«

»

lip. 21 2018

Stathis Kouvelakis: Ljevica ne zna mobilizirati mase

Veliki problem evropske radikalne ljevice je njena nesposobnost da analizira što je postala i kako funkcionira EU. Ako probleme ne adresirate na banke i ne ukažete da obični ljudi pate zbog dugova, ne možete biti uvjerljivi u zagovaranju društvene promijene

Stathis Kouvelakis, bivši član grčke Syrize, na ovogodišnjem je Subversive Film Festivalu sudjelovao zajedno s Éricom Toussaintom, glasnogovornikom Komiteta za aboliciju nelegitimnih dugova (CADTM). Tom su prilikom oba izlagača ponudila svoju verziju razloga za neuspjeh Syrize i ocrtala stanje u današnjoj Grčkoj te ostatku Evropske unije. Kouvelakis, naš sugovornik, predavač je političke teorije na King’s Collegeu u Londonu, autor mnogih zapaženih knjiga o ljevici, marksizmu i krizi u eurozoni.

Potpuna katastrofa dogodila se jer vodstvo Syrize nije ozbiljno razmotrilo što znači konfrontirati se s klasnim protivnikom na domaćem i evropskom nivou

Niste politički aktivni samo u Grčkoj, već i u Francuskoj te Velikoj Britaniji, gdje predajete na univerzitetu. Kako vidite svoju participaciju u tim politički vrlo različitim sredinama?

Prvi put sam sa svojom obitelji napustio Grčku za vrijeme vojne diktature. Bio sam vrlo mlad, odnosno, imao sam četiri godine kada je započeo egzil mojih roditelja. Moj je otac bio aktivan u podzemnom pokretu otpora protiv režima. Tako da sam u školu krenuo u Švicarskoj, u onom dijelu u kojem se govori francuski. Nakon pada vojnog režima, kada smo se vratili u Grčku, nastavio sam pohađati francusku školu. U biti sam bilingvalan, a francuska kultura mi je vrlo bliska. S 18 godina sam otišao studirati u Francusku i uključio sam se u tamošnji politički aktivizam. Ali, već sam i prije toga bio politički aktivan u Grčkoj, i to od srednjoškolskih dana. Bio sam, dakle, uključen u radikalnu ljevicu u obje zemlje. Postoje, naravno, sličnosti i razlike među tim državama. Sličnosti su što obje zemlje dijele jaku komunističku kulturu i tradiciju. Na svom početku sam bio dijelom različitih heterodoksnih tendencija u komunističkom pokretu. Francuska posjeduje raznolikiju političku kulturu na radikalnoj ljevici zbog utjecaja Nove ljevice koja se razvila 1960-ih i činjenice da je ona jako utjecala na javni život, političku kulturu i društvene pokrete, kao i na intelektualni život uopće, i to puno dublje negoli u Grčkoj.

U Francuskoj je postojalo razdoblje militantizma, anarhističkog s jedne i maoističkog s druge strane. Ali je u toj zemlji u slijedećem desetljeću došlo i do masovnog napuštanja svakog marksizma. Možda i ranije nego u Grčkoj?

Mislim da su marksizmi ostali prisutni, no pitanje je kakvi. U Grčkoj je postojala i još uvijek postoji ortodoksna komunistička partija, a ja sam bio član jedne manjinske, recimo to tako, eurokomunističke orijentacije s otvorenijom, zanimljivijom i suvremenijom verzijom marksističke teorije. Nakon 1968. mnogi dijelovi društva u Francuskoj doveli su u pitanje poziciju tamošnje partije i to s vrlo različitih pozicija. Od drugačijih radikalnih struja u marksizmu do nemarksista i antimarksista.

Razočarenje Syrizom

Bili ste član Syrize, no nakon preuzimanja vlasti ste istupili iz nje. Nije li Syriza od početka svoga postojanja, kao koalicija različitih snaga, bila isuviše nalik pokretima jedne točke? Orijentirali ste se isključivo protiv mjera štednje, učinaka eurozone… Dakle, na trenutne, vatrogasne mjere. No nismo vidjeli nikakve strategije za prelazak u socijalizam.

Samo da vas podsjetim da se ni Oktobarska revolucija nije dogodila u ime socijalizma. Zahtjevi su se odnosili na mir, trenutno zaustavljanje imperijalističkog rata i davanje zemlje seljacima. Lenjin je jasno rekao da, iako je govorio o radničkoj kontroli, to ne znači trenutno podruštvljenje sredstava za proizvodnju. Zahtjevi za mirom i zemljom bili su ulozi koji su kristalizirali konkretni kontekst klasne borbe u datom trenutku. Ono što se dogodilo u Grčkoj usporedivo je s time. Pravi ulog u klasnoj borbi nije bilo podruštvljenje sredstava za proizvodnju, već onesposobiti mjere štednje. A tu se nije radilo samo o pukim administrativnim mjerama, već o cijelom novom državnom obliku koji je nametnut Grčkoj. On je razorio i one ograničene elemente demokracije koji su postojali u građanskom parlamentarnom režimu. Nikad ne zaboravite da ono što su EU i grčka dominantna klasa pokušali blokirati i u tome uspjeli nije bio neki trenutni socijalistički program, već pretpostavljeno umjereni politički program Syrize. To su bili konkretni ulozi u svojoj specifičnoj združenosti. Po tom pitanju ja sam lenjinist. Kada govorimo o strategiji, ne govorimo o apstraktnim zadacima i ciljevima. Radi se o točkama koje kristaliziraju sukob među klasama. A mi smo govorili o točkama koje taj konflikt kristaliziraju u tadašnjoj konjunkciji: opozivu mjera štednje , socijalizaciji banaka, prestanku otplaćivanja dugova na nametnuti način. To su bile konkretne, revolucionarne mjere. Da su one poduzete, otvorio bi se proces radikalizacije koji bi mogao ići dalje, jer bi narodnim masama ulio povjerenje u vlastitu moć te pomakao odnos snaga u njihovu korist.

Uvođenje lokalne valute zaštitilo bi nas od Evropske centralne banke. Time bi se izbjegla interna devalvacija koja ruši cijenu radne snage

U kojoj mjeri je Syriza potekla iz radničkog i sindikalnog miljea, a u kojoj iz civilnog društva kako je ono danas strukturirano?

Imala je jako uporište u javnom sektoru, među mladima, u nekim društvenim pokretima, a slabije među tradicionalnom, radničkom klasom. Pa ipak, proboj na izborima stranci su donijeli radnici. Pogledate li izborne mape iz 2012. i 2015. godine, vidjet ćete da su uporišta Syrize bili gradske konglomeracije i veliki gradovi s jakom radničkom klasom. Realistično je misliti da smo uspjeli zatvoriti pukotinu između sastava užih militantnih snaga i šire narodne potpore. Počeli smo postizati i značajne uspjehe u sindikalnom pokretu, no sve se potpuno preokrenulo nakon kapitulacije u junu 2015.

U kojem trenutku ste napustili Syrizu i kako je to izgledalo iz vaše pozicije?

Kapitulacija se dogodila onoga momenta kada je Syriza odbila razmotriti upotrebu nužnog oružja da bi se suprotstavila pritiscima, ucjenama i sveopćem ekonomskom ratu koji je pokrenut protiv njene vlade od strane evropskih institucija. Da bismo to mogli učiniti, trebali smo imati plan B, alternativni pristup, koji bi naglasak stavio na mjere kontrole kapitala, preuzimanje javne kontrole nad bankama, zaustavio otplaćivanje duga, pripremio uvijete za povratak na nacionalnu valutu ako bi do toga došlo. To bi postala nužna mjera kada bi u pitanje došla likvidnost bez koje ekonomija i društvo ne mogu funkcionirati. I naravno, poduzeti hitne mjere koje bi popravile položaj masa. Većina ovih elemenata u stvari je bila prisutna u širem programu Syrize, ali ništa od toga nije konkretno prakticirano. Ono čemu se Aleksis Cipras nadao i što je pokušao postići nazvao je ‘časnim kompromisom’. Smatrao je da će ukoliko zahtjeve učini umjerenijima, pokaže slijepu lojalnost euru i Evropskoj uniji sigurno biti nagrađen od evropskih struktura moći. One će mu reći: ‘Dobro, sada ćemo ti dopustiti da primijeniš ne baš sve, ali neke od tvojih mjera.’ Ali to je bila potpuna iluzija. Oni su ga uspjeli potpuno poniziti i nametnuti mu da prihvati uvjete koji su bili još gori od onih koje je sprovodila ranija vlada desničarske Nove demokracije i socijaldemokrata (PASOK). Potpuna katastrofa dogodila se jer vodstvo Syrize nije ozbiljno razmotrilo što znači konfrontirati se s klasnim protivnikom na domaćem i evropskom nivou.

Unutrašnji kolonijalizam

Situaciju opisujete i kao neokolonijalnu. Za razliku od klasičnog kolonijalizma, više se ne radi o osvajanju teritorija?

Koristim Gramscijev koncept ‘unutrašnjeg kolonijalizma’ koji je on iskovao da opiše ujedinjenje Italije. Bio je to sporazum elita buržoaskog, industrijskog Sjevera i nazadno upravljanog Juga, kojim su dominirali veliki zemljoposjednici. Južnjačka elita pristala je na podređeni položaj svoga teritorija, pa onda i ekonomije u novoj zajedničkoj državi. Tako je Jug ‘integriran’ i kooptiran u novu nacionalnu državu. Analogno tome, grčka je buržoazija prihvatila deteritorijalizaciju svog nacionalnog zakonodavstva, pristala da živi u ograničeno suverenoj državi, ne bi li zadržala svoj klasni položaj. Taj položaj je u jednom trenutku doveden u pitanje otporom narodnih snaga, no sada ponovo nije upitan. Oni su dobili ‘zaštitni kišobran’, kako to sami vide, od strane dominantnih evropskih klasa, što nije prvi puta u modernoj grčkoj povijesti. Strane sile spašavaju domaću dominantnu klasu i njenu klasnu moć. Izrazom ‘unutrašnji kolonijalizam’ ne želim amnestirati ostale koji su odgovorni. Upravo suprotno, želim naglasiti da su domaće snage i političke elite u velikoj mjeri prihvatile, a ponekad i inicirale ove procese u potpunoj suradnji s evropskim silama. Budući da su strane sile i strani kapital u njemu nadmoćni, taj odnos je potpuno asimetričan i nejednak.

Agenti ‘trojke’ sada su izgradili mrežu paralelnih institucija koje potpuno zaobilaze parlamentarno donošenje odluka?

Kada je ovaj proces započeo prvim memorandumom potpisanim između grčke vade i Evropske komisije, on je službeno nazvan Programom ekonomske prilagodbe. To je bilo 2010. godine, a premijer je još bio George Papandreou. Mnogi su tada govorili o uvođenju nekakvog ‘izvanrednog stanja’, što nije bilo sasvim nerealno, jer se radilo o zaobilaženju parlamenta. No sada je to institucionalizirano. Nastaje novi oblik države, a on bi se mogao proširiti i na neke druge zemlje periferije. To je dio šireg procesa odvajanja ‘zemalja jezgre’ od onih na periferiji. Hrvatska i sve zemlje bivše Jugoslavije, pa i Slovenija, sada su također dio periferije, ili ‘evropskog Juga’.

Koji su problemi evropske ljevice? Da se Sjever i Jug ne mogu razumjeti? Da je ona u još uvijek bogatim društvima umjerena i ‘konstruktivna’ spram EU-okvira, a da u društvima koja brže propadaju ne može čekati i nadati se njegovom ‘popravku’?

Veliki problem evropske radikalne ljevice je njena nesposobnost da analizira što je EU postala, kako funkcionira, pa zato i kako joj se suprotstaviti. Nesposobna je vidjeti konkretne strategije narodnih mobilizacija. I zato nema kapacitet da ponudi odgovore na sasvim konkretne probleme koje nameće vrlo bolna verzija suvremenog neoliberalizma, a koji čini štetu cijeloj Evropi. Ako probleme ne adresirate na banke, način kako se vode financije, kako se trguje javnim dugom, kako obični ljudi pate zbog svojih dugova i nemate svoje odgovore na ova ozbiljna pitanja, niste uvjerljivi u svom zagovaranju društvene promijene. Postoji organizacija u kojoj sudjelujem, ReCommons Europe, i ona održava skupove na temu plana B za Evropu.

Pod planom B mislite na napuštanje eurozone, ali moguće i EU-a za neke zemlje? Uostalom, to se već bez ljevice dogodilo u Velikoj Britaniji. Iako tamo, ali i drugdje, postoji stav o mogućem Lexitu, lijevom izlasku iz EU-a. Odvaguju se argumenti za i protiv izlaska, ali te diskusije nema u ovdašnjem stranačkom životu. Oni koji su protiv, pozivaju se na prijetnje fašizacije, sve do nerješavanja problema kompetitivnosti među državama pukim uvođenjem nacionalne valute?

Uvođenje lokalne valute zaštitilo bi nas od Evropske centralne banke koja je potpuno nedemokratska institucija, a posjeduje enormnu moć. Time bi se izbjegla i interna devalvacija koja uništava cijenu radne snage. Sve to se događa upravo zadržavanjem zajedničke valute u potpuno neravnopravnim ekonomijama, na različitim nivoima produktivnosti rada itd. U radikalno lijevoj optici uvođenje nacionalne valute nije cilj po sebi. To je sredstvo da implementiramo svoj program.

 

 

 

4 comments

Skip to comment form

  1. Zadnj ljevičar Evrope ali i svijeta koji je mobilizirao mase bio je Adolf Hitler.Uneredio ih je za sva vremena.

    Od tada ljevičari mogu funkcionirati samo kroz hipi pokrete,ili kvazianarhizam , okupyzam

    1. Maki

      Ako je Hitler ljevičar, Franjo Tuđman je isto. Ili Milošević.

      1. Hitler je marxist,po osobnom izričaju . U veljaći 41. izjavljuje da su “u osnovi nacionalsocijalizam i marksizam isti”.Nošen tim duhom zavodi mase i kreće u pohode različitima.

  2. Dakako ,išlo je i Musoliniju.Cipras je ljevičar koliko i Zoka,mrvicu više od socijaldemokrata Plenkija.

Odgovori