«

»

tra. 13 2018

Damir Bartol Indoš: Uvijek zasuzim zbog načina na koji se raspala SFRJ

Pojava Havela u Čehoslovačkoj značila je da neće biti nasilja, spaljenih kuća, mrtve djece i izbjeglica s vrećicama. Kako se to njima dogodilo, a mi to nismo mogli? Miroljubivom modelu približili smo se jedino u osobi Janeza Drnovšeka, no on je bio predsjednik Predsjedništva samo godinu dana

Jedan od najznačajnijih predstavnika kazališne avangarde u nas svakako je Damir Bartol Indoš. Bio je u 1970-ima jedan od osnivača slavnoga Kugla glumišta, a kasnije, sve do danas, radio je predstave ili u vlastitim produkcijama (Parainstitut Indoš i Kuća ekstremnog muzičkog kazališta) ili s nastavljačima ideje Kugle. Razgovaramo o njegovoj novoj predstavi ‘Ljubavni slučaj Fahrije P.’ koju je ostvario sa svojim davnim prijateljima i novim suradnicima i koja je pobudila izniman interes u javnosti. Razgovaramo i o društvenim nepravdama, perspektivama revolucije u umjetnosti i životu, o Jugoslaviji i suzama što uslijede uvijek kad se spomene njezin raspad.

Ne smijemo biti neodgovorni prema bilo kojem djeliću svijeta u kojem ljudi nepravedno umiru. Prerane smrti nisu estetsko nego prošireno (socio)ontološko pitanje: one su dio su opće društvene nepravde

Predstava ‘Ljubavni slučaj Fahrije P.’ hommage je vašem preminulom suradniku Željku Zorici Šišu. Prema onome što smo vidjeli, ona izgleda i kao demonstracija sile avangardne umjetnosti?

Mislim da mi je taj pojam ‘demonstracija sile’, koji se inače koristi u grubljem kontekstu, u ovom slučaju zaista bio prioritetan, ne toliko u avangardnom nego, uvjetno, u biopolitičkom smislu. Ta činjenica da jedan čovjek u pedesetim godinama, kako kaže Gilles Deleuze, postane nevidljivim, toliko me razljutila da je to u meni, preko umjetnosti, izazvalo otpor prema društvu koje ‘nije nadležno’ da takvu smrt od bolesti spriječiti. Misao Hannah Arendt o ‘radosti umiranja prirodnom smrću u dubokoj starosti’ bila je za Zlatka Burića Kiću, Draganu Milutinović, Tanju Vrvilo, mene i naše prijatelje motivacija da se umjetničkom praksom suprotstavimo činjenici neprirodne smrti koju je društvo moglo blokirati.

Kakav je kod vas odnos između društvene nepravde i umjetničke akcije?

Naš prvi sljedeći rad bit će ‘protivkarcinomska’ predstava ‘Šahtofonija: Kašalj-Čovjek’, što bi bila nadogradnja na Burroughsovu pjesmu ‘Karcinom ljudi’. To su ‘nepjesme’ i ja se stalno vraćam njegovoj poeziji, koja u ovom slučaju reagira na epidemiju karcinoma u Americi u 1950-ima, zato što vjerujem da pojam empatije ne treba ostaviti samo u vlasti desničarima. Osim toga, ne smijemo biti neodgovorni prema bilo kojem djeliću svijeta u kojem ljudi nepravedno umiru i zato ne smijemo nikada biti samozadovoljni zato što smo, slučajno, Evropljani. Prerane smrti nisu estetsko nego prošireno (socio)ontološko pitanje: one su društveno odgovorne i dio su opće društvene nepravde.

Novi koncepti i novi alati

Ipak, gledajući predstavu, postavlja se pitanje gdje je vaša estetika danas?

Kada estetski mislim o ovom radu, koji smo nazvali po stripu Željka Zorice Šiša, i o njegovom smještanju u prostor Studentskog centra, treba reći da on u takvom antispektakularnom formatu nije mogao nastati nigdje drugdje nego ondje. To znači da se, uza sva savezništva koja imamo u drugim centrima kulture – u Dubrovniku, Splitu, Puli ili Rijeci, sva ta pitanja zaustavljaju u trenutku odlučne podrške. Ta se podrška događa jedino u Teatru &TD, konkretno mislim na njegovu direktoricu Natašu Rajković koja je osvojila taj prostor i koja cijelo vrijeme daje podršku radu koji ostvarujemo Tanja Vrvilo, Zlatko Burić Kićo, ja i čitava za ovaj projekt okupljena umjetnička grupa. Da nema takve podrške, naše bi djelovanje bilo bačeno u krajnje periferan položaj.

Rado bih odijelio Meinhof od Baadera, odnosno misao i rad Ulrike Meinhof od djelovanja Andreasa Baadera; toliko loše mislim o nasilnom, politički nesvjesnom i grubom Baaderovom utjecaju na pokret ultraljevice

Pokojna glumica Sonja Savić, čiji je rad bio snažno nadahnut estetikom Kugla glumišta, jednom je kazala kako je cijela ta plejada avangardista zapravo generacija neisplaćenih honorara.

Posljednji sam put podršku kakvu danas imam u Teatru &TD imao prilikom suradnje s KPGT-om Ljubiše Ristića u Subotici. Ondje sam mogao normalno raditi pet-šest godina i bio sam uvažavan kao i svi umjetnici unutar tog projekta sve dok početkom 1990-ih nije došao rat, kada se sve to srušilo. Poslije su mi u Zagrebu, zahvaljujući tome što su moj rad prepoznali stručna savjetnica za kazalište pri gradskom Uredu za kulturu Marija Leko i potom Davor Žagar, bila omogućena dostatna sredstva za rad i bilo mi je dopušteno da radim u napuštenoj tvornici Jedinstvo. Da toga nije bilo, bio bih prisiljen otići iz Hrvatske negdje u Evropu, gdje sam kroz umjetničke projekte već imao ostvarene suradnje. Da bi se u većem obujmu zadovoljila ‘demonstracija sile avangarde’, morao je postojati netko tko će institucionalno stati iza nas, a mi smo se trudili da tu podršku odradimo maksimalno ozbiljno. Mislim da je i naša posljednja predstava napravljena na taj način.

Kako junaci Kugla glumišta danas nazivaju sebe i svoje djelovanje?

Jedan smjer je postestetika Kugla glumišta koja uključuje i nove, mlade umjetnike i tu odrađujemo dio avangardne povijesti. Drugi smjer su novosti Kuće ekstremnog muzičkog kazališta; ako sam se poslužio nečim starim u nečemu što bih htio da bude novo, to doživljavam kao manjak u svom radu. Postavljam si imperativ da uvijek radim nešto novo ili da na nov način radim; novi koncepti, novi alati i nove teme ili barem njihovo proširenje, kao primjerice projekt ‘Svaka revolucija je bacanje kocke’ nastao prema knjizi Josipa Horvata ‘Pobuna omladine 1911-1914’ u izdanju zagrebačkoga ‘Gordogana’.

U toj ste predstavi, čini nam se, pokušali povezati političku revoluciju s emancipacijom u muzici?

Tema našeg rada bili su ‘humani atentati’ toga vremena, ali smo taj materijal vezali uz povijest avangarde jer se primjerice jedan od sudionika tih političkih akcija, Vladimir Čerina, kretao putovima evropske avangarde tog vremena i bio u komunikaciji s aktualnim talijanskim futurizmom. Mi smo se odlučili baviti manifestom ‘Umjetnost buke’ Luigija Russola, gdje se ta praelektronika pod nazivom intonarumori pojavljuje u povijesti zvuka prvi put, afirmirajući šum i buku koji stupaju na umjetničku pozornicu i mijenjaju percepciju zvukovne komunikacije oblikovane klasičnom glazbom. Naša nadogradnja tih ideja bile su zvučne kutije pod nazivom ‘šahtofoni’. To je afirmacija ideje postnoisea, odnosno rada s bukama koji se istražuje u našim recentnim radovima, posebice u suradnji s muzičarima iz nekadašnjeg benda SexA.

Što je to ‘duhovna reciklaža smeća’?

To je jako blisko istraživanju zvuka, jer sam put do ‘šahtofona’ tražio tako što sam šipkom gudio po željeznoj konstrukciji za vojne kamione, pri čemu s najvećim uvjerenjem subverziram poziciju muzike/muzičara sa svojim željeznim violončelom. Tako sam duhovno reciklirao nekoliko elemenata za otpad, da bi se onda tim putem, kroz četiri-pet godina takvog recikliranja, zaustavio na muzičkoj kutiji – dolaženjem u blizinu Russolovog intonarumorija – koja je u vezi sa šaht-poklopcem ispod kojeg je muzički svijet buke opruga.

Koji je humani smisao takvog zvuka?

Odgovor koji godinama nosim u sebi jest da taj smisao leži u popravljanju i prikupljanju, a ne u odbacivanju. Mi smo to iskonstruirali tako da preko pokušaja i pogrešaka dođemo do humanog popravljanja, za razliku od, parafrazirajmo misao Ernsta Blocha, mračnog i nehumanog popravljanja kapitalizma. Kapitalizam je, kaže Bloch, ‘mračno progresivan’, u njemu se putem pokušaja i pogrešaka dolazi dotle da raketa na kraju točno pogađa cilj ili, kako se hvalio onaj vojnik u posljednjim ratovima na ovim prostorima, da se može minobacačem pogoditi u tanjur neprijatelja. U našem se slučaju radi o estetici popravljanja u najboljem smislu riječi: da se stvari ne odbace, ne zanemare i ne zapuste, nego poprave.

Koja je estetska strategija vaših predstava pod zajedničkim nazivom ‘Šahtofonija’?

Riječ je o klasičnom konceptu gerilskog ratovanja, kako ga koriste Deleuze i Guattari. ‘Šahtofon’ je gerilski ratni stroj – to je opasna terminologija, ali je riječ o tome da se samo unutar takvih naziva, željeza i opruga bliskih vojnoj terminologiji, radi o, uvjetno rečeno, opasnim prikradajućim kretanjima. Onda se vidi da je to stroj za proizvodnju buke ili za tihi i nježni šum, usmjeren na vibracije a ne na udarac. Time se zadobiva uvažavanje neprijatelja prema tom radu. Svaki pripadnik specijalnih jedinica, kada bi se suočio sa ‘šahtofonom’, puno bi ozbiljnije pristupio pitanju kako savladati takvu konstrukciju nego onaj ‘nomadski ratni stroj’ koji čini goloruk čovjek stojeći ispred tenka.

Klin se klinom zabija

Kugla glumište se 1980-ih podijelilo na tvrdu i meku frakciju oko pitanja treba li podržati ekstremnu ljevicu, Baader-Meinhof i Crvene brigade; doima se da je danas situacija teža nego u vrijeme kada su molotovljevim koktelima napadane robne kuće?

Danas djeluje opcija postkugle, kao povremeni spoj tih dviju frakcija: suradnja sa Zlatkom Burićem Kićom, ‘Knjiga mrtvih’, ‘Kabare Tamne zvijezde’ i ‘Ljubavni slučaj Fahrije P.’ postižu puno veću vidljivost nego kada sam radio sam, kao DB Indoš – Ekstremno muzičko kazalište ili u recentnim projektima umjetničke suradnje s Tanjom Vrvilo. Danas u socijalnoj percepciji postižemo veći efekt i veću ljubav publike prema našem radu. Više ljudi vidi naš rad, a naše su ideje u bliskoj prošlosti stizale i do Eurokaza i do Marulovih dana. Što se tiče grupe Baader-Meinhof, vrlo bih rado odijelio Meinhof od Baadera, odnosno misao i rad Ulrike Meinhof iz njezinih kolumni, novinarskog i umjetničkog rada od djelovanja Andreasa Baadera; toliko loše mislim o nasilnom, politički nesvjesnom i grubom Baaderovom utjecaju na pokret ultraljevice. Kada je Jean Paul Sartre 1975. posjetio članove Baader-Meinhofa u zatvoru Stammheim, rekao je da je Andreas Baader politički glupa osoba, za razliku od politički prosvijećene Ulrike Meinhof.

Gdje vi postavljate crtu između umjetnosti i nasilnih akcija?

Prije koji dan sam vidio ženu u pravoj krznenoj bundi i pomislio na stereotipnu aktivističku sliku – što bi se dogodilo da joj na leđima sprejom nacrtam kukasti križ, a ona to i ne primijeti? Time se, naime, ništa ne dobiva. Članovi Crvenih brigada pucali su ljudima u noge da žrtve baš ne umru, što je bila drastična opomena osobama da njihova funkcija, npr. direktora Fiata, nije dobar izbor. Međutim, poslije jedne nasilne akcije nastaje nasilna reakcija i život ide dalje, po principu ironične misli Janka Polića Kamova da se ‘klin klinom zabija’. Konkretno, ja sam u jednom trenutku podržavao waldorfsku pedagogiju kao pokušaj odgoja k slobodi. Za mene je ključna misao J. S. Milla da smo slobodni onda kada radimo posao koji radimo najbolje od svih poslova koje bismo mogli raditi u dobivenom vremenu. To ne može biti posao ubijanja, to može biti posao proizišao iz rada onoga koji je odgojen da ima žudnju/radnju k slobodi, vođenu nenasilnim principima.

U svom ste radu i djelovanju Kugla glumišta pregurali nekoliko političkih režima i državnih uređenja, pa i rat koji kao da i danas traje?

Unutar lijevog mišljenja u bivšoj državi postojali su pojedinci koji su posjedovali toleranciju i finoću prema tome kako funkcioniraju kao članovi Partije i takve države. Imao sam privilegij, surađujući npr. s Centrom za kulturnu djelatnost, razgovarati s njegovim direktorom Mladenom Ivekovićem o višestranačju ili o tome da ne želim ići u JNA stoga što se ne želim militarizirati nego ‘umjetnizirati’: takvi su ljudi podržavali naš rad ne pitajući se hoće li njegove estetske konzekvence značiti ovo ili ono. Dosta je važan primjer pojava Vaclava Havela u Čehoslovačkoj – ona je značila da neće biti nasilja, spaljenih kuća, mrtve djece i izbjeglica s vrećicama. Tu je problem: kako se to njima dogodilo, a mi to nismo mogli?

Je li Čehoslovačka bila iznimka ili realna mogućnost?

Mi smo se takvom miroljubivom modelu približili jedino u osobi Janeza Drnovšeka, koji je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, ali prekratko, samo godinu dana. Kada sada pomislim na vrijeme i način raspada Jugoslavije, uvijek zasuzim. Mislio sam tada da se takvo nasilje neće dogoditi. Danas je već sve napravljeno i sve se priprema da bi se opet moglo, zatreba li, nasilno postupati; zamislite tu nepopravljivu naivnost da i danas opet pomislim da se to nasilje neće dogoditi. Ali ne možemo tražiti milost za sebe, izuzeće od konkretnog ratnog nasilja, kada se ono događa na mnogim drugim mjestima. Pogledajte samo Siriju…

12 comments

Skip to comment form

  1. Jagma

    Zbog ovakvih ljudi čovjek ne odustaje od Hrvatske. Genije.

  2. Zeitgeist

    Eh ,ti Srbi i Srbijanci.Baršunasta Češka i Slovačka nisu imali srpski hegemonizam ,nego ruski.SSSR se pokazao premekanim u odnosu na SFRJ.

    1. Jelić

      Ti si vjerojatno i rođenu majku žalostio, a gdje nećeš ražalostiti svojim nebulozama ljude koji se mozgom služe.

      1. Zeitgeist

        Mnogo ih voleš,pa znamo to.Reci ti zaštitniku Srba i hegemonizma,zar te nije stid baš nikada .

        1. Edo Bare

          Navodno da najmanje u inozemstvo idu liječnici psihijatri. Ostali su kvalitetni i u bolnici u tvom gradu. Otiđi kod jednoga, pregledaj si tavan, liječi svoje poremećaje.

        2. Zeitgeist

          Edo Bre i ti si govnar velikosrpski.Od te zaluđenosti ostat će vam na kraju samo beogradski pašaluk i nemili komšiluk.Nabijem vas na čiviluk.

          1. Edo Bare

            Jesi li primjetio, govno ustaško, da su ti svi koji smatraju da si luđak, velikosrbi Fuj, dripčino!

            1. Zeitgeist

              Edo Bre ,na čiviluk.Malosrpski čiviluk,jer kao što znamo ,od velikosrbizma osta samo malosrbizam.Baš zbog takvih kao ti,hegemonista srpskih.

              1. sex pistol

                Ova ti je dobra. Ukineš od Bare “a” i dobiješ Bre. Jedini si na portalu ovako duhovit. Dobro, malo i Zambata.

                1. Zeitgeist

                  Bilježim se,a ja mislio…

  3. Zambata

    Način raspada nam je nametnula neobuzdana srpska sirovost i uvjerenost kako će “sve do Beča biti Srbija”.
    A zbog toga što se raspala, često i ja pustim suzu.
    Niz donji dio leđa.

    1. Jagma

      Ima igra koja se zove Ne ljuti se čovječe, a to sudjeluješ u igri Ljuti se majmune!

Odgovori