Sreten Mokrović: Rat nas je slomio iznutra

Rat je tako čudovišan događaj da je ostavio posljedice na svima nama. Ono čime se ipak uspijevamo pokrpati i što nam daje snagu, to su ljudi. Mostovi do kolega i prijatelja koji još postoje potvrđuju nam da nije sve tako crno kao što izgleda ili kao što bi se htjelo da izgleda

Glumac Zagrebačkog kazališta mladih Sreten Mokrović već je više od trideset godina poznat kao tumač karakternih uloga u komadima literarnih klasika, ali i u nekonvencionalnim i prkosnim predstavama koje krajnje angažirano propituju današnje vrijeme. Razgovaramo s ovim prvorazrednim glumcem o uzbudljivim godinama njegove mladosti, o ratu koji je promijenio sve, o prijateljima koji se ne zaboravljaju, o opasnostima i nadama današnjeg vremena i o teatru koji uvijek iznova mora govoriti istinu čovjeku i svijetu.

Predstavu ‘Izlaz’ odigrali smo sigurno 350 puta, možda i više, od Vardara pa do Triglava, na poziv Ivice Račana čak i za polaznike Partijske škole u Kumrovcu. Stoga me šokirala osuda na 40 dana zatvora nakon izvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama

Jedno od mojih prvih sjećanja na vas vezano je uz predstavu ‘Izlaz’ ranih 1980-ih, u kojoj ste glumili s kolegom i prijateljem Radoslavom Raletom Milenkovićem. Bila je to opasna predstava u to vrijeme?

Moram reći da nisam bio ni svjestan koliko je sadržaj te predstave u to doba bio doživljen kao bomba. Nama se naime činilo normalnim da dovodimo u pitanje određene stvari, koje su međutim u društvenom smislu bile tabu ili su se podrazumijevale kao neupitne istine. U toj predstavi smo propitivali bratstvo i jedinstvo, smrt ‘najvećeg sina naših naroda i narodnosti’, nacionalno pitanje, problem najboljih učenika koji su propali, izgubili se ili su morali otići u inozemstvo trbuhom za kruhom jer ovdje nisu našli posao. Sve to otvorili smo tim tekstom Matije Bećkovića, koji je odličan pjesnik i pisac, dovoljno otvoren i ironičan da se može baviti takvim temama. Ljudima se predstava jako svidjela i bilo im je uzbudljivo da se, ako ne drugdje, baš u kazalištu može govoriti o vrućim temama na tako otvoren način.

Disali smo punim plućima

Ipak, bili ste u to doba dovoljno osviješteni da iz bunta napustite četvrti razred trešnjevačke gimnazije, sa željom da srednjoškolsko obrazovanje završite u večernjoj školi?

Da, napravio sam to, tada sam imao 18 godina i bio sam uvjeren da na to imam pravo. Učinio sam to iz bunta prema školskom sustavu koji mi se nije dopadao i rekao sam da moram napraviti nešto za sebe. Tada mi se jasno iskristalizirala ideja da jedino što u životu želim raditi jest to da budem glumac i da se u tom trenutku trebam baviti nečim bitnijim, a ne školom – literaturom, čitanjem knjiga i pripremom za upis na Akademiju. Osim toga, zajedno s prijateljem Stanislavom Habjanom, koji je zajedno sa mnom napustio gimnaziju, pokrenuo sam list ‘Trešnja’ i za njega sam, sjećam se, prevodio Leonarda Cohena koji nam je tada bio jako važan. Časopis je, naravno, za tu gimnazijsku okolinu bio previše liberalan, uz pitanja ‘zašto taj Cohen’ i ‘zašto pišete da je naše školstvo kruto’, pa je već nakon prvog broja njegovo izlaženje bilo obustavljeno.

Nakon izvođenja predstave ‘Izlaz’ u Dubrovniku vi i Rale Milenković dobili ste po 40 dana zatvora od općinskog suca za prekršaje ‘zbog uznemiravanja javnosti i vrijeđanja socijalističkih osjećaja građana’. Jeste li tih 40 dana odrobijali ili ste se izvukli?

To je jedna nevjerojatna priča. I to je vrijeme, kao i svako, imalo svoje dušobrižnike. Predstavu ‘Izlaz’ odigrali smo sigurno 350 puta, možda i više, od Vardara pa do Triglava, na svim važnijim festivalima, a u zagrebačkom &TD-u bili smo na redovnom repertoaru. Čak smo je na poziv Ivice Račana odigrali i za polaznike Partijske škole u Kumrovcu. Osuda na 40 dana zatvora nakon izvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama me šokirala jer sam nadobudno mislio: Kako oni mogu osuditi umjetnički čin? Na presudu smo se žalili, a kako smo predstavu igrali i dalje, na jednu izvedbu u Teatar &TD tajno je došla neka komisija s Visokog prekršajnog suda da provjeri ima li u njoj nešto za osudu ili ne. Na kraju smo oslobođeni.

TV serija ‘Crno-bijeli svijet’, u kojoj igrate jednog od junaka, tematizira osamdesete. Bez naročite nostalgije, kako danas gledate na te godine?

Na to se vrijeme danas ne može gledati bez nostalgije. Bilo je to doba moje i naše mladosti. Tada je nastalo to naše malo kazalište MM koje smo Rale Milenković i ja vodili, u vrijeme kada još nije bilo privatnih kazališta. Tada je nastalo i sve ostalo. Život se odvijao na probama, na cesti u trokutu Zvečka, Blato i Mali Kavkaz – disali smo punim plućima. Bio je to intenzivan period, u atmosferi nekog olakšanja u doba socijalizma, kada je Teatar &TD za mene bio centar svijeta, a novi val u muzici za sve nas itekako značajan. Bila je to kreativna eksplozija na svim razinama, od kazališta preko ‘Poleta’ do muzike i filma. Među nama je vladalo vrlo moćno osjećanje da se u umjetnosti nešto važno događa. Za odjek ‘Crno-bijelog svijeta’ među gledateljima važna je fascinacija tim vremenom među sadašnjim mladim ljudima, koji tada nisu bili ni rođeni, u odnosu na vrijeme u kojem danas žive.

Shakespeareov ‘Tit Andronik’ snažna je metafora o tiraniji, nerazumijevanju i narcisoidnosti. U današnje doba ne vidim veliku razliku u odnosu na tu priču: kapitalizam koji je kreiran tako da zgrće bogatstvo nema kraja i nema savjesti

Na Kazališnoj akademiji jedno ste vrijeme bili u klasi Rade Šerbedžije. Koliko je to iskustvo utjecalo na vas kao glumca?

Za nas je to bilo otkriće kazališta. Prva predstava ‘Koja gora Ivo’ nastala je kao rezultat našeg studijskog bavljenja narodnom poezijom, a formalno je bila ispitna predstava iz scenskog govora. Naš profesor Rade Šerbedžija, megazvijezda tadašnjeg jugoslavenskog prostora, nama se predstavio u sasvim drugačijem svjetlu. On je s nama želio raditi na potpuno različit način od onoga kako se dotad radilo s mladim glumcima na Akademiji. Bio je to drugačiji scenski govor. Puno smo se kretali, pjevali i svirali i preispitivali razne mogućnosti glumačkog iskaza. Tako je nastala i naša kazališna grupa Akter: konačno smo izašli pred publiku i puno gostovali s tom predstavom. Zatim su nam se u predstavi ‘Kažu da je sova nekad bila pekarova kći’, koja se bavila Ronaldom D. Laingom i njegovom antipsihijatrijom, priključili Darko Rundek i Vjeran Zuppa, a nas dvanaestoro na sceni bili smo jedna potpuno začudna ekipa koja govori neke za to vrijeme neobične stvari. Taj period je ostavio ogroman pečat na nas i u kazalištu i u životu. Najveća kvaliteta tog rada je osjećaj slobode: shvatili smo da je u glumačkom poslu kreativnost moguća u bezbroj smjerova. Taj osjećaj je nevjerojatno uzbuđujući, ali i obvezujući, da tom pozivu beskrajne kreacije moraš odgovoriti, što u našem poslu nije uvijek jednostavno.

Iz vašeg ranog glumačkog perioda u Dramskom kazalištu Gavella pamtim vas u Sartreovim ‘Prljavim rukama’…

Jako mi je drago da ste to spomenuli. Te predstave se sjećam i danas. Bila je to moja prva velika uloga po dolasku u Gavellu i to je bilo moje dragocjeno iskustvo, prvenstveno po tome što sam imao tu privilegiju raditi s Fabijanom Šovagovićem. U toj predstavi sam na jedan specifičan način osjetio što je to moć glume. Fabijan je igrao partijskog sekretara Hoederera, a ja mladog Huga i u jednoj sceni on mi se obraća dugim monologom. Gledao sam kako on predivno, izražajno i angažirano izgovara taj monolog, ali na kraju, u ključnom trenutku, vidio sam da Fabijanu ponestaje riječi, što se glumcima ponekad zna dogoditi, no on je, potpuno začudno, završio taj monolog vičući ‘tatata-tata-ta!’. U trenutku je nastao muk, i na pozornici i u gledalištu, a onda se prolomio nevjerojatan aplauz. Eto, to je ta čarolija glume koju sam imao sreću gledati izbliza.

A onda dolazi rat. I u kazalištu i u životu vrijeme kao da se rascijepilo na ono ‘prije’ i ono ‘poslije’?

Rat nas je potpuno iznutra slomio. To je tako čudovišan događaj da je ostavio posljedice na svima nama. I dandanas smo sasvim sigurno pod dojmom tog perioda. Ono čime se, uz sve to, ipak uspijevamo pokrpati i što nam daje snagu, to su ljudi. Mostovi do kolega i prijatelja koji još postoje potvrđuju nam da nije sve tako crno kao što izgleda ili kao što bi se htjelo da izgleda. I dalje se razumijemo: govorimo nekim sličnim jezicima, ako ne i istim, kako je govorio Krleža. Još smo tu.

Vaša kultna predstava iz 1990-ih bili su ‘Izbacivači’ u Teatru EXIT, priča o opasnim momcima ispred disko-klubova. Ti junaci sada, s obzirom na atmosferu u današnjem društvu, djeluju prilično nevino?

U toj predstavi nas četvorica – Tarik Filipović, Rene Bitorajac, Mario Mirković i ja – igramo dvadesetak likova, i muškarce i žene, a ti su izbacivači zaista bili plemeniti mangupi koji su vapili za nekim temeljnim vrijednostima, za istinskim životom, za porodicom i poštenjem. ‘Izbacivači’ su zaista bili hit: bila je to fizički zahtjevna predstava i tražila je naš maksimalni angažman, no u međuvremenu su se stvari jako promijenile. Sada ni ja ne znam kako izgleda disko-klub i pravi odgovor na vaše pitanje bio bi pokušaj da tu predstavu odigramo danas pa da vidimo što bi se dogodilo.

A onda se taj vaš plemeniti mangup iz ‘Izbacivača’ deset godina kasnije pretvorio u ‘Bankara anarhista’. U toj predstavi govorite o ljudima koji grcaju u dugovima…

Glavna ideja te predstave je drama koja još uvijek traje, a govori o ljudima koji su kreditni dužnici u švicarskim francima. Redatelj Borna Armanini i ja bavili smo se tim tekstom Fernanda Pessoe godinu dana: istraživali smo, razgovarali sa stvarnim dužnicima, pročitali ‘Crnu knjigu’ udruge Franak i vidjeli kakve je to posljedice ostavilo na sve te ljude. To je na mene ostavilo nevjerojatan utisak. U TV prilozima obično vidimo samo brojke ili prijedloge hoće li se molbama tih ljudi udovoljiti na ovaj ili onaj način, oprostiti ovo ili ono, dok smo se u kazalištu bavili svime onime što je ostalo skriveno. Željeli smo osvijetliti osobne priče i traume i potaknuti na razmišljanje: kako su ti ljudi spavali, kakvi su bili snovi tih majki, očeva i djece, kako su te obitelji živjele s tim neimanjem i s tim teretom…

Zlo u ime boga novca

U ZKM-u igrate naslovnu ulogu u predstavi ‘Tit Andronik’ koja govori o neodgovornim ljudima, lošim odlukama i katastrofalnim posljedicama. Nazvali ste je bajkom za odrasle, uz dilemu – može li nas danas ona ičemu poučiti?

Pitam se cijelo vrijeme što mi ljudi uopće možemo naučiti. Naša nesvijest je velika i neznanje je masovno. Sve ono što ima prefiks ‘ne’ je ogromno. Kada govorimo o Titu Androniku, vojskovođi i vladaru, onda imamo pred sobom čovjeka koji ne može oprostiti svome bratu zato što je ubio jednu muhu, a nema svijest o tome što je on sam učinio. On je bio spreman ubijati ljude i pogubiti svoju vlastitu djecu. Taj komad jest Shakespeareova fantazija, ali predstavlja snažnu metaforu o tiraniji, nerazumijevanju i narcisoidnosti, koji se na prvi pogled ne prepoznaju. U današnje doba ne vidim veliku razliku u odnosu na tu priču: kapitalizam koji je kreiran tako da zgrće bogatstvo nema kraja i nema savjesti. U ime boga novca radi se veliko zlo. Porobljavaju se zemlje i ubijaju ljudi, bez obzira na to kakva je fasada na to navučena. Sve to izaziva beznađe i nasilje koje se samo obnavlja.

Nedavna predstava ‘Društvo ubijenih umjetnika’, u kojoj igrate i koja je dobila sve pohvale na festivalu Fringe u Edinburgu, zapravo je razgovor trojice ludih ljudi. Može li čovjek ‘s onu stranu stvarnosti’ biti odgovor teatra na ljudsku katastrofu koja se ne smiruje?

Kada malo bolje pogledamo, onda se čitav dramski opus svodi na to da glumci često govore ‘s onu stranu stvarnosti’ jer smo stalno u kontaktu ili s ljudskom traumom ili s dijaboličnom stranom ličnosti koja proizvodi zlo. Mi glumci čak i ne moramo nikamo otići, sve to je u nama, kao i u drugim ljudima, samo što ja kao glumac imam tu privilegiju da te ljudske tajne mogu otkrivati, baviti se i poigravati njima.

U Kerempuhu trenutno uvježbavate predstavu ‘Doma je najbolje’ po tekstu Coline Serreau i u režiji Renea Medvešeka. Biti će to odmor od problema?

Ne bih rekao da će to biti odmor od problema jer će sve o čemu smo do sada pričali biti i u toj predstavi. Tekst je duhovit, mjestimično i smiješan, ali on govori o kaosu vremena u kojem živimo i ne udaljava nas od stvarnosti. Predstava u sebi nosi neku nadu, onoliko koliko za sve nas ima nade. Ta nada svakako postoji, pitanje je samo, kao u onoj indijanskoj bajci, kojeg ćemo vuka, dobrog ili lošeg, u nama hraniti.

portalnovosti

2 comments

  1. Izvanredan fragment o Šerbedžiji.

  2. Dapače, neke je rat izgradio iznutra. Minornim štakorima i ljigavim bićima ispod kamena dao je čvrstinu da se nametnu drugima i sisaju im njihov trud, da prijete, da traže da se isele, da se kurče. rat je jedne slomio, a druge je uzdigao kako bi jebali većinu u glavu.

Odgovori