«

»

svi. 13 2019

Tomislav Jakić: Regrutiranje novovjekih križara

Uporno, a do sada bezuspješno, čekam političare – građane. Umjesto njih stalno se susrećem s političarima – pripadnicima i samozvanim braniteljima svojih nacija. S njima, koji su nacionalizam digli na razinu politike, napretka nema, niti će biti.

Ragovarao: Veseljko KOPRIVICA, Monitor

MONITOR: Sve su učestalija upozorenja da je svijet u nekotrolisanom haosu, da u Evropi jačaju desnica, pa i fašizam. Šta nas čeka u doglednoj budućnosti? 

JAKIĆ: To ne znaju ni oni koji taj kaos proizvode. Rekao bih da je pred svima nama krajnje nesigurna budućnost, prepuna izazova i prijetnji. Stvari se sve više i sve očitije otimaju kontroli. Prošlo je vrijeme državnika od formata, sada su na sceni “otpravnici poslova”, sitni činovnici, i, nemam drugog izraza za to, cirkusanti koji su umislili da su državnici. Postoje jedan ili dva izuzetka, ali to su oni poslovični izuzeci koji potvrđuju pravilo.

MONITOR: Da li nam prijeti vjerski rat globalnih razmjera s obzirom na ekstremističke obračune, a međunarodnoj zajednici nisu hitni prioriteti da spriječi sukob civilizacija? 

JAKIĆ: Nije tu riječ ni o vjerskim ratovima, ni o sukobu civilizacija. Stvar je mnogo jednostavnija, prizemnija i prozirnija. Radi se o interesima, ekonomskim u prvome redu. Zbog njih se uvode nezakonite sankcije u međunarodnim odnosima, ruše se vlade i režimi, razaraju cijele države. A, naravno, da je zaluđenost religijom – nije u pitanju samo islam – vrlo korisno sredstvo za regrutiranje novovjekih križara – bilo onih protiv nevjernika, bilo onih protiv “komunista”. Pa se tome doda i nužna porcija borbe za demokraciju i ljudska prava, uz neizbježni nacionalizam, mada on s demokracijom i ljudskim pravima veze nema, i – tu smo, gdje jesmo. Što se međunarodne zajednice tiče, to je pojam iza kojega ne stoji – doslovno – ništa. Međunarodna je zajednica to što u određenome trenutku odgovara onome koji se na nju poziva, pri čemu su Ujedinjeni narodi marginalizirani kao nikada do sada. Vlada zakon jačega.

MONITOR: Je li ovo vrijeme autoritarnih lidera, kojima u prvom planu nisu ljudska prava i mir u svijetu? 

JAKIĆ: Autoritarnim liderima uvijek je u prvome planu vlast. Ponekada neki od njih upotrijebe tu vlast i na korist većine ljudi kojima vladaju, ali to je rijetkost. A da krizne situacije stvaraju plodno tlo za pojavljivanje autoritarnih vladara koji će u uvjetima sve većeg kaosa i nesigurnosti ponuditi formula “red, rad i mir”, to nas je – ako ičemu – povijest mogla naučiti. Kao i to da će ljudi biti spremni prihvatiti takvu formula, a na štetu i ljudskih prava, pa i mira u svijetu.

MONITOR: Zašto nema globalne koalicije za borbu protiv međunarodnog terorizma i kako se uspješno boriti protiv terorizma koji je postao globalni problem? 

JAKIĆ: Globalne koalicije nema, jer ona ne odgovara Sjedinjenim Državama. Amerika je naučila operirati sa skupinom sebi lojalnih, da ne kažem podložnih zemalja. A globalna bi koalicija podrazumijevala suradnju i s onima koji o nekim pitanjima drugačije misle, tražila bi usklađivanje gledišta i dogovaranje poteza. Amerika, pogotovo današnja Amerika, za to nema ni vremena, ni živaca, a ni volje. A tako dugo dok ne bude globalne koalicije, koja bi – naravno – trebala djelovati pod “kapom” Ujedinjenih naroda, tako dugo borba protiv terorizma neće biti do kraja uspješna. Niti okončana.

MONITOR: Prošle sedmice predsjednici SAD i Rusije Donald Tramp i Vladimir Putin razgovarali su i o proširenju sporazuma o nuklearnom oružju i potencijalnom pokretanju novog sporazuma koji bi uključivao Kinu. Kako to Vi komentarišete? 

JAKIĆ: Svatko razuman to može samo pozitivno komentirati. Svaki dogovor nuklearnih sila o ograničavanju, pa onda i smanjivanju njihovih nuklearnih potencijala, dobrodošao je. Alternativa je nekontrolirana utrka u napružanju, koja bi bila izravna opasnost za mir u svijetu. 

MONITOR: Da li je NATO disolucijom Sovjetskog Saveza i raspuštanjem Varšavskog ugovora izgubio smisao postojanja? 

JAKIĆ: Onaj i onakav Atlantski pakt koji je bio zamišljen kao osnova obrane zapadne Evrope od sovjetskog hegemnizma zaista je disolucijom SSSR-a i raspuštanjem Varšavskog ugovora (koji je bio “istočni pandan”  NATO-u) izgubio i smisao i svrhu postojanja. Danas, međutim, imamo posla s NATO-om koji je zadržao ime, ali je promijenio karakter. Zadržao je ulogu garanta sigurnosti svojih zemalja članica, ali je iskoračio izvan granica Evrope i na putu je da se pretvori u gvozdenu pesnicu američke politike širom svijeta. Legitimno je upitati se je li NATO u toj svojoj novoj dimenziji nužno potreban zemljama jugoistoka Evrope. Kao garant sigurnosti – da, pogotovo s obzirom na našu nedavnu prošlost.

MONITOR: Sve se češće govori i o mogućem raspadu Evropske unije? 

JAKIĆ: Ne vjerujem u raspad Evropske unije. Mada, EU ne vole pretjerano ni Amerika, ni Rusija. Amerika zato što nije sigurna da će je Unija uvijek u svemu poslušno slijediti, a Rusija zato što EU u antiruskoj politici previše vjerno slijedi Ameriku. Smatram da EU mora ponovo pronaći, ili redefinirati svoj identitet. Evropske bi zemlje, mnoge od njih već dobrano načete virusom nacionalizma, trebale shvatiti da moraju graditi zajednički evropski identitet koji neće biti suprotnost njihovim nacionalnim identitetima. Ali, realno je pretpostaviti da će se turbulencije u EU nastaviti, što može završiti promjenom fizionomije Evropske unije.

MONITOR: Je li članstvo u EU čarobni štapić za rješavanje problema u državama njenim članicama? 

JAKIĆ: Ne! EU daje okvir, postavlja određene standarde i načela, a na svakoj je zemlji članici da to iskoristi na najbolji mogući način. Članstvo u EU – samo po sebi – ne rješava ništa. 

MONITOR: Šta je Hrvatska dobila članstvom u EU? 

JAKIĆ: Dobila je šansu, mogućnost. Na žalost, dobit od članstva mjeri se u pravilu samo milijunima Eura što ih neka zemlja uspije povući iz EU fondova. Moje je duboko uvjerenje, možda se predajem iluzijama, da bi prihvaćanje i realiziranje u praksi evropskih vrijednosti trebalo biti najveći dobitak od članstva u EU.

MONITOR: U našem regionu jačaju desne snage, nacionalizmi, vraća se retorika ratnih devedesetih… Prijete li nam novi sukobi? 

JAKIĆ: Nema političke volje da se prekine s time da vladajuće elite – u većoj ili manjoj mjeri – svoj opstanak na vlasti grade prolongiranjem strahova iz prošlosti, trljanjanjem soli u rane koje još nisu ni zacijelile, u poticanju mržnje prema “onim drugima”. Prijete li nam novi sukobi? Rado bih odgovorio samo s: ne! Moram, međutim, ponoviti frazu što je svojedobno najavila ratove u kojima će se raspasti Jugoslavija. Dakle: ni oružani sukobi nisu isključeni.

MONITOR: Kakve su šanse da se poboljšaju odnosi u trouglu Beograd-Zagreb-Sarajevo? 

JAKIĆ: Trenutno – male. Tek onda kada dočekamo političare koji će raditi na tome da vlast osvoje i zadrže, kako bi djelovali na dobrobit svih građana svojih zemalja, krenut ćemo putem poboljšavanja odnosa u trokutu Beograd – Zagreb – Sarajevo. Uporno, a do sada bezuspješno, čekam političare – građane. Umjesto njih stalno se susrećem s političarima – pripadnicima i samozvanim braniteljima svojih nacija. S njima, koji su nacionalizam digli na razinu politike, napretka nema, niti će biti. Samo u kratkom razdoblju između 2000. i 2010. krenulo se drugačije. Krenulo, ali nakon toga – stalo.

MONITOR: Jesu li moguće promjene granica na Balkanu? 

JAKIĆ: Ne, promjene granica ne dolaze u obzir. To bi definitivno otvorilo Pandorinu kutiju novih ratova. Oni koji se poigravaju s takvim idejama, barem bi to morali shvatiti.

MONITOR: Kako gledate na to što je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović mandat započela izbacivanjem Titove biste iz svoje rezidencije, što se mlade generacije odgajaju u znaku istorijskog revizionizma, rehabilitacije nacifašizma i osude antifašista kao zločinaca? 

JAKIĆ: Ako u trenutku toga sramotnoga poteza možda i nismo do kraja bili svjesni što on nagovještava, danas – vjerujem – jesmo. To nije bio tek hir nove Predsjednice, tek dodatno podilaženje desnici, nego nagovještaj nove ere u kojoj je otvoreni neofašistički i klerofašistički nacionalizam dobio puno pravo građanstva. S nesagledivim posljedicama, usudio bih se reći. To se posebno odnosi na povijesni revizionizam koji se mladima predstavlja kao napokon otkrivena istina o prošlosti što su je “zli komunisti” desetljećima skrivali. A slično je, moram reći, u Srbiji sa četništvom.

MONITOR: Kao dugogodišnji novinar i autor knjige Nijesu svi (bili) slijepi, šta mislite o današnjem novinarstvu? 

JAKIĆ: Novinarstvo u kojemu sam se formirao, bilo je uvažavana profesija, a novinari moje generacije morali su biti fakultetski obrazovani. Radili smo pošteno i profesionalno u uvjetima u kojima se, doduše, o nekim stvarima – malo ih je bilo – nije otvoreno govorilo, dok se o nekima javljalo sa zakašnjenjem. No, otvoreno se i svjesno lagalo nije. Fake news je u ono vrijeme bio nepoznat pojam. Novinar koji bi izmislio intervju, spominjem konkretni slučaj, gubio je bez ikakve dalje rasprave posao. Nije se išlo primarno za profitom i senzacijama, nego se težilo pravodobnom i objektivnom informiranju. Tada su novinari mislili, povezivali uzroke i posljedice, danas – čast izuzecima – savršeno vladaju tehnikom traženja podataka na internetu. A znati naći podatak i znati misliti, to nije isto. Bojim se da se i u novinarstvu, kao i u mnogim drugim područjima, danas traže poslušnici. Mogu samo reći da zbog toga iskreno žalim.

tacno

2 comments

  1. Tunja

    “Tada su novinari mislili, povezivali uzroke i posljedice, danas – čast izuzecima – savršeno vladaju tehnikom traženja podataka na internetu. A znati naći podatak i znati misliti, to nije isto. Bojim se da se i u novinarstvu, kao i u mnogim drugim područjima, danas traže poslušnici. Mogu samo reći da zbog toga iskreno žalim.”

  2. Popac

    Bez starca nema udarca! Jakić drži čas mladim ustrašenim novinarima. I ograničenima, ne iz nužde, neo zbog malog mozga.

Odgovori