Ivan Markešić: Nitko od hrvatskih biskupa nije se osvrnuo na migrantsku krizu

Nitko od biskupa u svojim propovijedima nije smatrao potrebnim govoriti o već zaživjeloj kulturi odbijanja i neprihvaćanja drugih i drukčijih u Hrvatskoj, svejedno je li riječ o Srbima, Romima, ateistima, migrantima, o kulturi eliminacije iz javnoga života drukčije mislećih. Učinio je to jedino vojni ordinarij u BiH, biskup Tomo Vukšić, kaže sociolog religije Ivan Markešić

Vrijeme je Božića i Hrvatska se navodno rastapa od humanosti i brige za drugoga, ali vijest o utapanju šest migranata u hladnom Dunavu gotovo je ignorirana. S druge strane, papa Franjo upravo je migrantima i miru u zemljama iz kojih dolaze posvetio svoje obraćanje. Zašto se u Hrvatskoj te poruke slabije čuju?

Za mnoge kršćane u Europi migranti su teška noćna mora. Nauk koji bi trebali ne samo verbalno ispovijedati nego i vlastitim životom svjedočiti nuka ih da im pomognu kao njima jednakovrijednim Božjim stvorenjima. Umjesto toga mnogi od njih, pa i svećenici i biskupi, jedini način rješavanja te more vide u neprihvaćanju i negiranju migrantske krize i zatvaranju u državne i crkvene ograde. Međutim, tim kršćanima, među njima i onima u Hrvatskoj, papa Franjo ne da mira, svejedno koliko se oni tome opirali. On unatoč svemu i dalje neprestano, pa tako i ovoga Božića, upozorava na tešku krizu milosrđa i solidarnosti koja je dubinski zahvatila današnje kršćane, na potrebu da kršćani trebaju živjeti za sadašnjost i brigom o potrebnima graditi budućnost. Međutim, strah od drugog i drukčijeg postao je u Europi najučinkovitije sredstvo u obrani izblijedjele religijske kršćanske vjere i iz te vjere pretpostavljenog kulturnog, religijskog i nacionalnog identiteta. A to pomanjkanje solidarnosti prema drugima, posebno nekršćanima, očitovalo se i još uvijek se očituje u bivšim socijalističkim državama, u zemljama u kojima se nacionalno i religijsko nisu u dovoljnoj mjeri iživjeli. U takvome razumijevanju stvari i u usporedbi s brojem onih koji su ovih nekoliko godina svoje posljednje počivalište našli u Sredozemnome moru, za mnoge hrvatske kršćane je utapanje ‘samo’ šest migranata beznačajan događaj, vijest koju ne treba ponavljati u svim informativnim emisijama, vijest koja ne bi trebala biti povod za raspravu o uzrocima krize zbog koje su ti ljudi morali napustiti svoje zemlje.

Ustrajavanje na krdoizmu

Kako ocjenjujete božićne propovijedi hrvatskih biskupa, posebno nadbiskupa Josipa Bozanića koji je govorio o tome da se za Jugoslavije nije smjelo slobodno slaviti Božić?

Nažalost, te propovijedi nisu bile ništa posebno. Naime, u njima se o problemima suvremene obitelji, o potrebi brige za starije osobe, o kulturi neprihvaćanja i odbacivanja govorilo u predmodernim, a ne u kategorijama današnjega vremena u kojemu individualizam – koji biskupi proglašavaju glavnim uzročnikom propadanja današnjih obitelji – predstavlja jedan od najvažnijih ideala suvremenoga europskog društva. Prije bi se moglo reći da je uzrok propadanju hrvatskih obitelji raskorak između ustrajavanja na krdoizmu – bezrezervnom pripadanju nacionalnom i religijskom krdu u kojemu je žena drugotno i manje vrijedno biće – i okrenutosti stvarnosti u kojoj živimo. Nikako da shvatimo da je, prema riječima sociologa Anthonyja Giddensa, svijet u kojemu živimo svijet mogućnosti, izazova, rizika, ali i svijet šansi, da su moderni uzorci obitelji suprotni onim ranijim, da su slijedom toga promijenjena i očekivanja među ljudima, da su intima i odanost postale vrijednosti, da se veza – bračna, ljubavna itd. – ukoliko želi preživjeti, mora temeljiti na povjerenju druge osobe, da je u našemu vremenu emocionalna veza postala središnjom kategorijom, kako u ljubavnom odnosu tako i u odnosu roditelja i djece.

Uz to, u propovijedima naših biskupa izostala je kontekstualizacija okolnosti u kojima se Isus rodio, i okolnosti zbog kojih je morao napustiti vlastiti dom i bježati u nepoznato. Nitko od biskupa u svojim propovijedima nije smatrao potrebnim govoriti o već zaživjeloj kulturi odbijanja i neprihvaćanja drugih i drukčijih u Hrvatskoj, svejedno je li riječ o Srbima, Romima, ateistima, migrantima, o kulturi eliminacije iz javnoga života drukčije mislećih. Učinio je to jedino vojni ordinarij u BiH, biskup Tomo Vukšić. Koliko sam mogao pratiti, on se u svojoj božićnoj poruci jedini u BiH i u Hrvatskoj osvrnuo na migrantsku krizu i zatražio od vlasti da se pobrinu za svoj dio posla, a od kršćana u BiH da pomognu unesrećenim i izbjeglim osobama.

Nije toliko problem u tome što se Crkva ne ograđuje od pokušaja HDZ-a da je proglasi svojom – tko će se tek tako odreći prve ljubavi?! – nego u činjenici što država ne može funkcionirati bez Crkve

Čini li vam se da se Katolička crkva drži komunističkog gesla ‘pojavu osudi, druga spasi’ kad se radi o pedofilskim skandalima u Crkvi?

I više od toga! To potvrđuje vijest o ukidanju tzv. pontifikalne tajne kojom je Crkva u tajnosti držala ‘slučajeve seksualnog zlostavljanja’. Zahvaljujući toj ‘tajni’ nitko nije uzimao u obzir žrtve, njihovu patnju i njihov upropašten život. Sve je bilo podređeno spašavanju ugleda institucije. U maltretiranju malodobnih vjernika i njihovih roditelja išlo se dotle da se onima koji se nakon svjedočenja o pedofilskim zločinima pred crkvenim sudom odluče isto posvjedočiti pred civilnim vlastima prijetilo izopćenjem iz Crkve. Za katoličke vjernike takva prijetnja bila je zastrašujuća: budu li izopćeni iz Crkve, neće moći sudjelovati u sakramentalnom životu, neće moći biti sahranjeni po kršćanskom obredu; umjesto u raju, cijelo vrijeme provest će u paklenim mukama.

Uz to potrebno je reći sljedeće: kad je riječ o zločinima pedofilije, nije problem samo u Crkvi, nego i u pravosudnim institucijama zemalja koje – kao što je to slučaj s Hrvatskom – u nekim segmentima toleriraju nadležnost crkvenog nad civilnim pravom. Stoga se i moglo dogoditi da su neki naši biskupi mogli javno reći da Crkva u Hrvatskoj nije dužna prijaviti zločine pedofilije u svojim redovima, stavljajući se time – kao službenici jedne strane države, Svete Stolice – iznad zakona države, Hrvatske, u kojoj djeluju.

Milijan Brkić je prozvao Zorana Milanovića jer je, kako je rekao, ‘skrnavio prostore naše Katoličke crkve’, misleći na intervenciju policije 2015. na Trgu svetog Marka za vrijeme prosvjeda ratnih veterana. Zašto se Crkva ne ogradi od pokušaja HDZ-a da je proglasi svojom?

Nitko, naravno, ne opravdava zloporabu bilo kojeg prostora, pa tako ni sakralnog. No teško je očekivati poštovanje svetosti prostora u društvima u kojima je ta svetost važnija i vrjednija negoli svetost čovjekove osobe, jedinog svetog prostora. Teško je to očekivati u tribalnim društvima u kojima su pleme, religija i nacija najvažnije kategorije, u kojima religijske zajednice dopuštaju političarima da se umjesto njih – kakve li blasfemije! – brinu za očuvanje njihove samobitnosti. Potrebno je znati da je u Hrvatskoj 87,7 posto katolika, od kojih tek jedna četvrtina glasa za HDZ, što znači da su članovi Katoličke crkve i oni koji glasaju za Milanovića. Međutim, nije toliko problem u tome što se Crkva ne ograđuje od pokušaja HDZ-a da je proglasi svojom – tko će se tek tako odreći prve ljubavi?! – nego u činjenici što država ne može funkcionirati bez Crkve. Najbizarniji primjeri za to su predsjedničina dodjela državnih povelja marijanskim svetištima, povlaštene mirovine biskupu Jezerincu ili pak uspostava Velereda Franje Tuđmana kojim je iz čisto političkih predizbornih razloga posthumno odlikovala kardinala Kuharića. Što ne znači da Kuharić ne zaslužuje najviše hrvatsko odlikovanje.

Nedavno ste na televiziji N1 izjavili da Crkva i hrvatska vlast ne pokazuju interes da se protjerani Hrvati vrate u Republiku Srpsku jer bi onda nastala rupa na područjima gdje su naseljeni. S tih područja su ranije protjerani Srbi. Mislite li da su ‘humano preseljenje’ i razmjena stanovništva zapravo bili jedni od glavnih ratnih ciljeva Srbije i Hrvatske?

Ne bih to izrijekom mogao potvrditi, no konačni rezultati rata pokazuju da se dogodilo upravo to. Situacija s katolicima koji su protjerani s područja današnje Republike Srpske i koji su našli svoje novo stanište na područjima s kojih su nakon Oluje protjerani hrvatski Srbi, potvrđuje tu pretpostavku. Velika odgovornost za slabu brigu za povratak Hrvata svojim kućama u Republici Srpskoj postoji ne samo na hrvatskim vlastima i Katoličkoj crkvi u RH, nego i na Katoličkoj crkvi u BiH. Naime, mnogi od katoličkih svećenika i biskupa koji žive u BiH Boga mole da kiša, umjesto u BiH, pada u Hrvatskoj. Koliko mi je poznato, Biskupska konferencija BiH nije do sada uputila službeni zahtjev vlastima RH niti je zatražila pomoć od crkvenih vlasti u RH da omoguće povratak izbjeglih katolika natrag u BiH. Jer kad bi se to dogodilo, ponovno bi velika prostranstva RH ostala nenaseljena katoličkim življem. Da bi se to postiglo i da bi Hrvatska uistinu bila katolička zemlja, na oltaru sveopće panhrvatske nacionalno-religijske ‘sreće’ žrtvuju se vlastiti vjernici.

Smatram da bi najbolje rješenje bilo da SPC podrži osnivanje autokefalnih pravoslavnih crkava – Makedonske i Crnogorske. Bio bi to njen doprinos smirivanju situacije na tim područjima

Razdoblje Kuharićeve Crkve

Kako ocjenjujete držanje i poruke SPC-a i Katoličke crkve tokom ratova 1990-ih?

Katolička crkva u Hrvatskoj i u BiH bila je na strani napadnutih, okupiranih, protjeranih. I sami znate da je kardinal Kuharić prihvaćao sve pozive međunarodnih mirovnih posrednika i odlazio izvan granica bivše Jugoslavije na susrete s patrijarhom srpskim Pavlom samo kako bi dao doprinos završetku rata. Neću raditi usporedbe njihovih djelovanja. Želio bih samo istaknuti da je kardinal Kuharić imao toliko osobne hrabrosti da u jeku velikosrbijanske agresije javno pozove i pripadnike Hrvatske vojske, ali i sve vjernike katolike u Hrvatskoj da ne sudjeluju u odmazdi, u osveti prema Srbima i njihovoj imovini: ‘Ako je netko zapalio moju kuću, ja neću njegovu.’ Osim toga, Kuharić je imao snage oduprijeti se i Franji Tuđmanu i njegovim trabantima u BiH, neumorno inzistirajući na prekidu sukoba s Bošnjacima. Za to je zaradio i jedno sramno pismo koje su mu uputili ratni i politički predstavnici Herceg-Bosne. Mogu stoga mirne savjesti reći da je razdoblje Kuharićeve Crkve jedno je od najsvjetlijih poglavlja povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj uopće. On nije blagoslivljao oružje radi širenja ‘vire Isusove’ niti je zbog slijepe poslušnosti Vatikanu dodjeljivao nacionalni teritorij strancima. Bio je i ostao ‘poslušnik’ vlastite savjesti, uvjeren da se jedino razgovorom – pa i s ratobornim jugoslavenskim ateistima – mogu ostvariti vlastiti ciljevi.

Mislite li da je normalno da Crkva podržava istraživanja negatora genocida i holokausta koji tvrde da je Jasenovac bio prihvatilište i da su ustaše spašavali djecu s Kozare?

Ne bih rekao da je u pitanju Crkva kao institucija. Riječ je o pojedincima unutar Katoličke crkve. Istina, nedostaje ono što bi bilo prijeko potrebno kako se cijelu instituciju ne bi stavljalo u gore spomenuti kontekst, a to je: ograda HBK-a od tih stajališta. No teško je to očekivati u vremenu u kojemu se u Europi, posebno u bivšim socijalističkim zemljama, vrši preispitivanje i ponovno vrednovanje određenih povijesnih ‘odluka’ koje su nakon Drugoga svjetskog rata donijeli pobjednici čiju odgovornost za počinjene zločine, posebno u poslijeratnom razdoblju, nitko nije propitivao. Zapravo, stječe se dojam kako bi novom ocjenom zbivanja tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata trebalo ako ne u cijelosti opravdati, a ono barem što je moguće više umanjiti odgovornost NDH za zločine koje su počinili njezini pristalice i istodobno ukazati na zločine koje su počinile partizanske jedinice nakon rata uz znanje njihova vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.

Kako ocjenjujete potez crnogorskih vlasti koje su donijele Zakon o slobodi vjeroispovijesti, čemu se snažno protivi SPC?

Crna Gora je samostalna, suverena i nezavisna država i slijedom toga ima pravo donositi zakone, pa i Zakon o slobodi vjeroispovijesti i pravnom statusu religijskih zajednica i njime bez uplitanja SPC-a uređivati odnose između države i religijskih zajednica. Ono što pod krinkom brige za očuvanje sakralnih prostora čine predstavnici SPC-a predvođeni mitropolitom Amfilohijem, uz svesrdnu podršku patrijarha srpskog Irineja i predsjednika Srbije Vučića, podsjeća na ne tako davna vremena. Njihovo trenutno djelovanje s pozicija velikosrpskog etnonacionalizma nije nimalo bezazleno i ne doprinosi stabilizaciji stanja ni u Crnoj Gori ni u Srbiji ni u Bosni i Hercegovini. Smatram da bi najbolje rješenje bilo da SPC podrži osnivanje autokefalnih pravoslavnih crkava – Makedonske i Crnogorske. Bio bi to njen doprinos smirivanju situacije na tim područjima. A to zacijelo želi i najveći broj pravoslavnih vjernika. Potrebno je (pri)sjetiti se vremena u kojima se političkom mudrošću sv. Save tada nepriznata Srpska pravoslavna crkva odvojila od Grčke pravoslavne crkve i postala autokefalna.

portalnovosti

Odgovori