Mile Kekin: Hrvatskoj prijeti sto nijansi crne, ali mi, kroz koje je rock’n’roll izrastao u političku stranku, bit ćemo iznenađenje ovih izbora!

MILE KEKIN, FRONTMEN ‘HLADNOG PIVA’ I KANDIDAT ZELENO-LIJEVE KOALICIJE ‘MOŽEMO!’ NA PREDSTOJEĆIM PARLAMENTARNIM IZBORIMA U HRVATSKOJ 5. JULA

“Bit će mi čast i zadovoljstvo dati intervju za tacno.net”. Tako je na molbu našeg portala odgovorio Mile Kekin, frontmen ‘Hladnog piva’ i kandidat na izbornoj listi Zeleno lijeve koalicije ‘Možemo!’ na predstojećim hrvatskim parlamentarnim izborima 5. jula. ‘Možemo!’ je prva lijeva politička snaga koja je u dosadašnjih trideset godina samostalne Hrvatske uspjela ugroziti Socijaldemokratsku partiju (SDP), nasljednicu Saveza komunista Hrvatske. Zeleno lijeva koalicija ‘Možemo!’ uspjela je okupiti čak šest lijevih stranaka i platformi: političku platformu ‘Možemo’!’ – po njoj je koalicija dobila i ime – te političke stranke Nova ljevica, Radnička fronta, OraH, ‘Zagreb je naš!’ i ‘Za grad’. Sve su te platforme i stranke iznikle iz dugogodišnjeg djelovanja u nevladinim organizacijama njihovih članova, među kojima su neki od najuglednijih hrvatskih aktivista za ljudska prava, prava žena, boraca protiv korupcije, i aktivista za zaštitu javnog dobra od koruptivne mreže lokalnih interesa, naročito u gradu Zagrebu. Kada se koaliciji ‘Možemo!’ nedavno priključio Mile Kekin, jedan od najpopularnijih rockera bivše Jugoslavije, medijska atraktivnost Zeleno lijeve koalicije – koju hrvatski mediji uvelike zaobilaze – u stanovitoj se mjeri popravila, i to s dobrim razlozima. No intervju koji ćete upravo pročitati svjedoči o tome da ‘Možemo!’, a zajedno s njima i Mile Kekin, ne namjeravaju biti tek punkerski i šaljivdžijski privjesak predizborne kampanje, nego da je Hrvatska, nakon tri duga desetljeća, dobila ambicioznu, serioznu i relevantnu ljevicu, izniklu iz dugo zanemerivanog polja urbane kulture. Ili, kako bi to rekao Mile Kekin – preko ekipe iz ‘Možemo!’ “rock’n’roll je izrastao u političku stranku”.

Svih ovih godina, SDP se pokušavao prikazati i kao stranka urbane rock nacije, a i ona sama, ta nacija, trudila je samu sebe uvjeriti da SDP to uistinu i jest. Ipak, sve to vrijeme i oni i mi znali smo da glumimo. Trideset je godina trebalo da urbana rock nacija pobijedi odvratnost prema izravnom sudjelovanju u politici. Slažeš li se da je to, neovisno o rezultatu koalicije ‘Možemo!’ na predstojećim izborima, još i prije glasanja izbora, njezino najveće postignuće?

Nije nam namjera biti rockerska i urbana stranka nego politička opcija koja nudi konkretna rješenja za sve građane bez obzira koliko oni sebe smatrali urbanima ili agrarnima, slušali oni tamburice ili gitare. Naravno da nećemo skrivati svoje aktivističke korijene i činjenicu da smo nastali u  Zagrebu, ali razlog zašto smo se uspjeli profilirati kao jedina prava oporba najbezobzirnijem lokalnom šerifu u državi, Milanu Bandiću, nije u tom što smo urbani rockeri nego što smo uporni i nepotkupljivi. Isto tako, znamo da ono što muči Zagreb muči cijelu Hrvatsku, a to su stranke kojima su vlastiti interesi ispred interesa građana, što dokazuje i ovo raspuštanje Sabora zbog čega je naša koalicija pokrenula peticiju u kojoj tražimo da zastupnicima nema na more dok se ne donese zakon o obnovi. Zanimljivo da su već sutradan reagirali predsjednik Milanović i Plenković s obećanjem da će odgoditi ljetovanje dok se zakon ne donese. Plenković pred kamerama nije mogao sakriti koliko mu idemo na živce. Svi, međutim, znamo koliko vrijedi obećanje HDZ-a i  zato nastavljamo dalje sve do izbora.

Koalicija ‘Možemo!’ poručila je: birači ljevice, ne morate više apstinirati, ili čepiti nos i glasati za SDP. Kandidirao si se na njihovoj listi, pa je očito da dijeliš to uvjerenje. Zašto?

Zato što su od samih početaka ostali pravovjerni, dosljedni i neugodni HDZ-u, Bandiću, njegovima i SDP-u. Ekipu u koaliciji Možemo, Nova ljevica-Orah- Radnička fronta-Za Grad- Zagreb je naš- poznajem još iz vremena borbe oko Varšavske, kad im je Hladno pivo posvetilo i pjesmu. Sačuvali su moralni kompas, ostali vjerni ideji da politika uvijek mora biti u službi građana. Znam da su medijima uvijek zanimljiviji žetončići, ljudi više vole čitati o posrnućima nego o političarima koji su sačuvali osobni integritet. Ova koalicija je dokazala da je to moguće i zato sam odlučio ih od srca podržati.

“Borba će biti teška”, kažeš u “Sretnim ljudima”, himni koalicije ‘Možemo!’. Što s desnice na ovim izborima prijeti ovoj zemlji?

Prijeti nam sto nijansi crne. Borba će biti teška jer je svima jasno da čim malo jače zagrebeš po takozvanoj desnici, proviri kriminalna organizacija koja ima neiscrpnu financijsku moć a time i medijsku podršku. HDZ je od početaka postavljen kao klasično političko-klijentelističko udruženje. Još otkad je Tuđman svog sina Miroslava postavio da mu bude šef tajne službe po uzoru na sve  istočnoblokovske diktatore. Već sam na koncertu u Tvornici 1999. javno pozivao publiku da izvole glasati za bilo koga, samo ne za HDZ, dok su neke moje kolege istima pjevali partijsku himnu i tako zaradili fine pare. Ipak, najveći uspjeh HDZ-a – što već samo po sebi zvuči kao početak dobrog vica – jeste kako su temeljito zarazili narod apatijom i cinizmom. Svojim konstantnim aferama koje prekrivaju još veće afere ubili su građane u pojam, na samo spominjanje politike ljudima je zlo.

Na tom moralnom pepelu iznikle su, na desnoj strani političkog spektra, još crnje stranke, očito financirane od međunarodnih ultrakonzervativnih pokreta kao što je američki alt- right pokret. ‘Most’ i ‘Imovinski pokret’ su njihova predstavništva u Hrvatskoj. To su stranke bez suvislog političkog programa, osim da treba zabraniti abortus i još više mrziti tuđe da bi tako dokazao da svoje voliš. Mučno je gledati i slušati njihove javne nastupe kada se žale da su im izjave izvučene iz konteksta, kad po pola sata ne žele odgovoriti na kratko i jasno pitanje: jesu li za ili protiv abortusa. Nadam se da će ih građani, a naročito građanke, znati kazniti.

Jesi li promislio što ćeš nađeš li se za mjesec i pol uistinu u saborskoj klupi, slijeva ti Hasanbegović, zdesna Đakić, iza leđa vreba, štajaznam, Pernar, a ti trebaš odlučiti hoćeš li podržati koaliciju s Bernardićem?

Sad kad si mi to ovako živopisno ilustrirao, ta situacija mi zvuči kao scena iz ružnog sna. Nadam se da većina od gore spomenutih neće niti doći do Sabora. Šalu na stranu, zasad ne razmišljam puno o saborskoj klupi nego sam fokusiran pomoći koaliciji da dođe do medijskog prostora unatoč činjenici da smo među strankama koje će ući u Sabor uvjerljivo najsiromašniji. Daleko smo još od koalicijskih planova ali po svemu sudeći, bit ćemo iznenađenje ovih izbora a samim time i poželjan partner.

Kako pomoći hrvatskim umjetnicima i kreativcima, koji skapavaju sve više u ovoj pustinji bega Hasan-bega?

Kao prvo, svi kojima je zbog korone zabranjen rad, a imaju dokaz da su im prošle godine preko ugovora uplaćeni honorari i na njih plaćeni porezi, trebaju dobiti naknadu dok god se situacija bar donekle ne normalizira. Umjetnici i kreativci, a naročito izvedbeni umjetnici, oni koji žive od nastupa pred publikom, svugdje su u svijetu naročito pogođeni ovom pandemijom. U kriznim vremenima najlakše je prvo rezati na kulturi, ali trebamo se sjetiti što smo radili u karanteni – slušali glazbu, uživali u knjigama i glumačkim izvedbama. Svima nama slijede teška vremena, korona se vraća, ekonomske posljedice će biti teške, zato se kao društvo moramo ponašati maksimalno solidarno ako ne želimo američki scenarij.

Što je tvoj recept: kako mlade zadržati u Hrvatskoj? I treba li to uopće pokušavati?

Odlazak ovolikog broja mladih ljudi najveći je lakmus papir za politike koje se vode na ovim prostorima. Naši mladi ne odlaze da bi upoznali svijet i stekli nova iskustva i obrazovanja nego bježe glavom bez obzira od osjećaja beznađa i bespomoćnosti u koje su uronjeni cijeli život. Naravno da želim da mladi ostanu, i da se vrate oni koji su otišli. No mi moramo biti svjesni da nisu ni glupi ni slijepi jer su mladi; da im je kristalno jasno da imamo državu unutar države i da bez stranačke pripadnosti ili korupcije ne mogu ni primirisati ikakvom životnom uspjehu ili napretku. Prije svega je potrebno uvesti transparentnost u javne natječaje, u dijeljenje poticaja, u potrošnju proračuna. Moramo imati na umu da je Hrvatska trenutno zemlja Unije u kojoj mladi najduže žive s roditeljima. Stoga kao jednu od prvih mjera vidimo gradnju javnih stanova za povoljni i dugoročni najam, kako se mladi ne bi morali zaduživati do kraja života ukoliko žele svoj krov nad glavom. Novac od najma bi išao nazad u proračun umjesto u privatne banke. Potrebno je odškrinuti vrata ideji da se u Hrvatskoj može uspjeti i ako ste samo vrijedni i sposobni. Mi ćemo na tome inzistirati i vjerujemo da će taj mehanizam sam po sebi zadržati mladost u domovini. Neukusno je i patetično tražiti od njih da ostaju iz ljubavi prema ravnici i osjećaja odgovornosti prema zajednici koja je držala HDZ na vlasti većinu ovih naših samostalnih desetljeća. Reći im: potrudit ćemo se da budemo bolji, transparentniji i pošteniji- jedino je fer. I ništa manje od toga naši mladi ni ne zaslužuju.

Kako izaći na kraj s nacionalizmom? Kako mladima, koji su njegova najveća žrtva, objasniti da je tolerancija bolja od mržnje? Što bi ti poručio onim zabludjelim balavcima s Kustošije? Što se, zapravo, događa u rubnim kvartovima Zagreba?

To se ne događa samo u rubnim dijelovima Zagreba, odurnih grafita imaš po cijelom gradu. Ima jedna pjesma koju sam otpjevao prije 20-ak godina koja kaže: “A da si imao ljubav kao sigurnu luku, ne bi sada na pozdrav dizao ruku!” Mislim da je u tim stihovima puno istine i da su golobradi fašisti, kao i mladi koji su pobjegli u neke sretnije zemlje, samo simptom kronične bolesti od koje patimo od ranih 90-ih.

Vidim tri uzroka te bolesti: kao prvo, tradicionalno  forsiranje mita o vanjskom neprijatelju. koji glasačko stado uvijek drži mirnim i pripravnim; kao drugo, srozavanje društvene etike i estetike koje se pogoni prije svega na domoljubni kič, ali i na širi društveni konsenzus oko turbo folk estetike kao novog mainstreama. Pri čemu ne mislim na najkonkretniji muzički žanr, nego na sve što ga prati, od silikonskih žena koje su svedene na objekt, pa sve do brzih jurilica čije vlasnike policija ne kažnjava; te, ‘last but not least’, obiteljska pozadina u kojima su ti isti mladi odgajani. Teško je primjenjivati empatiju i širokogrudnost ako si ju sam osjetio rijetko ili nikako. Sve skupa dovelo je do toga da ti glavni gradovi bivše Juge išarani odurnim grafitima, s izuzetkom Ljubljane, izgledaju kao tetovirani nasilnici, a da se devijantnim siledžijama tepa da su supkultura.

Rock – da ne bude zabune, uključujem tu sve što ti osobno personificiraš – snažna je kulturna snaga, ali nikada nije uspio postati i politička. Što misliš, zašto?

Rock može biti samo je jedno od oruđa promjene. Da se glazbom može mijenjati zemlja – bila  bi zabranjena. Ono što muzika može jest u formativnim godinama utjecati djelomično na svjetonazor čovjeka. Mnoge iz ove koalicije znao sam viđati na koncertima Hladnog piva; neki su čak pravi fanovi, a danas predvode jedinu pravu oborbenu stranku. To mi je veliki kompliment. Kroz njih je rock’n’roll bar tako indirektno izrastao u političku stranku.

Tu se nameće gotovo osobno pitanje: i Drele je počeo kao neka vrsta urbanog hiphopera. Eno ga sad kod narodnjaka Škore. Kako to razumjeti?

Ne poznajem dovoljno gospon Dreleta. Vidim da je na prošlim izborima bio na Bandićevoj listi, a bio je i u stožeru Nadana Vidoševića, kad se isti kandidirao za predsjednika. Sada čitam da  se priklonio Škori, što najviše govori o Dreletu ali ponešto i o Škori. Ma, znate, na desnici je uvijek bila najveća navala estradnjaka i političkih avanturista – iz poznatih razloga. Kao prvo, tamo su novci i pozicije; a kao drugo, očito je lakše zadovoljiti njihovo biračko tijelo. Najveći konzervativci koji se kunu u svetost braka će bez problema zaokružiti nekoga tko se rastao od žene dok je ista bila trudna a oni koji se zaklinju u Domovinski rat nekoga tko je prvi zbrisao preko bare kad je krenula frka. ‘Glupost je neuništiva’ rekli bi KUD IDIJOTI.

Bismo li s političarom, uvaženim zastupnikom gospodinom Kekinom, izgubili Mileta, pjesnika generacije? Ili bi Sabor dobio svog prvog singera-songwritera satiričara?

Teško mi je zamisliti svijet u kojem se više ne bih bavio glazbom. Doduše, bilo mi je teško zamisliti svijet bez koncerata, putovanja i Europskog nogometnog prvenstva, ali evo ga, tu je. Ipak, vjerujem da će Sabor biti vrlo inspirativno mjesto, ako se uzme u obzir plejada likova koji su na listama.

Koliko nas je, zapravo? Koliko je u Hrvatskoj, i na području jezika koji razumijemo, ljudi poput nas, koje bih opisao zajedničkom spremnošću da živimo i pustimo druge da žive, pod uvjetom da nikoga i nikako ne ugnjetavaju? Vjerujem da to možeš dobro procijeniti, jer sviraš na turnejama, obilaziš gradove, poznaješ ljude.

Puno nas je, u većini smo, a da toga često nismo svjesni. Kamo god dođem, ljudima je pun ‘k’ visoke politike, htjeli bi normalno živjeti, ali su ih ubili u pojam. Važno je hitno vratit’ narodu vjeru u parlamentarnu demokraciju da ne bi opet popušili foru o velikom vođi koji će riješiti stvari umjesto njih. Narodi u regiji stalno traže tatu a to nikad nije dobro završilo.

Jesi li se pitao: što bi Tusta rekao na tvoju političku kandidaturu? Što Johnny Štulić? Što Damir Avdić? Što Edo Maajka? Mi jesmo: mislimo da bi imali razloga da ti pomalo i zavide. U naponu si kreativne snage, nekompromitiran ikakvim kompromisima, pa ipak si se odvažio na politiku. Čini nam se to izrazom samopouzdanja vrijednim poštovanja. Ne sjećamo se nijednog rokera u Hrvatskoj koji se na to odvažio.

Edo mi je neki dan rekao da sam jako hrabar, a ostalu dvojicu nisam pitao. Razumijem zašto sintagma „baciti  se u politiku“ mojim kolegama zvuči kao baciti se u septičku jamu. Ja sam se odlučio skočiti na glavu jer me već duže vrijeme mori pitanje: ‘Čemu sve to?’.

Čemu više angažirane pjesme s ispravnom porukom koje pjevaš pred ljudima koji su ionako na tvojoj strani? Kome to treba, i dokle više? Po čemu će se nove pjesme razlikovati od onih napisanih prije 20 godina kad se situacija uopće nije promijenila? Kužim prednosti takve pozicije, kad samo komentiraš, ponekad se i javno prikloniš nekoj stranci ali nikad ne ulaziš u ring iz straha da ne ukaljaš svoj dugo građeni ugled. Taj sam savjet najčešće čuo otkad sam se odlučio kandidirati: ‘Pazi da se ne ukaljaš!’ Kao da sam curica koju mama odgovara da uđe u pješčanik da ne umaže svoju bijelu novu haljinu. S vremenom me naprosto počela smetati komocija vlastite pozicije: ‘Mile, htio si biti zajebani punker, a sada si postao muzički zapisničar, dobro plaćeni daktilograf!’ Zato sam odlučio sići s tog mapetovskog balkona i pomoći boksaču za javni interes koji je u financijski i medijski u puno nepovoljnijem položaju. Postoje samo dva ishoda: prvi, da ću uspjeti biti dio promjene koju godinama prizivam i tako pomoći svima – zemlji, sebi i svojoj djeci; i drugi, da ću jednog dana svojim klincima govoriti: ‘Evo, probao sam, nisam uspio, pa zato danas živimo u Švedskoj’.

Jesi li ikad svirao u Mostaru? Voliš li sevdah: ‘Što li mi se Radobolja muti, to se na me moja draga ljuti…’? I što Mile Kekin, novi političar nove ljevice nove Hrvatske, ima poručiti ljudima izvan hrvatskih granica, koji vole Hladno pivo?

Živio sam u Tuzli par godina i naravno da sam upio i puno sevdaha, lijepe narodne i starogradske muzike od Hanke Paldum do Tome Zdravkovića. Slušao sam neko vrijeme intenzivno i Šabana Bajramovića s Mostar Sevdah Reunion bandom, volim što radi Amira i na koji način promovira kulturno blago BiH. Što bih poručio svima van hrvatskih granica? Pa isto ono što bih poručio onima unutar njih: da se svi skupa opametimo, manemo podjela, sačuvamo zemlju, vodu i zrak od gramzivih, i da će nas samo društvena solidarnost spasiti od nesigurnih vremena koja tek dolaze. I da zbog svega toga glasaju za Možemo!.

tacno

1 comment

  1. Mile je dosljedan sebi… ovo je logican potez

Odgovori