Milko Valent: Sveopća seksualna liberalizacija je mit

 

Foto: Jovica Drobnjak

Kontroverzni književni ikonoklast Milko Valent u proteklih je 35 godina objavio 28 knjiga, a nedavno je predstavio i 29., roman “Umjetne suze”. U tom iznimno opsežnom djelu, objavljenom na preko 1.400 stranica, bavi se parom radijskih novinara nakon sloma njihove bračne zajednice, a kroz sudbine, njihove i drugih likova, oslikana je aktualna “epoha banalnosti” u zemljopisnom rasponu od Zagreba, Hrvatske i tzv. regije, preko Zapadne Evrope, do dalekog Šangaja. Motivsko-tematski raspon daleko je širi i nemoguće je pobrojati sve važne točke kojih se Valent i njegovi mnogobrojni likovi, ponajprije onaj glavni, Marko Globan, dotiču, no među ključnima su izrazita dominacija banalnosti na svim razinama osobne i društvene egzistencije, sveopća hipokrizija, porobljavajuće funkcioniranje suvremenog financijskog kapitalizma s Europskom unijom kao korumpiranim okvirom tog porobljavanja, religija kao opijum za mase, nemogućnost dugog erotskog trajanja u dvoje, ljudska potreba za osvetom, jezične razlike i paradoksi, ništavnost ljudske rase, našeg planeta i naše galaksije u beskraju svemira.

Obavljajući pripremne radove na velikom projektu romana “Umjetne suze”, mjesecima ste putovali Europom istražujući aktualno stanje epohe. Sudeći po rezultatima objavljenima u romanu, u tzv. staroj Evropi nije ništa bolje nego u “našim krajevima”. Kapitalistički, osobito bankarski moloh, svugdje je uspostavio zastrašujuću diktaturu banalnosti, zaogrnutu zavodljivim ruhom spektakla radi što komotnije provedbe bezočne eksploatacije?

Da bih skupio građu za roman, proveo sam pola godine u Zapadnoj Europi (Amsterdam, Narden, Harlem, Den Hag, točnije njegova četvrt Ševeningen, Edinburg, Glazgov, Minhen, Frajzing, Venecija itd.) i u Hrvatskoj tri mjeseca (Split, Supetar, Makarska, Trogir, Murter, Visovac u Nacionalnom parku Krka, Rovinj, Rijeka itd.). Budući da se radnja zbiva i u Zagrebu, gdje su rođeni i gdje žive glavni junaci romana Marko i Tina Globan, njega ovdje samo usput spominjem kao samorazumljivu činjenicu jer sam i ja Zagrepčanin. (Dakako, i Zagreb je iznimno poticajan za istraživanje stanja epohe.) Iako su rezultati istraživanja poražavajući, ipak se tu i tamo, unatoč sve snažnijoj bankarskoj diktaturi Europske unije i rastuće banalnosti, takoreći kulta banalnosti, mogu pronaći proplamsaji onog pozitivnog (istinska ljubav i istinski eros između ljudi, a ponekad i socijalna osjetljivost). Ono što me iznenadilo jest to da u gotovo svim aspektima europskog tranzicijskog tipa života, situacija izvan Hrvatske nije bolja, naprotiv. U nekim slučajevima je i gora nego u “našim krajevima”.

 Smrt multikulturalnosti

Vaš junak Marko Globan, u sklopu provedbe radijske ankete o onome što bi moglo potpuno ujediniti Europu, u Amsterdamu dobiva zadatak prakticirati “radničko istraživačko novinarstvo”. Je li riječ o još jednom izrazu vašeg sofisticiranog autorskog humora naspram u nas daleko popularnije pučke komike ili vas radničko istraživačko novinarstvo intrigira i kao realna mogućnost?

Riječ je o jednom i drugom. Radničko istraživačko novinarstvo itekako me intrigira, osobito zbog toga što ono u rudimentarnim oblicima već ponegdje postoji. Jest, u pravu ste, kad čovjek piše ili govori o takvoj vrsti istraživačkog novinarstva, ne može izbjeći tankoćutni humor nužno obilježen ironijom. Naime, još smo na početku takvog novinarstva koje, prije svega, njeguje nepotkupljivost novinara. Marko Globan vjeruje u tu viziju novinarstva, osobito radijskog, a ja kao autor romana, kao pisac, odavno sam u potpunosti izgubio tu iluziju.

Iako navodno živimo u vremenima sveopće seksualne liberalizacije, takoreći sve donedavno bili su cenzurirani “neprilični” seksualni sastojci znamenitog “Dnevnika Ane Frank”, što je jedna od najzanimljivijih mikrotema vašeg romana. Također, u samom srcu zapadne civilizacije islamski fundamentalisti nečuveno krše erotske slobode svojih kćeri i sestara, o čemu se u “Umjetnim suzama” zbori bez politički korektne dlake na jeziku. Pedofilija se prokazuje kao neopisivo zlo, ali ne i u vašem romanu. Pornografija se apriorno podrazumijeva kao negativna pojava, ali ne i u “Umjetnim suzama”. Nije li, suprotno vladajućem diskursu o sveopćoj permisivnosti, seksualnost i danas zapravo pod silnom represijom?

“Sveopća seksualna liberalizacija” je mit. Ona ne postoji u svom punom prirodnom opsegu koji bi danas bio ne samo samorazumljiv, već itekako potreban i za mentalno i za fizičko zdravlje stanovništva planeta. Taj slučaj s “Dnevnikom Ane Frank”, to jest s “pročišćenim” objavljenim verzijama njezina dnevnika, prirodno se uklapa u opću hipokriziju koja je, dakako, povezana s očito neiskorjenjivom korupcijom i epohom banalnosti, takoreći epohom kulta banalnosti u kojoj se već dugo nalazimo, otprilike od samog početka 21. stoljeća. Što se pak tiče svakog religijskog fundamentalizma, osobito onog islamskog koji je najžešći, i to u, kako ste se dobro i točno izrazili, “samom srcu zapadne civilizacije”, on je, što je paradoksalno, itekako vidljiv čak i u Amsterdamu, odnosno u Nizozemskoj. Marko Globan zapanjen je činjenicom da se u Amsterdamu, jednom od najliberalnijih gradova svijeta, još uvijek događaju ubojstva kćeri i sestara u islamskim obiteljima, takozvana ubojstva iz časti, jer je djevojka “prekršila” neki od tabua islama. Ta bolna tema, uz temu multikulturalnosti, koja je zapravo već gotovo nepostojeća u Zapadnoj Europi te se može govoriti i o smrti multikulturalnosti, opsežno je obrađena u “Umjetnim suzama”. Da, spolnost je danas pod strahovito snažnom represijom, osobito pedofilija, pornografija i homoseksualnost. Kakva permisivnost! Svemu onom što ste naveli u ovom pitanju posvetio sam u svojem romanu mnogo intrigantnih stranica, ali čini se da čak ni 1.774 kartice romana nisu bile dovoljne da u punoj mjeri prikažu razne devijacije Europske unije i europskog kontinenta, uključujući, jasno, i Hrvatsku. Evo samo jednog skraćenog odlomka iz romana (“Toaletni listić 14″) koji će, vjerujem, djelomično odgovoriti na vaše pitanje.

“Danas smo Žac i ja razgovarali na radiju o tome što bi se dogodilo da svi mediji počnu emitirati i pisati potpunu istinu o prešutno ili otvoreno zabranjenim stvarima, o tabu-temama. Složili smo se da je od danas preostalih tabu-tema na prvome mjestu pedofilija i s njome usko povezana dječja pornografija, na drugom učenja i propisi nekih religija, ponajviše islamske, zatim spolnost retardiranih i mentalno zaostalih ljudi te spolnost starih ljudi, tzv. starački seks, i spolnost teških invalida kao i spolnost patuljastih ljudi. Na kraju razgovora citirao sam Žacu Stendala: Svako zdravo rasuđivanje pogađa. Željko se glasno nasmijao i rekao da se ozbiljno detabuiziranje tih tema u medijima neće nikad zbiti jer, prvo, urednici to neće dopustiti iz egzistencijalnih razloga odnosno zato da ne dobiju otkaz i, drugo, neka samo zamislim što bi se dogodilo da se na temelju zdravog rasuđivanja u medijima piše i govori istina o tabu-temama, primjerice o pedofiliji! Zamisli da se o pedofiliji počne pisati i govoriti na znanstven način! Ljudi bi bili toliko zgroženi istinom pedofilije da bi većina stanovnika planeta bila u šoku. Zbog čega? Pa zbog toga što bi ljudi saznali naglas i javno ono što već ionako duboko u sebi znaju i čega se boje jer je to čega se boje uznemirujuće, a što su lažni premazi kulture hipokrizije u ovoj otuđenoj civilizaciji prekrili, zabranili. Zato i cvjeta crna kronika posvećena pedofiliji, a još u većoj mjeri buja dječja pornografija kroz koju istina pedofilije zaobilazno, ali u sve češćim erupcijama izlazi na vidjelo. Ali i kad iziđe na vidjelo, komentira se većinom kao posljedica neke teške bolesti, dakle uglavnom neistinito, znači brutalno neznanstveno. Usput, razmisli malo o tome zašto ljudi tako žudno gledaju ne samo običnu, tzv. meku nego i tzv. tvrdu pornografiju. Da u zaključku parafraziram Stendala, rekao bih da svako zdravo rasuđivanje ne samo da pogađa, već i razara svaku laž na najsitnije dijelove, a takav si luksuz nijedna demokratska, zdrava i socijalno osjetljiva država ne može priuštiti – nasmijao se opet Žac.”

Uzaludnost svega ljudskog

I danas, kao i na samim počecima književnog stvaralaštva, kad vam je komunistička vlast, štiteći osjećaje vjernika, zabranila priču “Isus u kampu”, ne odustajete od blasfemije. Junakinja “Umjetnih suza” Tina Globan u procesu svoje seksualne osvete istovremeno se poistovjećuje s osvetničkim Jahvom (“Jahvina”) i milosrdnom Velikom Gospom, a ljubavnički joj je uzor sv. Terezija Avilska. Znači li vaša kontinuirana potreba za otporom da religijski nasrtaji na sekularnost ne samo da nisu oslabili, nego su možda i jači nego prije?

Religijski nasrtaji na sekularnost nisu nimalo oslabili, oni su sve žešći i žešći. Dokaz tome su nedavna zbivanja u Hrvatskoj povezana sa spolnim obrazovanjem u školama, kao i nedavni referendum o tome da se prihvati formulacija da je “brak ozakonjena veza žene i muškarca”. Moja neprekidna potreba za otporom već je desetljećima borba protiv svih postojećih mitova, pa tako i protiv religijskog mita o postojanju bogova. Naravno, u ovako kratkom intervjuu ne možemo u punom opsegu razviti sve aspekte problema koje sadrži vaše pitanje.

Valentinovo je nedavno prošlo. Ljubav, duševna i tjelesna, vaša je velika tema. Roman “Umjetne suze” demonstrira nepostojanost ljubavnih osjećaja, pa i onda kad seksualna žudnja još traje. Je li doista u prirodu ljubavi upisana (relativna) kratkotrajnost ili su stvari znatno složenije i ipak pružaju mogućnost optimizma?

Sve emocije nužno slabe i na kraju nestaju kao da ih nikad nije ni bilo. Ostaje nostalgija i sjećanje na protekle dane ljubavi koji na kraju također potpuno izblijede. Stvari u ljudskoj biologiji i kemijskim procesima ljubavi (djelovanje hormona) jesu složene, ali su istodobno i jednostavne. Premazi kulture od pojave jezika, čovjeka kao jezičnu životinju nisu nimalo mogli “pokolebati” u vezi te kratkotrajnosti o kojoj me pitate. Mogućnosti optimizma su također raznovrsne i jednostavne, prije svega mijenjanje partnera kad veza postane rutina. Kad ljubav postane rutina, to više nije ljubav. Usput rečeno, brak je povijesna, ekonomska i kulturološka činjenica, ne biologijska ili antropološka nužnost.

Što znači spoznaja o posve jednakoj beznačajnosti pojedinca, vrste, planeta, galaksije u beskraju prostora i vremena? Ima li ona kakve moralne posljedice i ako da – kakve?

Ta spoznaja znači da je sve uzaludno, da je u konačnici svaki ljudski čin uzaludan. Neumitna činjenica smrti svih bića i stvari, nužna propadljivost svega u svemiru, svjedoči o toj spoznaji. Moralne posljedice uzaludnosti svega ljudskog su očite: svi mi živimo u moralnom kaosu. Rijetki su svjesni toga, većina tek instinktivno. Možda zbog toga u “Umjetnim suzama” pri samom kraju postoji i ova rečenica: “Sve je svejedno.” Unatoč tome, ovaj roman obiluje uzbudljivom radnjom protkanom ljubavlju, propašću ljubavi, strašću, osvetom i implicitnim zaključkom da treba uživati u životu dok on traje, usred “društva spektakla” kao integralnog dijela ljudskog bića.

Izvor: novosti

 

Odgovori