Edo Popović: SDP više nije socijaldemokratska stranka

Edo PopovićPovod razgovoru s Edom Popovićem, piscem, novinarom i urednikom u izdavačkoj kući Oceanmore, iskočio je nedavno, kad je u sklopu zagrebačkog Festivala europske kratke priče obilježena dvadeset i šesta godišnjica njegove prve zbirke priča. Autor je govorio manje, “alergičan na povijesne sentimente”: “Ionako nikad ne uzimam u ruke vlastitu knjigu.” Prijevodna bilanca i kritička recepcija njegovih romana i zbirki priča raste na njemačkom govornom području. Prije koji mjesec objavio je putopis/esej “U Velebitu” (Libricon, Zagreb), gdje se nakon dugogodišnjeg planinarskog staža čitateljima afirmirao kao hodač. I ne miruje: ovih dana s ekipom neke njemačke televizije snima dokumentarac o Hrvatskoj – zvali su ga da im “bude Vergilije u ovom paklu”.

 ”Ponoćni boogie” (1987.) pokreće žive razgovore o literaturi, muzici, dekadenciji socijalizma i/ili života po birtijama i pisoarima nad kojima je, recimo, pisalo “vremena su teška, ali moderna”. Mnogima najdraža iz vašeg opusa, zbirka ima kultni status jer očito “radi” kao generacijski testament. Što vrijedi kopati, a što treba ostaviti tom vremenu: što u vama pokreće “Boogie”?

Možda ću vas iznenaditi kad kažem da u meni “Boogie” danas ne pokreće ništa. Prošlosti rado ostavljam njezino, sebi uzimam sadašnje. Inače, ovakve obljetnice prigoda su otimanja zaboravu nekih knjiga. Zato je jesenas moj nakladnik i objavio autorski izbor kratkih priča naslovljen “Ponoćni boogie i druge priče”. Društvo smo sklono zaboravu, bilo da je riječ o politici ili kulturi. Usput, ove godine navršilo se 50 godina od objavljivanja romana “Čangi” Alojza Majetića. Volio bih kad bi neki izdavač tom prigodom u nekom doličnom izdanju oteo zaboravu taj sjajni roman.

 Uvijek onaj isti Zagreb

 Mogli bismo obljetničarski kružiti i oko “Quoruma”, časopisa koji ste uređivali sredinom 1980-ih, ali više života ima u rečenici koja se ponavljala na festivalu, naime da je “Zagreb u osamdesetima bio življi grad, od Kvatrića do Britanca”. Kvalifikacija je banalna ali ubojita: što/tko je danas vama Zagreb?

Rečenicu je, čini mi se, rekao Branko Čegec. A generacija mojeg sina ne bi se uopće složila s tim. Rubna kulturna scena kojom se on i njegovi prijatelji danas kreću, a rubom sam se nekad i sam kretao, mnogo je življa i kvalitetnija nego osamdesetih. Naročito što se glazbe tiče. Literarna scena je osamdesetih ipak bila jača, biti pisac tada je nešto značilo. Mlad i neafirmiran pisac s nekoliko objavljenih priča u omladinskim časopisima mogao je računati, hajmo tako reći, na određenu reputaciju u nekim krugovima. Biti pisac danas ne znači bogzna što. Današnji Zagreb mi je kao i svaki drugi grad, nemam nekih naročitih osjećaja dok hodam Zagrebom. U pjesmi “Plava nota”, nastaloj vjerojatno u Parizu, Julio Cortázar piše kako njegov tihi, mali duh hoda noću “kroz onaj Buenos Aires / uvijek onaj isti Buenos Aires”. Mogu kazati da se ponekad osjećam upravo tako, da moj duh hoda kroz onaj Zagreb, uvijek onaj isti Zagreb.

 Razgovaramo u kafiću na utrinskom placu uoči drugog kruga izbora, nema predizborne nervoze u zraku. Odnedavno živite na selu i nemate zagrebačku adresu, ali zanima nas vaša kvartovska dijagnoza: zakaj gradonačelnik Bandić opet pobjeđuje?

Zakaj? Pa tu su četiri mandata, šesnaest dugih godina pod kišobranom SDP-a u kojima je, raspolažući milijardama iz gradskog proračuna, nesmetano stvarao privatnu mrežu pomoću koje sada lagodno ubire i peti mandat. Pod mrežom mislim, prije svega, na izglednu koruptivnu mrežu, to jest na sve one kojima je učinio neku uslugu, krupnu ili sitnu, a takvih je vjerojatno na desetke tisuća u ovom gradu, od onih kojima je ispod stola dao prostor za kakav lokal, dao im da projektiraju fontanicu ili kakvu građevinsku parcelicu, sve do onih čijoj je djeci bio krsni kum. Pa onda njegovi partneri iz biznisa, od Horvatinčića do Kaptola. Promijenilo se samo to što Bandićev način nije smetao SDP-u dok je bio njihov čovjek, a danas im smeta. Zagrepčani i hrvatski građani uopće, koji se tradicionalno priklanjaju socijaldemokratima, više nemaju kome dati svoj glas. SDP (više) nije socijaldemokratska stranka. Okrenuli su leđa radnicima, intelektualcima, ostacima srednje građanske klase. Potezi Milanovićeve vlade od preuzimanja vlasti dosljedno su išli na ruku krupnom kapitalu, a sav teret krize prebačen je na građane. Nema sreće u društvu koje rad oporezuje više od kapitala. I razočarani socijaldemokratski glasači ostali su doma.

 Fotografija na kojoj vas dva policajca specijalne policije dižu s asfalta Varšavske ulice tragikomična je dijagnoza statusa građanskog aktivizma u Hrvatskoj. Kako osjećate energiju za buduće inicijative?

Uvijek ću se priključiti inicijativama kakve su bile ona u Varšavskoj ili za Srđ i Omblu. Takve građanske inicijative posljednja su obrana od odmetnutih političkih elita koje se više ne trude ni prikriti kome služe. Smiješno mi je kad predsjednik Ivo Josipović uoči svakih izbora izrekne frazetinu kako su oni festival demokracije. Danas u Hrvatskoj ne osjećam energiju kakvu sam osjećao za prosvjeda u Varšavskoj ulici. No ovo mi se čini samo kao trenutak predaha. Vjerujem u teoriju preokretanja ili vraćanja, u smislu u kojem o njoj govori kineska filozofija. Ova mučna situacija u kojoj se bogatstvo slijeva u ruke sve manjeg broja ljudi, a siromaštvo se širi geometrijskom progresijom, ne može vječno trajati. Mora doći do preokreta. Ohrabruju zato posljednji protesti u Frankfurtu i Istanbulu i najava ljetnih prosvjeda u SAD-u. U Hrvatskoj vlada zatišje, ali vjerujem da će se, jer preokret neće niti može doći s vrha, okupiti kritična masa za korjenite promjene. Volio bih da u tom slučaju jedni pored drugih stanu, kako je to slučaj u Istanbulu, lijevi i desni, ateisti i vjernici, gay aktivisti i aktivisti kršćanskih inicijativa. Interes nam je, naime, isti. Svjestan sam da je ovo što govorim naivno, da vjerojatno zvučim poput onih misica, ali jedino je tako moguće pokrenuti nešto ozbiljno.

 Kler vodi glavnu riječ

 Kaptol nema problema s mobilizacijom aktivista za brak kao ekskluzivnu zajednicu heteroseksualnih. Gdje je razlog jačanju desničarskih, homofobnih tendencija: u recesiji, globalnim trendovima?

Kaptol se samo ponaša u skladu s vlastitom naravi i tu im ništa ne zamjeram. Očekivati da se Kaptol ponaša drukčije bilo bi glupo. Kardinal Josip Bozanić nije misionar ljubavi poput blažene Majke Terezije. Inače, recesija može biti samo gnojivo koje je pospješilo rast sjemena zla zasijanog u društvu, da se poslužim, sukladno mojem novom mjestu stanovanja, poljoprivrednom metaforikom. A sjeme zla u nesmetanoj je uporabi u Hrvatskoj više od dva desetljeća. Od osamostaljenja do danas u Saboru, u onom dijelu koji pripada HDZ-u i desnim strankama, sjedi popriličan broj homofoba, ksenofoba, seksista, jedva prikrivenih fašista… Neki su mediji takve političare promovirali u medijske zvijezde, u ikone masovne kulture, širom im otvarajući vrata da blebeću. Pritom njihovi istupi jedva da nailaze na osudu najšire javnosti. Štoviše, postali su dio spektakla, najveći dio medija, velim, prenosi ih bez zazora i prepričavaju se poput viceva u društvima i na društvenim mrežama – postali su dio folklora. Osim toga, u današnjoj Hrvatskoj religija je zauzela mjesto koje je u socijalističkoj Hrvatskoj zauzimala teorija i praksa samoupravnog socijalizma. Jedna dogma zamijenila je drugu. Najbolnije se to osjeća u javnim školama gdje se predaje vjeronauk, kojemu posve sigurno tamo nije mjesto. Mjesto mu je, ako se zaboravilo, u crkvenim institucijama. HDZ je širom otvorio vrata crkvenoj dogmi, sve njegove dosadašnje vlade bile su uslužni centar Kaptola i Vatikana. SDP se u svoja dva mandata na državnoj razini nije usudio ozbiljnije suprotstaviti Kaptolu, i onda je logično da danas u hrvatskom društvu kler vodi glavnu riječ, bez obzira na to je li riječ o zdravstvenom odgoju, pravu na pobačaj, istospolnim brakovima, evoluciji ili teoriji struna.

U kulturi europskog zapadnog kruga, na čijoj smo periferiji, religija i znanost u stalnom su sukobu. Kaže se da tamo gdje religija napreduje, znanost uzmiče. I obrnuto. U Hrvatskoj je već dva desetljeća na djelu taj retrogradni proces, religija postupno istiskuje znanost. Ako mislite da pretjerujem, provjerite koliko se iz državnog proračuna izdvaja za Crkvu, a koliko recimo za znanstvene institute i znanstvena istraživanja ili za stipendije mladim znanstvenicima. S tim u vezi, zanimljivo je ponašanje HAZU-a svih tih godina. Ni zucnuli nisu, ni mrdnuli malim prstom. Ta institucija pretvorila se u stup stoli, ali svejedno guta novac poreznih obveznika. Čini se da su plaćeni za šutnju, kao i onaj nesretnik Thompson za nepjevanje.

Vlasnici medija pokazuju više prezira prema građanima od političara

 Medijska industrija dijeli sudbinu s tekstilnom, devastirana je na svim razinama. Skicirajte točku njezinog prvog pada: kad je, pod kojim okolnostima (i s kojim medijskim plemstvom) počeo pad domaćeg novinarstva?

U trenutku kad su mediji prestali biti odgovorni čitateljima, a postali odgovorni vlasti i oglašivačima. Kakav je odnos vlasnika utjecajnih medija prema čitateljima dalo se iščitati iz poruka koje su svojedobno razmjenjivali danas pokojni Ivo Pukanić, vlasnik Nacionala, i većinski vlasnik EPH-a Nino Pavić, dogovarajući novinski kartel. Da vas podsjetim, toliko prezira prema hrvatskim građanima nisu pokazali ni političari. Kad vlasnik nekih novina postane istodobno i nekretninski poduzetnik, gotovo je s objektivnim i pravodobnim izvještavanjem javnosti. Iz redakcija EPH-a otjerani su iskusni profesionalci i novinari od integriteta, njihova mjesta zauzeli su ljudi koji će bez dvoumljenja napisati što im urednik kaže. Danas je “Jutarnji list”, ako je dopušteno za primjer uzeti dnevnik koji premijer Milanović i predsjednik Josipović sasvim ozbiljno drže ozbiljnim novinama, upravo sjajan primjer političkog poltronstva i oglašivačke cenzure. Pamtim tako njihove sramotne megareportaže o Todoriću i Horvatinčiću, njihov intervju s Ivom Sanaderom, njihove antiintelektualne tekstove o buntu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, njihovo divljenje na nekoliko stranica Milanovićevom nadnaravnom biciklističkom umijeću… “Jutarnji” je davno prestao objektivno i pravodobno informirati javnost, na temelju čega plaća manji porez. No i takav posrće jer je vlasnik očito kiksao u nekim drugim poslovima, pa mu sad država pruža partnersku ruku, kakvu nije spremna pružiti recimo seljacima; smanjuje mu porez umjesto da ga zbog svega rečenog poveća. Meni to izgleda suludo.

 Teško je naći tiskani domaći medij u kojemu niste ostavili trag. Pišete kolumnu u “24 sata expressu”, honorari očito stižu. Da vas pitamo za prilog aktualnoj reformi medija, što bi bili najvažniji koraci?

Prvi korak bi bio dosljedno primijeniti postojeći Zakon o medijima i sankcionirati medije koji ga krše. Tekst zakona je sasvim u redu i da ga se hrvatski mediji pridržavaju, imali bismo podnošljivu situaciju. Također, da politika ima volje inzistirati na poštovanju važećih zakona, među današnjim medijima bilo bi malo onih koji bi plaćali niže poreze, a neke bi televizije posve sigurno morale korjenito promijeniti programske sheme. Međutim, ništa od toga.

1 comment

  1. Kirurški precizno objašnjeno i opisano. SDP živi na antipatiji normalnog naroda prema HDZ-u i besramno koriste tu činjenicu.

Odgovori