Dejan Jović: ”Tražimo slobodu za sve, a ne samo za Srbe”

Ova je kampanja za izbore za Europski parlament u Hrvatskoj dosadna osim po komunikacijskoj strategiji SDSS-a koja je vrlo pametno strukturirana. Čini se da bi politolog, urednik i publicist prof. Dejan Jović (Samobor, 12.4.1968.) mogao pokupiti brojne preferencijalne glasove ne samo Srba, ili pripadnika drugih manjina, već i većine koja je politički pismena, koja čita i koja ne želiti biti zatočena u nacionalističkim ili etničkim logorima straha. Činilo nam se važnim dati glas čovjeku koji se, po mišljenju nekoliko autora/ica na našem portalu, ističe po intelektualnim kvalitetama, po obrazovanju, po principijelnosti i po originalnom pristupu važnim hrvatskim i europskim političkim temama.

Zašto ste se uključili u izborima na Europski parlament?

Iz osjećaja dužnosti kojeg imam prema ljudima do kojih mi je stalo. Dužnost je u našoj zemlji zaboravljena riječ, ali moj me je dugogodišnji boravak u Britaniji naučio da je usko povezana s idejom uređenog, demokratskog i slobodnog društva. Ono se temelji na povjerenju i na očekivanju da svatko učini svoj dio posla kako bi zemlja u kojoj živimo bila bolja.

Čim se dovede u pitanje dominirajući diskurs, odmah vam prilijepe etiketu nekoga tko ”nije želio Hrvatsku”, tko nije domoljub. Evo, to se događa i Ćiri Blaževiću. Nije važno gdje je bio 1998, pa ni 1991., ako samo podrži SDSS pišu mu se osmrtnice. Tako da to pitanje nije samo srpsko, nego je građansko: to je pitanje karaktera hrvatskog društva. Tražimo slobodu za sve, a ne samo za Srbe

Uključio sam se i zato što mi je dosta ocrnjivanja Milorada Pupovca kao najistaknutijeg predstavnika Srba u Hrvatskoj – i to i s ljevice i s desnice. Smatrao sam svojom dužnošću da se stavim na stranu Srba u Hrvatskoj, koji još ni izdaleka nisu tretirani kao ravnopravni građani Hrvatske.

To sam vidio u ovoj kampanji,  razgovarajući s ljudima u njihovim sredinama. Iz Zagreba se to ne vidi najbolje, ili – ako se i vidi – onda se ignorira. Konačno, uključio sam se zato što već dugo tražim drukčiju politiku prema proširenju na Zapadni Balkan. Želim političku poziciju s koje to mogu snažnije zagovarati.

Već ranije ste surađivali sa SDSS. Što je osobni cilj vaše kampanje?

Surađivao sam s Miloradom Pupovcem, prije svega. Drago mi je da u ovoj kampanji odlično surađujem i s drugima iz te stranke. Iako nisam njen član, primili su me otvorenog srca, kao i ja njih. Cilj svake kampanje, pa i ove, jest ostvariti mandat. Za mene osobno, to je i prilika da se pokaže da ta zajednica, srpska u Hrvatskoj, nije nestala i da nije nužno da uskoro nestane, bez obzira što ima priličan broj onih koji bi to željeli.

Kampanja omogućava da se pošalju poruke koje se daleko čuju, pa koristim i tu priliku. Vidim je kao kulminaciju mog dosadašnjeg akademskog rada, i to i po pitanju evropskih tema, i po pitanju analize karaktera Hrvatske. Sve ono što sam napisao u svojoj knjizi ”Rat i mit” koristim i u kampanji. Gađamo tabue i ”zabranjene teme” u Hrvatskoj, stvarajući time slobodniju i tolerantniju zemlju.

Dejan Jović Foto: Jovica Drobnjak

Dejan Jović
Foto: Jovica Drobnjak

Milorad Pupovac kaže da je prvi cilj da kampanja donese neku vrstu oslobođenja od grča i među biračima na koje računa ali i na cijelo društvo. ”Kampanja ima za cilj da se ljude oslobodi od strahova i predrasuda. Posebno od mržnje prema Srbima i svima koji su neka vrsta manjine”, rekao je. Uspijeva li se u tom cilju ako promatramo subinu vaših jumboplakata?

Mnogo je ljudi ohrabreno onime što smo učinili u ovoj kampanji. Vidim to svakodnevno, po broju ljudi koji dolaze na naše skupove i po nadi koju imaju u vezi s ovim izborima. Vide da nisu sami, da ima i drugih koji osjećaju baš ono što i oni. I što je jednako važno, da ima onih na javnoj sceni koji govore ono što oni misle i osjećaju.

Ne pristajemo na to da postoje osjećaji i misli koje su dobre samo za ”četiri zida”, samo za privatnu upotrebu. Želimo živjeti u slobodnoj zemlji, u kojoj će svatko slobodno moći reći što misli i osjeća, ako to želi i u javnom prostoru, pred svima. Ova je kampanja u tom smislu istinski emancipacijska, i to mnogi osjećaju.

Pritom mislim i na mnoge koji nisu Srbi, a koji znaju da postoje stvari koje nije poželjno reći u javnosti. Jer, čim se dovede u pitanje dominirajući diskurs, odmah vam prilijepe etiketu nekoga tko ”nije želio Hrvatsku”, tko nije domoljub. Evo, to se događa i Ćiri Blaževiću. Nije važno gdje je bio 1998, pa ni 1991., ako samo podrži SDSS pišu mu se osmrtnice. Tako da to pitanje nije samo srpsko, nego je građansko: to je pitanje karaktera hrvatskog društva. Tražimo slobodu za sve, a ne samo za Srbe.

Kako interpretirate to što se šara i piše po plakatima SDSS-a?

O nama se govori kao o okupatorima i agresorima, i to s najviših mjesta u ovoj zemlji. A mi smo rođeni u Hrvatskoj, kao što kaže jedan od naših plakata. Uvredljivo nam se poručuje da palimo traktore. Ali, ovo je naša zemlja. Očekujemo da nas ona tretira kao svoje sinove i kćeri, svoje državljane, kao što je i mi tretiramo kao svoju domovinu

Slažem se s Vesnom Alaburić da neke od tih poruka spadaju u kategoriju poticanja genocida. Mnoge su prijeteće i uvredljive. Radi se o govoru mržnje. Tome smo mi koji javno djelujemo i kritički analiziramo političke tabue izloženi već godinama, primjerice u internetskom prostoru, na društvenim mrežama ali i u široko proširenom javnom diskursu koji se namjerno stvara o nama. Posebno ako smo Srbi.

O nama se govori kao o okupatorima i agresorima, i to s najviših mjesta u ovoj zemlji. A mi smo rođeni u Hrvatskoj, kao što kaže jedan od naših plakata. Uvredljivo nam se poručuje da palimo traktore. Ali, ovo je naša zemlja. Očekujemo da nas ona tretira kao svoje sinove i kćeri, svoje državljane, kao što je i mi tretiramo kao svoju domovinu.

Vidjeli ste da ti ekstremisti ne prežu ni od cijepanja državne zastave, ni od uništavanja riječi ”Hrvatska” i ”Europa” na našim plakatima, samo zato što im smeta riječ ”Srbin” napisana ćirilicom. Dakle, da bi uništili ”Srbina” uništavaju Hrvatsku. Sve smo to znali, mi koji smo Srbi, ali ova je kampanja to iznijela pred oči javnosti.

Naše pitanje: ”Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?” nije bilo upućeno nama koji to znamo, nego široj hrvatskoj javnosti, kao i Europi, za koju imamo dojam da ne zna, da ignorira ili da čak i ne želi znati.

Što je najružnije što se čuli/pročitali o sebi?

Čitam o sebi svakakve fantazije i neistine, pa ponekad i izravne prijetnje, već dugo. Prestao sam ih ”rangirati” po ružnoći. Ima ih toliko da su se počele ”odbijati” od mene. No, srećom, ima i mnogo toplih izraza podrške. Dirljivo je kad vam ljudi pričaju svoje sudbine, povjeravajući vam se u nadi da će biti bolje. Ili kad vam priđu i pruže ruku – i čestitaju na hrabrosti ili na onome što ste rekli ili učinili.

Naše pitanje: ”Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?” nije bilo upućeno nama koji to znamo, nego široj hrvatskoj javnosti, kao i Europi, za koju imamo dojam da ne zna, da ignorira ili da čak i ne želi znati

I Srbin ste i Hrvat, što biste imali kao platformu ako uđete u EU parlament?

Brzo proširenje Evropske unije na sve zemlje Zapadnog Balkana. Daljnju integraciju Europske unije kako bi ona ojačala, a ne pala pod naletom nacionalizama. Predstavljanje manjina kojih u EU ima oko 40 milijuna, a čiji se glas ne čuje. De-stigmatizacija pojmova kao što su Balkan, musliman, migrant, Srbin, Bosanac, Rom, i slični. Sve što doprinosi razvoju zemalja evropske periferije i njihovom približavanju bogatom evropskom centru. Suprotstavljanje dosadašnjoj patronizirajućoj politici hrvatskih evrozastupnika prema Bosni i Hercegovini.

Drugi je cilj, kaže prof. Pupovac, da dobijete toliko glasova da možete računati na jedan mandat u EU parlamentu. Je li to baš vaš mandat? Vjerujete li da ga možete dobiti ili samo testirate neke osnovne poruke o kojima govorite?

Vjerujemo da ćemo ga dobiti. Što bi se reklo na engleskom: ”We are in it to win it!”, dakle: ovo nije samo utakmica radi utakmice, nego radi pobjede u njoj. SDSS je u utakmicu ušao hrabro, samostalno, što se mnoge druge stranke nisu usudile. Vodimo kampanju koja je daleko iznad očekivanja, i po porukama koje šaljemo i po stilu na koji to radimo. Ali, kruna svega bi bio osvojeni mandat.

To da SDSS dobije jedan mandat u EU parlamentu bilo bi veliko postignuće za samu stranku, za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ali i veliko postignuće za Hrvatsku. Naime, kaže Pupovac da bi za Hrvatsku, kao zemlju koja će početkom sljedeće godine predsjedati Europskim vijećem i biti domaćin mnogim europskim sastancima i vodećim europskim tijelima, to značilo mnogo, da se u Hrvatskoj stvaraju pretpostavke za toleranciju i da se iznova afirmiraju pozitivni odnosi prema manjinama. Nije li to previše naivno očekivati?

Dejan Jović osobna arhiva

Dejan Jović
osobna arhiva

To bi doista bila velika stvar za srpsku zajednicu, kojoj treba jedan uspjeh nakon niza neuspjeha i gubitaka. U zadnjih 30 godina, od 1989., toliko smo izgubili da je vrijeme da nešto i dobijemo. Nisu samo drugi krivi zbog toga, nego i mi sami, ali uspjeh nam treba da preokrenemo taj trend. Za Hrvatsku ovo je prilika da testira svoj karakter: je li ona doista zemlja u kojoj se poštuju ”europske vrijednosti” i u kojoj su ljudi sve slobodniji i sve ravnopravniji – ili ide u drugom smjeru. Ako želi sa sebe skinuti stigmu izrazito nacionalističke zemlje, ovo je prilika za to.

Jeste li razmišljali o vašim studentima, što bi bilo s vašim obavezama da služite u Bruxellesu?

Nadam se da ću održati vezu s akademijom i ako se to dogodi – premda ne u istoj formi i istog intenziteta. Vjerujem da će i moji studenti i kolege imati koristi od mog eventualnog političkog angažmana, jer se politika teško može razumjeti izdaleka. Ja sam već bio blizu: kao savjetnik ministrima i predsjedniku Republike, i nikad nisam odustao od toga da govorim što mislim. Nisam izdao profesiju ni kad sam bio savjetnik Predsjednika Republike – čak i kad je cijena bila smjenjivanje s funkcije zbog mog akademskog članka. Neću je izdati ni sada.

Što ste naučili u ovoj kampanji. To iskustvo do sada niste imali.

Za mjesec i pol, koliko ova kampanja traje, vrlo mnogo. Bolje razumijem kako ljudi reagiraju na poruke. Bolje vidim stvarne probleme u malim zajednicama, koje smo svakodnevno obilazili. Vidim, također, i važnost organizacije, odnosno stranke u izborima. O tome sam pisao diplomski rad, još 1990. godine – ali i dalje kod nas ima onih koji se zanose iluzijom da je dovoljno da si popularan jer si stalno na televiziji. Nije dovoljno. Moraš doći ljudima i pokazati im da imaš vremena i želje da čuješ i njihovu priču.

Za Hrvatsku ovo je prilika da testira svoj karakter: je li ona doista zemlja u kojoj se poštuju ”europske vrijednosti” i u kojoj su ljudi sve slobodniji i sve ravnopravniji – ili ide u drugom smjeru. Ako želi sa sebe skinuti stigmu izrazito nacionalističke zemlje, ovo je prilika za to

Ja sam po prirodi znatiželjan, tako da sam s radošću pričao s mnogima. Bez kampanje teško da bih imao tu mogućnost. Ispunilo mi je srce kad sam vidio da ono što govorim i radim ima smisla i ohrabruje ljude.

Ponovimo: po čemu je vaša kandidatura specifična, koje su vaše poruke i što nudite hrvatskim građanima?

Po tome što jedino mi imamo jasan plan za Evropu: jedino mi želimo brzo proširenje na sve zemlje Zapadnog Balkana. Jedino mi govorimo u ime onih koji su marginalizirani u ovom društvu – konkretno u ime Srba u Hrvatskoj, ali ne samo njih, nego i svih drugih koji žele više slobode. Po tome što se jedino mi usuđujemo rušiti tabue, ne plašeći se upotrebe ćirilice, a pritom šaljemo izrazito patriotske poruke kao što su: ”Rođen u Hrvatskoj” ispred hrvatske zastave. Po tome što jedino mi govorimo na inkluzivan način, pozivajući i Hrvate i Srbe, i Bošnjake i Crnogorce, i one koji imaju dvije nacionalnosti i one koji se ne žele izjasniti u smislu identiteta, da glasaju za kandidata bez obzira na njegovu ili njezinu nacionalnost.

Jedino mi kažemo: ”Srbi su često, na predsjedničkim izborima uvijek, glasali za kandidata koji je Hrvat. Zašto bi Hrvatima bio problem da na ovim izborima glasaju za Srbina?”. Time šaljemo poruku da taj nevidljivi a čvrst mentalni zid treba preskočiti ili ga razoriti. I, konačno, jedino mi radimo na političkoj integraciji hrvatskih državljana srpske narodnosti koji su otišli iz Hrvatske ne svojom voljom (ili barem: ne samo svojom voljom), tako što ih pozivamo da glasaju na izborima u zemlji čije državljanstvo i dalje imaju.

Očekujete li glasove i u Srbiji?

Dejan Jović

Dejan Jović

Da. Svi hrvatski državljani imaju pravo glasa na ovim izborima, a i Evropska unija želi da što više njenih državljana glasa, bez obzira da li žive u zemljama koje su članice EU ili u drugim zemljama. Želimo, osim toga, da Srbi koji su izbjegli, ne svojom voljom, i koji Hrvatsku i dalje smatraju svojom zemljom ili zemljom svog porijekla, učine neophodan korak i da se uključe u politički život zemlje čiji su državljani. Jedino tako mogu pomoći da se i njihovi problemi riješe tamo gdje se jedino i mogu riješiti. Kad već država ne čini dovoljno na njihovoj integraciji, to činimo mi s ove naše liste.

A drugdje u dijaspori?

I drugdje, gdje god žive. Mnogi su otišli iz Hrvatske jer ih ona nije tretirala kao svoje državljane, kao ravnopravne građane. Računamo i na njihovu podršku na ovim izborima.

Jeste li zadovoljni s tretmanom medija prema kampanji SDSS-a?

Uglavnom da, budući da je velika većina komentara bila pozitivna. Dva su izuzetka od tog pravila: jedan novinar prijavio je našu kampanju etičkom povjerenstvu koje nas je oslobodilo (zbog upotrebe alkohola). I drugo, nismo bili uključeni u ankete koje su mediji objavljivali. To je posebna priča: mislim da kao politolog koji je radio ankete za jednu stranku u kampanji još 1992. znam o čemu se radi, ali – ostavimo to za drugu priliku.

Ćiro Blažević za kampanju SDSS-a kaže da smo svi jednaki. Jesmo li?

Nismo, ali bismo trebali biti. Tako sam shvatio i njegovu poruku.

Kako komentirate gostovanje kancelarke Angele Merkel i kandidata Webera na izbornom skupu HDZ-a? Kako vam se činio taj skup?

Slažem se s Vesnom Alaburić da neke od tih poruka spadaju u kategoriju poticanja genocida. Mnoge su prijeteće i uvredljive. Radi se o govoru mržnje. Tome smo mi koji javno djelujemo i kritički analiziramo političke tabue izloženi već godinama, primjerice u internetskom prostoru, na društvenim mrežama ali i u široko proširenom javnom diskursu koji se namjerno stvara o nama. Posebno ako smo Srbi

Iskreno, bio sam suviše zauzet našom kampanjom da bih pratio druge. Vidim da je poslala poruku protiv nacionalizma. To što je rekla na skupu HDZ-a mogla je reći i na nekom našem skupu, bilo bi odlično primljeno. I bilo bi vjerodostojno. Ne bi bilo zloupotrijebljeno kao što je bilo tamo sa Thompsonom i atmosferom koja je stvorena.

Imate li uzore u politici? Tko su?

Svako vrijeme ima svoje uzore, ljude koji su odvažno i bez obzira na prepreke nastojali mijenjati društvo, ma koliko to bilo nepopularno i ponekad opasno. Teško mi je izdvojiti ijednog, jer sam okrenut prema sadašnjosti i budućnosti, pa uzore iz prošlih vremena uzimam kao orijentir a ne kao model koji treba primijeniti na novo vrijeme.

Jeste li više idealist ili pragmatičan? Od čega bi se trebala hraniti ispravna politika?

Rekao bih da sam kritičan prema postojećem stanju, a po metodama djelovanja u politici više realističan. Gledam kako u postojećim okvirima unaprijediti društvo. Idealizam je važan da bismo znali definirati ciljeve, a pragmatizam i realizam da bismo mogli činiti pojedinačne korake prema tom cilju, nadajući se da se malim koracima mogu postići. Ponekad su idealističke ideologije suviše odmaknute od stvarnosti, pa nemaju šansi za uspjeh.

Imate studente i u Beogradu: što oni znaju o Hrvatskoj i što o Srbiji oni govore vama?

Slabo je poznaju, kao što i studenti u Zagrebu slabo poznaju Srbiju. To je bilo tako i u doba Jugoslavije. Bilo je više studenata u generaciji mog studiranja, od 1986. do 1990. iz afričkih zemalja nego iz Srbije i drugih jugoslavenskih republika. Važno je da se to promijeni, da kad pričamo jedni o drugima to činimo iz vlastita iskustva kao iz ozbiljnog studiranja.

Studenti rođeni nakon Jugoslavije i rata ne smiju biti zarobljeni pričama prethodnih generacija, a posebno ne mitovima koji su stvoreni i nametnuti novim generacijama. Zagovornik sam liberalnog modela obrazovanja, pa mi je važno da se slobodno i otvoreno govori o prošlosti, da se tragični događaji iz prošlosti osvijetle s više strana, i da se o njima govori kritički i analitički, a ne nacionalistički.

Dejan Jović Foto: Novosti

Dejan Jović
Foto: Novosti

Hoće li ovaj naraštaj za života vidjeti Srbina kao šefa Vlade, Sabora ili države?

Nadam se da hoće. To je bilo moguće u autoritarnom sistemu, u kojem je Srbin Milutin Baltić bio predsjednik Predsjedništva Hrvatske, a Srbin Stanko Stojčević predsjednik vladajuće – i tada jedine – partije. Bilo je moguće i u Jugoslaviji, u kojoj je Albanac Sinan Hasani bio predsjednik Predsjedništva, a Ali Shukrija predsjednik partije. Htjeli bismo postići da je to moguće i u demokratskom sistemu.

Americi je za takav korak – da jedan pripadnik manjine, Barack Obama postane njen predsjednik – trebalo mnogo vremena. Irskoj također, a danas je tamo premijer pripadnik više manjina: i kao gay i kao čovjek čiji roditelji su indijskog porijekla. Nema razloga da ne očekujemo isto i u Hrvatskoj.

autograf

Odgovori