Katarina Peović: Ljevica ne smije biti oportunistička i kalkulantska

Prva zadaća ljevice je da ne smije kalkulirati niti biti oportunistička. Ne smije politiku graditi od izbora do izbora i svesti svoje djelovanje na elektivne strategije i taktike. O mogućnostima i ograničenjima političkih i ekonomskih poteza treba otvoreno komunicirati, a ne kalkulirati kako bi se steklo simpatije ili postiglo bolji rezultat na izborima, kaže Katarina Peović iz Radničke fronte

Katarina Peović (foto Goran Kovačić/PIXSELL)

Katarina Peović iz Radničke fronte i zastupnica u Hrvatskom parlamentu. U intervjuu govori o motivima za ulazak u profesionalnu politiku, jačanju inicijativa i stranaka koje promoviraju ideje demokratskog socijalizma, te mogućnostima i primarnim zadaćama ljevice na prostoru regije.

Na cijelom postjugoslavenskom prostoru u posljednjih nekoliko godina dolazi do osnivanja i jačanja novih lijevih stranaka i inicijativa koje polagano, ali sigurno, zauzimaju sve veći prostor u političkom životu, no ono što je najvažnije u javni diskurs unose ideje demokratskog socijalizma i društvene pravednosti. S konkretnim političkim uspjesima prva je počela slovenska Levica, slijedili su izborni uspjesi hrvatske zeleno-lijeve koalicije (stranaka Možemo!, Radnička fronta, Nova ljevica, Zagreb je NAŠ! i ORaH) koji su rezultirali sa sedam zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru, a nakon transformacije srpske SDU-u u Partiju radikalne levice i ona okuplja značajan broj iskusnih lijevih aktivista. Izgleda da je došlo vrijeme okrupnjavanja lijevih politika u regiji.

Da, jača ljevica u Srbiji, formiraju se neke skupine u BIH, Levica u Sloveniji konstantno jača, a za nju mi se čini da ima izglede prva doći do nekog oblika participacije u vlasti. Levica je podržavala, ali nije ušla u bivšu manjinsku slovensku vladu. U Hrvatskoj po prvi puta imamo ljevicu u parlamentu. U trenucima otvaranja novih horizonata valja se sjetiti Gramscijeva upozorenja kada je rekao da je pesimist zbog intelekta, ali optimist zbog volje, kako u svim okolnostima najprije trebamo misliti na najgoru mogućnost kako bismo pokrenuli rezerve svoje volje i savladali prepreku. Pesimizam intelekta i optimizam volje nas tjera da proučimo recentne epizode evropske i svjetske ljevice kako bismo prevladali i moguće nadolazeće prepreke.

Gledajući ta iskustva rekla bih da je najvažnije ne krenuti od kompromisa – kako je rekao Boris Buden u kompromisu možda možemo završiti, ali od njega ne smijemo krenuti. Prva zadaća ljevice je da ne smije kalkulirati niti biti oportunistička, ne smije politiku graditi od izbora do izbora i svesti svoje djelovanje na elektivne strategije i taktike, pristajati na to što se može a što ne govoriti i postavljati kao okvir svojeg djelovanja. O mogućnostima i ograničenjima političkih i ekonomskih poteza treba otvoreno komunicirati, a ne kalkulirati kako bi se steklo simpatije ili postiglo bolji rezultat na izborima. Grčka Syriza najbolji je primjer za to. Danas od Syrize vidimo provođenje rigidnijih mjera štednje nego su to bili spremni provoditi liberali, a nakon što se stvorio društveni konsenzus oko odbacivanja mjera štednje – to je upravo posljedica političkog taktiziranja i kalkuliranja. Syrizino vodstvo oportunistički je zagovaralo prestanak s mjerama štednje i istovremeno ostanak u eurozoni, te se nije željelo uvlačiti u rasprave oko ograničenja i realnosti izbora jednog i drugog – ostanka u eurozoni i prestanka mjera štednje. 2015. godine bilo je hrabro reći i iskreno priznati – ako želite prestanak mjera štednje onda ne možemo ostati u eurozoni, to je tada govorio Costas Lapavicas.

Dobre izborne rezultate treba uzeti kao zadaću i obavezu, no ipak, važno je takve rezultate uzeti kao početak dugog puta korjenite promjene koja se ne može desiti preko noći, a koja se sigurno neće desiti ukoliko se budemo orijentirali samo na izborni uspjeh. Dapače, elektivne strategije i taktike mogu samo otežati i zakrčiti put prema cilju – prevladavanja nejednakosti, stvaranja uvjeta za prevladavanje uzroka obespravljenosti većine. Osim toga, zadaća autentične ljevice je protumačiti razloge društvene obespravljenosti većine, te se odvojiti od uobičajenih liberalnih poštapalica “to je samo u nas tako”, to je problem “našeg mentaliteta”, ovo u nas je divlji ili “crony kapitalizam” i slično. Takva zaobilaženja polit-ekonomskih uzroka obespravljenosti, tipična “mentalitetska” tumačenja obespravljenosti održavaju status quo i ne daju prostora za korjenitu promjenu.

Ljevica također treba inzistirati na demokratizaciji procesa odlučivanja. Društvena većina je ta koja mora preuzeti mijenjanje društvenih odnosa prema društvu solidarnosti, jednakosti i pravednosti i suprotstaviti se aktualnim mitovima, među kojima je u ostalom i široko rašireni mit o političarima – stručnjacima koji će donijeti promjenu. Imali smo stručnjake, poput premijera Tihomira Oreškovića, što su bili stručniji to su bili opasniji za većinu. Obespravljeni protiv sebe imaju ne nesposobne i korumpirane, već privilegirane i moćne kapitalističke elite, ali i postojeću državu i njezin pravno-legislativni aparat koji formalno jednako tretira klasno nejednake – koja se odmiče od masovnih, demokratskih zahtjeva i predstavlja “tržišnu policiju” koja državu koristi kao sredstvo prisile na konkurenciju. Mijenjati treba društvene odnose i kapitalistički način proizvodnje koji nas drži u nerazvijenosti i bijedi na periferiji EU i to će tako ostati sve dok se ljudima koji žive od vlastitog rada ne da za pravo da odlučuju o pitanjima koja ih se tiču – demokratizacija odlučivanja uvjet je prevladavanja podređenih odnosa većine. Ukoliko nekima antikapitalistička borba izgleda previše utopijski i daleko, onda nisu dobro locirali probleme niti će ih biti u mogućnosti riješiti. Ono što se smatra “radikalnim” često je puno jednostavnije od umjerenih rješenja, jer predstavlja korjenitu promjenu u korist svih, a ne samo još jednu smjenu jednih interesnih skupina – drugima. Potonje pak znači samo još jednu vrtnju u začaranom krugu pojave novih, mladih “političkih nada” i izglednog razočaranja obespravljenih koje će kad-tad nakon političkog oportunizma nastupiti. Zadaća ljevice nije jednostavno preuzimanje vlasti, što uopće znači preuzeti vlast? Doći na određene pozicije putem izbora? Pa čak i formirati parlamentarnu većinu i postaviti ljude na nominalno izvršne pozicije u državi ne znači nužno u pravom smislu preuzeti vlast, ako se država ne koristi ili u postojećem obliku ni ne može koristiti kao poluga/instrument za prevladavanje kapitalističkih odnosa odnosno podređivanje kapitalističkih elemenata.

“Zadaća ljevice je zato prije svega, artikuliranje vizije društva u kojem široki slojevi mogu preuzeti i provesti pravu društvenu promjenu prema demokratskom socijalizmu 21. stoljeća”

Zadaća ljevice je zato prije svega, artikuliranje vizije društva u kojem široki slojevi mogu preuzeti i provesti pravu društvenu promjenu prema demokratskom socijalizmu 21. stoljeća koji okreće privredu prema proizvodnji za potrebe, gdje svrha privredne djelatnosti nije interes nekolicine, već korist većine. Također treba problematizirati pitanje i ulogu države u održavanju društvenih odnosa koji većinu drže u poziciji podređenosti i atomiziranosti (asocijalne društvenosti), na koji način je državu moguće koristiti za progresivne i društveno transformativne ciljeve, koje su transformacije države nužne i moguće, kakva je klasna dinamika i klasni odnosi snaga u državi itd.

Kako objašnjavate da vi, ali i veliki broj vaših kolega, dolazite iz organizacija, formalnih i neformalnih udruženja koje se bave mirovnjaštvom, zaštitom okoliša, ravnopravnošću spolova, umjetnošću, kulturom, radom u društveno angažiranim medijima – uglavnom različitim oblicima postizanja društvene pravednosti?

I sama sam bila dugogodišnja članica Attacka – Autonomne tvornice kulture jedne od aktivnijih mirovnjačkih, antikapitalističkih udruga koja se devedesetih i dvijetisućitih suprotstavljala rigidnom nacionalizmu i akumulaciji kroz razvlaštenje, kao i jedna od inicijatorica pobune protiv rigidnog desnog vodstva Studentskog centra u Zagrebu 2000. godine kroz Pokret studentskih inicijativa (PSI).

Aktivizam nas je naučio nekim praksama, strategijama i taktikama djelovanja “odozdo”, no i aktivizam je imao svojih ograničenja, financijskih uvjetovanja, financiranja vezanog uz biranje određenih tema, ili makar kutova gledanja na stvari. Aktivizam se dugo vremena prema političkoj borbi odnosio začepljena nosa. Koliko smo puta čuli od organizatora nekih aktivističkih prosvjeda da ne žele da sudionici ističu obilježja niti jedne političke stranke ili da su organizatori u svojem djelovanju “apolitični” – danas je već jasnije da je riječ o uobraziljama o neutralnosti, a i same udruge više ne bježe od političkih stranaka shvaćajući da bi inzistiranje na takvom stavu značilo izjednačavanje svih političkih stranaka i aktera i priznanje nemogućnosti društveno usmjerene političke borbe. Mnogi su iz relativne ugodnosti svojih aktivističkih (no projektnom logikom omeđenih) praksi odlučili iskoračiti i javno se izložiti. Nadam se da će mnogima postati jasna nužnost međuklasne solidarnosti, umjesto branjenja vlastitog uskog interesa.

Po ulasku u aktivno bavljenje politikom u Gradskoj skupštini Zagreba bili ste zastupnica Radničke fronte. To je bilo neko vaše “vatreno krštenje”. I to je bio volonterski angažman, zar ne? Što je bilo ključno za vaš ulazak u aktivnije bavljenje politikom, koji događaj i koja spoznaja?

Da, u Gradskoj skupštini sam volontirala u skladu s načelima koja slijedimo u Radničkoj fronti, a koja političare ne stavljaju privilegirani položaj niti im omogućuju iznadprosječno visoke naknade. Svi naši zastupnici s plaćama višima od prosječne odriču se naknade za politički rad. To je zbilja bilo vatreno krštenje, iako je sada rad u Saboru još dinamičniji i zahtjevniji.

Na ulazak u stranku i aktivnije bavljenje politikom potaknulo me nekoliko stvari. U politiku ulazim nakon smrti oba roditelja te iskustava koje sam imala u sve siromašnijem i nedostatnijem zdravstvenom sustavu koji praktički diže ruke od starih i nemoćnih. To je bio neposredni povod. Prije toga sam godinama osjećala duboko nezadovoljstvo zbog toga jer su moji studenti na riječkom Filozofskom fakultetu mahom odlazili u inozemstvo bez nade da će se ikada zaposliti u Hrvatskoj. Mladima su ostala dva izbora – ili inozemstvo ili slabo plaćeni i neispunjavajući posao u Hrvatskoj. Svakako i iskustvo roditeljstva snažno je utjecalo na to da donesem tu odluku – želim ne samo da moje dijete, već sva djeca budu u mogućnosti da studiraju što žele, da imaju mogućnost zaposliti se, da imaju vlastiti dom (bez da uđu u dužničko ropstvo), a starijima pristojnu starost i smrt. Kada govorimo djeci da su nekada u Hrvatskoj ljudi dobivali društvene stanove preko svojih poduzeća, većina misli da je to dobar vic. Ako smo mogli nekada valjda ćemo moći i u budućnosti.

Neoliberalni establishment proziva vas za radikalizam, ideje socijalizma, progresivno oporezivanje bogatih pokušava se povezati s praksama bivšeg sustava i na taj vas način diskreditirati pred biračima. No, čini se da nove regionalne stranke ljevice konačno u javni prostor nastupaju s radikalnijim lijevim politikama. Ne oklijevaju više u otvorenom komuniciranju ideja demokratskog socijalizma, kada su u pitanju politički programi, ali i njihovi logotipi, grafički simboli, imena stranaka… Slovenska Levica kao svoj logo koristi petokraku i crvenu boju, RF također odabirom simbola i logom asocira naslijeđe socijalizma, a novoformirana lijeva stranka u Srbiji izravno i otvoreno poziva na radikalan pristup društvenoj stvarnosti imenom Partija radikalne levice. Zbog čega je ovo važno i, čini se, prijelomno?

“Radikalno” znači zahvaćati problem u korijenu, korjenito mijenjati stvari. Svako malo se na političkoj sceni javljaju novi akteri koji se od prethodnih ne razlikuju previše – svi tvrde da su oni nekorumpirani i pošteni za razliku od onih drugih. Pri tome često tvrde da ne žele biti “radikalni”, niti lijevi niti desni, “ne zanimaju ih ideologije”, no kada poslušamo njihove programe, za koje tvrde da će bitno promijeniti stvari, oni se svedu na žongliranje s nekoliko više-manje istih pojmova i općih mjesta o antikorupciji, poštenju, potrebi poštivanja zakona. Većina u politici ne želi previše “žuljati”, zato ponavljaju što su čuli i što im se čini društveno prihvatljivim, ne razmišljajući previše o mogućnostima za stvarnu promjenu i više kalkulirajući kako doći do dobrog izbornog rezultata nego što će se baviti promišljanjem prave promjene. Većina je u politiku ušla pobijediti na izborima, te osigurati svojim interesnim skupinama bolju društvenu poziciju (od građevinara do kulturnjaka), a sve što im staje na putu do te pobjede eliminiraju – radikalne ideje, ideje koje su u mogućnosti mijenjati stvari spremni su zamijeniti manje radikalnima, oportunistički “izbrusiti” retoriku, “prilagoditi se”. No to su činili i oni prije njih.

Nećemo od njih čuti o sistemskim uzrocima podređenosti većine – ta će podređenost biti mahom protumačena kao nepoštivanje ili zaobilaženje zakona, nećemo ništa čuti o nejednakom razvoju kao temelju kapitalizma i odnosa centra i periferije EU, ali ćemo čuti o nesposobnosti naših političara da “povlače” EU sredstva ili da zakonodavno riješe stvari. Rješenja se kod svih nalaze u malo više umješnosti i poštenja, a sve ćemo riješiti tako da njih izaberemo na idućim izborima. Većina je već umorna od tih bajki i zato niti ne izlazi na izbore, ljudi intuitivno shvaćaju da su stvari puno složenije da su nejednakost, podređenost i nepravda sistemski uvjetovane, a ne anomalija inače savršenog sustava. Obespravljenima sve neuvjerljivije zvuči priča da se sve mijenja “pravim” izborom.

Većini pak treba vratiti samopouzdanje i nadu u viziju boljeg i pravednijeg društva u kojem će većina odlučivati o tome što, kako i za koga proizvoditi, u kojem će se nadići tržišni okvir kao mjera svih stvari i omogućiti društveno vlasništvo, gdje će radnici organizirati proizvodnju, a ne njihovi nadređeni, gdje će se proizvoditi za potrebe većine, a ne privilegirane manjine i gdje će proizvodnja biti usmjerena ostvarivanju temeljenih potreba kao što su hrana, stanovanje, javno dostupno i za krajnjeg korisnika besplatno obrazovanje i zdravstvena zaštita. Moraliziranja o zlim političarima na vlasti i poštenoj opoziciji ne samo da su dokazano netočna (SDP dolaskom na vlast čini isto što i HDZ) već su i opasna jer zaobilaze temelj nejednakosti i nepravde – kapitalizam kao način proizvodnje koji većinu drži obespravljenom. Negiranje klasnog sukoba i moralističko tumačenje obespravljenosti izdvojila bih kao najveće neprijatelje na političkom putu korjenite promjene. Takva borba za drugačije narative – diskurzivna borba u političkom prostoru može doći samo od autentične ljevice, one koja ne prilagođava svoje poruke izbornim rezultatima.

No druga stvar koja je bitna za pojavu autentične ljevice u regiji je tumačenje odnosa periferije i centra – podređenosti svih naših ex-Yu zemalja u odnosu na bogati centar EU – prevladavanje spomenutih mentalitetskih objašnjenja polit-ekonomskim tumačenjima, prije svega tumačenjima nejednakog razvoja. Nejednaki razvoj je uvjet prosperiteta globalnog kapitalizma, a ne neka posljedica „zaostalosti” zemalja na periferiji. Slabije razvijene zemlje ili PIGS, kako ih posprdno zovu EU birokrati, koji već otvoreno priznaju Evropu „dviju brzina”, trebaju zagovarati transformaciju EU prema fiskalnoj uniji gdje se nejednakosti prevladavaju, a ne utvrđuju i produbljuju, gdje treba poticati transfer znanja i tehnologija između centra i periferije, kao i izvoz siromašnijih zemalja, a ograničiti uvoz proizvoda iz bogatih zemalja. EU čini upravo sve suprotno. Suradnja ljevice u regiji na osnovama solidarnosti, jednakosti prevladavanja siromaštva ključna je za ideju ravnopravne zajednice i prevladavanja nacionalizma. Jedino autentična ljevica se sposobna suprotstaviti bujajućim nacionalizmima.

“Suradnja ljevice u regiji na osnovama solidarnosti, jednakosti prevladavanja siromaštva ključna je za ideju ravnopravne zajednice i prevladavanja nacionalizma. Jedino autentična ljevica se sposobna suprotstaviti bujajućim nacionalizmima”

Naime, prijedlog Radničke fronte uoči hrvatskih parlamentarnih izbora o oporezivanju štednje bogatih je uzburkao javnost. To su stvari koje se prije nekoliko godina nisu mogle ni izgovoriti u javnom prostoru, no, čini se, da je sada zreo trenutak za takve prijedloge i narative u politici?

Stvari su se promijenile ako gledamo što se prije samo par godina moglo zamisliti i izgovoriti, a što ne. Jasno izražavanje, tumačenje problema bez zaobilaženja, smatram da je tome pridonijelo. Nije dovoljno reći želimo društvo 21. stoljeća, želimo bolje i pravednije društvo, to svi, makar deklarativno žele. Potrebno je reći što je temeljna karakteristika koja bi promijenila društvene odnose za većinu – to nije neka tehnologija 21. stoljeća, niti nejasni futurizam, niti tehnokratska ekspertiza – već promjena društvenih odnosa. Za većinu to su odnosi podređenosti, za manjinu – dominacije. Nemogućnost zamišljanja boljeg i pravednijeg društva najjača je blokada promjena. Sjećam se trenutka kada smo prvi puta počeli javno govoriti o demokratskom socijalizmu 21. stoljeća kao viziji društva. Mnogi su se podsmjehivali, neki iz neznanja, neki jer su se nadali da će tako ta ideja brže “ispariti”, neki pak iz vlastite nelagode i straha od neuspjeha, činilo im se da je to “preveliki zalogaj”.

Preraspodjela bogatstva također je naišla na nevjericu – danas u Saboru Radnička fronta nije jedina koja glasno govori da nije društveno opravdano da neki imaju plaću 50 puta veću od drugih. Nitko ne vrijedi 50 puta više, već uzima smatrajući da vrijedi 50 puta više. Danas ni vladajući više ne mogu tvrditi da je opravdano da trgovci lijekovima usred pandemije ucjenjuju bolnice, ni vladajući više ne mogu srčano braniti ideju da je u redu najbogatije najmanje oporezovati, ni vladajući više ne mogu odmahnuti rukom na prijedlog da se najsiromašnijima pomogne u obnovi kuća i stanova nakon potresa. Ne znači da će se stvari sutra početi radikalno mijenjati, ali znači da je otvorena mogućnost korjenite promjene.

Je li utopijski zamišljati buduću alijansu lijevih stranaka na post yu prostoru, nakon što ove stranke, svaka na svom prostoru, još ojačaju?

Alijansa je već na nekim pitanjima stvorena – primjerice Radnička fronta s Levicom ima jako dobru suradnju i to ne samo protokolarne prirode. Razmjenjujemo iskustva iz parlamenta i koristimo ono što je već netko negdje napravio. Nema smisla da stvari radimo ab ovo, neki su modeli već razrađeni i treba ih dijeliti, od zakonodavnih prijedloga do politika prevladavanja siromaštva i obespravljenosti. Surađujemo na brojnim pitanjima poput metodologije određivanja minimalne plaće, oporezivanja digitalnih giganata, pitanja rada nedjeljom i slično. Svoja iskustva dijelimo i s kolegama u Partiji radikalne levice. Sigurno je da takve suradnje olakšavaju djelovanje, pogotovu u parlamentima. No pravo ekonomsko povezivanje naših regija na načelima demokratskog socijalizma omogućilo bi prevladavanje odnosa centra i periferije EU i naših podređenih uloga u toj političkoj i ekonomskoj zajednici.

Deklaracija o regionalnoj solidarnosti koju su inicirale Partija radikalne levice, Levica, Radnička fronta i Nova ljevica također je jedan od snažnih simboličkih temelja za povezivanje i suradnju.

Lijeve stranke u regiji bore se, svaka na svojem državnom teritoriju i političkim scenama, sa sličnim problemima. Neoliberalne i desne vlade u regiji posljednjih godina različitim poreznim uredbama snižavaju porez na dohodak za najbogatije, dok onima koji žive na rubu siromaštva nameću oporezivanje ionako niskih prihoda. Velik dio borbe za radnička prava i budućnosti vodit će se na polju tzv. progresivnog oporezivanja. U Srbiji je ovih dana vlada donijela uredbu o retroaktivnom oporezivanju freelancera koji će morati platiti porez na iznose svojih honorara u posljednjih pet godina. To je udar na velik broj prekarnih zanimanja u Srbiji. Kako se u ovakvim i sličnim inicijativama za borbu radničkih prava lijeve stranke u regiji mogu praktično povezivati?

Porezne reforme, pa čak i progresivno oporezivanje imaju svoje ograničene domete djelovanja – zbog niza razloga. Svakako treba imati na umu da porezi ne mogu biti primarni mehanizam prevladavanja nejednakosti. Iluzija je i da ćemo porezima osigurati bolji život najsiromašnijima. Oporezivanje ne može biti temelj stvaranja kvalitetnijih i bolje plaćenih radnih mjesta – za to bi bilo potrebno, u svim našim državama, prije svega početi mijenjati uvjete za razvoj. U Hrvatskoj to znači prevladavanje okoštale privredne strukture, prelazak s rentijerskog tipa privrede na reindustrijalizaciju, u svim našim zemljama to bi značilo korjenito mijenjanje odnosa prema privredi koja treba biti u službi zadovoljavanja temeljnih potreba društvene većine. No činjenica jest da je progresivno oporezivanje stvar pravednosti i solidarnosti, ono je i mehanizam da se u doba krize pošalje politička poruka – da krizu moraju platiti najbogatiji.

Naše vlade rade upravo suprotno – konstantno pogoduju vlasnicima kapitala – porez na dobit u Hrvatskoj je među najnižima u EU, a Srbija ima još niži porez na dobit. Porez na dohodak pak je u Hrvatskoj u nekoliko navrata snižavan za one koji imaju najveće plaće, a porezni razredi su stopljeni, pa tako imamo samo dva porezna razreda. Vlada sada ide u još jedno snižavanje poreza za one s najvećim plaćama. Radnička fronta je dala svoj prijedlog porezne reforme sa 4 porezne stope i stopom od 80% za one s bruto poreznom osnovicom preko 30.000 kuna. To je način da se jaz između plaća smanji. Iako je takav prijedlog izazvao negodovanje liberala, čak je i na liberalnim portalima dobio zeleno svjetlo od čitatelja – što samo pokazuje da je vrijeme štokholmskog sindroma kada su ljudi glasali protiv svojeg interesa, iza nas.

portalnovosti

3 comments

  1. Biserje pred svinje. Ima pet posto stanovnika RH koji ovo doživljavaju. Ostalima je ruka na srcu ili kurcu.

    • grey on 11.03.2021 at 14:50

    ““Radikalno” znači zahvaćati problem u korijenu, korjenito mijenjati stvari. Svako malo se na političkoj sceni javljaju novi akteri koji se od prethodnih ne razlikuju previše – svi tvrde da su oni nekorumpirani i pošteni za razliku od onih drugih. Pri tome često tvrde da ne žele biti “radikalni”, niti lijevi niti desni, “ne zanimaju ih ideologije”, no kada poslušamo njihove programe, za koje tvrde da će bitno promijeniti stvari, oni se svedu na žongliranje s nekoliko više-manje istih pojmova i općih mjesta o antikorupciji, poštenju, potrebi poštivanja zakona. “

  2. Ovo je utopija Katarine Peović bez obzira na ljevice susjednih nam zemalja koji za hrvatsku političku scenu ne znače baš ništa, tek mali dodatak aktivnom ljevičarenju malih grupica poštene percepcije koja je u startu ugušena većinskim dijelom i Sabora i biračkog tijela , jer, kako reče @JAGMA u svom komentaru ruka je na srcu svakom “pravom” Hrvatu sve dotle, dok misle, da je Tito zločinac i da poslije njegove vladavine konačno imamo pravo na SVOJU državu ma kakva nam bila..

    Dokle god saborska većina glasa UVIJEK protiv svih amandmana koji njima ne odgovaraju ( a predlaže ih oporbe bilo koje provenijencije ) dotle nema ni koraka naprijed ni za koga, a najmanje za Radničku frontu i Katarinu osobnu.

    Jadno je i najjadnije u cijeloj društvenoj prizmi da na dnevnoj razini bujaju i rastu izdanci onih, najdesnijih desno !

Odgovori