«

»

ruj. 06 2017

Emir Imamović Pirke: Za sekularizam se valja izboriti

Direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik: Uzaludno je raspravljati je li ova država sekularna i je li joj takvo društvo, kada je očito da nije. Dražesno je, međutim, kako i većina predstavnika manjinskih vjerskih zajednica nema problema s tim da se biskupi još samo ne pitaju o Inicijativi tri mora, što ne znači da neće

Uskoro, točnije od 6. do 9. rujna, održat će se peti FALIŠ. Razlika u odnosu na prošlogodišnje festivale je, između ostalog, u tome što ste ove godine odbili uzeti 10.000 kuna koliko su Ministarstvo kulture i ministrica Nina Obuljen Koržinek dodijelili vašem festivalu. Koliko je bilo teško prikupiti sredstva za normalno održavanje festivala?

Da se odmah pohvalim: nikada nismo bolje financijski stajali prije početka festivala. Na računu imamo oko dvije trećine potrebnih sredstava i obećanja da ćemo tu posljednju trećinu dobiti iz raznih izvora. Moram se zahvaliti ministrici kulture na tome što je pomogla da vidimo koliko je onih što im FALIŠ nešto znači i spremni su za njega izdvojiti novac. Nemam obraza kukati i objašnjavati da smo se iscrpili prikupljajući sredstva, ali da je bilo lako – nije. Nije se, međutim, lako ljudima u ovim šugavim vremenima ni rastati s nekim iznosom, pa su ga odvajali za festival. Ispalo je idealno: Ministarstvo nam je umanjilo potporu za preko 50 posto, a mi smo zahvaljujući tome skupili skoro deset puta veći iznos od tog vraćenog.

Čini mi se, a sudeći po novom sastavu povjerenstava, kako je Nina Obuljen shvatila da ne može u isto vrijeme glumiti švedsku ministricu, a dopuštati da novac dijele sljedbenici Zlatka Hasanbegovića

Planirate li i iduće godine konkurirati za javna sredstva ili ćete nastaviti s crowdfunding kampanjom? Mislite li da će se nastaviti s politikom nepodržavanja festivala čiji programi ne odgovaraju politici vladajućeg HDZ-a?

Naravno! Mi smo na kampanju bili prinuđeni kako bismo održali festival, ali i spriječili da se drugi potencijalni donatori povedu za odlukom Ministarstva kulture. Dakle, sa crowdfundingom smo završili. Građani ove zemlje svakako plaćaju i ministricu i uposlenike u Runjaninovoj. I struju koju troše, i internet, i papir za printere. Malo je blesavo da još izdvajaju i za one događaje koje bi Ministarstvo kulture trebalo podupirati iz nekoliko jednostavnih razloga: jer imaju kvalitetan sadržaj, publiku i odjek. Čini mi se, a sudeći po novom sastavu povjerenstava, kako je Nina Obuljen shvatila da ne može u isto vrijeme glumiti švedsku ministricu, a dopuštati da novac dijele sljedbenici Zlatka Hasanbegovića koji u našoj publici vide idealne, žive mete. Ima još nešto što je, mislim, važno. Svaki događaj koji Ministarstvo kulture podržava postaje na osnovu te podrške i događaj od nacionalnog značaja. Valjda ne treba nikome objašnjavati kako se relevantan festival takvog ranga ne može napraviti ni sa deset, ni sa dvadeset tisuća kuna.

Različiti doživljaji Oktobra

Možemo li reći da su danas ugrožene umjetničke slobode?

Odavno sam se rastao s očekivanjima da će jednom na vlasti biti netko tko će širiti prostor slobode, od one građanske, pa do umjetničke. Zato su mi od svake vlasti gori oni koji, često i unaprijed, pristaju na uzmake. Ne može me, da to kažem drukčije, iznenaditi ništa što dolazi iz politike, ali će mi se uvijek gaditi oni koji se povijaju pred istom tom politikom. Na svu sreću, još uvijek ima i onih koji ne dopuštaju da im drugi crtaju granice slobode, a zahvaljujući takvima i kukavicama je bolje i komotnije nego što zaslužuju.

Što biste izdvojili kao posebnosti ovogodišnjeg festivala?

Prvi put imamo i program izvan Šibenika. Održat ćemo dakle nultu večer u Betini, a povod je osamdeseta godišnjica pogibije Dragutina Bilića, španskog borca i pripadnika Internacionalnih brigada. Također, prvi put ćemo početi prije mraka, jer imamo toliko programskih sadržaja da ih nikako ne možemo staviti u uobičajene termine, a nemamo ni snage ni novca da produžimo festival za još jednu programsku večer. Raduje me što je opet s nama Boris Buden: on je održao prvo predavanje 2013. na Maloj loži i to u trenutku dok je na televiziji trajao prijenos nogometne utakmice između Srbije i Hrvatske. Mi smo, očekujući da će nam loptanje pokvariti večer, donijeli pedesetak stolica i onda je preko stotinu ljudi, uz ove sretnike koji su uspjeli sjesti, stajalo i slušalo Borisa koji nam je neizmjerno pomogao i u kampanji o kojoj smo govorili. Imamo, jer se tako poklopilo, još nekolicinu gostiju koji su bili i ranijih godina na FALIŠ-u i njihovo pristajanje da, ako treba, a kako je rekao Josip Jagić, dođu pješice, govori da valjda nismo loši domaćini. Od početka želimo da i publici i sudionicima ponudimo i kvalitetan program i ugodnu atmosferu i izgleda da uspijevamo.

Ima nešto što je na fališ-u sveto: nikada nitko nije pozvan zato što je muškarac, žena, pripadnik rodnih ili nacionalnih manjina. Ako je za program, recimo, šestog festivala najbolje da sudjeluje trideset žena, bit će trideset žena i gotovo

Ove godine na FALIŠ-u gostuje i izložba plakata posvećenih stogodišnjici Oktobarske revolucije ‘Iz Rusije s ljubavlju i mržnjom’. Autor izložbe je profesor Sergej Serov, koji je i predsjednik Moskovskoga međunarodnog bijenala grafičkog dizajna ‘Golden Bee’. Na ovoj izložbi samo četiri posto radova iz Rusije i osam posto iz drugih zemalja daje pozitivnu ocjenu Oktobarske revolucije. Zašto ste se odlučili za ovakvu antioktobarsku izložbu?

Nismo. Mi smo se samo odlučili za izložbu koja je dobra i na kojoj će biti pokazani radovi nekih od najznačajnijih autora plakata današnjice. A to što oni imaju izrazito kritičan stav prema Oktobarskoj revoluciji nije do nas, a niti do Sergeja Serova. On, naime, raspisujući natječaj nije dao nikakve smjernice, niti je postavljao okvire. Tražio je plakate o stogodišnjici revolucije i dobio je to što je dobio. Očito da u tim umjetničkim krugovima prevladava negativno mišljenje o Oktobarskoj revoluciji, baš kao što se u zemljama bivšeg istočnog bloka s gnušanjem gleda na period koji, naravno, nije bio bajan, ali jeste imao svojih svijetlih trenutaka. Mi ovu stogodišnjicu ne slavimo, već obilježavamo, pa mi se čini poštenim otvoriti prostor različitim doživljajima te 1917. godine.

U jednom davnom intervjuu izjavili ste kako od države očekujete da se ponaša kao država, a ne da sluša naloge biskupa. U međuvremenu, došli smo do toga da se raspravlja je li Hrvatska sekularna država ili ne.

Nema mojih očekivanja koja nisu iznevjerena. Valjda je ovo čemu svjedočimo prirodan ishod uzmaka pred super-egom koji u svakom iznuđenom ustupku vidi motiv da traži još jedan. Gledao sam to u Bosni, sada to vidim u Hrvatskoj, a možda je i do mene. I dalje naivno vjerujem da živimo u 21. stoljeću i da je posao klera zalaganje za interese vjernika, a države zalaganje za interese svih njenih građana. Uzaludno je raspravljati je li ova država sekularna i je li joj takvo društvo, kada je očito da nije. Dražesno je, međutim, kako i većina predstavnika manjinskih vjerskih zajednica nema problema s tim da se biskupi još samo ne pitaju o Inicijativi tri mora, što ne znači da neće. Mi, da skratim, ne trebamo braniti sekularizam, već se valja prvo za njega izboriti.

Smatrate li da je neovisna kultura danas klanovski podijeljena?

To je zagrebačka zajebancija za koju mi na moru nemamo vremena. Istina, nismo ni u prilici da se, kako je rekao Abdulah Sidran, posvađamo oko love, a raziđemo zbog ideoloških neslaganja. Nas dopadaju mrvice i jedini način da nešto napravimo jeste da se međusobno pomažemo. I, naravno, prihvatamo svaku pomoć onih kojima angažman nije poza, niti im je aktivizam izvor prihoda.

Na društvenim mrežama došlo je do žive rasprave o malom broju žena koje učestvuju na ovogodišnjem FALIŠ-u. Zašto je uistinu manji broj žena prisutan ove godine u programu?

Uf, brate, kako se meni sere od živih rasprava po Facebooku. Evo, da to riješimo: od nas sedmero koji se bavimo festivalom preko godine, tri su žene. Predsjednica Udruge FALIŠ je žena i ujedno je financijska direktorica. U programu ove godine, ako sam dobro nabrojao, imamo šest žena, a bilo bi i više da su neke od potencijalnih gošći mogle uskladiti svoje obveze s terminom FALIŠ-a. Istina, ime jedne gošće, na njen zahtjev i zbog nama poznatih razloga, nismo objavili u elektronskim verzijama programa, a koga zanima o kome je riječ neka okrene zadnju stranicu Novosti i vidi program za subotu. Ima nešto što je na FALIŠ-u sveto: nikada nitko nije pozvan zato što je muškarac, žena, pripadnik rodnih ili nacionalnih manjina. Ako je za program, recimo, šestog festivala najbolje da sudjeluje trideset žena, bit će trideset žena i gotovo. I još bih, ako dopustite, predložio temu za živu raspravu na društvenim mrežama: zašto su na FALIŠ-u, računamo li i ovaj koji se tek treba desiti, gostovala samo dva državljanina Srbije, od kojih je jedan Ivan Ergić koji je rođen u Hrvatskoj?

Prostor slobode

Kako vi kao pisac koji danas živi u Šibeniku gledate na domaće izdavaštvo koje je na koljenima, dok su kultura i kulturni radnici poniženi najviše zbog uvjeta u kojima su prisiljeni raditi? Kakva je situacija u vezi toga u Dalmaciji?

Jurica Pavičić je ili rekao ili napisao, ne sjećam se točno, da Dalmacija nikada nije bolje pisala. I fakat, kada pogledaš tko sve živi od Dubrovnika do Kvarnera i kako piše, to je fascinantno. Ne znači to i da postoji nekakav književni život u Dalmaciji. Njega ima u tragovima i zahvaljujući, opet, neovisnoj sceni koja je, da nabrojim samo neke događaje, pokrenula Pričigin i Bookvicu u Splitu, odnosno KaLibar u Zadru ili nalazi način da organizira predstavljanja knjiga i autora u mjestima koja se uglavnom zaobilaze, jer je netko zaključio da ljudi u njima ne znaju čitati. Ovoga smo proljeća imali i Mediteranski festival knjige u Splitu za koji se nadam da će opstati, jer je prvim izdanjem pokazao koliko je bio potreban. Što se tiče izdavaštva, predugo je odlagano proglašenje smrti, a i dok je živo bilo, autori se baš nisu nalazili pri vrhu hranidbenog lanca. No tako nam je kako je. Da je dobro nije, ali da ima nekih prednosti, e ima. Izostanak tržišnih očekivanja ostavlja beskrajan prostor slobode da se piše ono što se hoće, a ne ono što se očekuje.

Kako nakon pet godina FALIŠ-a na lokalnoj razini gledaju na njega? Govore li vam da ste neojugoslavenski i neomarksistički festival i smeta li vam to uopće? Neki drugi festivali koji su mogli postati prava šibenska poslastica, poput Žednog uha, u međuvremenu su napustili grad.

Sve što ste naveli smo bili, plus još plaćenici Milorada Pupovca, zatim oni koji nikada nisu željeli Hrvatsku, pa samo Srbi… Ne znam jesmo li to trebali shvatiti kao uvredu ili ne, ali nije ni važno. Na prvom plakatu smo imali šest dimnjaka, koliko je i bilo na nekadašnjem TEF-u, a jedan gigant HDZ-ove političke misli je kazao da svi dobro znamo što tih šest dimnjaka predstavlja. Mislio je, je li, na baklje iz grba SFRJ. Bilo bi čudno da nema i onih koji se s nama ne slažu i koji ne žele FALIŠ u Šibeniku, ali ovaj grad, koliko god je mali po broju stanovnika, još uvijek ima širinu duha zbog koje za sve ima mjesta. Šibenik je u jednom trenutku imao festival i pol po glavi stanovnika, ali se većina mogla održavati bilo gdje. Opstali su najuporniji, poput Offa ili Šansone, a mi svakako ne možemo nigdje zbog toga kako se zovemo. Pa ne možeš imati Festival alternative i ljevice Šibenik u Varaždinu.

Kakva je trenutačno situacija s vašom Narodnom republikom Bono?

Zahvaljujući našem mudrom rukovodstvu koje je na vrijeme shvatilo kako je narod najveći problem demokracije, te ga odlučilo birati umjesto da se prepusti njegovom izboru, ali i zbog izbornog sistema u kojem se prvo objave rezultati, pa tek onda provede glasanje, Narodna republika Bono je postojana kano klisurina. I dalje nemamo nezaposlenih i bolesnih, a pripremamo se za promjenu vanjskih granica. Brzo će zima pa se moramo zbiti. I da, još uvijek imamo odlične odnose sa susjedima i prijateljima, od Šibenika do Pekinga.

Odgovori