Damir Avdić: Nacionalizam je smrtonosni kič

Damir Avdić

Malo stvari na ovim prostorima nema svoju tradiciju kao kritičko mišljenje. Hiljadugodišnja tradicija metafizičkog jednoumlja učinila je javni prostor usmrdjelim javnim wc koji smrdi i kada prolazite kraj njega. Bez bilo kakve tradicije kritičko mišljenje samo svojom pojavom izaziva čuđenje. Kritikovati možete sa pozicije općeg mjesta, ono što su svi već dobro kritikovali i ispljuvali. Tako je u politici, tako je i u umjetnosti.

 

U takvom društvu pojavio sa Damir Avdić. Već sa prvim albumom oduševio je kritiku i publiku. Kritičari ga ne štede, proglašavaju ga novim Džonjiem Štulićem, drugi tvrde da je bolji i od Štulića.

 

„Nakon takvih stihova, nema više smisla spominjati Štulića. Ako želite znati što se danas doista događa na Balkanu, poslušajte Damira Avdića.“

 

Sa albumom „Život je raj“ Avdić sa svojih 45 godina postaje vođa nove generacije.

 

Najgnjevniji pjesnik Balkana govori u ime decenijama mlađih od sebe, bijesnih nad nacionalizmom, kapitalizmom, liberalizmom,komunizmom, anarhizmom i sve šalje u „tri pičke materine“.

 

Zadnji album „Mein Kapital“ ostavio je kritičare bez daha.“ Avdić je ponovo sam, s mikrofonom i električnom gitarom odvrnutom na jedanaest te rifovima za koje bi ubili AC/DC, Black Sabbath, Sex Pistols i Black Flag. Razračunava se sa svjetskim problemima, ali nije ostao dužan ni Balkanu na kojem je “nacionalni ud eksplodirao u socijalističkom kondomu” pa se sva akcija svela na lupanje “kurcem po tastaturi” uspaljenih nacifašističkih idiota.“ …„Kako god okrenemo, nagrabusili smo, ali neka vas to ne spriječi da zapjevate s velikim pjesnikom kroz kojeg kao da progovaraju i na neko novo staro zlo upozoravaju postrijeljani španski borci, I. G. Kovačić i žrtve ratova devedesetih, a čije pjesme ne nude rješenje, pa čak ni humor, ali ipak dovode do katarze, liječe frustraciju i dižu pognutu glavu. Baš kao nekoć pjesme Guthrieja i Dylana, odnosno Strummera, Lennona i Rottena.“ Piše vodeći muzički kritičar u Hrvatskoj, Aleksandar Dragaš.

 

To su stihovi koji će ostati da sjaje kao fosfor kostiju ubijenih Srebreničana razbacanih po istočnobosanskim šumama. Ovaj subverzivni prorok naših dana ne poznaje tabu teme, tako da će njegova poezija i muzika sigurno imati iscjeliteljsku i iskupiteljsku ulogu, kakvu prava poezija i treba da ima”, piše Faruk Šehić o autoru sa kojim smo razgovarali uoči njegovog koncerta u kultnom mostarskom klubu Abrašević.

 

 

Hegel kaže da umjetnost mijenja čovjeka u susretu sa njom. Tvoja muzika Damire, mijenja mnoge ljude. Kako si odlučio da se na ovaj način izraziš? Neću za tvoju muziku da koristim termin angažovana umjetnost jer je taj termin postao opće mjesto, ali šta je bilo presudno da se na ovaj način obratiš publici kao mesija sa gitarom u ruci?

 

Iza toga nema neke koncepcije, neke naročite odluke. To je moj izraz kako vidim stvari i tako ih napišem. Slažem se s tobom oko tog naziva angažirana umjetnost, ne mislim uopće da sam angažiran, ni više ni manje od bilo koga koji nešto radi, to je samo način na koji ja vidim stvari. To je moja istina, jedan dio ljudi zna da stvari tako stoje i jebiga, bez obzira što ga to pogađa priznat će da tako stvari stoje, neki jednostavno znaju ali potiskuju u sebi da je realnost takva. Uglavnom, ne postoji nikakav koncept. Dosta toga dolazi podsvjesno. Kada radim stvar dolazi u vidu neke priče, ne komplikujem, pustim da se samo kotrlja i za par dana vidim šta sam htio reći.

 

Ove su pjesme o zabludama dvije generacije, tvojoj sa čijim se zabludama obračunavaš, kao što reče Jurica Pavičić i zabludama nove generacije. Kako si brutalan prema zabludama svoje generacije ništa manje nisi brutalan ni prema zabludama nove generacije.

 

Te zablude nove generacije ne bih nazvao njihovim zabludama, to su zablude koje su dobili od nas, naslijedili ih u onim pričama kako je bilo, kako jeste. Svak ima neku svoju verziju kako je bilo, imamo opću verziju kako je bilo ali svatko ima neki svoj osjećaj o tome.

 

Ja razumijem moju generaciju koja želi u jako romantičarskom svjetlu zadržati sve kako je bilo, i ja na kraju krajeva, ali me to ne može ni na kakav način sputati da stvar opet postavim realno, da kažem: to se vrijeme ne može porediti sa ovim. Da se vratim na zablude moje i ovih generacija, mislim da krivicu za njihove zablude snosimo mi, oni samo čuju priču i zatim je transformišu u neki svoj način razmišljanja.

 

Svaka tvoja pjesma Damire zaslužuje ozbiljnu hermenutičku analizu, od prvog albuma stihovi tvojih pjesama povod su za brojne rasprave. Tvoj zadnji album “Mein Kapital” izazvao je pravu lavinu reakcija. Slušajući tvoju prvu pjesmu na albumu 2012. pomislio sam da si dugo čitao Hajdegera i da nam šalješ njegovu poruku da, nema nam pomoći. Istina, Hajdeger ostavlja mogućnost čuda i da nam Bog pomogne, a kod tebe nema čak ni nade za čudo.

 

Nisam razmišljao o tome dok je nastajala pjesma, jednostavno me vodilo ka tome. Svjestan sam da dosta ljudi u tome vide neki pesimizam ali generalno, ja nisam pesimista i ne mislim da nema nade. Ne možemo nadu tražiti svi odjednom, u nekom čoporu. Nada je tu i ideš svojim putem, ako se sretnemo u jednom periodu života, idemo zajedno, ako se ti odlučiš na nešto drugo, to je to, nemam nekih veliki zamjerki.

 

Nisam čovjek koji misli da je sve beznadežno. Ne mislim da je danas u svijetu slika generalno puno lošija, kad bi sad krenuli nabrajati šta se događalo krajem šezdesetih, sedamdesetih, gdje su sve bili ratovi svakodnevno, da ne govorim o hladnu ratu, o podjeljenosti na istočni i zapadni blok, špijuna koji su bježali sa jedne na drugu stranu, od Crvenih brigada, Irske republikanske armije, svih tih terorizama.

 

Međutim, što mi danas participiramo da je puno gore je jer neuporedivo više medija i informacija koje nam to govore svakodnevno, prije nisi ujutro ustajao, napravio kafu i ispregledavao milion portala i rekao: o jebate, šta se ovo dešava!?

 

Ako se vraćamo u godine kraja šezdesetih, pa sedamdesetih, ja ih vidim u prvom redu kao otkrivanja seksualnih sloboda, pomjeranja granica u muzici, u bilo kojem vidu umjetnosti, uopće u načinu života ali ispod toga je stajalo sve ono što si maloprije nabrajao, svi oni ratovi od dalekog istoka, Koreje, Kambodže, Vietnama, pa Palestina traje od kada sam se rodio.

 

U BiH ne postoji tradicija kritičkog mišljenja, uvijek je neko mislio umjesto nas, sultan u Istanbulu, car Franjo u Beču, Karađorđevići u Beogradu, drugovi u Centralnom komitetu tako da nemamo baš nikakvu tradiciju kritičkog mišljenja. Ti si prvi u historiji muzike u BiH kritički progovorio o svijetu oko nas, tu naravno ne računam one koji su pljuvali po nečemu na što su svi pljunuli i tada su to skupo naplatili. Bez obzira koliko želio prihvatiti tu činjenicu, ti na svojoj muzici i poeziji odgajaš jednu novu generaciju koja kritički preispituje svijet i odbija da svijet gleda u crnobijelom svjetlu i na tvoj brutalan način razbijaju idole koji ih spriječavaju u spoznaji, kao što je rekao Francis Bacon.

 

Brutalno, tj iskreno, znam da ta riječ brutalno zvuči baš brutalno, ali iskreno. Ja kada participiram tu prošlost u kojoj sam rastao, a rastao sam uz muziku i knjige, kada ti dođe taj neki crn i težak momenat onda treba da ti bude jasno da je to zbog godina u kojima si, da si ti odgovoran za svoj život, a ne tata ili mama i automatski svijest traži da nađeš neki izlaz.

 

A kada si rekao o tom kritičkom, ne mislim da sam prvi i jedini, samo je razlika u onome prije. Oni su morali govoriti u metaforama, nije mogao baš direktno spomenuti osobu. Nedavno je neki filozof rekao: sa Berlinskim zidom pala je i metafora.

 

Onda mi je palo na pamet – misliš li da bi Bulgakov napisao onako lijepu knjigu da je mogao reći tačno o čemu govori i koga spominje, ne bi bilo mačka koji leti, ne bi bilo onih sjena na prozoru, ne bi upola bilo onako lijepo. Naravno, zbog toga je imao život kakav je imao, to je poezija u toj, kako bih je nazvao, ne volimo obojica taj termin angažirana umjetnost, ali to je poezija angažirane umjetnosti, ali ne bi je bilo da nije imao ograda koje je morao preskakati, zaobići, naglasiti.

 

Na zadnja dva albuma jasno kritikuješ sve devijantnosti u društvu, briljantno pronalziš sva opća mjesta i snajperski precizno ih pogađaš. To je izazvalo reakcije i polemike čak i u građanskim krugovima i medijima odakle su upućene kritike. Legendarni Igor Mandić, pisac, je nakon smrti Miroslava Krleže, sa kojim je bio blizak prijatelj, napisao nekoliko kritičkih osvrta o Krleži, kada su ga pitali, zašto to radi kada ga je Krlaža intelektualno odredio, on je rekao: „Nemam ja problem sa Krležom već sa krležijancima“. Meni je sasvim jasno da ti nemaš problem sa Štulićem koji te, između ostalog, intelektualno odredio već sa njegovim „sljedbenicima“ kao i ostalim „junacima“ svojih pjesama.

 

Ma da, imam problema sa naopakom percepcijom svega toga. Kad dođe čovjek da brani Štulića, on ima toliko pjesama da ti o njemu ne možeš ništa više reći, samo šuti i pusti pjesme. To je toliko apsurdno, neki dijelovi su tragikomični.

 

Čovječe, samo pođi od jedne stvari: Marks je dolazio iz jednog potpuno drugog vremena, postidustrijskog kapitalizma gdje je proizvodni rad bio dominantan, a mi živimo u vremenu gdje je neproizvodni rad u totalnom nesrazmjeru sa proizvodnim radom, gdje je ogromni broj neproizvodnih djelatnosti, ljudi koji po Evropi traže posao, traže bilo kakav posao, to su visokoobrazovani ljudi, političke nauke, sociologija, muzikologija, istoričari, menadžari … a sve fabrike su prebacili na Daleki istok ili Afriku….Kako će se to sad riješiti – ne znam, sad se pozivati na neke citate iz nekog davnog vremena, ne znam kakvo je tvoje mišljenje Amere?

 

Slažem se sa tobom, pozivanje na neke junaka iz prošlosti ne znam šta dobro može donjeti. Hajdeger je u svojim raspravama sa marksistima dokazao da se Marksa ne može pozivati u pomoć pri rješavanju nekih problema koje u njegovom vremenu nisu bili na vidiku. Recimo „tehne„ je nešto o čemu Marks uopće nije mogao misliti. Ne vjerujem da možemo kolektivno pokucati nekome na vrata da nam taj da istinu, ne samo Marks nego bilo koji filozof ili čovjek u cjelokupnoj povijesti mišljenja. Dakako, time ne umanjujem veličinu i povijesni značaj Marksa ili bilo kojeg drugog filozofa, samo s tobom dijelim mišljenje da se do istine dolazi pojedinačno, a ne kolektivno u čoporu. Poštujem stav i onih grupa koje slijede Marxsa, Budu ili nekog trećeg, ovo je kao što si rekao samo moje mišljenje i ne poziva na polemiku ili bilo što drugo. Neka ljudi slijede koga žele. Ono što mene Damire brine je modernističko tumačenje povijesti koje rade upravo oni koji se pozivaju na ortodoksna učenja. Ako pogledaš ortodoksne sljedbenike Muhameda, Isusa ili bilo koje druge povijesne ličnosti, vidjet ćeš koje nasilje prema povijesti čine, jer povjest tumače iz pozicije diktature modernog čovjeka nad istom, oni tumače povjesne događaje iz današnje perspektive, znaju oni tačno što je Muhamed ili Isus mislio prije hiljade godina kada je nešto rekao. Ta diktatura modernog čovjeka vidljiva je svugdje. Najbolji su primjer povijesni filmski spektakli, pa ja sam gledajući Aleksandra Makednskog pomislio da će Bred Pit uzeti gitaru i krenuti svirati Morisona.

 

Bravo, ja sam nedavno pričao sa prijateljem koji mi kaže da povijest treba sagledavati u detaljima, imaš tu detalja da ti pamet stane. Znaš koji ja problem imam sa teoretičarima, danas je to pozivanje na nekog drugog, a ne postojanje hrabrosti da on kaže ili proba sažeti nešto novo i reciklaža onoga što je već rečeno. Čovječe znamo to, vidimo kako je to sve apsolutno funkcioniralo, ako se već baviš mišljenjem i ako si mislilac ponudi novu misao.

Neće ti misao biti odmah prihvaćena ali ti je ponudi i za deset godina neko će je apsorbirati na pravilan način, umjesto da se držiš za kor neke ideologije.

 

Obračunao si se sa herojima novog proletarijata: Noamom Chomskim, Slavojem Žižekom, Lady Gagom i ostalim ikonama onih koji vode revolucije i “ukazuju na kriminal i korupciju od septembra do juna, a onda Tunis, Egipat, Tučepi non-stop akcija izmori čovjeka”.

 

Da uzmemo ovaj moment oko Žižeka i Lady Gage, htio sam da pokažem šta je to što zovemo „kapitalizam“, on je stavio Žižeka sa Lady Gagom, a ne ja. Po mom mišljenju kapitalizam kao sistem ne postoji, to je profit, čisti profit, prije 5 godina Marks je bio hit. Gdje se štampao? Na zapadu. Zašto bi štampao klasnog neprijatelja? Prvo zato što je profitabilan, drugo zato što je bezopasan.

 

Ali ja sam tu pjesmu već svirao i onda je negdje izišlo da je Žižek kao u vezi sa Lady Gagom pa sam mislio da to izbacim, ali kako sam to već svirao i ljudi su već čuli ranije pa nisam mogao. Evo u zadnje vrijeme, kako se piše o meni, iako mi je ovo tek drugi intervju, a svi drugi tekstovi su pisani o meni, onda ti neko kaže: uvijek si u medijima… ali ja sjedim tu gdje sjedim.

 

 

Legendarni beogradski pisac i novinar, Tomo Marković mi kaže: Amere ovaj Damirov album je prepoznavanje ljubitelje piva, dobrog hašiša i revolucije.

 

Hahaha, vidiš neko je to rekao a ja napisao. Ispričat ću ti kasnije priču koja izlazi u mom novom romanu “Tiket za revoluciju” da ne ide u ovom razgovoru da ne bude promocija romana.

 

 

Bio sam na tvojih dvadesetak koncerata, svaki je različit, svaki je autentično umjetničko događanje. Kako uspijevaš da se na tvom dvadesetom koncertu osjećam kao da sam na prvom?

 

To nije samo do mene to je i do tvoje percepcije događaja, to što ti vidiš razliku je i to što su svaki put kada si me gledao imao neku drugu energiju. Očigledno da ti to sve paše i ne dolaziš opterećen, i ja imam naravno, drugi doživljaj. Ne znam, drugačije je kad sam bio na sred ovoga, drugačije je bilo kada smo bili sami na bini i drago mi je ako to tako vidiš.

Neki dan sam razmišljao, posle ovog četvrtog albuma: jebote, ovo sad ispade karijera a ja samo svirao gitaru…Sjećaš se kada je nakon koncerta Huso imao svoje performanse, pa kad nas je sve zajedno bilo dvadeset ali sam radio isto ozbiljno kao i ovo sad.

 

 

Da, sjećam se da sam Elmi Zekić govorio da sviraš za dvadeset ljudi kao da ih je dvjesto hiljada. Uvijek si to radio ozbiljno i profesionalno. Nakon tvog zadnjeg albuma i kritika koje si dobio, bio sam ozbiljno zabrinut jer mislio sam da ne možeš bolje, jer standarde koje si postavio bili su veliki. Ali ti si objavio album koji je bolji od prethodnog.

Jesi li razmišljao nakon albuma “Život je raj” šta više reći? Kako postići taj nivo muzike i teksta? Veliki redatelji se nakon dobrog filma pitaju: kako ću napraviti naredni film? Jer ljudi očekuju od tebe taj nivo.

 

Najiskrenije, meni je cijelo vrijeme lijepo. Da ti vidiš pojačalo na kojem ja vježbam, a vježbam u kući i ne mogu odvrnuti kao ovdje, da ti vidiš koji je krš to pojačalo…, ali ja cijelo vrijeme uživam uz to pojačalo i to je ono što me cijelo vrijeme vodi. Meni je lijepo dok radim i ljudi to osjete.

 

Moram priznati da sam imao tremu pred ovaj intervju sa tobom zbog pitanja koje ću ti sad postaviti: moji učenici kojima predajem filozofiju i sociologiju i kojima sam ubacio tebe kao obavezno gradivo, očekuju od mene da te pitam kako vidiš budućnost ove zemlje, ne samo BiH već i svijeta, imamo li uopće budućnosti?

Znam da kada si krenuo svirati nisi imao ambiciju da budeš vođa, propovjednik. Damire, možeš to ignorirati ali ti si postao Zaratustra jednoj novoj generaciji koja ne želi gledati unazad, koja ne želi živjeti tuđi život i koja je prva generacija u povijesti ovih prostora koja kritičko mišljenje uzima kao imperativ u svom bivstvovanju. Ja ću biti toliko hrabar i reći da ti stvaraš jednu novu generaciju.

 

Znam što si imao tremu. Možda bi odgovor koji oni žele čuti bio kratak, ali ja imam 47 godina i sadašnjost participiram na način na koji jesam, svaki dan koristim da ga ispunim s onim što volim.

Možda odgovor za sadašnju političku situaciju, koji bi bio jasan i proročanski, ne možeš dati. Znaš kako vrijeme prolazi, a prošlo je skoro dvadeset godina, nekako mi se čini da u čitavoj ovoj regiji u nekom globalnom pogledu još stvari nisu završene, to mi tako izgleda. To je najjebenije zato što i kada čitam ili slušam stvar izgleda totalno nezavršeno… kako će se završiti, o tome nemam ni predstavu.

Ako bi morao poslati neku poruku ona bi bila: radite svoje i ne obazirite se šta će vam tko reći, šta bi trebalo i kako bi trebao. Ti uradi kako misliš da treba, ako je to iz srca do kraja, ti ga uradi, ako te popljuju neka te popljuju, ako ti aplaudiraju, neka ti aplaudiraju ali ti znaš da si to uradio onako kako si mislio i osjećao.

 

Trebamo li se  posebnno boriti protiv nacionalizma ili  borbom protiv kiča ustvari, već se borimo  protiv nacionalizma?  Ako pobijedimo kič da li je poražen i nacionalizam?

Da, s tim da  se treba dodati da je nacionalizam  smrtonosni kič, koji za sobom ostavi tragova i tragova..
Ni i bratstvo i jedinstvo mu nije moglo ništa?

Da nažalost, bratstvo i jedinstvo nije uspjelo savladati nacionalizam, da ga je smirilo pendrecima i rešetkama i da se na najšupačkiji  način ušutio, usmrdio, uvukao im se u guzicu i kad su oslabili, izletio.

Morat ćemo završiti sa muzikom.

Kako si to dramatično rekao: morat ćemo…hahaha

Na početku koncerta često kažeš “Dobro veče moja mladosti, slušamo li nešto novo ili nam staro đubre pokraj srca leži”. Neko je jednom dobacio: šta ćemo slušati kada uz tebe i par bendova ništa kurcu ne valja. Šta ćemo slušati? Imamo li šta novo slušati ili imamo vječno ponavljanje istog što bi rekao Niče.

Znaš, imaš toliko tih novih stvari, ali i dalje je bombardovan sa starim pričama. Da se vratimo na Pavičića iz Jutarnjeg, čovjek je tako dobro rekao – ta generacija je došla sad na tron i ono što slušamo je ono što su oni furali u svojoj mladosti pa je i njima bilo 50 ljudi na koncertu ali danas su legende, e kada su mi govoili: jebote taj pank, slušaj ovo kako ljudi sviraju, vidi šta je gitara… Sada si ti u poziciji da kažeš: jebote to što ti sviraš je bezveze, znaš šta smo mi prije radili. Šta smo radili? Nismo ništa radili, radimo isto ono što i oni rade, uvijek je isto. Kada si bio mlađi krpio si se kao i ovi, a sada prodaješ neku veliku šarenu praznu kutiju.
Problem je što danas nemaš nekog klasičnog meinstream, apsolutno ga nemaš, džigeri nisu meinstream, oni su hard kod, ali to je poseban hard kod, nema dalje, kao što nemaš klasične alternative, imaš tu neku alternativu kako si ih nazvao sa coca colom, mislim coca colom kao sponzorom ili pivom kao spoznorom što opet nije kriv, neko mu treba da ti napravi koncert, ali onda ti samo prihvati to da si uzeo taj keš od Telekoma i nema šuplje priče.

Gledao sam nedavno Kusturicu kod Hadžifejzovića i jedino što mi je zasmetalo u njegovom govoru je ta priča kao: Sarajevo mene ne bi razumjelo jer ja branim Kubance u Majamiju, ja sam kao alternativa, borac protiv globalizma … a ima imanje od 700 hektara zemlje poklonjene od države.

Kakvi kubanski disidenti u Majamiju?, oni su pobjegli tu da žive. Živio sam tri godine u Americi i umalo me frajer ne ubi kada sam mu spomenuo Che Guevaru, pitam: koji je ovaj? Taj je došao prije godinu sa Kube, nemoj ga ništa pitati, momak od 25 godina, njemu je dovde toga, kakvi kubanski disidenti…Ja branim nekoga, čuj on brani nekoga…Da, na imaju od 700 hektara sa pet hotela.
Heraklit kaže da je rat prirodno stanje čovjeka, ja mislim da si ti sveti ratnik protiv općeg mjesta. Ja se nadam da će taj rat potrajati dok traje tvoj život zbog svih nas kojima je tvoja muzika mnogo više od muzike.

Ja bih umjesto rata, rekao da budemo u ljubavi sa istinom i onim što treba da se kaže i sa onima koji to vide tako, a i onima koji kažu da nije to tako ili jeste tako, nema neke frke, drame…
Završio bih sa riječima Viktora Ivančića prilikom nedavne dodjele nagrade Duško Kondor, gdje  je rekao: “Ne znam zašto sam dobio nagradu, novinar ima samo dvije mogućnost: da  govori o stvarnosti kakva jeste ili da laže”. Čini mi se da je isti slučaj sa umjetnikom: ima dvije opcije – da govori o stvarnosti kakva je ili da laže.

Ima još nešto gore od laganja po meni – šuplja priča.

 

 

 

 

Prenijeto s portala www.tacno.net

Odgovori