«

»

lis. 08 2018

Semezdin Mehmedinović, književnik: Sve što nam se događa potvrđuje da smo mi poniženi ljudi

Sve što nam se događa potvrđuje da smo mi poniženi ljudi. To mi potvrđuje i život u Trumpovoj Americi, sistem vrijednosti je razoren. Protiv toga se, eventualno, možeš boriti jedino tako što ćeš rekreirati sistem vrijednosti u svom užem krugu, a to je moguće ako radiš ono što voliš, i na taj način možda odbraniš vlastito ljudsko dostojanstvo.

Semezdin Mehmedinović, autor romana “Me’med, crvena bandana i pahuljica” dobitnik je nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman na govornom području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, i Hrvatske u 2017. godini.

Za BUKU Semezdin Mehmedinović govori o jeziku i identitetu, pisanju u Americi, ljubavi prema umjetnosti i drugim temama.

U domaćim okolnostima jezik je ključno političko pitanje. Van naše dnevne politike on je suštinsko identitetsko pitanje. Iako se u izmještenosti dio identiteta nužno gubi, ti si uspio da sačuvaš vlastiti jezik i da pišeš o američkom iskustvu jezikom kao da iz Sarajeva nikada nisi otišao. Koliko je to bilo teško?

Pitanje jezika i identiteta u mom je slučaju, mislim, suštinsko pitanje. Otišao sam iz Sarajeva krajem 1995. i dvadeset godina živim izvan ovog jezika. Posljedica toga je da jezik kojim danas pišem, to je jezik kasnih osamdesetih i ranih devedesetih. A jezik se u međuvremenu mijenjao. To je jezik u kojem su se dogodila zla naših devedesetih godina. U izvjesnom smislu, ja sam ostao „zaleđen“ u osamdesetim i devedesetim godinama. To je jedan aspekt moga jezika. Drugi je da ja živim u kulturi drugog jezika. Sve što mi se dogodilo i što opisujem, dogodilo mi se u engleskom jeziku. I ja onda iz tog jezika prevodim u svoj jezik, onaj od prije dvadeset godina. Kad o tome mislim, nalazim neku sličnost s nekim drugim piscima koji su živjeli u egzilu. Ali nema ih baš mnogo. U tom smislu, najbliži mi je Sándor Márai, jedan mađarski pisac koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata emigrirao u Italiju, a onda iz Italije u Ameriku, na krajnji zapad, u San Diego, gdje je živio do samog kraja u svome mađarskom jeziku, do trenutka kad se ubio. On se u svojim Dnevnicima bavi temama koje su vrlo bliske ovim koje i mene proganjaju. A to jeste egzil, stanje izmještenosti, pozicija stranca i života u drugom jeziku.

Aleksandar Hemon je napravio drugačiji izbor i ostavio priliku novinarima/kama da uvijek iznova postavljaju pitanja o tome kako je propisao na engleskom.

On je, pretpostavljam, shvatio da mora napraviti odluku ako želi nastaviti pisati. Da li će ostati u svom jeziku ili preći na jezik prostora u kojem živi? Znam to zbog toga jer sam se i sam u jednom suočio s tim izborom. Ostati u svom jeziku znači neprestano prevoditi s tog jezika u kojem živiš. To što napišeš eventualno objaviš u prijevodu ovdje. Osuđen si na objavljivanje u onom svome svijetu u kojem se govori tvoj jezik i odvojen si od čitalaca. A to još podrazumijeva umanjene ili nepostojeće honorare za objavljene knjige. U Americi, kako bi to rekao moj prijatelj pisac Kent Johnson, poezija je „full time job“, pjesnici ovdje od svoga pisanja mogu sasvim solidno živjeti, što je kod nas nezamislivo. To su dva potpuno različita modela. I zato ponekad osjetim tugu kad vidim kako naši izdavači, naše dnevne novine, a na to i pisci lako pristaju, oponašaju rituale književne industrije iz ovih velikih zemalja kao što su Amerika ili Njemačka. Ponašamo se kao da tržište kod nas postoji, a zapravo nam je veliki uspjeh ako prodamo hiljadu primjeraka knjige. Ja sam davne 1997. godine otputovao u Chicago da s Hemonom odigram jednu fudbalsku utakmicu u toku vikenda. On je u tom trenutku bio nepoznat pisac, i onda smo večer proveli u razgovoru, na verandi kuće u kojoj je tada stanovao. Volio bih da je taj razgovor snimljen. Sve u onome što je on govorio, sjećam se, ukazivalo je na to da on ima namjeru živjeti samo od pisanja, nijedan drugi posao ga nije zanimao. To je bila odluka. Uz to, srećom, Hemon je neko ko ima apsolutni sluh za jezik.

Jesi li ikada imao dileme vezane za izbor jezika?

Kada se u Americi 1998. pojavio „Sarajevo blues“ u izdanju City Lightsa desio se uspjeh preko noći, odlične reakcije, New York Times je objavio kritiku, i nekoliko dana nakon toga prodao se kompletan tiraž, a o knjizi se puno pisalo. Nakon toga, 2003., isti izdavač je objavio prijevod moje druge knjige ovdje, riječ je o „Devet Alexandrija“ koja je bila knjiga te godine u izboru nekih uglednih kuća kao što su „Barnes and Noble“ ili „Publishers Weekly“. Nakon objavljivanja tih dviju knjiga imao sam mnogo poziva na čitanja, to je dio tamošnjeg književnog života koji je intenzivniji nego ovdje. I na tim čitanjima, ja sam se potpuno adaptirao na prijevode mojih tekstova, ja sam se dakle i identificirao s njihovim prevodom na engleski. Ako duže od pet godina čitaš na tom jeziku, taj jezik prihvatiš kao jezik originala svojih tekstova. I onda shvatiš da se dogodila prava mala identitetska drama koja me je stavila pred odluku, i ja sam mislio da je vrijeme da se prebacim u engleski. I nakon toga sam počeo malo pisati na engleskom, čak sam i objavio neke pjesme na engleskom, ali to naprosto nije bilo to, to nisam bio ja. I to je onda rezultiralo pauzom koja je trajala od 2004. do 2008. Ja sam tada odustao od pisanja i prihvatio sam to kao svoju zbilju. I nije mi to, činilo mi se, bilo teško, mislio sam da mogu bez pisanja. Zapravo sam pisanje nadoknađivao čitanjem. Život u zajednici pisaca je zapravo jako neprivlačan. Druženje s piscima meni je uvijek donosio samo frustracije. Osim toga, postoji izvjesna privlačnost života u izolaciji i u anonimnosti. Ali se onda ipak pokazalo da moj bijeg od pisanja nije moguć. Godine 2006. iz zagrebačko časopisa „Poezija“ tražili su od mene da razmijenim nekoliko pisama sa Borisom Marunom, meni iznimno dragim pjesnikom. Onda bi oni taj naš razgovor o književnosti i životu objavili. Ali sam odgovorio uredniku časopisa da ja to ne mogu. Desilo se da je uskoro nakon toga Maruna umro. I bilo mi je strašno žao. I bilo mi je žao da sam propustio razmijeniti pisam s njim, I onda je dvije godine kasnije, isti časopis je predložio korespodenciju sa Miljenkom Jergovićem. U strahu da se Miljenku nešto ne dogodi (smijeh) morao sam pristati. I onda smo počeli razmjenjivati pisma. Bio je to zapravo moj povratak u pisanje. Objavili smo to kao knjigu „Transatlantic mail“, i mislim da je to dobra knjiga. Nakon toga sam se sasvim vratio pisanju. Ali se suštinska promjena desila onda kada više ništa nije postojalo od ovih suštinskih identitetskih drama. Kad mi se 2010. godine dogodio srčani udar, kad sam se razočarao u vlastito srce, ništa više nije bilo isto, onda sam se uozbiljio i odlučio da ću pisati jednu knjigu godišnje. I zapravo ja to sada radim. I to vrlo disciplinirano čak i u nemogućim uslovima. Ja živim u Americi i radim kao producent na njemačkoj televiziji, ARD, naporan je posao koji traje osam, nekad deset sati u danu. U nedostaku vremena, jednu knjigu sam napisao u metrou, vozeći se na posao i u povratku kući. Sad uglavnom otimam od noći, vikendom jedva da spavam, ali mi pisanje donosi neopisivu radost. Nekad mi se čini da ja pišem i objavljujem samo za svoju radost. A onda se prijatno iznenadim kada se pojave čitaoci koji vole te moje knjige.
A osim toga, u posljednjih sedam-osam godina me uporedo s pisanjem privlači slikanje i to je nešto što mi postaje sve više važno. Najprije je to bila potreba da paralelno s tekstovima objavljujem ilustraciju ili neku vrstu dijaloga crteža/slike i teksta, taj koncept mene jako privlači. Na tim počecima, nisam doživljavao sebe kao umjetnika, već kao pisca koji crtanjem pomaže svoj tekst, a sad već želim misliti o sebi kao eventualnom umjetniku, želim se oprobati u tome i mislim da imam nešto reći u slikarstvu…


Semezdin Mehmedinović i Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle sa dodjele nagrade

Jedan od najstrožijih kritičara kojeg oboje poznajemo i čijem sudu vjerujemo imao je samo pohvale na račun tvog likovnog stvaralaštva od prvog objavljenog crteža. Mislim da nema mjesta za sumnju u vlastita likovna umijeća.

Ja dolazim iz kulture u kojoj moraš imati neku vrstu potvrde za to što radiš. Da bi bio pisac, moraš studirati književnosti, da bi bio likovni umjetnik moraš završiti akademiju. Ja sam imao ambiciju da studiram art. Na našoj akademiji su primali po četvero na klasi, najčešće putem veze, i nije bilo govora da to studira dijete rudara sa sjevera Bosne. I nekako se pomiriš s tim. I potisneš totalno nešto što tebi ne pripada, ali privlačnost i naklonost artu je rezultirala mojim prijateljstvom sa umjetnikom Sašom Bukvićem još iz studentskih dana i ranih sarajevskih godina kada sam se mnogo više družio sa likovnim umjetnicima nego sa piscima. Nalazio sam se sa slikarima sarajevskim, ne samo kao neko ko želi da vidi šta upravo rade nego kao neko ko želi ući u dijalog s njima. A želio sam učestvovati i kao neko ko piše o njihovim radovima. Objavljivao sam netipične likovne kritike po časopisima. To je, sjećam se, u „Oslobođenju“ nerviralo one koji su tvrdili da to nije likovna kritika jer nije pisana jezikom kojim se, navodno, likovna kritike pišu. Ja sam pisao priče o slikama i slikarima su ti moji tekstovi bili dragi. Iz tog vremena niko ne pamti neke od urednika kulturnih rubrika, niti njihove likovne kritike pisane propisnim jezikom, ali se neki od mojih tekstova o likovnim umjetnicima, mislim, pamte. I u Americi posljednjih dvadeset godina više čitam časopise posvećene likovnoj umjetnosti nego književnosti. I kada bi se bavili uticajima na moje pisanje, oni više dolaze iz likovne umjetnosti, ili filma, nego iz književnosti.
U romanu koji sada pišem bavim se tim našim važnim osamdesetim godinama u Sarajevu. To je roman o grupi slikara. To je i ljubavna priča. Hronika likovnog života u našem gradu do rata kad se sve to raspadne. Zapravo roman o 1991. godini. Pišem i crtam prateće ilustracije.

Šta je bilo teže prihvatiti, rat kao takav ili spoznaju da je jedan svijet koji je bio tako intenzivan, važan, produktivan i topal kao što je bio tih sarajevskih osamdesetih, zauvijek nestao?

Književnost i umjetnost nezamislivi su bez sjećanja, a to onda znači i bez nostalgije. Nostalgija može biti sporna, ali također može biti kreativni pokretač. Imam vrstu nostalgije prema osamdesetim i prema vremenu koje je meni bilo bitno. Najprije, zato jer sam tada bio mlad. A u mom iskustvu rat je vrlo komplikovano sjećanje, bivalentno. Moram priznati da je to, podrazumijeva se, bilo zastrašujuće vrijeme, ali je na neki način bilo i vrijeme velike slobode. Bili smo u zatvoru, bilo je strašno, ali je vrijeme za rad bilo potpuno oslobođeno. Naporedo sa svakodnevnim stresom pred strahom od smrti bližnjih ili vlastite smrti, imao sam 24 sata u kojim sam pisao, nikada kao tada oslobođeno i s osjećajem bitnosti svake ispisane rečenice. A onda osjećaj korisnosti, kad si u prilici da odneseš hranu i inzulin starim roditeljima nekog svog prijatelja, koji žive u kući koja je na ničijoj zemlji. I to što osjećaš nakon toga, neusporedivo je. Stotinu takvih stvari rat su činile – neću reći prihvatljivim, ali su ga činile stanjem na koje se adaptriraš. Da ne govorim o tome da stanje opasnosti proizvodi jednu vrstu ovisnosti. Kada sam otišao iz Sarajeva imao sam malu krizu, jer sam se preko noći zatekao u društvu u kojem je sve uređeno i sve mi je bilo anemično i bez intenziteta. Nedostajali su mi događaji koji dižu adrenalin. To jeste neka vrsta ovisnosti. I ja sam sada prošao kroz tri faze svog života, prva u osamdesetim, rat i odlazak u Ameriku. Kako vrijeme prolazi, sve mi je jasnije to da su osamdesete bile ključ. Ono što sam u ratu radio, ono što sam pisao, obilježeno je mojim interesima formiranim u osamdesetim. Tu energiju osamdesetih nalazim i u onome što trenutno radim. Ako je dakle po meni suditi, što više starim, svijet osamdesetih je sve više živ.

Da se vratimo na pisanje i slikanje, zapravo tvoje pisanje u slikama. Način na koji opisuješ hodnik u romanu „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ po meni može poslužiti kao univerzalni opis emigrantskog iskustva u Americi za koju mi se ponekad čini da je izumila otuđenje.  

Neke slike iz stvarnosti se ponude kao savršen simbolički i metaforički potencijal. Ja sam stvarno živio u zgradi koja ima hodnik velik kao dva fudbalska igrališta. Kad smo odlučili da se uselimo u taj stan, jedan od razloga je bio upravo hodnik. Jer nakon srčanog udara ja sam kao trebao što više hodati. Tako sam brzo prema hodanju za potrebe zdravlja razvio mržnju. Jer postoji šetnja kao vrsta prijatnosti u hodanju, koračaš i razgledaš oko sebe svijet sa zanimanjem, a ovo je bilo hodanje zbog hodanja kao takvog.
Nema veze kakva je ljepota krajolika kroz koji prolaziš kad ti njega ne primjećuješ. Svejedno je da li je to rub Grand Canyona ili je hodnik te zgrade u koju smo se uselili. Ja sam izabrao taj hodnik takav kakav je. I ubrzano hodanje do lifta je bilo namjensko. A nekada se znalo desiti da izađem, pogledam niz hodnik i odustanem. Bizaran hodnik, bizarna slika.
I ja volim te slike, meni je jedino dobro pisanje ono koje je govor slika. I cijeli koncept slike zanimljiv je iz mnogo razloga. Važna mi je također ta pozicija posmatrača. Pažljivo posmatranje svijeta oko sebe, kad si u restoranu kao sada, ili u bilo kojem drugom ambijentu može biti vrlo kreativno. Kada gledaš određeni prizor, to nikada nije jedna slika. S površnom percepcijom vidiš jednu stvar, međutim iza svake slike postoji još jedna slika koja je često bitnija. I s pažljivim gledanjem otkriće te druge slike je uvijek posebno iskustvo. Izoštravanje perceptivnosti i obraćanje pažnje na detalje je zapravo moj osnovni književni metod.

Poput one posljednje objavljene priče na portalu Nomad kada si pisao o tome kako si gledao prijateljicu kroz prozor, a ona rekla da je u Ugandi.

Nije dobro prepričavati priče ali ću pokušati. To se zapravo desilo u avgustu prije dvije godine. Ja sam u sudnici zbog toga što sam član porote i ništa mi tu ne prija jer moram ostati cijeli dan. To je zakonska obaveza, ako te pozovu u porotnike, tad moraš ići.
Sud je na 11 spratu, iz čekaonice sam gledao kroz prozor i na balkonu zgrade preko puta vidio sam prijateljicu. A to je zapravo priča o današnjem vremenu, o ovoj našoj opsesivnoj zagledanosti u telefon, ekran tableta ili kompjutera, a jedna od posljedicca te zagledanosti je i strašna čežnja za bijegom. Nazvao sam prijateljicu s balkona, pitam je gdje je sada, da bih joj mogao kasnije reći da je vidim iz zgrade suda. A ona kaže: „U Ugandi.“ U tom trenutku ona ispred sebe ima neku drvenastu biljku i ona ima čežnju da ode u Ugandu, vidi gorile i to jeste čudesna stvar. I onda mi je opisivala afričke krajolike. Uživao sam u tome i sve što je rekla bilo je istinito. I nisam joj mogao reći da je u tom trenutku gledam, jer bih narušio čaroliju.

Razlika između odličnih pisaca i nas ukorijenjenih u realnosti je u tome što si ti u njenoj Ugandi na američkom balkonu vidio odličnu priču, a ja bih možda pozvala hitnu pomoć.

Može i tako. Ali ja imam povjerenje u imaginaciju. Kad bih bježao, otišao bih, recimo, na Mljet, ne bih u Ugandu.

„Pišem samo onda kada mi se dese važne stvari, bio bih vrlo sretan da ovu knjigu nisam napisao“, rekao si prilikom dobijanja nagrade „Meša Selimović“. Kada smo posljednji put zvanično razgovarali, rekao si mi da se više ničega ne plašiš i da ti se već sve dogodilo. Ipak se nagrada „Meša Selimović“ ranije nije dogodila. Koliko ona danas može biti jedna vrsta kompenzacije za sve boli od kojih je nastala knjiga?

Ne može. Ali ima nešto drugo. Kad napišeš knjigu koja je lična koliko je ova lična, onda si u nekoj vrsti sumnje da li si to trebao napisati. Samo ako je ta knjiga zaista dobro napisana, imalo se smisla upustiti se u tako rizičan posao. Ako je uspješno ispričana. I onda ova nagrada dođe ipak kao neka potvrde da je sve to imalo nekog smisla. I malo utješi. Ali uvijek ostaje sumnja zbog suda čitalaca. U žiriju su bili neki izvrsni pisci pa me to dodatno uvjerava da sam možda napisao važnu knjigu.

Na dodjeli nagrade si rekao da imaš dar za radovanje. Ima i ja i posebno me raduje što nagada „Meša Selimović“ prethodi tvom povratku u Sarajevo. Jer što se više važnih pisaca vrati kući, možda će se i kriteriji ispravnije uspostavljati. Kakva su tvoja očekivanja od povratka?

Ne treba imati prevelika očekivanja. Vraćam se u Sarajevo da bih se družio s jednim krugom prijatelja i radio nešto s njima, a da pritome ostanem izolovan što je moguće više od nepotrebnog javnog života. Ne mislim da će se išta promijeniti mojim dolaskom osim za jedan mali broj ljudi. Ja sam prilično skeptičan čovjek kad je riječ o vjeri u mijenjanje svijeta. Ne mislim da se išta može promijeniti. Sve što nam se događa potvrđuje da smo mi poniženi ljudi. To mi potvrđuje i život u Trumpovoj Americi, sistem vrijednosti je razoren.
Protiv toga se, eventualno, možeš boriti jedino tako što ćeš rekreirati sistem vrijednosti u svom užem krugu, a to je moguće ako radiš ono što voliš, i na taj način možda odbraniš vlastito ljudsko dostojanstvo.

Za koji datum i s kakvim konceptom možemo najaviti izložbu u sarajevskom Zvonu?

To se trebalo dogoditi u toku ovoga mjeseca, ali me je poremetio artritis, jedan problem koji vodi porijeklo iz sarajevskih ratnih zima. Usporio sam se, A zapravo se radi o dvije izložbe koje potencijalno mogu biti jedna izložba. Prvu čine razglednice koje slikam za mog preminulog prijatelja Aleša Debeljaka, a druga je sačinjena od radova koji su dio romana na kojem radim i koja je zapravo fikcionalna rekreacija jedne izložbe iz 1991. godine, iz Male galerije sarajevskog Doma mladih, u kojoj moj glavni junak pravi izložbu jastučnica na kojima je u sito štampi naslikao snove svojih prijatelja. Vrlo sam sretan zbog obje izložbe. A one će se dogoditi kad sve slike budu završene.

S obzirom na to da smo najviše razgovarali o povezivanju književnosti i vizuelnih umjetnosti, zanima me na kraju čime objašnjavaš činjenicu da ste ti, Miljenko Jergović i Saša Bukvić prije skoro četrdeset godina radili književne promocije i druge umjetničke programe nalik performansima, za razliku od današnjeg pristupa kada takvi događaji više liče na komemorativne skupove. A podsjetiću da je riječ o vremenu kada informacije iz ostatka svijeta nisu bile svima na dohvat ruke kao danas.

Mi govorimo o osamdesetim koje su u poređenju s ovim godinama duboka avangarda. Mi kad govorimo o osamdesetim, govorimo o dubokoj budućnosti. To vrijeme je bilo toliko ispred ovog vremena u kojem smo mi sada da je nostalgija za njim valjda najprirodnije osjećanje. Važno je rekreirati to vrijeme, makar u književnosti. Trebalo bi otići do sredine osamdesetih godina da bismo stigli u sadašnjost i nakon toga normalno krenuti u budućnost. O tome se radi i to je naša stvarnost.

6yka

 

 

2 comments

  1. sitna

    –Sve što nam se događa potvrđuje da smo mi poniženi ljudi. To mi potvrđuje i život u Trumpovoj Americi, sistem vrijednosti je razoren. Protiv toga se, eventualno, možeš boriti jedino tako što ćeš rekreirati sistem vrijednosti u svom užem krugu, a to je moguće ako radiš ono što voliš, i na taj način možda odbraniš vlastito ljudsko dostojanstvo.

    I ovaj portal i njegovi autori na neki način slijede ovu Mehmedinovićevu misao.

  2. Jagma

    Preporučujem pročitati knjigu s prepiske između njega i Miljenka Jergovića.

Odgovori