«

»

srp. 09 2018

Naše elite sastavljene su od pukih karijerista koji ne smiju čitati Krležu, jer tamo piše sve o njima: i tko su, i što su, i kako će završiti!

Prekjučer je bila pretpremijera, jučer premijera, a danas u 18 sati je prva repriza predstave „Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo“ u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“. Radi se, zapravo, o autorskom projektu neumornog beogradskog redatelja Zlatka Pakovića koji je prošle godine u Zadru postavio „Othella: nezakonitu liturgiju“, koja je poslije igrana i na festivalu FALIŠ u Šibeniku, ali je prije svega poznat po nizu predstava u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju i nepokolebljivom društvenom aktivizmu koji ga je naveo da režira i projekte poput „Filosofije palanke“ ili „Ubiti Zorana Đinđića“. A zagrebački projekt, čiju produkciju potpisuje Montažstroj Boruta Šeparovića, u kojoj uz Pakovića igraju Vili Matula, sopranistica Ana Jembrek i majstor svjetlosti Konrad Mulvaj, ne želi biti „predstava o građanski dresiranom, lijepo odgojenom Miroslavu Krleži, kakvog su uparadili vodeći antikomunistički, filoendehazijski intelektualci građanske provenijencije“, nego nešto sasvim drugo. Što, pitali smo Zlatka Pakovića i to točno na dan rođenja velikog pisca.

Kako je došlo do suradnje s Montažstrojem na ovom autorskom projektu?

Na njegov poziv, Borut Šeparović i ja počeli smo surađivati na njegovom projektu predstave “Ljubav i ekonomija”. Postali smo drugovi, zatim i prijatelji. U dugim našim razgovorima često sam pominjao Krležu. Shvativši koliko mi Krleža znači i koliko bih ja mogao značiti danas i ovdje Krleži, Borut mi je predložio da napravim autorsku predstavu koju će producirati Montažstroj.

U predstavi pokušavate odgovoriti na pitanje što je svatko od nas, bez obzira na zastave pod kojim smo živjeli ili živimo. Uistinu, što su nam zastave? Do jučer smo se pod njima ili za njih međusobno klali i ubijali, a ni danas nam, barem naše, nisu mrske?

Važno je da čovjek ima svijest o tome da je zastava ipak i prije svega parče krpe u ime koje nepravednici uglavnom prolijevaju krv nevinih ljudi. Zatim je važno razumjeti da krv jedni drugima, pod tim krpenim simbolom, prolijevaju poglavito ljudi radničke klase: oni se dakle, pod zastavama, međusobno kolju za dobrobit oligarhija u državama u kojima su ljudi drugoga reda. Postoji, međutim, jedna zastava koja otkriva ovu političku varku, a to je crvena zastava proletera. No, ona je danas najomraženija: obezvrijeđeni, poniženi ljudi dresirani su u kapitalizmu da upravo na nju kidišu kao bijesni psi. Hoću reći, puno je još posla pred čovječanstvom. Ali, nemojmo misliti da ono što nije bilo realizirano u minulih dvije tisuće godina, neće biti realizirano u naredne dvije tisuće.

Posredujući gledaocima životni put Miroslava Krleže i supruge mu Bele pričate priču o jednom prostoru koji, čini se, nije baš napredovao kroz stoljeća. Od Austrougarske preko Kraljevine SHS i dvije, odnosno tri Jugoslavije, a tu je i između i NDH, došli smo do nacionalnih država. Koja je razlika među njima?

Jedina osobita razlika tu jest razlika u krajoliku. U političkom smislu, sve te države ostale su bez vlastitog društva. Sustav društva je razoren. Umjesto društva imamo skupine korisnika kredita, dakle, družine na vlastito ropstvo nagovorenih građana. Da nema društva, to znači da nema potencijala da se građani i građanke udruže u široku akciju promjene sustava. A društvo je upravo to: ono nosi potencijal prijetnje političkome sustavu.

Posebno u komadu napominjete ono što se u Hrvatskoj nastoji zaboraviti ili barem prešutjeti, a to je činjenica da je Krleža prije svega bio proleterski pisac, da je bio, kako kažete, ateist, komunist, lenjinist i Jugoslaven. Pozicija Krleže u Hrvatskoj sasvim sigurno bi bila puno gora da svojevremeno nije prijateljavao s Franjom Tuđmanom, pa mu se nije pakiralo kao nekim drugim, a i Leksikografski zavod još nosi njegovo ime i to umjesto onog zabranjenog – jugoslavenskog. Povijest, čini se uzimamo parcijalno, po potrebi, pa po njoj prilagođavamo i leksik?

Nije Krleža nikad prijateljevao s Tuđmanom. Da, Tuđman mu jest dolazio u ured, ali ostavio je Krleža svjedočenja o tome što misli o Tuđmanu, a po njima se vidi da ga je Krleža oštrovidno ocijenio kao ograničena čovjeka, kakav Tuđman i jest bio. Krležine opservacije su briljantna psihološka i sociološka dijagnosticiranja. U nekadašnjoj Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Krleža je o banu Josipu Jelačiću, kojega se ovdje slavi kao vajnoga stratega i vojno-političkog genija, pisao da je maltene bio maloumnik. A sad se takve riječi ne bi smjele upotrebljavati, kao što odioznost izazivlju i termini komunizam, socijalizam, utopija, ateizam… Uskraćivati sebi riječi, precizna nazivlja, znači uskraćivati si mogućnost izmjene života, promjene postojećega u ono što još nije, ali može biti po našem umnom, zornom nastojanju, jer ljudi ne bi trebalo da su strojevi koji samo ispunjavaju dnevnu dozu onog što im nalaže realitet, nego su ljudi umna bića koja umiju stvari koje još ne postoje vidjeti u duhu. Kako bi rekao genijalni naš južnoslavenski pjesnik Njegoš, o kojem je Krleža sa oduševljenjem pisao: “Neka bude što biti ne može!” Ukoliko nemamo smjelosti stvari imenovati istinskim imenima, nećemo imati ni života.

Krleža je jednako aktualan kao i prije. Naročito to vrijedi za njegovu oštru kritiku kapitalizma. Što mislite, kako bi se on postavio u ovoj našoj tranziciji?

Krleža jednostavno ne bi pristao na tranziciju. Za njega je ona pad u barbarizam: jer što je to kad se čovjek s mržnjom odriče socijalizma i počinje ljubiti kapitalizam nego mazohizam i sadizam. Za Krležu su preduvjeti humaniteta upravo sljedeći činovi: tvornice predate na upravu radničkim vijećima, nacionalizirane banke, ukinuti veleposjedi… Tranzicija je pak obratni proces – povraćaj u prahistoriju.

Gdje stoji čovjek, onaj mali Krležin čovjek, prema zastavama i vladarima? Kažete u predstavi: „Odgajana na uzdi ljudska vrsta još jedino zna stati u vrstu.“

Što znači mali čovjek? Svi to uzimamo zdravo za gotovo, taj otrov kao da je lijek. Je li Matija Gubec mali čovjek? A upravo je Gubec, taj genijalni seljak, to točno odredio rekavši da nama velikaši izgledaju velikima samo stoga što ih uobičajeno gledamo iz klečeće poze, te da moramo ustati. Dakle, mali čovjek jest klečeći ili puzajući čovjek.

Kakva je pozicija Krleže u Srbiji? Poznato je da je rado boravio u Beogradu, a krajem Prvog svjetskog rata prebjegao je preko Save želeći se boriti na savezničkoj strani. Ta mu misija, doduše, nije uspjela…

Dominantni kulturalni model u Srbiji lako je se riješio Miroslava Krleže, po administrativnoj državotvornoj liniji. Krleža je hrvatski pisac i bog mu dao dobro zdravlje; dakle, nije srpski pisac, nego je, prema tome, strani pisac, a kako više niko tamo također neće ni čuti o južnoslavenskoj ili jugoslavenskoj kulturi, onda je Krleža jednostavno izbrisan iz registra. U Hrvatskoj ta stvar stoji teže, iako bi dominantni kulturalni model i ovdje sve dao kad bi Krležu mogao strpati u neki drugi nacionalni korpus, ali je to nemoguće jer je Krleža ipak Zagrepčanin, cijeloga života je stalno bio nastanjen upravo u ovome gradu itd. I sad je vrlo nezgodno što taj Zagrepčanin, Agramer, Hrvat, govori o južnoslavenskoj civilizaciji kao emancipatornoj jedinici hrvatske kulture, što govori o tomu da čovjek ne umije pjevati i pisati pjesme ako nije ateist, i što govori da na drugoj obali, obali budućnosti čovječanstva, stoji i maše mu prvi čovjek te humane obale – Vladimir Iljič Lenjin. A kako to, molim vas lijepa, jedan Kroata može biti ateistom i ne vjerovati u njezino neupitno visočanstvo Katoličku crkvu, ili biti komunist te da mu je draži radnik iz Alžira ili Sirije negoli domaći naš hrvatski gospodin Glembay…?

Jedan hrvatski novinar svojevremeno vas je nazvao „srpskim Oliverom Frljićem“, s obzirom da se bavite sličnim temama. Kako komentirate zadnji slučaj kada je gradska pročelnica za kulturu Zagreba Ana Lederer u svom nastupnom intervjuu jasno poručila da je Frljić u Zagrebu nepoželjan? Jeste li vi u Beogradu nepoželjni?

Tom porukom pročelnica Lederer je jasno poručila da je njezina pročelnička pozicija ipak neusporedivo inferiornija od Frljićeve redateljske. A što se mene tiče, ako sam i nepoželjan u Beogradu, ja sam tu poziciju vlastitim trudom izgradio, i na nju sam ponosan kao na vlastito djelo, jer zamislite da sam ja u Beogradu poželjan, među Vučićevim ulizicama i podrepašima, među tom bratijom urbicidnih kreatura koji su zapravo likovi iz Krležine ratne proze, pa kako bih ja sebi, u tom slučaju, mogao pogledati u lice!

Kako gledate na političke elite na području bivše Jugoslavije? Što mislite, čitaju li oni Krležu?

Političke i kulturne južnoslavenske današnje elite sastavljene su od pukih karijerista koji se boje vlastite sjenke, oni Krležu ne smiju čitati jer tamo kod toga genijalnog književnika crno na bijelo piše sve o njima: i tko su, i što su, i kako će završiti!

forum.tm

 

1 comment

  1. Jagma

    Intervju koji pridonosi oslobađanju.

Odgovori