«

»

pro. 03 2018

Ne idealiziram Plenkovića, ali pokazao je da može zaustaviti naci-fašizam u Hrvatskoj

Ako je strah vjerovanje, dobro je. Ali sumnjam da se itko boji pakla. Zar mislite da je itko od zločinaca, od onih koji su silovali i ubijali, klali, sebi predvidio pakao?

U studenom 2017. nakladnička kuća V.B.Z. objavila je “Predsmrtni dnevnik” Igora Mandića. Knjiga je izazvala golemo zanimanje, imala brojna predstavljanja, dobila brojne pohvalne ocjene te u međuvremenu doživjela nekoliko uzastopnih izdanja. Godinu dana poslije napravili smo razgovor s Igorom Mandićem koji, uz nekoliko njegovih vlastoručnih redaktorskih intervencija, svojstvenih Mandićevom stilu, donosimo onako kako je izgovoren. A u vezi s piščevim prologom, koji slijedi, jedna napomena: ako vas zanima zašto Igor Mandić rođendane ne broji kao većina nas ostalih predsmrtnika, čitajte njegove knjige.

Zahvaljujem što ste se zainteresirali za moju malenkost kao i za moju posljednju objavljenu knjigu, tj. “Predsmrtni dnevnik”. Srećom, u toj sam knjizi počinio i svoju kapitalnu predsmrtnu pogrešku – zbog kojeg se ispričavam čitateljima – koja se sastoji u tome što sam pogrešno predvidio svoj smrtni ishod. Naime, pričinjavalo mi se, u mojem “nagnuću k smrti”, kako ću prirodno zgasnuti u svojoj 76. godini, a danas je, evo, kad razgovaramo baš 20. studenoga, tj. moj 80. rođendan (budući da sam rođen 20. XI. 1939. godine). No, jednogodišnji vijek ove knjige do danas je dosta potrošio njen misaoni naboj, tako da sam se od intervjua na tu temu podosta umorio.

Što čovjek može pisati nakon predsmrtnog dnevnika? Možda posmrtni dnevnik?

Postoji knjiga “Mémoires d’outre-tombe” glasovitoga šminkera Chateaubrianda (1768. – 1848.). Taj naslov me je već kao dječaka strašno varao, kad sam tek natucao francuski. Kakvi su to memoari s onu stranu groba? Tada to još nisam znao točno prevesti. Poslije je to kod nas najprije prevedeno kao “Memoari preko groba”, a potom kao “Zagrobne uspomene”. Mogu napisati knjigu “S jednom nogom u grobu”. Predlaže mi to moj nakladnik V.B.Z., koji me apsolutno dobro razumije, da parafraziram reklamu za jednu banku.

U razgovorima koje vodite zapravo već dugo se uopće ne govori o knjigama, osim možda o posljednjoj koju ste vi napisali.
Što je i red!
Naravno da je red, ali evo, ja bih počeo od knjiga koje držite na stolu. Jesu li to knjige koje trenutačno čitate?

Ovo su knjige ostale tu još od pisanja ove posljednje knjige: tu je cijela hrpa filozofske literature od Laertija, Durkheima, Lévija, Jankélévitcha, Moodyja… ovdje su “Ispovijesti” Aurelija Augustina, Nietzsche, Schopenhauera, onda meni najvažniji Marko Aureliji i još važniji Seneka, Cioran, Kant, Terry Eagleton, Platon… ali kad mi nije potrebno, gotovo da ih više i ne čitam sustavno. Ove knjige u mojoj biblioteci, bilo bi ih koje dvije tisuće, te će ionako otići u smeće. Knjige danas vrijede deset kuna na sajmu na Britanskom trgu. Ubit će me knjige. Ali to je barem pristojna smrt. Jer u mojim godinama pasti preko knjiga i slomiti koljena ili kuk znači sigurnu smrt. Za smrt mi je svejedno, ali to bolovanje, bolovi, gips, lijekovi, rehabilitacije i sve to što ja ne mogu ni platiti, to ne želim i neću takav sramotan jadni kraj. Ali čovjek ne može birati. Cijela ova moja posljednja knjiga neka je vrsta literarno romantizirane filozofije smrti i pred-umiranja, starosti kao predsoblja smrti, nevažnosti smrti kao pojma i činjenice da je nespoznatljiva. Otkad postoji čovječanstvo, a naročito pismena kultura, nitko je nije spoznao jer se nitko nije vratio da kaže kako ona izgleda. Čak ni onaj uskrsli iz biblijske legende nije rekao ništa o svojoj smrti.

Razlikuju li se svjetonazori zapravo po različitim “smrtonazorima”?

Kao prvo, svjetonazor je sumnjiva riječ. Recimo jedan Lasić se nje žacao, užasavao, zaklinjao da nikada neće izgovoriti tu njemačku riječ “Weltanschauung”. Nazor na svijet, to je pizdarija, to svatko ima kao i guzicu. A u poimanju smrti ljudi se razlikuju samo u jednoj bitnoj stvari. Ima sretnika, a to su vjernici, koji su sigurni i klade se na neizvjesno da će ono što oni smatraju dušom živjeti vječno. Ova moja knjiga nije napisana za besmrtnike, za one koji vjeruju da neće umrijeti. Što se njih tiče smrt? Mene se također smrt ne tiče, ali ja produžetka nemam, jer duša ne postoji.

Dobro, ali neki vjeruju i u pakao i boje ga se…

Ako je strah vjerovanje, dobro je. Ali sumnjam da se itko boji pakla. Zar mislite da je itko od zločinaca, od onih koji su silovali i ubijali djecu, klali i spaljivali žene i starce, bacali atomske bombe, zasipali gradove bombama… da je itko od njih sebi predvidio pakao? Pakla se ne boji nitko, to je popovska laž. Pakao za prosječan svijet ne postoji, a pojam pakla je ionako izobličen i nitko ne razumije Danteov pojam pakla, koji je led, a ne vatra.

Iza nas je još jedna komemoracija u Vukovaru. Što mislite o takvom pristupu smrti, stradanju i žrtvama?

Ma to je farsa i prenemaganje, licemjerstvo prve klase. Već je netko pametan napisao kako bi na tu godišnjicu u Vukovaru trebali biti samo oni koji su ga branili i preživjeli, a ne ova pompozna garda političke garniture, oni koji rone lažne krokodilske suze i unovčuju tuđu bol. Ta eksploatacija boli je prešla svaku granicu. To je naprosto porazno do kakve smo jadne predstave došli upropaštavajući spomen na jednu nesreću. Nema nikakve sumnje da je to bilo grozovito klanje i da se ono ne može obilježavati svečanim mimohodima. Sljedeće godine još samo očekujem “cheerleaders” ispred onih zastava i vojničke glazbe. I nedostaju mi volovi na ražnju i burad s rakijom, tek tada bi sve bilo kako treba. Kermes, udri smrt na veselje. Čisti užas.

Na taj dan samo političari govore o temi o kojoj bi trebali govoriti pametniji ljudi, pisci…

Tuđu bol ne možete interpretirati. Zato ja u “Predsmrtnom dnevniku” prikazujem poimanje starosti, umiranja, samoubojstva kroz filtar vlastite osobe, a ne tuđe. Ja ne oplakujem ono što sam nisam doživio. Doduše, u knjizi imam dvije stravične smrti Antuna Gustava Matoša i Vojislava Kuzmanovića koji su ostavili dokumentaciju o svom umiranju. Jedan je bio zaklan, a drugi također upropašten zbog pogrešne dijagnoze. Oba u istoj bolnici. Zato u tu bolnicu koja je određena za ubijanje naših pisaca ja ne želim ni priviriti, pa ni zbog operacije nokta.

Kako stoje stvari s polemičkim duhom, člancima i literaturom danas u Hrvatskoj?

Imamo više dobrih autora, ali u tom smislu predvodi Miljenko Jergović. On je apsolutno najveći nasljednik krležijanskog duha kod nas i svaki je njegov tekst polemičan do srži. On je onaj odbačeni sin jedne kulture, kao što je bio i Krleža dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, sve dok se političke prilike nisu promijenile njemu u korist pa je postao voljeni i obožavani partner vođe. Ali to Jergović neće biti nikada, on je oličenje mladenačkoga krležijanskog duha. Neki su to pripisivali meni, ali ja nikada nisam bio toliko hrabar. Jergović je mnogo hrabriji od mene, naročito u odnosu prema hrvatskoj kulturi. Ja sam možda bio malo veći ispadnik kad je bila riječ o nacionalnim, političkim i kulturnim hrvatsko-srpskim odnosima, i zbog toga sam zanemaren kao ličnost koja je već na popisu za odstrel. Čuo sam da je jedan filmski režiser napravio listu nepoćudnih osoba koje navodno u Hrvatskoj šire nekakvo velikosrpstvo i jugoslavenstvo i koje su vrlo opasne i s kojima treba razračunati na način endehaških zločinaca. Ima nas na tom popisu taman toliko da eventualno ponovno popunimo jedan Kerestinac, gdje bismo bili mjesec dana na kruhu i vodi i odakle bismo bili odvođeni u grupama, recimo na Dotrščinu. Točno je tako taj gospodin napravio popis, na kojem je meni čast biti, onih ljudi koji bi trebali biti likvidirani. Kada? Pa kad se ustaše vrate na vlast, jer to nas čeka ako ih Plenković ne zaustavi.

Vi mislite da je on jedina brana?

Budući da je na vlasti, kao predsjednik najjače stranke, koju ja inače ne mogu podnijeti, Plenković ima moje simpatije zbog svog diplomatsko-gospodskog načina vođenja stranke i države. Ne idealiziram ga, ali mislim da je do sada pokazao tehniku diplomatskog laviranja koja može zauzdati proplamsaje najstrašnijeg neoustaštva i naci-fašizma u Hrvatskoj. Ali, on nema vojnu moć zato što su vojska i policija također prožete neofašističkim idejama i vođama. Ne možeš njima narediti, makar bio predsjednik države ili premijer, da razjure one tamo šatoraše i kriminalce koji zajebavaju normalan svijet. Zašto? Zato što su među njima istomišljenici onih nad kojima bi trebali uredovati. I to je taj paradoks demokratskog sustava u kojem se čvrsta ruka ne može nametnuti. Možda je i dobro da se ne može. Ali gdje smo onda? U ćorsokaku u kojem će pobijediti jači. Gluplji, ali jači, odlučniji da u pravom trenutku prvi zapuca i skupi četicu idiota koji će nasrnuti na institucije, medije i pojedince i preuzeti vlast u svoje ruke. I tome će se širom Europe zdušno aplaudirati jer vidimo da gotovo cijela Europa doslovno ključa nacifašističkim idejama. To je dobro razgranata i od raznih agentura financirana mreža europskoga fašizma koja je rođena zbog neke međunarodne ravnoteže između Rusije, Amerike i Europe, pa je potrebno da se ponovno razbukta rat, neki novi ne znam koji smiješni rat na Balkanu.

Gledam ovu seriju “Rat prije rata” na HRT-u. To je za pišanje od smijeha. Ne kažem da je taj dokumentarac loš, nego je glup. On praktički ismijava cijelu tehnologiju vođenja obrambenog rata nastojeći non-stop odbijati ideju građanskog rata, kao da je to neka uvreda. U tome serijalu čak je, ako me moja kratkovidnost nije prevarila, “preskočena”, iliti bila nespomenuta, važna činjenica o srpskom ustanku u Hrvatskoj “prije rata”. A zašto? Samo zato da se ne prizna, ne uvidi i ne uvaži da su Srbi, kao hrvatski građani, potpirili taj rat. Zato će se radije “preskočiti” balvan-revoluciju i nevolje koje je ona prouzročila jer, kad Srbi NISU hrvatski građani, onda nije ni moglo biti – građanskoga rata! Ja se pojmu svetosti Domovinskog rata neću klanjati jer su ga izmislili kolege koji su mi dragi i simpatični, tj. novinski pisci i redaktori Kuljiš i Grčić. Oni su izmislili pojam Domovinski rat u “Globusu” na brzinu, u novinskoj stisci, da se nađe neka sintagma koju je lako pamtiti i s kojom je lakše baratati, dakako prema uzoru na sovjetski pojam Otečestvennaja vojna, rat za “rodinu”, za domovinu. Donijeti deklaraciju o tom ratu kao nedodirljivoj svetosti to je uvreda zdravog razuma i jedan od koraka prema fašizaciji jer nijedan rat nije sveti, što je najbolje dokazano u srednjovjekovnim križarskim ratovima u kojima se, u ime Krista, pape i Crkve, bezumno i bezdušno klalo, da bi se sve, na kraju – zasralo!

A Domovinski rat kao temelj hrvatske države?

To je također potpuni idiotizam jer jedina država koja je osnovana kao Hrvatska jest ona koja je izborena u Narodnooslobodilačkom ratu pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza. Ovo danas je izmišljotina popišmanjenih povjesničara koji su pogriješili u svemu što su radili zbog svoje strastvene mržnje prema srpstvu, jer antisrpstvo je danas jedini sadržaj hrvatstva. I neka mi nitko sad ne krene prodavati semantičke razlike, kao Macron nedavno o nacionalizmu i patriotizmu. Ilustrirat ću to jednom banalnom anegdotom. Bio jedan čovjek koji se zvao Roko Guzica. Svi su mu se smijali, a on nije shvaćao zašto, pa su mu rekli da se idiotski zove. Na to je on otišao na sud, ponosno se vratio u svoje mjesto i objavio: Ja se sada zovem Ivan Domagoj Guzica. To je za mene razlika između nacionalizma i patriotizma jer, na kraju je, ipak, svaki patriotizam samo goli nacionalizam! Domoljublje je uži pojam, obrana vlastite kuće, stana, kad udari susjed na susjeda, kao što je bilo u građanskom ratu u Hrvatskoj koji su, o tome nema nikakve sumnje, započeli Srbi – oni Srbi koji su u strahu od predstojeće fašizacije digli svoj seljački ustanak i pokušali osnovati nekakvu svoju Republiku Krajinu. Seljak na seljaka, građanin na građanina. Nama se za primjer takozvanog pomirenja stavlja taj nemogući, istrošeni i glupi primjer pomirenja Nijemaca i Francuza. Pa lako se njima pomiriti kad nisu braća! Nijemci i Francuzi bili su samo neprijatelji, a Hrvati i Srbi su braća. A kako znamo, bratoubojstvo je biblijski pojam: Kain i Abel su glavna sintagma bratoubojstva tijekom stoljeća i milenija. Braća se najteže mire. I zato se mi ne možemo pomiriti kao Nijemci i Francuzi. Mi smo se potukli s braćom, jedni drugima smo poklali familiju.

Hoće li ikada Srbi i Hrvati prestati plakati isključivo nad vlastitim žrtvama?

Srbi plaču nad Kosovom, mi nad Vukovarom. Njima se zbog toga rugamo, a našim se porazom dičimo. Ne može poraz biti simbol, ni Kosovo Srbije ni Vukovar Hrvatske. Oba su strašna poraza unazadila ta dva po meni bratska naroda za petsto ili hiljadu godina i tko zna hoće li ikada opet stati rame uz rame ili ruku pod ruku. Ja ne tražim nikakvo državno pomirenje ili ujedinjenje jer je ono nemoguće.

Ovaj će intervju izaći na samu stotu godišnjicu nastanka tog saveza. Jesu li vam dosadila pitanja o Jugoslaviji?
Jesu. To sam već nekoliko puta rekao. To je jedna vrsta hrvatskoga mazohizma. Jedanput sam se zaletio i zinuo, pa sam 1996. pošao u Srbiju na poziv redakcije Nina, nakon Daytonskog sporazuma i prema intencijama predsjednika Tuđmana da moramo obnoviti neke odnose, recimo kulturne. Tada sam ispao bijela vrana kojoj su čupali perje, ali me nisu ubili do kraja. Od tada mi se gotovo u svim intervjuima nameće to pitanje i ja ga pokušavam odbiti, ali ne mogu. Ja sam prvo protiv bilo kakvog obnavljanja bilo čega. Ono što je bilo, bilo je. Staro se ne da obnoviti. Iscijeđenu pastu se ne može vratiti u tubu. Što je propalo, propalo je i s tim se treba pomiriti.
Koliko uopće čitate nove knjige, pratite li što se objavljuje danas u Hrvatskoj?

Ako mi dostavi koji izdavač ili pisac svojim kanalima novu knjigu, ali zapravo me ne zanima. Znam da postoji pet-šest dobrih naših pisaca, pri čemu mislim, dakako, na beletriste, romanopisce, jer mi koji smo feljtonisti, esejisti i kritičari nažalost ispadamo iz kategorije klasično shvaćene literature. Ali eto, ja sam kao fusnota sada postao znate što? Počasni doktor na Odsjeku za kulturološke studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Oni su mi dali status doctoris honoris causa za moj doprinos kulturološkim studijama ovdje u Hrvatskoj. Senat je donio tu odluku, a svečana dodjela će biti kada se složimo o datumu. Valjda će se tada o tome nešto više i čuti. Zasad je ta vijest poznata samo meni i nekim zlobnicima (“insajderima”?!) koji su već počeli pisati protiv ideje da se meni dodijeli jedno takvo simbolično priznanje. Bit će ih još, usrdno se nadam.

Kako to da su vas se sjetili baš na kulturološkim studijima u Rijeci?

Moja “Mitologija svakidašnjeg života” objavljena je, slučajno, baš u Rijeci, 1976. (naklada “O. Keršovani”), a s njom sam, i ne sluteći, ustanovio kulturološke studije u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kada za taj pojam još nitko nije znao. Tek su se nekoliko godina poslije u Americi, Engleskoj i Francuskoj počeli pojavljivati teoretičari koji su utemeljili kulturalne studije. Moja knjiga objavljena je četiri godine prije nego što je onaj francuski napuhani jezuitski puran Michel de Certeau, koji je svetinja za današnje kulturološke studije, objavio svoju “Invenciju svakodnevice”. Zato ću se s ovom knjigom ponovno predstaviti na toj svečanosti.

Je li vaša knjiga na popisu literature naših studenata?

Ma kakvi. Samo Amerikanci i Francuzi. Ne može na taj popis netko domaći. Možda me sad primijete kad budem ovako označen, zaslugom i mojih recenzenata koji su me predložili za ovo priznanje. Gospođa dr. Maša Kolanović je fenomenalno primijetila da smo Tenžera, Donat i ja prethodnici i preteče kulturologije u širokim razmjerima. Ali, oni koji su o tome pisali nakon nas radili su to u velikim kulturama i golemim parama kojima ih je financirala država osnovali svoje fakultete, studije, institucije i podigli sebi spomenik kao da su oni izmislili toplu vodu. A toplu vodu izmislili smo mi ovdje. Kako su moji kolege umrli prije mene, ostao sam na terenu jedino ja. A što mogu, nekom greškom prirode, fiziologije, biologije doživio sam ovaj današnji osamdeseti rođendan i hvala vam lijepa na ovom razgovoru, a ja bih sada morao ići nešto ručati, odmoriti se, napiti i spavati.

2 comments

  1. Stalker

    Veliki, veliki Mandić. Moj naklon maestro!

  2. sitna

    Kakav gorostas!

Odgovori