Politička agenda protiv civilnog društva

Emina Bužinkić, predsjednica novog Vladinog Savjeta za razvoj civilnoga društva: Jasno je da u politici koju vodi Andrej Plenković nema puno prostora za civilno društvo kakvo je do sada postojalo. Bez obzira na to što on ne igra glavnu, ili barem ne isturenu ulogu u reduciranju prostora slobodnog djelovanja, svakako za to mora znati i tome dati kakvu takvu podršku. Činjenica da Vlada ne imenuje novi upravni odbor Nacionalne zaklade pokazuje da ju nosioci vlasti vide kao svojevrsnu prijetnju.

Savjet za razvoj civilnoga društva Vladino je savjetodavno tijelo zaduženo za praćenje i analizu javnih politika koje utječu na razvoj civilnog društva, davanje mišljenja Vladi o nacrtima propisa, planiranje prioriteta nacionalnih programa dodjele financijskih potpora i slične aktivnosti vezane uz razvoj civilnog društva. Našao se u fokusu šire javnosti prije nešto više od godinu dana, kada je grupa njegovih članova i članica iz redova udruga podnijela ostavke zbog nedemokratskog načina na koji je Oreškovićeva vlada donijela Uredbu o raspodjeli dobiti od igara na sreću, kao i samoga sadržaja toga dokumenta. Prije nekoliko tjedana konstituiran je savjet u novom sazivu: za predsjednicu je tijesnom većinom izabrana Emina Bužinkić, dugogodišnja aktivistkinja koja je najveći dio svojega rada provela u Mreži mladih Hrvatske, Centru za mirovne studije i ‘Documenti’, bila je i povremena H-Alterova suradnica, a zadnjih je godina angažirana i u inicijativi za podršku izbjeglicama ‘Dobrodošli’.

Nakon prošlogodišnjih zbivanja oko urušavanja sustava podrške civilnom društvu od strane HDZ-ove vlasti, s kojom si se motivacijom odlučila angažirati u Savjetu i prihvatiti da budeš njegova predsjednica?

Taj napad na civilno društvo i rušenje svih standarda koji su mukotrpnim dugogodišnjim radom kroz široki konsenzus uspostavljeni posljednjih godina bila mi je ključni motiv za angažman u Savjetu, osobito u njegovu sektoru ljudskih prava i demokratizacije koji zadnjih godina ima sve uži prostor djelovanja. Političkim pritiscima i našim stavljanjem u perspektivu kriminalizacije pokušava nas se stjerati u kut i onemogućiti da govorimo i radimo. Čitava priča o rezanju sredstava organizacijama civilnoga društva, pa onda i onima koji se bave ljudskim pravima i demokratizacijom, provedena je pod krinkom tvrdnji da kontinuirano parazitiramo na sredstvima poreznih obveznika, da konstantno cijedimo državu i da nitko nema kontrolu nad time što radimo. Nasuprot tome, veliki broj organizacija civilnoga društva ne ostvaruje nikakva sredstva iz države i od poreznih obveznika već se isključivo financira putem projekata koje samostalno i u partnerstvima oblikuju, pišu, provode i o njima izvještavaju. Željela bih postići da se vratimo u godine kada smo progresivno razmišljali o civilnom društvu i kada su na djelu bile politike progresivnije od ovih sada.

Problema će očito biti i dalje jer Savjet nije sudjelovao ni u pripremi ovogodišnje Uredbe o raspodjeli dobiti, jednostavno zato što prije njezina donošenja nije bio konstituiran. Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću oko te uredbe trajalo je svega osam dana, četiri puta manje od zakonski predviđenog minimuma. A Međuresorno povjerenstvo, koje je ranijih godina bilo aktivno uključeno u kreiranje Uredbe, ove se godine tek nakon provedenog javnog savjetovanja – i mnoštva kritika koje su na njemu iznesene – sastalo da bi amenovalo njezin sadržaj… Vidi li se tu stanoviti demokratski deficit?

Kod donošenja Uredbe za prošlu i za ovu godinu bilo je jasno da se izbjegavaju uvriježene demokratske procedure. Iza toga stoji politička agenda kojom se dijelu civilnog društva pokušava onemogućiti rad. Inicijativa za snažno civilno društvo upozorila je više puta kako je nanesena šteta sustavna i dugotrajna, a mi i dalje za to ne dobivamo jasno argumentirane razloge i/ili analize. Osim što je nanesena direktna šteta udrugama koje se bave društvenim razvojem, značajno su narušeni i dugo izgrađivani odnosi između donositelja odluka i civilnog društva.

Kako bi usporedila sadržaj ovogodišnje Uredbe u odnosu na prošlogodišnju i one prethodnih godina?

Sadržaj ovogodišnje i prošlogodišnje uredbe nema jasno utemeljenje i ne postoji racionalno objašnjenje zašto se sredstva smanjuju. Postoci u pojedinim sektorima i poljima su bitno smanjeni, što za posljedicu ima zatvaranje organizacija civilnog društva, bitno smanjivanje broja zaposlenih i honorarnih suradnika i onemogućavanje bavljenja širinom poslova kojima bismo se trebali baviti. Posljedica je i otupljivanje naše kritičke oštrice, jer se organizacije u kriznoj situaciji moraju baviti sobom, vlastitim održavanjem i spašavanjem. To sve je vrlo promišljena agenda kojoj se vide početak i kraj. Važno je razumjeti da mi kao druga strana kojoj se čini šteta, vidimo taj početak i kraj, i pokušavamo promijeniti scenarij. Sadržaj ovogodišnje Uredbe vrlo je siromašan, rigidan, ne ostavlja prostora polemici i dijalogu, ali ostavlja prostor za pitanje: koja su politički racionalna objašnjenja za donošenje takve uredbe? Racionalno objašnjenje ne može biti da država nema novca, jer to nije istina.

Javnosti je uglavnom nepoznato da je Andrej Plenković, sadašnji predsjednik Vlade i HDZ-a, ne tako davno bio član upravnog odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Dakle problematika CD-a ne bi mu trebala biti posve strana, a iskazivao je i stanoviti interes za nju. Jesi li kao predsjednica Vladinog savjetodavnog tijela dosad s njime kontaktirala, i kakvi su utisci?

Nisam dosad imala priliku upoznati premijera, sjesti i razgovarati s njim. Nadam se da će biti prilike za to, jer nositelji njegove i moje pozicije bi se ponekad morali sjesti i razgovarati. S obzirom da je ranije bio u Zakladinom UO-u, rad Nacionalne zaklade bi mu morao biti poznat i blizak. Svojim sudjelovanjem u njegovu radu on je davao zeleno svjetlo određenim razvojnim pogledima na civilno društvo. No jasno je pritom i da u politici koju Andrej Plenković vodi nema puno prostora za civilno društvo kakvo je do sada postojalo u Hrvatskoj. Bez obzira na to što on ne igra glavnu, ili barem ne isturenu ulogu u reduciranju prostora slobodnog djelovanja, on svakako za to mora znati i tome dati kakvu takvu podršku.

Koje teme namjeravaš “gurati” na dnevni red Savjeta?

Prije svega, bavit ćemo se pitanjem financiranja organizacija civilnog društva. Teksta Uredbe raspodjeli dobiti jedan je od fokusa – trebali bismo ga unaprijediti ili barem vratiti na onaj oblik koji je postojao do 2014. godine. Pored izmjene Uredbe, bit će važno podići efikasnost Međuresorne skupine za financiranje udruga, koja je očito dala podršku ovim rigidnim politikama. Nastojat ćemo posvetiti puno vremena razgovoru o načinu kako se provode postupci javnih natječaja i financiranja. Osim toga, važno je da se ubuduće radi i podiže kvaliteta rada tijela koja su ugovorena od strane Europske komisije kao tehnička tijela podrške. To su prije svih SAFU, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva i Vladin ured za udruge, koji organizacijama civilnog društva vrlo često određuju relativno stroge i birokratizirane načine provedbe projekata.

Prva sjednica novog Savjeta, Foto: Ured za udruge

Prva sjednica novog Savjeta, Foto: Ured za udruge

Drugi smjer na kojem ću raditi jest aktiviranje sektora ljudskih prava i demokratizacije, a uz to, u suradnji s kolegicama i kolegama članovima Savjeta, aktiviranje sektora koje oni predstavljaju, a čiju participaciju želimo povećati. Upravo razrađujemo participatorni mehanizam putem intranetskog portala na kojem ćemo moći provoditi konzultacije s organizacijama civilnog društva po sektorima.

Što se tiče internog djelovanja Savjeta, želim da se vratimo i posvetimo razvoju modela rada Savjeta kroz tematske radne skupine, koje su nekad postojale u njegovu okviru. Planiram potaknuti osnivanje radnih skupina u kojima će se organizacije nalaziti s tijelima državne uprave iz njihovih područja i raditi na predlaganju dokumenata i procedura, ili nadzirati provedbu određenih politika. Očekujem dakle da ovaj saziv Savjeta bude aktivan i da se pronalazi prostor dijaloga.

Vladin ured za udruge već dulje od godinu dana nema predstojnika, nakon što je Igor Vidačak, ubrzo nakon formiranja Oreškovićeve vlade, podnio ostavku. Novoga predstojnika trebala bi imenovati Vlada, a u međuvremenu funkciju v.d. predstojnice obavlja Vesna Lendić Kasalo… kako tumačiš takvo otezanje s imenovanjem novoga predstojnika?

To smatram neprihvatljivim. Godina i više dana otkako je Vidačak podnio ostavku dovoljni je period za imenovanje druge osobe. Otezanje s tim procesom ukazuje na Vladin problem, da u njoj ne znaju koga bi imenovali na mjesto predstojnika. Vladi na tom mjestu treba netko tko će biti “čuvar” provedbe prošlogodišnje i ovogodišnje Uredbe o raspodjeli sredstava i njezinih rigidnih politika, ali da ujedno bude i dobar poznavatelj civilnog društva. Vlada ne raspolaže takvim kapacitetom – ona nema osobu koja je dovoljno kompetentna, a da ujedno bude blizu establishmenta.

Nova Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva nije donesena, niti se na njoj, koliko je javnosti poznato, radi, a ona za razdoblje 2012. – 2016. je istekla. Zašto nije donesena nova strategija?

Strategija je trenutno u postupku internog savjetovanja između članova radnih skupina za rad na Nacionalnoj strategiji i članova Savjeta za razvoj civilnoga društva. Potom će biti upućena na javno savjetovanje. Nacrt strategije u smislu strukture i postavljenih ciljeva izgleda prihvatljivo, ali neke interno predložene mjere trebalo bi dodatno pojasniti i dovesti ih u kontekst razvoja civilnog društva danas koje izgleda drugačije nego prije dvije godine. Trebale bi ju pratiti i drugačije vrste financijskih potpora.

Upravnom odboru Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva istekao je Zakonom predviđeni četverogodišnji mandat još u ožujku 2016. Potom je istekao i Zakonom određeni četverogodišnji mandat njezinoj upraviteljici Cvjetani Plavša Matić. Premda mu je prije više od godinu dana istekao mandat, UO i dalje obavlja najnužnije poslove (jer ga Vlada nije službeno razriješila), ali iz njegovih zapisnika su vidljive poteškoće u kojima se Zaklada nalazi i ples na rubu regularnosti. Čini se da je i to dio priče o svjesnom razaranju sustava?

Nacionalnu zakladu već se dugo pokušava marginalizirati i staviti na led. Zato se otežava rad i njezinom upravnom odboru, kao i njezinoj upraviteljici. Udruge civilnog društva pratile su što se događa sa Zakladom i razmatrale kako da se spriječi sustav financiranja u kojem je ona središnji dio. Sama činjenica što smo, kada smo bili nezadovoljni radom Nacionalne zaklade o tome otvoreno komunicirali s njezinim predstavnicima, pisali kritičke članke i javno kritizirali na tribinama, govori o tome da smo stvorili demokratsko ozračje u kojem se moglo tako razgovarati. U našim smo kritikama željeli zadržati dosegnutu kvalitetu rada Nacionalne zaklade, pa nam je i zadnjih godinu i pol važno naglašavati da se ti standardi moraju sačuvati. Činjenica da Vlada ne imenuje novi upravni odbor Zaklade, i da nema novih izbora za upraviteljicu, pokazuje da sadašnji nosioci vlasti vide Zakladu kao svojevrsnu prijetnju zato što pruža podršku progresivnom civilnom društvu koje štiti vrijednosti članka 3. Ustava RH. Oni ujedno Uredbom o raspodjeli sredstava i drugim taktikama pokušavaju suzbiti njezin rad. Međutim, ni u ovom slučaju nemaju kvalitetnu kadrovsku alternativu za upravljanje, ali ni razumijevanje za decentralizirano donošenje odluka i upravljanje koje nije temeljeno na direktnoj političkoj direktivi.

Čini se da je danas prisutan strah od kritike, jer kao što je pokazao Hasanbegović na primjeru razaranja programa potpore neprofitnim medijima, svaka kritika, koliko god bila usmjerena na popravljanje sustava, može biti iskorištena kao povod za njegovo uništavanje…

Da, ranije smo kritički govorili o Nacionalnoj zakladi, i to nije utjecalo na njezino razaranje, već je u mnogim slučajevima doprinosilo poboljšanju upravljanja njome. Sada moramo biti vrlo oprezni oko onoga što govorimo. Nacionalna zaklada je skoro jedinstven primjer dugoročnog institucionalnog i projektnog ulaganja u razvoj civilnog društva. Sadržajno gledano, taj model ima niz mogućnosti za popravak u smislu kvalitetnijeg, efikasnijeg i uključivijeg rada. Nikako mi se nisu sviđali smjerovi Nacionalne zaklade kojima se organizacije “tjera” u poduzetništvo, u kojima male organizacije nemaju prostor za ostvarivanje potpore zbog manjka administrativnih kapaciteta, ili u kojima institucionalna potpora velikim organizacijama ne raste proporcionalno njihovu razvoju; ali to i dalje ne znači da ne trebamo imati Nacionalnu zakladu. Moramo je imati, i to takvu koja će osluškivati promjene u civilnom društvu i pronalaziti načine kako da na njih odgovori.

Ali ono što je najvažnije naglasiti, mora postojati civilno društvo koje puše za vrat svakoj vladi i upozorava kada političari izlaze iz demokratskih okvira. Bez toga nema demokracije, a upravo su udruge koje se dugi niz godina bave nadziranjem i kritikama vladinih politika, danas trn u oku dijelu političke scene.

Na što točno misliš kad govoriš o civilnom društvu? Taj pojam već dvadesetak godina sistematski razvodnjavaju.

Civilno društvo primarno doživljavam kao polje kritičkog glasa, korekcije države i državnih politika i prostor u kojem se nude političke alternative. Civilno društvo za mene je politički entitet par exellence, koji pomaže da kritička oštrica društva ne otupi nego da bude kvalitetnija i promišljenija. To je polje u kojem se grade strukture i modeli koji mogu dati strukturne odgovore na društvene probleme.

Kako bi, s takvog određenja “civilnog društva” komentirala to što je Nacionalna zaklada koja je osnovana radi njegova razvoja, prije nekoliko godina otvorila program institucionalne potpore tzv. braniteljskim udrugama? Sporno je to što je najveću potporu dobile HVIDRA, na čijem je čelu HDZ-ov saborski zastupnik Josip Đakić. HVIDRA se nikad nije distancirala od svojega obilnog udjela u teškim oblicima kršenja ljudskih prava u prvoj polovici devedesetih, tj. nasilnih i protupravnih deložacija građana srpske etničke pripadnosti iz stanova u kojima su živjeli. Na njihovoj zaštiti od nasilja pripadnika HVIDR-e mobilizirao se značajan dio onoga što smo tada zvali – civilnim društvom. Druga organizacija koja je dobila najveću Zakladinu podršku je Zajednica udruga hrvatskih ratnih veterana čiji je predsjednik Đuro Dečak, general HV-a, također HDZ-ov saborski zastupnik i virovitički župan iz ratnog vremena.

Nacionalna zaklada bila je tehničko tijelo koje je provelo taj natječaj, što je bio rezultat pritisaka tadašnje Međuresorne skupine za financiranje, i djelovanja Ministarstva branitelja koje je dotad raspisivalo te natječaje. Međuresorno povjerenstvo je vodila Milanka Opačić, koja nije imala razvojne ideje oko financiranja organizacija civilnog društva. Iako se na prvi pogled čini neobičnim da Nacionalna zaklada provodi natječaje za braniteljske udruge, ipak to smatram prilikom za kvalitetniji i transparentniji rad braniteljskih udruga koje su na ravni javne percepcije klijentela stvorena za vrijeme Sanaderove vlade (govorilo se o sredstvima dobivenima izvan natječajnih procedura). Ovo je svojevrsna prilika da s ovim sredstvima proizađu strukturna rješenja za braniteljsku populaciju.

Više puta si u ovom razgovoru navela postojanje namjere, odnosno političke agende za urušavanje progresivnog civilnog društva. O čemu se točno radi?

Zadnjih je godina u Hrvatskoj došla do izražaja revitalizacija nacionalističkih ideja i militantne retorike koja ne trpi opoziciju. U ovome što se sada dešava prema civilnom društvu, ključan je smjer uništavanja svake opozicije. Ne radi se pritom samo o političkoj opoziciji na ravni HDZ-SDP, već o nečemu daleko širem: prijetnja su organizacije civilnog društva, novinari i mediji koji progovaraju drugačije, progresivna kultura, zviždači, pojedinci koji žele misliti i govoriti drugačije. Zadnjih se godina pokušava revitalizirati stara HDZ-ova krilatica nacionalne unifikacije, pri čemu su svi koji tu ideju ne podržavaju primorani trpjeti pritisak. U tom smislu rekla bih da postoji vrlo jasna politička namjera.

U čemu se razlikovao odnos HDZ-ovih i SDP-ovih vlada prema onom bitnom, progresivnom i kritičkom civilnom društvu koje si maloprije opisala?

Mislim da su naša očekivanja od SDP-a oba puta kad su osvojili vlast bila puno veća. Očekivali smo da ta stranka ima daleko snažniji kapacitet za razumijevanje onoga što je civilnom društvu potrebno, koliko su ideje koje dolaze iz civilnog društva razvojne i koliko dobro mogu biti iskorištene u javnim politikama. Očekivali smo snažniji fokus na socio-ekonomska prava gradjana i politike koje bi bile u skladu s idejom socijal-demokracije. Platforma 112 ocijenila je Milanovićevu vladu (sve do Oreškovićeve) najneučinkovitijom. Dio političara SDP-a i njegove koalicije nisu više bili tako “progresivni” kada su postali zastupnici saborske većine i ministri, kao kada su bili u opoziciji. To je politička igra na koju smo valjda trebali biti pripremljeni, ali nam je donijela stanovito razočaranje. Niti jednoj vladi do sada nije bilo stalo do civilnog društva, premda je u njima bilo pojedinaca koji su barem do neke mjere razumjeli zašto je ono važno i stavljali njegov razvoj na dnevni red.

Danas u javnom mnijenju dominira odnos prema civilnom društvu u kojem su oni koji se zalažu za ljudska i građanska prava, za zabranu uzurpiranja javnog prostora, zatim branitelji istine o domovinskom ratu po kojoj zločini s hrvatske strane nisu bili mogući, zatim sportski klubovi, udruge nogometnih navijača, udruge ljubitelja kućnih ljubimaca ili domaćeg pekmeza – načelno jednakovrijedni. Pojmu civilnog društva toliko se proširio opseg, da je izgubio sadržaj. Čini mi se da takvom viđenju teže i HDZ i SDP, i da je to vrlo efikasna strategija neutralizacije kritički usmjerenih organizacija i pojedinaca.

Da, civilnom se društvu dogodilo određeno razvodnjavanje pojma i koncepta. Pritom je došlo i do birokratizacije. S procesom pregovaranja i ulaska Hrvatske u EU ostvarivali smo natječajne potpore za naše projekte koje su uvjetovala birokratizaciju i projektizaciju našega rada. Naše je unutarnje pitanje kako se nosimo s tim promjenama, kako odgovaramo na politike koje nas sužavaju i razvodnjavaju, u kojem smo trenutku i zbog čega pristali da izgubimo našu kritičku oštricu, i koja je bila cijena toga. Moramo biti spremni o tome govoriti. Počeli smo “raditi posao” što mnogima od nas nije nikada nije bila životna ideja. Nalazimo se u situaciji da se po nekoliko sati dnevno bavimo administracijom i papirima, što znači da se manje bavim ljudima.

uvodjenjeredauudruge.jpg

O birokratizaciji je prošle godine objavljena odlična brošura Uvođenje reda u udruge, autora Tomislava Domesa i Katarine Pavić. Iz nje proizlazi da kriminalizacija našega rada, koju si spomenula na početku, ima za cilj uspostavu kontrole nad civilnim društvom.

Sve je krenulo prije više godina, idejom donošenja Zakona o organizacijama od općeg dobra. Na Savjetu za razvoj civilnoga društva nije se moglo konsenzualno, ili barem kompromisno usvojiti definiciju takvih organizacija, koje bi bile financirane putem natječaja tijela državne uprave i iz strukturnih fondova EU-a, što je dovelo do toga da taj zakon na kraju nije niti bio usvojen. Kao alternativa je predložena Metodologija financiranja organizacija civilnog društva. Ona je polazila, mada ne izričito, od pretpostavke da organizacije ne rade dovoljno dobro, da se među njima kriju oni koji nekvalitetno provode projekte i zloupotrebljavaju sustav financiranja. Cijeli tekst Metodologije išao je za time da organizacije trebaju podastrijeti dokaze da ne zloupotrebljavaju sredstva. Već ranije smo podnosili projektne financijske izvještaje, potpisne liste, fotografije i druge dokaze o provedenim aktivnostima. Tijela državne uprave ponekad su nas monitorirala i dolazila nam u kontrolu. Metodologijom sa željelo ostvariti još veću kontrolu. Zanimljivo je da država u kojoj ima toliko korupcije, a tako malo suđenja za nju, u kojoj su rođačke veze još uvijek jedna od važnih struktura djelovanja, zapošljavanja i napredovanja – fokus kriminaliteta stavila na civilno društvo. Uvođenje reda u udruge fenomenalan je prikaz načina na koji država kriminalizira civilno društvo i kako ga stavlja pod rigidnu kapu vlastite kontrole. Civilno društvo nikada ne smije dopustiti da bude pod kontrolom države, a država sebi ne bi smjela dopustiti da to ikad pokuša.

S druge strane, ako neka udruga primijeti očita kršenja zakonitosti na natječajima za dodjelu javnih sredstava, ne raspolaže efikasnim pravnim mehanizmima kojima može zaštititi ni sebe niti sam institut natječaja. Jer na natječaje se “ne primjenjuju odredbe o žalbi kao pravnom lijeku u upravnom postupku”.

Da, time nam je sužen prostor upozoravanja na kriminalitet, korupciju i nepotizam u tijelima državne uprave. Čak niti putem Zakona o pravu na pristup informacijama ne dobivamo informacije o natječajima koje bi trebale biti javno dostupne. Nitko od nas ne može sa svojim knjigovodstvenim, računovodstvenim i pravnim stručnjacima doći u neko ministarstvo sa zahtjevom da vidi cjelokupnu projektnu i financijsku dokumentaciju, i analizirati je. Ali oni udruzi civilnoga društva mogu napraviti sve. Porezna uprava je znala ulaziti organizacijama u urede i pregledavati dokumentaciju bez ikakve prethodne najave.

Zato što su te organizacije dovodile u pitanje interese nositelja moći?

Sigurna sam da je tako, barem djelomično. Bilo koji potez koji ide u pravcu povećanja kontrole ne dolazi ni iz čega, već s jasnom namjerom.

h-alter

Odgovori