Domovi kulture kao mjesta zločina

Nakon izuzetno uspješnih promocija u Zagrebu i Beogradu, knjiga „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ (ForumZDF-a, Beograd, 2018.)  fotomonografija Viktora Ivančića, Hrvoja Polana i Nemanje Stjepanovića nastavlja turneju po gradovima nekadašnje Jugoslavije. Na redu je Sarajevo, 16. ožujka, u subotu, gdje će se predstavljanje održati u prostorijama ateljea Figure. Tim povodom razgovarali smo s fotografom Hrvojem Polanom, inače suradnikom Forum.tm-a.

Ideja da se napravi knjiga o domovima kulture koji su tokom rata pretvoreni u stratišta inicijalno je bila tvoja. Na promociji u Zagrebu kazao si da si u jednom trenutku, nakon više desetljeća bavljenja fotoreporterskim poslom, shvatio da si puno ratnih događaja jednostavno pretrčao. O čemu se zapravo radi?

Konačna i definirana ideja je zajednička – Viktorova i moja. Moja je bila samo “inicijalna iskra”, mada je i to relativno jer sam istovremeno čitao Viktorove tekstove što je bilo posebno bitno za njen nastanak, posebice one o mitologizaciji pojma zvanog “nacionalna kultura”. Osim toga, ja sam svoj put i započeo u Feralu koji je tada bio prostor slobode i kao takav vrlo bitan za moje formativne fotografske i novinarske godine pa sam kao rijetko tko imao slobodu rada, a time i razmišljanja.

Kad sam rekao “protrčao” htio sam naglasiti da sam tada agencijskim ritmom dosta toga propuštao. Izašavši iz brzog tempa agencija za koje sam dotad radio, počeo sam svoje vrijeme koristiti za mjesta i priče za koje do tada nisam imao vremena. Prijedor mi je odmah bio interesantan jer su obližnja Omarska i Trnopolje najveći koncentracijski kampovi nakon Drugog svjetskog rata, vrlo blizu Zagrebu, a o njima nisam znao previše. Tako sam se iznova vraćao Domu kulture u Trnopolju kojem je ekipa iz prijedorskog NGO-a “Kvart” kroz razne kulturne sadržaje i druženja pokušavala, i još uvijek pokušava, vratiti prvobitnu namjenu zbližavanja i emancipacije ljudi, uvodeći u sve to pojmove kao sto su kultura sjećanja, pomirenje, zajedništvo, solidarnost…

Uz to, što me uvijek zanimalo pitanje nametnutih identiteta i rušenje mitova, taj mi je pojam nacionalne kulture zvučao kao svojevrstan oksimoron pa me je to dodatno “zasvrbilo“. Istovremeno imajući ispred sebe Dom kulture u Trnopolju kroz koji je prošlo nekih 23.000 ljudi –  bilo mi je nevjerojatno da je objekt kojem je prvobitna namjena bilo “spajanje” ljudi, poslužio kao najgore stratište. Istraživao sam i napravio svojevrsnu početnu listu domova kulture koji su u prošlom ratu na prostoru bivše države služili kao zatočenički objekti i prostori u kojima se na sve moguće načine istrebljivalo “one druge”. Ono sto me konkretno zanimalo bio je odnos gdje su prostori kojima je prvobitna svrha bila “izgradnja” ljudi kroz njihovo emancipiranje i spajanje bivali iskorišteni kao prostori za njihovu eliminaciju. Ti su prostori doslovno prošli put, kako je to Viktor izvrsno sažeo, “od nacionalne kulture do nacionalne torture”.

U samom početku sve je to bila mala, pomalo nedorečena idejica da se od toga napravi neki foto materijal, možda izložba, ali sam, ponavljam, nakon meni izrazito dojmljivih Viktorovih tekstova o vezi nacionalne kulture, shvatio da bi sam i čisto fotografski materijal kao takav bio apsolutno nedorečen i da bi netko uz fotografije morao nešto napisati. Za to nije postojao i ne postoji nitko bolji od Viktora Ivančića, Rušenje klasičnog mita o nacionalnoj kulturi, u izvedbi dva autora različitih načina izričaja, učinilo mi se kao dobra zamisao. S takvom, tada još fluidnoj primisli u povojima, javio sam se Viktoru. Od našeg zadnjeg viđanja prošlo je dosta vremena, pa s obzirom na to, kao i da uopće nisam bio siguran da li ta zamisao išta vrijedi, a kamoli tek kako i u kojoj formi je izvesti, moram priznati da sam imao popriličnu tremu kad sam ga “uhvatio” u Zagrebu.

Od tog momenta nadalje nastaje “ideja”. O ideji smo puno razgovarali, gradili je, oduzimali, dodavali, sve dok nije nastala lista objekata koji nisu bili samo domovi kulture, već i objekti kulturne namjene u ratu iskorišteni kao mučilišta, mjesta zatočenja i brutalnu egzekuciju. Moram priznati da mi je suradnja s Viktorom bio jedan od boljih momenata u životu. Raditi i učiti od osobe koja je u svom pristupu izuzetno obazriva, istovremeno prepuna znanja, iskustva i ideja, ne samo o konkretnoj temi koju smo obrađivali, već i o svim segmentima novinarstva kakvo je nekad bilo – to je komadić mog života koji me u tom smislu učinio privilegiranim i sretnim. Tim vise kad vidim krajnji proizvod, čiji je konačni izgled maslo Viktora i izvrsnog dizajnera Borisa Kuka.

Knjiga je inače koncipirana tako da se kroz stotinjak stranica moje fotografije mjesta prvobitne kulturne namjene, koja su preobličena u mjesta torture, nevezano provlače kroz maestralan Viktorov noseći esej. Monografija je stoga prilično atipična, nije pisana reportažno, već se nas dvojica, svako sa svojim izričajem, nezavisno ispreplićemo kroz istu tematiku.

U drugom dijelu knjige nazvanom “Kulturologorski vodič” izvrsni Nemanja Stjepanovic odlično je “odradio” faktografski dio, kroz njegov jezik inače suhoparna faktografija postala je pitka i zanimljiva. Svakako smo imali veliku sreću da je beogradski ured ForumZDF-a prepoznao naš projekt i bez čije potpore bi bilo nemoguće napraviti cijeli ovaj projekt koji podrazumijeva i knjigu i fotografske izložbe. U Hrvatskoj su nam također mnogo pomogli ljudi iz YIHR.

Snimio si 24 objekta. Možeš li ispričati gdje si imao najgora iskustva? Kako si se osjećao fotografirajući ih?

Zavisi po kojem kriteriju pitaš. Što se mog emotivnog kriterija tiče, svakako su to bili Trnopolje i Pilica, gdje je po zidovima još puno toga što te vrlo plastično podsjeća na ono što se tamo zbivalo, pa se jednostavno zalediš na takvom mjestu. Koliko god sam, iščitavajući presude, znao o čemu se radi to mjesto me prilično izbacilo iz cipela jer mi, s obzirom na sve tragove torture, nije bilo potrebno puno mašte da predočim kako je to izgledalo. S druge strane, negdje je bilo i dosta snalaženja u strahu prilikom snimanja, zbog reakcije lokalnih Srba. Na sreću, ta mjesta nisam obilazio sam već s nekim meni dragim osobama tako da je sve prošlo OK. Mislim da je vrlo bitno da smo ih posnimili jer ona polako zarastaju i nestaju, tako da je ostao barem dokument o njima, sto je također dodana kvaliteta naše knjige “Iza sedam logora”.

Što se tiče samog fotografiranja, meni je to bio izuzetan izazov. Ja sam do tada, kroz više od dva desetljeća snimao vjerojatno najbrže stvari na svijetu – razne društvene sukobe i ratove, a sad sam se odjednom našao u poziciji da snimam objekte koji su nepomični. Tim vise što sam kvalitetom, makar donekle, morao parirati Viktorovom tekstu, što svakako nije mala stvar. Koliko sam u tome uspio ne znam. Neke su se stvari sigurno mogle napraviti i bolje.

Za snimanje Lore niste dobili dopuštenje? Zanimljiva je priča iz Višegrada.

Snimanje Lore, ispred kojeg je podignut spomenik 72.-oj bojnoj Vojne policije – dakle zločincima koji su usred Splita činili najgnjusnija masovna zvjerstva nad Srbima – vidljivo je znakovima zabranjeno i kao takvo je bio problem i izazov. Naravno da za snimanje Lore nismo dobili dopuštenje, ali nas je “svrbio” mogući odgovor Ministarstva obrane pa smo im uputili dopis u kojem smo tražili dopuštenje za snimanje, na koji smo naravno dobili odbijenicu. Naš dopis Ministarstvu vise je imao satiričko-subverzivni karakter nego što su naša očekivanja bila realna.

Što se pak Višegradskog mosta tiče, koji je spomenik kulture nulte kategorije i pod “zaštitom” UNESCO-a, on je meni fotografski u početku predstavljao stanoviti problem s obzirom da je ta čuvena „na Drini ćuprija“, do sada snimljena iz svih mogućih pozicija, kadrova i perspektiva. Višegrad je poznat po potpunom luđaku i psihopati Milanu Lukiću i njegovoj jedinici “Osvetnici” koji su Bošnjake zatvarali u kuće i zatim ih žive palili. Lukić je, po svjedočenjima, jednom prilikom na mostu u samo 20-ak minuta pobio 40-ak Bošnjaka i bacio ih u Drinu. Nisam htio ponavljati sve te do sada snimljene kadrove pa mi je palo na pamet snimiti jedan subjektivan kadar, napola iz vode, koji bi sugerirao kako je vjerojatno izgledao posljednji pogled na most nekom kome je tamo upravo prerezan grkljan. Fotografija je na kraju ispala zaista dobro.

Danas nevjerojatno zvuči priča da je na školskom igralištu streljano 88 ljudi?

Meni nakon svega vise ništa ne zvuci nevjerojatno.

Neki objekti su srušeni?

Govoreći o domovima kulture mnogi su pred urušavanjem, poput Pilice i Drinjače, neki se ruše poput onog na Palama, notorni Čelopek je poravnat i na njegovom mjestu je niknula nova zgrada, a baš svi su van prvobitnih funkcija tako da možemo govoriti o obračunu ne samo sa suprotnom identitetskom stranom već i sa samom poviješću i onoga što je ona kroz prvobitne ideje koje su trebale biti ostvarene kroz domove kulture. Još je ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće Hrvatske) 1943. godine donio proglas gdje naglašava da je “kulturno-prosvjetni rad širokih narodnih slojeva najlakše započeti osnivanjem domova kulture” i oni su kao takvi bili povezujući i prosvjetiteljski faktor života kroz kulturu. Na žalost, takve ekipe poput ove koja je donijela taj proglas, a kasnije zaista krenula u masovnu izgradnju domova kulture, nema ni na horizontu.

Posebno je mučna priča vezana za Prijedor i privatizaciju tamošnjih rudnika?

Priča o Prijedoru je zanimljiva jer je genocid, čiji je početak bio upravo u Prijedoru, ostao u sjeni njegovog završetka u Srebrenici. Prijedorski rajon kirurški je precizno etnički očišćen od maja do septembra 1992. godine, dakle u samo četiri mjeseca. Prijedor i okolica prepuni su masovnih grobnica, od Tomašice, Kevljana, Jakarine Kose, Hrastove Glavice itd… a u njegovoj bližoj okolici su najpoznatiji koncentracijski logori Omarska, Keraterm i Trnopolje kroz koje je prošlo vise desetaka tisuća ljudi koji su sistematski prvo zaplašivani i tjerani da nose bijele trake oko ruke kao “oni drugi” – što sve jasno podsjeća na nacistički režim i Poljsku 1939. – da bi nakon toga bili razdvajani, izgladnjivani, mrcvareni i brutalno ubijani – sve ono što je suprotno pojmu kulture, a divne li sličnosti, sve ono što definira genocid.

Svakako je zanimljiv nastavak ove priče danas, jer se u tom dijelu nečega što se naziva “Republika Srpska” i dalje odvija svojevrstan genocid, ali puno sofisticiranijim sredstvima – od onemogućavanja sigurnog povratka protjeranima i izbjeglima, do diskriminacije kroz razne oblike destimuliranja i onemogućavanja ostvarivanja prava kroz upravu i javnih servisa.

Što se tiče prijedorskih rudnika, oni su od davnina bili strateški važni izvor željezne rude. Tako je prije 15-ak godina jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Lakshmi Mittal, vlasnik najveće kompanije koja se bazi preradom željeza “Arcelor Mittal” kupio rudnik Omarska u sklopu kojeg je i notorni koncentracijski logor gdje su se odvijala najveća zvjerstava 1992 od strane lokalnih Srba prema “onim drugima” i čiji su se tadašnji zapovjednici našli na haaškim optuženičkim klupama i dobili velike zatvorske kazne. Mittal je tada obećao porodicama ubijenih i mučenih sve i svašta, od podizanja spomenika i mjesta za komemoraciju, do jednakog zapošljavanja i Srba i Bošnjaka. Naravno, ništa od toga nije ispoštovano, čak su i komemoracije koje se odvijaju jednom godišnje, ograničene samo na neke prostore, dok je pristup ostalima zabranjen. Područje površinskog kopa Omarske nikad nije istraženo, mada postoje osnovane indicije da su tamo završavala tijela ubijenih, baš kao i u obližnjem kopu Tomašica koja i dan danas slovi kao jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni.

Da stvar bude apsurdnija, Mittal je Londonu 2012. godine za ljetnu Olimpijadu poklonio monumentalan 115 metara visok spomenik “Orbit Tower” napravljen od željeza, iz čega se može sasvim jasno pretpostaviti da je u tom spomeniku ugrađeno i dosta ljudskih DNA iz neistražene Omarske. Pretpostavlja se da željezne rude u Omarskoj ima još za par godina pa je sad postala interesantna obližnja Ljubija kao nekad glavni, a danas zapušteni rudnik, koji je također neistražen što se tiče masovnih grobnica mada mnoge informacije o tome postoje. Za njega je  ponovo zainteresiran Mittal, uz još jednu izraelsku kompaniju, a oko toga se lome struje Milorada Dodika i njegovog trenutnog koalicijskog partnera i bivšeg gradonačelnika Prijedora Marka Pavića (DNS). Iz svega je jasno da je u igri borba za proviziju i da je pohlepa nadvladala ljudskost. Kako je to Viktor Ivančić lijepo sažeo – “od biznisa zločina do zločina biznisa”.

Zanimljiv je taj paradoks da su domovi kulture, kao mjesta na kojima su se ljudi, pa i oni različitih nacionalnosti, trebali zbližiti, postanu poprišta međunacionalnih zločina, zapravo postanu stratišta?

Razlog zašto su zločinci izabrali domove kulture kao mjesta za zatočenja, mučenje i ubijanje je u biti prozaičan. Jer baš kao sto su koristili razne osnovne škole, sportske dvorane, tvorničke hale ili slično, domovi kulture su se jednostavno nametnuli jer je bio potreban prostor za zatočenje. Međutim, mi nismo htjeli zaobići simboličku dimenziju u svemu, jer smo se željeli pozabaviti mitom o “nacionalnoj kulturi” kroz sve te objekte kulturne namjene. Nacionalno je nešto sto je identitetski ograničavajuće dok je pojam kulture vezan uz nešto sto bi trebalo biti bezgranično i služiti emancipaciji, propitivanju i zbližavanju ljudi, što je bilo građeno i njegovano u vrijeme bivše države. Nametanjem nacionalnih identiteta krajem 80-ih i početkom 90-ih ta se paradigma vrlo brzo promijenila. Nacionalna kultura je ideološka svinjarija koja sluzi za zbijanje redova protiv onih drugih, sve kako bi mi ostali dolje, a oni i dalje gore. Suprotno uobičajenim razmišljanjima, kultura nije odvojena od torture (dobar je primjer pozicije književnice T. B. na početku u Lori i kasnije, od vlasti priznate, književnice s brojnim državnim nagradama iza sebe) sto je Viktor savršeno iskazao u svom eseju u knjizi. U svakom slučaju, mislim da sam ti ukratko odgovorio na to pitanje ali bih radije, da odgovor bude potpuno točan, uputio čitatelje na njegov esej u knjizi, nego da ja prepričavam što je pjesnik htio reci.

O zločinima se uporno šuti, tako da se u pravilu izbjegava postaviti bilo kakvo obilježje na tim objektima? Kakva je danas njihova svrha?

Što se tiče domova kulture koje smo obradili, svi do jednog nisu u funkciji, ruševni su i zapušteni, notorni Čelopek je cak zaravnat i na njegovom mjestu je izgrađena nova zgrada. Dvorac Kerestinec je također zapušten, baš kao i Paviljon 22 na Zagrebačkom velesajmu. Niti jednom od svih u knjizi obrađenih objekata nema znamena ili obilježja o žrtvama i o tome što se na tim mjestima zbivalo. Čak naprotiv, ispred mnogih od njih lokalne su vlasti rado podignule spomenike samim krvnicima umjesto žrtvama. Trnopolje, Lora, Pilica, Drinjača, Rudo, muzej u Jablanici samo su najeklatantniji primjeri nametnutog poricanja i zaborava. U našoj blatnoj balkanskoj nedođiji poricanje, bas kao ne-odgovornost  i ne-savjest su – sveopći.

forum.tm

 

20 comments

Skip to comment form

  1. Domovi kulture i sportske dvorane… tu su zločinci mučili nevine. To su bile krvave predstave i krvave tekme.

  2. Ti krvnici su danas heroji. S penzijama.

  3. Vidim, spomenute su neki logori: Trnopolje, Lora, Pilica, Drinjača, Rudo,.. Pa onda je za neke logore navedeno da su bili genocidni, a opet o nekim drugim ‘logorima’ nema baš valjanih podataka(?)! No ipak i oni se tretiraju kao logori. Pa ne znam i ne shvaćam, kakvi su (direktni i indirektni) ciljevi autora?

  4. Malo se nekako stidljivo odnosi prema četničkim zlodjelima,a mlogo su osebujna,inspirišu teroriste čak i na Novom Zelandu.

    1. Prvi dio tvoj rečenice je neistina, a drugi istina.

  5. Drugarice Ljubice o Srebrenici gukni.I Breivik se pozivao na srpskog publicistu Srđu Trifkovića,koji zatomljuje Srebrenicu,a upravo je ona,velikosrpski genocid u BiH, inspiracija teroristima širom svijeta.

    1. Napisao si: “Malo se nekako stidljivo odnosi prema četničkim zlodjelima”. To nije istina i u intervju Polan nabraja sve lokacije zločina. Dakle, ne odnosi se stidljivo prema četnicima. A drugi dio tvoje rečenice Ljubica je potvrdila.

      1. Četnici su bili agresori,a ostali narodi su se branili.Prema agresorima treba biti agresivan,jer da nije bilo njihove agresije ,ljubičice bijele po ex Jugi bi cvale cijele.

        1. Pa i ustaše su 1992. i 1993.bili agresori u Bosni. Bošnjaci su se branili.

          1. Bata Jagma,da nije bilo genocidne velikosrpske ideologije devedesetih u Bih bi i danas na svakom brdu pisalo Tito.I ti to znaš,a opet zatajiš o tome zboriti.Ne samo Čehoslovačka ,nego takoreći i SSSR su se razišli u miru,jer nisu imali Srbe u svom dvorištu.

            1. Bata Jagma te lepo pito, a ti ga ignorišeš ko pravi šovinistički papak. Kaj su Srbi krivi i za smrt Hristovu? Zbroji se kinfa i ne širi mrziteljstvo. Za tebe imam lek. Zove se Boli me kurac za takve od 500 miligrama.

  6. Baš sam mu lepo odgovorio,postidio sam Jagmu,jer i ne spada on u vaš genocidni velikosrpski stroj na paru.Stroj koji su na kraju i sladoledari na Kosovu razmontirali u staro gvožđe.Sve u svoje vreme,a vaše je isteklo.

    Inspirirati još jedino možete luđake širom svijeta ,kao ovoga jadnika u Novom Zelandu.

    1. Ne znam zašto se onda vas dvojica ne slažete? Ako je on velikosrbin, a ti si HOS-ovac (ZDS brale!), trebali bi da se gotivite, da se ispoštujete ko braća. Srbe su razmontirali NATO avioni, a ne Šiptari. Time su Natovci razmontirali svjetski poredak.

  7. Jagma ne spada u velikosrpski krug,kao ti,a ja sam ti glupane sa HOS ovcima uvijek u lošim odnosima .

    U bre,veliš svetski poredak na Kosovu razmontiran Starkelju.NATO je na Kosovu samo branio postavke Titinog ustava iz 74.Sječaš ga se ,sjebo ti je sve voljeno.Stari vam je rasturio tri svetinje,dvije za vrijeme blic krik ratića ,srpsku vojsku i monarhiju.A Kosovo je ostavio za kraj,kao desert sladoledarima.

    1. Nisi HOS-ovac? Pa koji si onda kurac sa takvim stavovima? Normalni Croata nisi.

      Srbiji je otet teritorij. Jel bio moždacreferendum? NATO je uzrok svih zala na planetu.

      Krivo predstvaljaš Tita. Po tome si zlonamjerni HOS-ovac, makar se ne slagao s njima.

      Odoh, dosadan si.

  8. O Titu ,Srbiji,četnicima i ostalim ti nepoznanicama može se pročitati u neobjavljenim memoarima našega šokca iz novogradiških sela ,otrova za četnike,a Titine lijeve i desne ruke,Steve Krajačića.Karali su vas u kokardu,a dodvoravali ste im se pužeći.

    1. Boli me to što govoriš. Nisi pošten ustaša. Jer da jesi sjetio bi se svoje braće četnika. Osim toga nas komunjare postovjećuješ sa četnicima, iako ste vi ustaše ostaše bliži s njima.

      1. Zašto se sam guraš u četnički brlog ,ako te ne guram i ako istomu ne pripadaš.Ja se u ustaški nikada nisam gurao.

        Mogao si i morao si bez toga.

        1. Koliko ovdje pratim komentare, a pogotovo ekstremene, warum ti uvijek zapodijevaš kavgu uzimajuću u usta Srbe. Nisam sto posto siguran, ali korijen toga je u nekim tvojim osobnim frustracijama. Kao da si gadno sjeban nečim u životu.

Odgovori