka ozbiljnija natjecateljica, a o muškim natjecateljima da se ne govori. Gdje je u svemu tome malograđanština? U tome što netko pokušava biti vrhunski sportaš tako da napravi pečat i logotip, tako da mu sudac na natjecanju bude neki pajdo ili rođo…ako mi se ne sviđaju vaša pravila, izmislit ću svoja i proglasiti se najboljim.

Tvrtke za proizvodnju suplemenata reklamiraju se preko postera u teretanama, ulicama i web portalima, reklamiraju ih sportaši (ali ajde, njima ionako treba svaka kuna), kojekakvi poluretardirani i necertificirani osobni „treneri“, neškolovani nutricionistički gurui pa sve do najluđeg Herbalajfa, mentalitet čijeg članstva je najlakše opisati kao neuspješno abortiranog križanca mudžahedinâ i Scijentološke crkve; sve samo da bi (uz rijetke časne izuzetke) prodali proizvod po cijeni koja višestruko nadmašuje njegovu realnu vrijednost. Njih nije briga što je mali Ivica tih 500 kn, koje je potrošio na njihove preplaćene suplemente, mogao uložiti u hranu i izvući daleko veću korist za svoju misiju da se napokon malo nabilda, dok će ga u isto vrijeme uvjeravati da su oni neosporni autoritet i izvor znanja na tom polju. A kad dođe kući, riskirat će da mu sve to završi u odvodu jer njegov tata (poduzetnik) i mama (računovotkinja) imaju adekvatno nutricionističko obrazovanje i odgovorno tvrde da su to sve steroJidi. Što je malograđasnsko u tome? Osnovati suplementsku tvrtku i pokušati parirati već etabliranim vrhunskim proizvođačima na način da se samo na svoje proizvode stave iste astronomske cijene nije ništa drugo nego malograđanština. S druge strane, kod tvrtki s više desetljeća poslovanja i hrpom pokrivenih zemalja radi se o snobizmu jer pola cijene proizvoda je najobičnije plaćanje razvikane marke.

No lako za preplaćene suplemente, oni su isplativ ulog jer, koliko god da koštaju, od njih neke koristi ima. Ali daleko ozbiljniji problem je poplava, zapravo opći potop raznoraznih fitnes trenera. Dobar dio tih „trenera“ izgleda tako da prosječan čovjek ne bi znao da imaju neke veze sa sportom dok to ne objelodane. Svakome s mozgom to bi uključilo alarm u glavi. Naravno, moguće je da se netko zapustio zbog starosti, ozljede, bolesti ili nečeg desetog, ali čovječe, gdje ti je diploma, certifikat, licenca, gdje su ti medalje s natjecanja, gdje je dokaz da si to što tvrdiš? Nema, nula, null, nichts. Naivnom čovjeku uzimat će od parsto do preko tisuću kuna mjesečno kako bi od vježbača stvorili invalida. Ozljede rotatorskih manšeta, pogoršavanje tjelesnog držanja, smanjivanje mobilnosti, ozljede zglobova svih vrsta, rupture Ahilove tetive samo su neke od delicija na njihovom meniju. Gdje je malograđanština u tome? Ovdje je to barem očito. Kad Rođo umisli da zna sve što se tiče treninga, prehrane i suplementacije, on se proglasi osobnim trenerom – zašto bi bio lud pa za to završio nekakvu školu? Što će njemu papiri, diplome i medalje? On postaje trener samo na temelju svojih riječi, a uvijek ima dovoljno ljudi koji će mu povjerovati i još mu platiti da ih osakati.

TrenerPrototip prosječnog „trenera“. Građa koja ulijeva povjerenje.

Kao da pozamašna količina tih bešćutnih debila nije dovoljna nepogoda sama po sebi, od 2000. postoji krovna organizacija jednog „sporta“ koja služi samo tome da idiotizam postane norma u trenerskom svijetu. Taj „sport“ se zove Crossfit. Prije nego što me crossfiteri živog oderu, treba napraviti razliku između CrossFit Inc., fitness tvrtke (i njihovog pripadajućeg sistema treninga) i nazovi-Crossfita, raznoraznih nasumično sklepanih trening programa koji nemaju izravne veze s ovom tvrtkom (ali svejedno često zalaze u sferu mentalne retardacije jer vode u samoozljeđivanje). Taj „sport“ u sebi objedinjuje, tj. na jedvite jade pokušava objediniti: olimpijsko dizanje utega, powerlifting, gimnastiku, pliometriju, kalisteniku, strongman, intervalni trening visokog intenziteta, dizanje girji i još mnogo toga. Kao što svaki laik može pretpostaviti, to je previše nepovezanih sportskih disciplina koje bi jedan čovjek mogao (lako) svladati, osobito ako ima više od 30-35 godina (a to je skupina kojoj se vrlo agresivno reklamiraju). Naravno, uz dovoljno vremena, truda i profesionalnog vodstva, dobar dio sportaša mogao bi ostvariti neke rezultate u nekoliko od navedenih disciplina. Naravno, pogađate, u Crossfitu to ne postoji: truda u prazno im ne fali, profesionalnog vodstva nema (osim tu i tamo kojeg seminara koji vode državni, svjetski i olimpijski prvaci iz jednog od tih sportova), a dovoljno vremena za savladati nešto je za njih non sequitur jer čak i njihova maskota, klaun Uncle Rhabdo vuče ime iz rabdomiolize, stanja u kojem se mišićna vlakna kidaju i otpuštaju svoj sadržaj (mioglobin) u krvotok, što može dovesti i do zatajenja bubrega.

Rhabdo

Ako ovo nije antireklama, onda ne znam što je. Kao da vojska neke države mami regrute posterom vojnika kojeg je raznijela nagazna mina.

Unatoč svemu tome, priljev novih vježbača u Crossfit je ogroman. Valjda jer je ljudima lakše servirati fanatizam od objektivnih činjenica. Osim toga, ovaj „sport“ je poznat i po tome što ima svoj de facto panteon vrhunskih Crossfitera, obožavanih poput bogova, od kojih dobar dio čine bivši uspješni dizači utega (dakle, koji nisu vježbanje počeli s Crossfitom), a nijedan od njih se ne pridržava propisanih prehrambenih i trenažnih dogmi nego, uz crossfitersku doktrinu vježbaju i jedu kako misle da je najbolje. Naravno, većina od ostalih 99% pripadnika ove sekte odbija prihvatiti takvo stanje stvari i očekuje da će postati kao njihovi idoli držeći se samo tog jednog, neefektivnog pristupa. Najsmješnije, a ujedno i najgore od svega je način na koji se postaje certificirani Crossfit trener. Ako je suditi po količini sportova i sportskih disciplina koje pokušavaju inkorporirati, čovjek bi pomislio da su za to potrebne godine i godine školovanja i iskustva. U stvarnom svijetu jesu; u Crossfit Zemlji čudesa nisu. Da bi budući trener naučio ono za što valjda samo budale završavaju Kineziološki fakultet; da bi svladao vrlo zahtjevnu tehniku olimpijskih dizanja, za koje se inače preporučuje obratiti se za pomoć samo dugogodišnjim natjecateljima i etabliranim trenerima; da bi shvatio principe periodizacije treninga, za koje su potrebne, ako ništa drugo, onda bar godine pokušaja i pogrešaka na sebi i masi drugih ljudi; za to su budućem treneru potrebni: 1.) jedan vikend-seminar, 2.) 1000 američkih dolara. I voila, postali ste certificirani trener, čestitamo! Elementi malograđanštine? Ako se bavite hrpetinom sportova i ni u jednom niste uspješni, obožavat ćete racionalizacije: neki powerlifter je jači od vas? – „Kao da on može pretrčati koliko ja mogu!“ Neki trkač je brži od vas? – „Ma šonjo, ja sam jači od njega!“ Kad se ne možeš popeti na vrh planine, mjesto na kojem stojiš proglasi novim vrhuncem i proglasi se šampionom. Vrlo jednostavno.

Crossfit
Crossfit. Kad imate višak motivacije i manjak mozga.

Zadnju skupinu malih sportskih buržuja vidimo svaki dan. Teretanlija koji godinama izgleda kao svinja pred kolinje? Ne, on nije debeo, on je na masi. Vječnoj. Ima građu bogomoljke iako je non-stop u teretani i priča kako je bilder? Nema veze, on zato iz ruke ne ispušta šejker kad god je moguće da će ga netko vidjeti, a na treningu stalno nosi dizački remen (iako mu realno treba 10 minuta po treningu) i rukavice za trening, iako ni sam ne zna što će mu, ali je vidio da ih imaju drugi pa kud svi Turci, tu i mali Mujo. Bicikli su pak rak-rana ekipe od trideset godina naviše. Ne ličiš ni na fizički zdravu osobu, a kamoli sportaša? Nema problema, omotaj se u spandeks.spandeks

Jer njemu treba aerodinamična odjeća.

Najprozirniji su oni koji kupe brdski bicikl od deset-dvadeset tisuća kuna da bi se na njemu vozili po gradu. Naravno, poanta nije rekreirati se, poanta je pokazati društveni status i debljinu novčanika i stvoriti iluziju o sebi kao sportašu. Po cijenu hemeroida i modrih prepona jer bicikl nije namijenjen za cestu i Korzo nego za Velebit i Dinaru. Valjda ih se zato češće vidi kako stoje kraj bicikla i pričaju s poznanicima nego što ih se vidi kako taj bicikl voze. Sve je u tajmingu, u pikiranju termina i lokacije kad i gdje se skuplja najviše ljudi, e tad se vadi bicikl i ide se baviti sportom. A kad bi kojim slučajem upotrijebili svoj bicikl za njegovu osnovnu namjenu pa, recimo, otišli na neku downhill stazu, postali bi kvadriplegičari u prvom zavoju. Na svu sreću, šah je valjda jedini sport u kojem je jako teško hvaliti se nepostojećim sportskim uspjesima – ni figure od Swarovski kristala ni šahovska ploča od bjelokosti neće nikoga uvjeriti da znaš dobro igrati šah.

Sve u svemu, samoobmana naša svagdašnja postoji u svakoj pori života. Žalosno je što ih sve manje uspijevamo prepoznati, u svojoj kaučarskoj mentalnoj regresiji i sveopćoj vladavini mediokriteta i lažnih lovorika. Još žalosnije je što na kraju društveno priznanje češće dobiju sportski kameleoni i prevaranti, a pravi sportaši se pokidaše od rada, crnčenja na dva-tri radna mjesta (jer sponzori sretnim životom žive na otoku Utopiji) i onda trčanja na trening, a sve da bi prosvijećeno čitateljstvo internetskih portala za njih reklo da su nadopingirane nakaze, od kojih je prosječni zardrigli balkanski komentator jači, ljepši, brži i, neizostavno, više kopulira. Bauštelom protiv utega, narodnjačkom disko-tučnjavom protiv džuda. Viva la Devolución!

 

 

6 comments

Skip to comment form

  1. Tekst se bazira na poznavanju problematike, a rečenice poput ove:

    “Najprozirniji su oni koji kupe brdski bicikl od deset-dvadeset tisuća kuna da bi se na njemu vozili po gradu. Naravno, poanta nije rekreirati se, poanta je pokazati društveni status i debljinu novčanika i stvoriti iluziju o sebi kao sportašu. Po cijenu hemeroida i modrih prepona jer bicikl nije namijenjen za cestu i Korzo nego za Velebit i Dinaru. ”

    …čine ga atraktivnim.

    Malo je predugačak, ali oni čitatelji koji izdrže bit će jako zadovoljni. Osjeti se trud koji je rezultirao u biti ozbiljnom kolumnom s tematikom koji ne možemo svugdje pronaći.

  2. Opako, opako, opako. Utjecaj gama zraka na čudesne nevene? 😀
    Čini se da je prvi brodski cinik dobio dostojnog nasljednika.

    Ovo je bitno, kako par prepredenih, zlih staraca preuzimaju kontrolu u društvu:

    ” Dok su se oni ubijali od posla za promociju tog sporta u Hrvatskoj, nekolicina starijih lešinara, koji gotovo da nisu ni čuli za taj sport, bez srama su čak i trenirali s tim momcima, a iza njihovih leđa brzinski su osnovali savez na državnoj razini (dao bih ruku u vatru da su u igri bile političke veze jer su velikom brzinom proletjeli kroz sve pravne probleme koji su se pojavili kad su savez pokušali osnovati njihovi prethodnici) i, logično, sebe postavili na glavne funkcije. Ti skorojevići se sad naokolo naslikavaju i rukuju s predsjednikom države, ali što je najbitnije, vedre i oblače po skoro svim pitanjima vezanim za taj sport u Hrvatskoj. ”

    Poznato?

  3. Ne moraš biti stručnjak niti u jednom području da bi precizno odredio pravce zloupotrebe. Juraj je to lijepo opisao.

  4. Ovo je strašno.

    Nastanak jednog hrvatskog sportskog saveza vezanog uz dizačke sportove (a kojeg neću imenovati iz pravnih razloga) obilježen je krađom ideje od prosperitetnih mladih sportaša koji su postavili temelje tom sportu u Hrvatskoj. Dok su se oni ubijali od posla za promociju tog sporta u Hrvatskoj, nekolicina starijih lešinara, koji gotovo da nisu ni čuli za taj sport, bez srama su čak i trenirali s tim momcima, a iza njihovih leđa brzinski su osnovali savez na državnoj razini (dao bih ruku u vatru da su u igri bile političke veze jer su velikom brzinom proletjeli kroz sve pravne probleme koji su se pojavili kad su savez pokušali osnovati njihovi prethodnici) i, logično, sebe postavili na glavne funkcije. Ti skorojevići se sad naokolo naslikavaju i rukuju s predsjednikom države, ali što je najbitnije, vedre i oblače po skoro svim pitanjima vezanim za taj sport u Hrvatskoj.

  5. Vidim tek sad da je i Siga izdvojila isti dio Crnkovićevog teksta u kome je kritika razorna. Isprika.

  6. nije samo tu prisutno evo u brodu dva veslačka kluba dva rukometna odbojkaška itd itd zašto zato jer se dva pojedinca ili pojedinke nisu mogli dogovoriti oko podjele plijena bolje rečeno novca i onda dobijemo dva djeteta a u stvari ništa samo sišu gradsku blagajnu a pod dva sport sportašima
    to je prvo geslo a
    ne lokalnim političarima ravnateljima kojekakvih ustanova koje su na državnim jaslama pa imaju vremena da se pod navodnicima volonterski bave nečim i vode i kamče novce Još nešto sav sport u hrvatskoj treba privatizirati mislim profesionalni pa sa svojim novcima radi što hočeš a ovako dok je i grada biti če i novca i ispod i iznad stola

Odgovori