Mirko Ilić: ‘Ako ne postoji moralni sram, badava su zabrane ustaškog pozdrava’

Mirko Ilić, grafički dizajner i ilustrator svjetske karijere, autor je vizualnog identiteta jubilarnog 10. festivala Miroslava Krleže koji će se od 1. do 7. srpnja održati u atriju Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže u Zagrebu, s obzirom na to da je Krležin Gvozd stradao u potresu

Usprkos pandemiji i potresu, jubilarni 10. festival Miroslava Krleže održat će se, kao i svake godine, od 1. do 7. srpnja, a Goran Matović, njegov osnivač, autor i ravnatelj, predstavio je prošloga tjedna program Festivala, koji će se drugu godinu zaredom održati u atriju Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, s obzirom na to da je kuća u kojoj smješten Krležin stan na Gvozdu, gdje su se tradicionalno odvijale festivalske večeri, teško stradala u potresu. Osim niza kazališnih predstava, Festival kao i uvijek nudi bogat popratni program koji uključuje i tradicionalnu nadrealističko – gastronomsku svečanost obilježavanja Krležina rođendana “Doručak kod Krleže” (7. srpnja u 7 sati ujutro, vrijeme Krležina rođenja) u Kazališnoj kavani Kavkaz. Bit će to spoj glume, glazbe i gastronomije u bijelom, koje je službeni dress code.

Festival se svečano otvara 1. srpnja 2021. praizvedbom predstave “Djetinjstvo u Agramu” redateljice Senke Bulić i dramaturginje Ane Prolić, u koprodukciji s GDK-om Gavella, nastavlja se gostovanjem Hrvatskog narodnog kazališta iz Šibenika predstavom “Leda” u režiji Borisa Svrtana i predstavom “U agoniji” studenata zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti pod mentorstvom Dore Ruždjak Podolski. U programu je i monodrama “Krležina Saloma”, a posebno interesantno bit će “Putovanje Krležinim zagrebačkim adresama” turističkim autobusom uz pratnju glumaca i glazbenika, prema zamisli Marine Bagarić. Publika će se voziti Zagrebom i posjetiti šest adresa na kojima je Krleža živio i stvarao. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici 2. srpnja moći će se razgledati Krležini originalni rukopisi u sklopu programa “Iz Autorova pera – rukopisna građa Miroslava Krleže”, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti 5. srpnja u 19 sati otvara se izložba “Dijalozi – Petar Dobrović / Miroslav Krleža”, a u programu “Krleža na mađarskom” (4. srpnja u 10 sati) u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža gostovat će akademik Otto Tolnai, mađarski pjesnik, pisac i esejist.

Festival se zatvara 7. srpnja monodramom “Moj obračun s njima” koju izvodi Rade Šerbedžija uz gostovanje banda Zapadni kolodvor.

Autor vizualnog identiteta 10. festivala Miroslav Krleža je nagrađivani grafički dizajner i ilustrator sa svjetskom karijerom Mirko Ilić, koji već 35 godina živi u SAD-u.

Pripadnik generacije novog vala Mirko Ilić završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Radio je u Zagreb filmu, a strip je prvi put objavio u Studentskom listu 1976. U Poletu je krajem sedamdesetih okupio kolege strip-crtače Igora Kordeja, Krešimira Zimonića i Emira Mesića, koji su, potaknuti novim tendencijama u europskom stripu, postali začetnici tzv. Novog kvadrata. U doba novog vala od ilustratora je prerastao u dizajnera omota gramofonskih ploča brojnih poznatih glazbenika i bendova. Polovicom osamdesetih seli se u New York, gdje je osnovao dizajnerski studio. Radio je za New York Times, u Timeu je bio umjetnički direktor, objavio je desetak knjiga, uglavnom u suautorstvu s umjetničkim direktorom, piscem i novinarom Stevenom Hellerom, koji mu je objavio prve radove u New York Timesu samo tjedan dana nakon što je došao u New York. Ilićeva djela nalaze se u američkim kulturnim institucijama kao što su Muzej Smithsonian i SFMOMA u San Franciscu, dok je u MoMA-i u New Yorku 38 njegovih radova. Aktivist je za prava gay populacije, surađivao je s Festivalom židovskog filma – Festivalom tolerancije u Zagrebu, a posljednje četiri godine sa svojim plakatima sudjeluje u putujućoj izložbi „Tolerancija“ koja je do sada prikazana u više od 37 zemalja svijeta.

NACIONAL: Vaše vizualno rješenje plakata za deseto izdanje Festivala Miroslava Krleže izazvalo je brojne pozitivne reakcije. Kako ste došli na ideju sa zastavama i koju poruku nose, osim asocijacije na Krležine „Zastave“?

Drago mi je zbog pozitivnih reakcija, nadam se da je to doista tako. Na plakatu su hrvatske zastave svih država u kojima je Krleža živio. To su sve Hrvatske u kojima je on radio, pisao i stvarao. Inspiracija je, dakako, vezana uz njegovu biografiju i uz knjigu „Zastave“, ali osnovna ideja bila je da su njega te države profilirale isto onoliko koliko je i on njih, na neki način, profilirao svojim pisanjem. Tako da se istakne da je postojao taj neki uzajamni proces. Netko me je neki dan pitao kako to da sam odlučio napraviti Krležin profil od zastava. Onda sam se našalio i rekao da sam ga originalno namjeravao napraviti od „Glembajevih“, ali eto, nije mi uspjelo.

‘Potpisat ću 140 svojih grafika, a sav prihod od prodaje ići će za obnovu Škole primijenjene umjetnosti koju sam pohađao, a koja slavi 140. obljetnicu i teško je stradala u potresu’

NACIONAL: Države o kojima je pisao Krleža – Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija i SFR Jugoslavija – odavno ne postoje, ali malo se toga promijenilo u mentalitetu i politici. Vi to gledate izvana – što bi se trebalo dogoditi da Republika Hrvatska i zemlje regije doista postanu Europa, kojoj navodno oduvijek pripadamo? Naime, Krleža je govorio da Europa prestaje u hotelu Esplanade, a Balkan počinje na Glavnom kolodvoru.

Zato ja uvijek i odsjedam u Esplanadeu! Ha ha! Naime, za mene je Esplanade ono što je Zagreb oduvijek želio biti, ali mu nikada nije uspjelo. Esplanade je neostvareni san Zagreba. No ja sam – nemojte misliti da glumim neku skromnost – glupi dizajner. To vaše pitanje ne mogu riješiti ni tisuće pametnih analitičara, a kamoli ja u jednom intervjuu. To što bi trebalo napraviti u Hrvatskoj, nažalost, problem je hrvatskih građana, a ne nas izvana. Netko je glasao za vlast kakvu imate i kakvu ste imali. I mi u Americi smo do jučer imali Trumpa pa kad nam je pukao film, glasali smo protiv njega i izabrali Bidena. Trebalo bi samo osvijestiti ljude kako bi znali za koga glasaju. U mojoj mladosti, u Zagrebu osamdesetih, razdoblju koje svi pamtimo po umjetničkoj i glazbenoj slobodi i kreativnosti, Hrvatska je bila bogata, ali nisu bili bogati svi njeni građani. Pa su onda neki shvatili da je najlakše pokrasti bogatstvo od Hrvatske. I tu je sve krenulo prema dolje. Događale su se kolosalne krađe, kamuflirane kroz politiku i domoljublje. Međutim, to je bila samo krađa. Materijalna korist uvijek je zamotana u ideologiju.

NACIONAL: Kakva je vaša veza s Festivalom Miroslava Krleže? Jeste li i prije surađivali?

S Festivalom nisam, ali s Goranom Matovićem jesam. Radio sam za njega plakat „Šamar društvenom ukusu“ Majakovskog, koji je danas u MoMA-inoj kolekciji u New Yorku. Sjećam se da sam radio i jedan plakat za Krležu – „Šutnja, samoća, procesi“ iz 1983. No sve je to bilo osamdesetih. Budući da Matović, kao i svi glumci, voli emotivne ucjene, dogovarajući sa mnom vizual za deseti Festival Miroslava Krleže rekao je: „Sjećaš se, onaj zadnji plakat je završio u MoMA-i, sad mi moraš napraviti drugi!“ Rekao sam da ću napraviti plakat, ali da mu ovoga puta ne mogu obećati da će završiti u MoMA-i.

NACIONAL: Krećete se u umjetničkim i intelektualnim krugovima – zna li itko išta o Krleži u SAD-u? Koliko je Krleža danas aktualan?

Nažalost, svijet o kojem Krleža piše u Americi nikada nije postojao. Možda u jednom kratkom vremenu, kada su bili aktualni novonastali bogataši poput Rockefellera, ali to veći dio Amerikanaca nije ni doživio. Zato se teško mogu emotivno ili povijesno identificirati s Krležinim likovima i vremenom o kojem on piše. Tako da je Krleža u vrlo vrlo malom krugu poznat u Americi. Ne sjećam se ni kada je posljednji put izvođen tamo. U ovom trenutku najpoznatija hrvatska autorica u Americi je Slavenka Drakulić. Da bilo koga pitate za jednog hrvatskog pisca, vjerojatno će spomenuti Slavenku.

NACIONAL: Koliko smo sami krivi za to da je Krleža nepoznat u svijetu? Naime, kulturna promocija države kao oblik javne diplomacije nikako da zaživi.

To je točno, a osim toga, sve što u SAD-u organizira Hrvatska, uvijek završi kao zavičajni klub. Na takvim se događajima gotovo isključivo pojavljuju Hrvati. Razlog tome je svakako nedostatak prave promocije koja se treba planirati mjesecima. Naime, nitko u New Yorku tko je zaposlen ne može ad hoc otići na neki događaj, jer obično se obavijesti šalju u zadnji tren, a plakata ili medijskih najava uopće nema. A s druge strane, ako se i dogodi neko gostovanje, poput sjajne predstave „Garaža“ Ivice Buljana, za koju sam radio plakat, a koja je igrala u La MaMI 2009., onda se tamo ne pojavi nitko tko predstavlja ili hrvatsko ministarstvo kulture ili veleposlanstvo. Zašto je to tada bilo tako, doista ne znam. Jesu li to bili politički razlozi, ne mogu reći, ali čak i ako se vlast politički ne slaže s nekim umjetnicima, to ne znači da oni i dalje nisu građani Hrvatske i da ne promoviraju hrvatsku kulturu.

NACIONAL: Iako živite u Americi, dosta ste prisutni u Hrvatskoj, ne samo kao dizajner već i aktivist, a svojim umjetničkim radom borite protiv se mržnje i nacionalizma. Sudjelovali ste na međunarodnoj izložbi plakata „Tolerancija“ u Sisku, na Dan antifašističke borbe 2020., kao i u Rijeci u ožujku ove godine. Riječ je o putujućoj izložbi – kakve su bile reakcije obične publike i mislite li da tako doista možete utjecati na promjenu građanske svijesti i svijesti mlađih generacija odraslih upravo u takvom – nacionalističkom i netolerantnom okruženju?

To da su odrasli u netolerantnom okruženju najbolje ilustrira činjenica da je Hrvatska, odnosno Zagreb, jedno od rijetkih mjesta gdje su plakati uništeni. I to nacionalističkim i fašističkim grafitima. Međutim, smatram da je to dokaz da su takve izložbe potrebne. Ja ne mogu mijenjati svijet, nisam Miss Universe pa da s pozornice poručujem: nahranite gladne! Radim ono što znam i umijem i što mogu. U posljednje četiri godine organizirao sam 114 izložbi tolerancije u 37 zemalja svijeta. Nadam se da one čine neku razliku. Povremeno zato dobivam i potvrde – ili čujem od ljudi. Kada, na primjer, dođem u neku čudnu zemlju i dođe mi neki mladi čovjek s molbom da mu potpišem jedan od plakata s duginim bojama i šapne mi – hvala vam najljepša, onda je to najveća nagrada za to što radimo. Pritom taj mladi čovjek u toj zemlji može zbog toga završiti u zatvoru i on barem zna da tamo vani, u nekom vanjskom svijetu, postoji netko tko s njim suosjeća i brine se za takve kakav je on. Uskoro će ti plakati biti izloženi u jednom uredu u Münchenu, na mjestu gdje ljudi podižu vozačke dozvole.

Informirali smo se tko od stranaca dolazi po te dokumente pa smo za gastarbajtere na njihovom jeziku na plakate ispisali: Tolerancija! Sigurno će nekome biti drago vidjeti da takva poruke piše na njegovu materinjem jeziku, na turskom, na primjer, tako da se ne osjeća odbačeno. To su male promjene, ali to je način na koji se dolazi do onih većih. Kada ja držim predavanje pred 600 ljudi, moj interes je promijeniti mišljenje barem jedne osobe među njima. Ako u tome uspijem, napravio sam pravo malo čudo!

‘Goran Matović mi je, dogovarajući sa mnom vizual za 10. festival Miroslava Krleže, rekao: ‘Sjećaš se, onaj zadnji tvoj plakat je završio u MoMA-i, sada mi moraš napraviti drugi!’

NACIONAL: Kad smo kod tolerancije, hrvatska vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem nikako da donese zakon prema kojem bi svako isticanje ustaških simbola i pozdrava bilo kažnjavano, kao što je to slučaj u Njemačkoj ili Austriji, a na čemu inzistiraju Židovska općina, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista. Kako na to gledate?

Ja sam u načelu protiv zabrana. Zabrane simbola mogu i ne moraju pomoći. Smatram da bi to trebalo biti pitanje morala i srama. Kao što nitko pri zdravoj pameti i ako nije totalno pijan neće skinuti gaće usred bijela dana na Trgu bana Jelačića i pomokriti se pred svima jer ga je toga sram, tako bi trebalo biti i s javnom upotrebom fašističkog znakovlja i pozdrava. Ako taj sram, taj moralni sram ne postoji, badava zabrane. Smatram, osim toga, da bi se protiv takvih pojava trebali boriti prvenstveno Hrvati, a ne židovska ili srpska zajednica. Ali to je prije svega stvar obrazovanja i odgoja.

NACIONAL: Nažalost, upravo na tom planu sustav je zakazao. Austrija je, recimo, zaustavila ustaške derneke na Bleiburgu tako što je propisala kaznu od 10 tisuća eura za upotrebu i isticanje takvih simbola…

Pa ako je netko pravi fašist, onda neka se isprsi, organizira prikupljanje sredstava, uplati novac Austriji u proračun i digne ruku u Bleiburgu. Baš me zanima koliko ih je to spremno učiniti. No tu je, čini se, ekonomija opet prevladala ideologiju. Svjestan sam toga da u Hrvatskoj generacije mladih ne znaju što je holokaust, što je bila NDH, što je bio ustaški režim. I zato i dalje stojim pri tome da ne treba zabranjivati već obrazovati. Možda je za neke prekasno, ali za one koji imaju osam ili devet godina nije. Nažalost, do sada ih o tome u školi ništa nisu učili.

NACIONAL: Što bi Krleža rekao na sve to?

Vjerojatno: Jako sam sretan što sam umro na vrijeme!

NACIONAL: Jeste li ikada pratili Festival Krleže na Gvozdu?

Nažalost, nikada nisam bio tamo, ali sam siguran da je to bilo posebno iskustvo. U moje vrijeme nas nisu puštali na takva mjesta, to je bilo prešminkerski. Šteta je, naravno, što je ta kuća tako teško stradala u potresu i nadam se da će se naći sredstva da se obnovi i da se tamo jednom, prema ideji Gorana Matovića, doista osnuje multimedijalni europski centar Miroslava Krleže koji bi djelovao tijekom cijele godine. No prije toga trebalo bi obnoviti škole. Jer ako ne popravimo škole, djeca neće imati gdje učiti o Krleži. Zato ću ja u Zagrebu potpisati 140 svojih grafika koje će se prodavati, a sav prihod će ići za obnovu Škole primijenjene umjetnosti koju sam pohađao, koja slavi 140. obljetnicu i teško je stradala u potresu. Pokušavam dati svoj doprinos tamo gdje mogu.

NACIONAL: Dolazite na otvorenje Festivala – imate li nekih drugih planova u Hrvatskoj?

Osim na Festival Krleže dolazim i na Filozofski fakultet, kamo su me pozvali da održim predavanje na konferenciju o umjetnosti u istočnoj Europi, što me jako veseli.

nacional

Odgovori