«

»

sij. 04 2019

Dubravka Ugrešić – Suočavanje s prošlošću je igranka bez prestanka

Književnica Dubravka Ugrešić dobitnica je prestižne Međunarodne nagrade za književnost “Neustadt”, poznate i kao američki Nobel, za 2016. godinu.

Dubravka Ugrešić hrvatska je književnica i prevoditeljka. Završila je komparativnu i rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te radila u Institutu za teoriju književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i bila je je članica Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu. Iz političkih razloga, početkom devedesetih godina, napušta Hrvatsku. Trenutno živi u Amsterdamu, povremeno predaje na američkim i evropskim univerzitetima, te piše za evropske novine i časopise. Kritički posmatra društvo u kojem živimo.

Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o postjugoslovenskom društvu, problemima tranzicijskih zemalja, prošlosti, književnosti i drugim temama.

Gospođo Ugrešić, kako Vi danas gledate na postjugoslovensko društvo? Neke zemlje regije su napredovale prema EU, neke stagniraju u svojim tranzicijskim tokovima, dok se građanima BiH čini da ova zemlja samo nazaduje?

Ja svugdje vidim više manje isti tranzicijski obrazac, u svim postkomunističkim zemljama – u Hrvatskoj, u Bugarskoj, u Srbiji, u Rumunjskoj, itd. Postoje razlike koje su možda važne u nekim drugim motrištima, sociološkim, političkim, ekonomskim i slično, ali meni su zanemarive. Istina, postjugoslavensko društvo je osobito problematično, jer je i jugoslavenski komunizam bio različit od drugih komunističkih zemalja. Najjednostavnije rečeno, u Jugoslaviji se moglo pristojno živjeti, u Sovjetskom Savezu i Bugarskoj nije. Upravo zato, Jugoslavija i nije imala jaku disidentsku intelektualnu elitu kao Poljska, Čehoslovačka, Rusija…  i zato je promjene (rušenje Zida) dočekala nespremna. Tu je započeo pljačkaški rat, rat za vlast odnosno raspodjelu materijalnih dobara.

Okolnosti su domaćim pljačkašima išle na ruku, jer je pljačka protumačena kao logičan raspad multinacionalne i multikulturne zajednice, a sve na fonu borbe protiv komunizma i borbe za nacionalno osamostaljenje. Tako je pljačka dobila političku legitimitet. Zato ni sve ubojice nisu procesuirane, zato ni žrtve nisu dobile moralnu satisfakciju, zato i nije došlo do moralne katarze. Kako je i moglo kada su vrijednosti preko noći promijenile predznak: ubojice su postale heroji, ordinarni lopovi postali su poslovni ljudi, a polupismeni učitelji ministri kulture.

Koliko smo danas opterećeni prošlošću, bremenom rata devedesetih, pa i ranijih godina. Možemo li ostaviti prošlost iza sebe i gledati prema budućnosti?

Možemo. To se, uostalom, sva ta naša društva i trude. Što brži zaborav, to bolje za njih. Medjutim, bojim se da  u smislu ovoga što sam rekla prethodno to neće biti moguće. To je kao da ste, na primjer, dijete ubojice, pljačkaša, novohrvatskog ili novosrpskog bogataša, koji vam je omogućio da se školujete na Harvardu, a vi sa svojom plaćom koja je petstotina puta veća od plaće vašeg šofera (a taj je vaš vršnjak koji vas konstantno podsjeća da ste nekada bili isti) kažete: «Vrijeme je da se okrenemo budućnosti».

Koji je pravi način suočavanja sa prošlošću? Suočavanja koje će nam pokazati prošlost, u kojoj možemo da se ogledamo, da nešto naučimo, da ne pravimo iste greške u sadašnjosti i budućnosti?

Borba za sadašnjost i budućnost sastoji se dijelom u falsificiranju prošlosti, u borbi za vlast nad prošlošću. Suočavanje s prošlošću je, dakle, igranka bez prestanka.

Na ovim prostorima, nacija i religija glavni su elementi razlikovanja ljudi, ljudi koji pričaju istim jezikom, koji isto izledaju i njeguju slične kulturne obrasce. Kako možemo da se približimo jedni drugima, kako prevazići razlike?

Oprostite, meni je smiješno kada me to pitate, jer ja naprosto nisam sposobna da vidim razlike, pa me ovi glagoli kao «približavanje», «zbližavanje», «prevazilaženje razlika» zbunjuju. Oni kao da su izašli iz kakvog programa EZ, koji hrani birokrate s jedne i druge strane. Ima jedna navodno istinita anegdota koja se dogodila u nekom od izbjegličkih centara u inozemstvu, za naše izbjeglice, mahom iz Bosne. Došla žena-psihijatar da pomogne psihički traumatiziranima. Ljudi su bili nezainteresirani. «Ljudi», zavapila je žena, i sama izbjeglica, «ako nemate traume, dajte ih izmislite, jer ću izgubiti posao!».

Možemo li se boriti protiv „kulture laži“, kako vidjeti ono istinito, ono što se krije iza te krinke?

To je vrlo teško, naprosto zato što se društva najčešće ponašaju kao živi organizmi. Tako mediji – poput leukocita – odmah zauzmu obrambenu funkciju i započinje proizvodnja laži. I obični građani postanu  najžešći branitelji laži, naprosto zato jer priznati laž, znači dovesti u pitanje vlastitu biografiju, njezinu validnost, pred djecom i ženom, pred prijateljima.

Zemlje regije duboko su tradicionalno i patrijarhalno ustrojene, iako se društveni sistemi mijenjaju, godine i decenije prolaze, a informatičko i tehnološko doba uveliko je nastupilo. Kako to da nije došlo do promjene kada su u pitanju vladavina tradicije i patrijarhata?

Muškarci vladaju u apsolutno svim društvenim sferama, osobito u politici. Kada ih gledate po novinama, na televiziji, kada ih godinama slušate kako zaglušuju vaš prostor,  kada vam govore kako ćete živjeti, što je najbolje za vas, što osjećate i što morate osjećati – onda to s vremenom postane nesnosno. Muškarci (politička i tobože intelektualna elitea) plus popovi (koji su također muškarci) – to su naši vođe, koji se ne skidaju s naših ekrana, s naših horizonata, iz naše svakidašnjice, iz naših slušnih sfera. Mi smo konstantno izloženi muškoj perspektivi, muškoj biologiji, muškom razumu, muškom govoru, muškoj kulturi, muškim vrijednostima, muškom mišljenju, koje se bez imalo srama predstavlja kao univerzalističko, kao najbolje za sve nas.

Živimo u društvu spektakla, reality emisija, crnih hronika, šokantnih priča. U kojem momentu se izgubila „normalnost“? Konzumenti medija kao da žude za što skandaloznijom informacijom, dok ih pitanja korupcije društva, ekonomije, kulture ne zanimaju.

Uloga medija u društvima kakva su naša – post-jugoslavenska i post-komunistička – je zločinačka. Kada bi postojao sud za mentalne zločine velikih razmjera, mediji, gotovo svi, našli bi se na tom sudu. Vlast voli i potkupljuje novinare, novinari vole vlast jer ih hrani. Odgovorno novinarstvo je u zanemarivoj manjini.

Kako književnost opstaje u doba interneta i društvenih mreža? Da li je ona utočište kad želimo da se isključimo iz svega…

Cio moj život književnost je bila moj posao, neplaćeni ili potplaćeni, i moja strast. Književnost kao sistem ne opstaje u nekom drugom mediju, mi samo susrećemo njezine razlomljene komadiće na radiju, u filmu, na videu, u reklami, na twitteru, u SMS-poruci, na Facebooku, na internetu…i to primamo za književnost. Većina ljudi prima za književnost to što im tržišna ponuda kaže da je književnost.

Kakav je život u inostranstvu? Šta sve gubimo u našim besmislenim političkim, nacionalnim, religijskim, jezičkim i drugim svađama, dok se negdje drugo živi u pravom smislu te riječi?

Ja ne znam gdje se živi u pravom smislu te riječi, niti znam što to znači. Ali istina je da ova «naša» društva imaju tu sposobnost da vam oduzmu sve, dušu, pamet, da potroše vaš život onako kako drugi potroše paket čipsa. Kada ubijete čovjeka, onda odgovarate za to, kada dvadesetak milijuna ljudi pretvorite u žive mrtvace, onda se zločin ne može dokazati, osobito ako su ljudi izabrali svoje egzekutore tzv. demokratskim putem.

Za kraj, imate li neku poruku našim čitaocima, kako da budu optimističniji u svijetu koji je zaboravio na obične ljude i njihove minimalne potrebe…

Nitko ne zna recept za sreću. Nekako si dopuštam da mislim da recept za sreću u životu leži u poslu koji radite sa strašću i ljubavlju, bez obzira što je to,  jeste li drvosječa ili vrtlar, jeste li za to nagrađeni ili niste, plaćeni ili ne, da je ključ svega, dakle, jaka ljubav za nešto i/ili za nekoga. Bez toga, bez te ljubavi, svi smo mi tužna bića, nismo li? Ovdje, dakako, ne mislim na ljubav prema bogu, državi, naciji, zastavi i sličnim tricama.

 

6yka

 

 

1 comment

  1. Nana

    Kada bi na javnoj televiziji, koju svi plaćamo u udarim terminima emitirali raji da sluša i gleda pametne ljude, možda bi se malo smanjio debilizam u ‘vata!

Odgovori