«

»

kol. 04 2018

Nadarević: Gluma je bolja od života jer na sceni možeš umirati, a ostati živ

Mustafa Nadarević o umjetnosti življenja, glumi, ulogama, poratnom Sarajevu, nagradi za 50 godina glumačke djelatnosti.

Na ovogodišnjem Motovun film festivalu Nadareviću je dodjeljeno priznanje ’50 godina’ za umjetnost glume i redateljstvaUstupljeno Al Jazeeri

„Umjetnost življenja i glume negdje su vrlo blizu, s tim da je gluma bolja jer na sceni možeš umirati mnogo, a ostati živ“, riječi su glumačkog barda Mustafe Nadarevića. Na ovogodišnjem Motovun film festivalu Nadareviću je dodi  dodijeljeno priznanje ’50 godina’. O tome kako, generalno, doživljava nagrade Nadarević kaže:

“Mislim da će svaki normalan čovjek biti sretan da ga se nagrađuje i to pozitivno, jer može se nagraditi i negativno. A u mojim poodmaklim godinama te neke nagrade kao što je ova – 50 godina hrvatskog filma, znači da je baš trebaš doživjeti jer je masa divnih, briljantnih glumaca, kad dobiješ te životne nagrade, koje mi se sad prvi put posebno sviđaju, to znači da imam mogućnosti glumačkim životom proživjeti još neko vrijeme. Pogotovu kad se dobije zajedno sa mojim divnim drugom još iz studentskih dana Radetom Šerbedžijom. Tako da, naravno, draga mi je ta nagrada”.

  • Na festivalu je u Vašu čast ponovno prikazan film Savršen krug Ademira Kenovića, u kom glumite i koji je prvi snimljen u posleratnom Sarajevu 1996. godine. Pomenuli ste koliko Vas je potresao taj dolazak u Sarajevo…

– Jeste, zauvjek ću to pamtiti. Sarajevo je bilo kao mrtav grad, ruševne zgrade, skoro nigdje čitavog prozora, nema struje ni vode, tramvajske šine obrasle travom… Nije bilo potrebe ni za kakvom scenografijom. Vidim u jednoj ulici okupio se narod i pomislim  – nešto se dogodilo. Priđem i vidim da se, zapravo, iscrtava „zebra“, za preći ulicu.

Pamtim i da je u to vrijeme bilo strahovito mnogo dženaza. Na jednoj od njih Abdulah Sidran održao je valjda najkraći govor pokojniku. Htio je početi, pa zastao a zatim izrekao: “Dragi Ibrahime, nema nikog ko nije umro“…

Ulogu u filmu Savršen krug prihvatio sam odmah, bez čitanja teksta, kao neku vrstu pomoći i solidarnosti.

Mirovinu nema u planu

U svojoj bogatoj glumačkoj karijeri Mustafa Nadarević je odigrao više od 150 kazališnih uloga i snimio više od 60 filmova i TV serija. Starijim generacijama ostat će upamćen kao lik Leonea, mladog umjetnika iz ekranizacije velike Krležine drame kao i ulogama u kultnim filmovima poput Otac na službenom putu, Već viđeno, Kuduz, Savršen krug. Poznat je i po rolama u popularnim serijama Velo misto, Nikola Tesla, Mačak pod šljemom…. Redatelj je brojnih kazališnih predstava među kojima su Let iznad kukavičijeg gnjezdaHasanaginica, Hamlet u selu Mrduša Donja.

Mirovinu, veli, nema u planu jer gluma je – posao koji radiš do kraja života.

Najstariju nagradu Motovun Film Festivala, 50 godina, dvojici glumačkih bardova Mustafi Nadareviću i Radi Šerbedžiji “za pola stoljeća maratonske izdržljivosti u nimalo blagim uvjetima domaće kinematografije te za neodustajanje od glume za koju je osim ljubavi i strasti prema filmu nužno imati i veliku strast i volju” uručili su producent, redatelj i osnivač ZagrebDoxa, Nenad Puhovski, i redatelj i osnivač Motovun Film Festivala, Rajko Grlić.

  • Koju biste ulogu igrali, ali vam je niko nije ponudio ili nije bilo prilike?

– Imao sam samo jednom u životu takvu želju – da igram Sirana de Beržeraka i ona je ispunjena. Mislim da je sve to i sreća i da uloge same biraju, mada svi glumci uglavnom imaju takvih želja, eto ja nisam skoro nikad. Sad imam, mislim na jedan vrlo težak tekst za napraviti, samo jednom sam gledao dobrog ruskog Molijerovog Don Huana i nekako mi se čini da bi, kako sam u poslednje vreme iščitavao, njegovog slugu i pratioca Zganarela, morao igrati jedan zreo stariji čovjek i da je to jedna posebna filozofija življenja. To bih htio odigrati. I možda bi to bio – jedan oproštaj od teatra.

  • Ako je život film u kome nema ponavljanja kadrova – gdje je uopće granica između glume i života?

– Kod briljatnih glumaca reklo bi se da nema granice. Nekad film bude životniji od života, ulazi u neke pore za koje se pitamo da li su moguće, da li je moguće da se to dogodi u životu… A onda gledamo bas kroz scenu i kroz glumce i vidimo da jeste. Sve je moguće.

  • Šta vam više prija, kad ste redatelj ili glumac?

– Moram priznati da sam do sada, manje-više igrao u predstavama koje sam upravo sam i režirao. Tamo gdje režiser završi svoj posao glumci nastavljaju živjeti predstavu i ona, naravno, poprima neke druge dimenzije tokom puno igranja, uglavnom se predstave razvijaju pozitivno, a ponekad ih glumci znaju baš uništiti pretjerivanjem. Samo pretjerivanje je pogubno za glumu i za projekt. Prije su glumci bili dosta nedisciplinirani, mnogi su bili tek priučeni, jer nije bilo škola – a bili su sjajni. Recimo, godinama se prepričava anegdota sa Fikar Milivojem Živanovićem kad je igrao kralja Lira i briljatno govorio u onoj sceni kad poludi: „Gdje su vrata uma moga?“. A onda je na jednoj probi ozbiljno i pitao režisera? „Je li, bre, a gde će da budu ta vrata?“. Uopće nije za vjerovati, ali živa istina, ne znam da li su to izmislili u Beogradu, ali mislim da nisu. Anegdote idu, traju.

  • Vaša teorija je, kad su uloge i karakteri u pitanju, da „glumac ima svoje unutarnje ladice“. Imate li vi neku koju niste otvorili a rado biste?

– Ima tih ladica jako puno, nekad me i strah kad pomislim na neke ladice koje su odskrinute, šta sve u čovjeku može biti, onako kad nešto maštaš i razmišljaš i o prošlosti i o sadašnjosti i budućnosti. Nekako mi se čini da sam u godinama da ladice ludila ne treba otvarati nipošto. Već virenje u ladice nije dobro ako nema potrebe.

  • Nedavno ste konstatirali kako se oko nas još samo djeca smiju. Vi koji znate nasmijati i one u udžericama, i one u luiksuznim vilama…

– Da, ali kad pogledate oko sebe onda vidite da je jako mali broj ljudi koji se od srca smiju. Valjda zato što te život vremenom gazi i pokazuje svoju unutarnju stranu, svoju postavu… A djeca su iskrena, prirodna, smiju se od srca, nesvjesna da je smjeh zdravlje, zdravlje za rast, za odgoj baš za narast… Ima, ljudi vrlo rijetkih i koji se znaju iskreno i zarazno smijati iako ih život baš nije mazio, Ali, to je i stvar pristojnosti da ne trebaš svoje muke prezentirati pred drugim ljudima da bi ih fascinirao ili neznam šta. Tako da je to i stvar odgoja…

  • Mlađe generacije su Vas upoznale i prepoznaju kao Izeta Fazlinovića u seriji Lud, zbunjen, normalan. Istovremeno, kažete da u tom liku Izeta baš nimalo nema Mustafe. Kako Vam uspeva takva transformacija? Kažu – to mogu samo veliki, maestralni glumci…

– Nisam ni po čemu, to moram priznati. Ako je lik interesantan i dobro napisan, onda se počneš igrati tog lika i na neki način počinješ jednostavno drugačije misliti, drugačije disati, a ako ti tekst sam po sebi otvara velike mogućnosti – onda ih koristiš.

Nasmijao sam se prije neki dan – sretne me na ulici neki malo pripit čovjek, potapša me po ramenu pa vikne – „Đe si Izete?“. Zove ženu pa će: „Nećeš vjerovati koga sam sreo! Izeta – na ti ga da ga čuješ“.

  • Ali posle ste se, ipak, umorili od redovitih višegodošnjih snimanja?

– Jeste, baš sam se umorio, snimanje je trajalo devet godina iz dana u dan. Mnogo.

  • Ljudi danas srazmerno rijetko idu u kazalište, glumce najčešće prepoznaju i pamte po filmovima i serijama. Kad saberete sve vaše filmske uloge, koju bi ste ponovo igrali i da li biste ih igrali isto?

– Mislim da ništa ne bih mijenjao. Moram priznati da sam zadovoljan kako je ovaj dio života prošao, moj, glumački. I možda bih iz ove perspektive i u odnosu na ove godine neke scene igrao bolje jer bi mogao bolje donijeti… Ali, pošto se film ne može promijeniti, ja ga ne bih mijenjao. A kako teatarske uloge, pošto nema snimaka, nažalost, umiru sa publikom zadnjom koja ju je gledala, tako ni to ne mogu promijeniti. Mislim da bi, jedino, bi bio malo ambiciozniji. Zapravo, postao sam ozbiljniji u glumačkom poslu tek posle 35. godine jer sam mislio da je ljubav prema mojoj dragoj bila važnija od posla. Onda, kad smo dobili dijete, morao sam se više baviti glumom nego svojom dragom da bi ih mogao uzdržavati. Eto, tako je to bilo…

aljazeera

 

1 comment

  1. Popac

    Mudri, dobri, nenadmašivi Nadarević.

Odgovori