«

»

lis. 06 2018

Rajko Grlić: Dužnost svakog pristojnog građanina je da se ne slaže sa svojom vlašću

“Ali, samo tijekom četiri zadnje generacije moje porodice na ovom su se prostoru dogodila tri velika rata. I ovaj zadnji, tako uredno dogovoren i spakiran, opet je i možda definitivno pokazao da su sve te generacije radile potpuno zaludan posao. Svi mogući pokušaji, sva uljuđivanja, sva moguća ‘kulturna dobra’. Sve se pokazalo zaludnim. Novopridošli barbari su sve poništili u nekoliko dana”, napisao je proslavljeni reditelj Rajko Grlić u autobiografskoj knjizi “Neispričane priče” (Laguna).

Dirljiva i uzbudljiva knjiga koja se čita u jednom dahu. Zanimljivo koncipirana kao filmski leksikon, a pod svakom odrednicom čitaoca čeka niz datuma, odnosno jezgrovito dočaranih događaja, situacija, susreta, sećanja… Ukratko, uzbudljiv život, impresivna karijera, lično, porodično i profesionalno sazvežđe prepuno topline, snage da se izdrži i najteže ostajući veran sebi, nežnosti, dostojanstvu… Očaravajuća jednostavnost prepuna slojeva i dubina.

I “Neispričane priče” nisu samo knjiga o životu velikog reditelja Rajka Grlića, čuvenog studenta praške akademije, njegovoj karijeri na ovim prostorima i u svetu, filmovima koje je radio, velikim ovdašnjim i stranim umetnicima i stvaraocima sa kojima je sarađivao…

To je i brevijar naših života, i sudbine ovih prostora u čije je opake, nemilosrdne vrtloge umetnost ipak utisnula najlepši pečat.

Šta je bio vaš osnovni, ključni motiv da napišete autobiografsku knjigu “Neispričane priče“, i to u vrlo neobičnoj formi, kao leksikon filma?

– Preko trideset godina u svoju režijsku bilježnicu upisujem razne bilješke, priče, portrete, zapažanja… Na početku sam to zvao “Mojih sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti”. Tako sam nakupio gomilu priča; neke bazirane na stvarnim događajima, neke ponikle iz mašte, priče iz tuđih kao i iz mog vlastitog života. Ukratko, sve ono što scenarist zapisuje u nadi da će mu jednoga dana zatrebati pri radu na nekom novom projektu. Te zabilješke nikada nisu imale namjeru postati knjigom. Bile su to samo mali ulomci života koje bi u najboljem mogućem slučaju jednoga dana mojim unucima mogle reći kroz šta im je prošao djed, šta je radio, šta nije napravio. Prije nekoliko godina, dao sam ih na čitanje Anti Tomiću, on je zaključio da to moram objaviti, dao ih Marini Vujčić, književnici i urednici u “Henacomu”, koja je nakon čitanja odlučila da će to ona objaviti, slagao se ja s tim ili ne. Bio sam slab karakter, zaigrali su mi na ego i tako je došlo do knjige.

Ante Tomić i Rajko Grlić Foto: Goran Srdanov / RAS Srbija
Ante Tomić i Rajko Grlić

Koje su bile ili jesu prve emocije kad držite u rukama ukoričen pogled unazad na sopstveni život?

– Namjesto odgovora evo SMS poruke koju sam, nakon što je knjiga objavljena, dobio od prijatelja, splitskog pisca Ivice Ivaniševića: “Objavio si memoare, dobio ’Nazora’ za životno djelo… Bogati dragoga, zvuči kao da se razdužuješ. Čestitam uz borbeni poklič: Bolje grob nego treća dob!”.

Impresivni su i upečatljivi momenti kada pišete o porodici, primerice dedi apotekaru koji je išao u školu sa Krležom s kojim ćete se vi puno godina kasnije sresti… Na koji način danas gledate na to?

– Zagreb je divan mali grad na rubu Evrope. U njemu je gotovo nemoguće nekoga ne poznati, ne susresti, ne ustanoviti da su vam djedovi išli u isti razred. To je ljepota, ali ujedno i prokletstvo takvih gradova.

Takođe kada pišete o svom ocu, filozofu Danku Grliću, i majci Evi, koji su bili levičari, zatočenici Golog otoka… Koliko vas je to formiralo?

– Puno. Gotovo potpuno. Moji su roditelji bili otvoreni, veseli ljudi koji su prošli životnu golgotu, ali nikada nisu izgubili duh, neku vjeru u bolje sutra. I što je najvažnije, svim tim strašno ozbiljnim stvarima znali su se rugati. Nisam mogao imati bolju životnu školu od te.

Kao već proslavljenom reditelju novija politička istorija, tj. ratovi devedesetih su učinili da se sa porodicom odselite u SAD, a i danas živite na relaciji Amerika – Zagreb. Koliko istorija oblikuje život pojedinca, pa i njega samog?

– Dobar dio ove knjige je o tome. Slažući prvi puta kofer za odlazak na studije u Prag živio sam u iluziji da je to samo privremeno. Kasnije sam shvatio da kad jednom svoj život staviš u kofer, da ga više nikada iz njega ne vadiš. Zato ni danas ne nalazim odgovor na jednostavno pitanje: je li kofer moja domovina ili je moja domovina tamo gdje mi je kofer?

Pod slovom R obrađujete termin “Reality check” (procena kojom se utvrđuje je li nečija situacija ili očekivanje u skladu sa stvarnošću) između ostalog pišete o glumcu Erlandu Jozefsonu koji je igrao u “Samo jednom se ljubi” i u čijoj ste autobiografiji, uz Bergmana i Tarkovskog, dobili čitavo poglavlje. To ostvarenje se ubraja u antologiju ovdašnjeg filma, a u vašim sećanjima ono je…?

– U mom sjećanju film “Samo jednom se ljubi” je lijepi komad života u kojem sam radio s velikom strašću i veseljem, i u kojem sam, zbog zabrana koja su se filmu dogodila, proveo dosta neprospavanih noći.

Ako termin “Reality check” pogledamo iz perspektive političkog i društvenog trenutka ovih prostora, šta je ključno obeležje naše političke stvarnosti i koliko su u skladu sa njom, sa jedne strane, tzv. obični ljudi i, sa druge, oni koji su vlast?

– Prije svega, to je već davno netko rekao, ali treba uvijek ponavljati; dužnost svakog pristojnog građanina je da se ne slaže sa svojom vlašću. Pogotovo s ovim nacional-huškačkim vlastima koje momentalno vladaju državama nastalim na raspadu Jugoslavije. One su ogledalo iste, hrane se i opstaju pomoću raspirivanja međusobne netrpeljivosti i tako takve, potpuno jednodimenzionalne, počivaju na podršci mržnjom napumpane gomile, dodvorne inteligencije i šutljive većine.

Pod slovom G je reč “Gentlemen” (muškarac u najboljim godinama kojeg krasi ugodna vanjština i nadsve dobri maniri…). Na filmu su to bili, pišete, Hemfri Bogart, Lorens Olivije, Vanja Drah, Rade Marković, Relja Bašić… Ko su u vašem životu bili džentlmeni i zašto danas dobri maniri nisu u modi i na ceni, odnosno šta jeste umesto njih?

– U mom životu to je bio moj djed, moj otac, moji stričevi… Ukratko, ljudi koji su pripadali nekom drugom vremenu. Dobri maniri su pristojno ponašanje, zahtjevaju mir, vrijeme i ljudsku samozatajnost. Mi danas živimo u nemirnom vremenu buke i bijesa, u vremenu u kojem nitko nema vremena, u rijaliti šouu u kojem je veličina ega puno važnija od količine pameti. Ukratko, u svemu suprotnom. Zvučim dobrano staromodno i plačljivo, ali s mojim godinama to si čovjek može ponekad priuštiti.

Rajko Grlić na beogradskoj promociji potpisuje primerke svoje knjige Foto: Laguna / Promo
Rajko Grlić na beogradskoj promociji potpisuje primerke svoje knjige “Neispričane priče”

Pod slovom T, između ostalog, “Timing” (usklađivanje vremena) i “Twist ending” (iznenadni obrt). Da je realnost u kojoj živimo predložak/scenario za vaš film, da li bi bilo twist endinga i kakav bi bio?

– Vjerojatno bi taj film završio reinkarnacijom iz koje bih ja izronio kao mlad i lijep, preplanuo i visok. I na tom kraju, zapravo novom početku, bio bi neki dobar brodograditelj ili kipar.

Ko je zapravo taj gospodin koji je potpisao, na preskokce, od “Sve jedno drugo pojede” (1971), preko “Bravo maestro” (1978), “Štefice Cvek…“ (1984) i „Čaruge“ (1991) do “Neka ostane među nama“ (2009) i “Ustava Republike Hrvatske”? Šta je za njega film i kako gleda na umetnost danas, njenu poziciju, moć ili nemoć?

– To je netko tko je pokušao ostati klinac, netko tko je imao sreće da se čitav život mogao igrati i koji nikada, ni na trenutak, nije povjerovao da filmovi mijenjaju svijet. Oni su samo, ako ih onaj koji ih prima zna primiti, neko pitanje, neki tihi oplemenjivač, ne rublja, nego duše.

 

blic

 

 

Odgovori