Bernardić očito nije sposoban da se oslobodi zagrljaja nedoraslih suradnika koji guši i njega i SDP. Imao je dobar povod da zahladi s Komadinom i Vidovićem: bila je to njihova javna i apriorna sumnjičavost spram Milanovićeve kandidature. Ali ne: Bernardić misli da im je nešto dužan i da ga oni štite od zlih ‘milanovićevaca’




Predsjednik SDP-a Davor Bernardić upravo proživljava zvjezdane političke trenutke. SDP je, nakon gotovo četiri godine, pretekao HDZ u istraživanjima o popularnosti stranaka: SDP je sad na 27,8 posto, dok je HDZ na 26,9 posto. Drugi moment – koji je sigurno utjecao na rejting stranke – jest pobjeda SDP-ovog kandidata Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima. ‘U 2019. godini bilježimo dvije pobjede, a nakon predsjedničkih izbora nastavljamo pobjednički niz. Važno je osigurati nužne promjene u zemlji. Građani su glasali za to na ovim predsjedničkim izborima, na kojima je 75 posto njih reklo da želi promjene. Hrvatska je na svojevrsnoj prekretnici, a meni je drago što su građani prepoznali upravo SDP kao stranku koja može vratiti ugled i dostojanstvo hrvatskoj politici’, rekao je Bernardić u ponedjeljak u intervjuu za Hrvatski radio i najavio pohod na premijersku dužnost.
Sastav liste za euroizbore i podrška Milanovićevoj kandidaturi jedina su dva Bernardićeva poteza otkako je na čelu SDP-a, dakle više od tri godine, koja su bila dobra i konstruktivna

Ono što predsjednik SDP-a ne želi vidjeti, a još manje priznati, jest to da je njegov jedini doprinos dobrom rezultatu na europarlamentarnim izborima – dobrom rezultatu, a ne pobjedi, kao što uporno krivotvore Bernardić i dio SDP-ovaca – bio taj što je na izbornu listu stavio i ljude koji se nisu mogli nazvati njegovim miljenicima i favoritima, a vjerojatno se takvima ne mogu nazvati ni danas. U tome se pokazao mudrijim od predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića od kojeg se, eto, ovih dana elegantno distancirao i Karlo Ressler, prvi na toj listi i čovjek s velikim zaslugama za HDZ-ov podbačaj na europskim izborima. Bernardić primjenjuje istu tehniku – svojata pobjedu – i kad je riječ o Milanovićevom izboru za predsjednika države, a jedina njegova zasluga za taj uspjeh sastoji se u tome što je shvatio da treba poduprijeti kandidaturu bivšeg premijera i bivšeg šefa SDP-a, jer je bilo jasno da ljevica ne može naći boljeg kandidata i da on, Bernardić, nema što izgubiti u tome manevru: Milanovićevu pobjedu može upisati u svoje i socijaldemokratske uspjehe, a da se dogodio poraz, to bi bio samo Milanovićev poraz. Porast SDP-ove popularnosti u anketama u posljednjih šest-sedam mjeseci vezan je isključivo uz kampanju Zorana Milanovića, jer u tih šest mjeseci ni Bernardić ni SDP nisu poduzeli ništa što bi ih podiglo za više od golemih deset posto u anketama, a i u kampanji novoizabranog predsjednika Republike sudjelovali su ponajprije na razini lokalnih organizacija i uz gotovo zanemarive financijske izdatke. Sastav liste za europarlamentarne izbore i podrška Milanovićevoj predsjedničkoj kandidaturi ujedno su jedina dva Bernardićeva poteza otkako je na čelu SDP-a, dakle više od tri godine, koja su bila dobra i konstruktivna: može li to biti dovoljno da ga se proglasi zrelim za premijersku dužnost, može li to biti dovoljno za ocjenu o strelovitom napretku dojučerašnjeg političkog antitalenta, može li to biti dovoljno za (relativnu) pobjedu na parlamentarnim izborima?

‘Sve ukazuje na to da Bernardić nije ništa naučio iz Milanovićeve pobjede, a pogotovo nisu ništa naučila trojica ljudi čijeg se negativnog utjecaja i pritiska predsjednik SDP-a ne može osloboditi. To su potpredsjednici stranke Zlatko Komadina i Rajko Ostojić, te politički tajnik Davorko Vidović’, kaže naš sugovornik iz SDP-a. ‘Čim su završeni predsjednički izbori, njih trojica – pogotovo Komadina i Vidović – krenuli su u akciju preventivnog osujećivanja eventualnog rasta utjecaja tzv. Milanovićevih ljudi u stranci. Kao da je između njih i Bernardića na snazi bio sporazum da neće javno negodovati zbog Milanovićeve kandidature, odnosno da će biti suzdržani, a da će to odsustvo destrukcije naknadno biti kompenzirano novim podizanjem zida prema onima koje su smatra unutarnjih suparnicima i unutarnjom opasnošću. Kao da su jedva dočekali da se formalno riješe Milanovića i da odmah daju do znanja ‘njegovim ljudima’ da se ne nadaju da je zaboravljeno sve što je bilo. Komadina, Vidović i ostali nisu u stanju vidjeti stvari šire od svojih sebičnih interesa i svojih privatnih netrpeljivosti. Misle da im kompromis u vezi s Milanovićevom kandidaturom daje pravo da sad nametnu svoju volju, da prigrabe sve zasluge za eventualni uspjeh na parlamentarnim izborima i, naravno, sve pozicije. Potpuno pogrešno.’

Manifestacija takvog poimanja unutarstranačkih odnosa uslijedila je odmah nakon pobjede Zorana Milanovića: SDP je imenovao koordinatore priprema za parlamentarne izbore po izbornim jedinicama, a među tom desetoricom muškaraca nema ni jednog koji je slovio ili slovi za bliskog Milanoviću. No zato su tu Rajko Ostojić, Željko Kolar, Domagoj Hajduković, Davorko Vidović, Zlatko Komadina, Erik Fabijanić, Franko Vidović: sve odreda ljudi tankih političkih sposobnosti i slabog unutarstranačkog autoriteta, o onom izvanstranačkom da i ne govorimo, ali odani Bernardiću i ideji o marginalizaciji onih koje se povezuje s bivšim predsjednikom SDP-a. Nigdje, na primjer, Siniše Hajdaša Dončića, Ranka Ostojića i Igora Dragovana, da ostanemo kod muškaraca, koji su imali prilično istaknute uloge u Milanovićevoj kampanji. U protekle tri godine, Milanović – suprotno paranoičnim predodžbama Bernardića i njegovog kruga – ni na koji način nije sudjelovao u procesima u SDP-u, nije iz sjene poticao ‘svoje ljude’ na pobunu protiv predsjednika stranke ili na opstrukciju Bernardićevih nastojanja. Sad kad je izabran za predsjednika države i kad ga Ustav tjera da napusti članstvo u SDP-u, pogotovo nije zainteresiran da se miješa u stranačke poslove i da usmjerava stranačke politike te da forsira ove ili one ljude. Komadina, Vidović i društvo, međutim, uvjereni su da Milanović na Pantovčaku neće raditi ništa drugo nego spletkariti i komplotirati protiv onih u SDP-u koji su mu se zamjerili, pa su ga odlučili preduhitriti zauzimanjem startnih položaja za parlamentarne izbore.
Čim su završeni predsjednički izbori, Komadina i Vidović krenuli su u akciju preventivnog osujećivanja eventualnog rasta utjecaja tzv. Milanovićevih ljudi u stranci, kaže naš sugovornik iz SDP-a

Davor Bernardić očito nije sposoban da se oslobodi zagrljaja nedoraslih suradnika, zagrljaja koji guši i njega i SDP. Imao je dobar povod da sasvim zahladi odnose s Komadinom i D. Vidovićem: bila je to njihova javna i apriorna sumnjičavost spram Milanovićeve kandidature. Ali ne: Bernardić misli da im je nešto dužan i da ga oni štite od zlih ‘milanovićevaca’, da se ne smije odreći onih koji su, iz sasvim privatnih razloga, bili uza nj kad mu se tresla predsjednička fotelja, a bili su uza nj jer nisu imali druge opcije, ne zato što su bili uvjereni u njegove liderske kvalitete i političku pamet. Isti ti ljudi, osokoljeni neželjenom Milanovićevom pobjedom, sad uspješno pune Bernardićevu glavu uskogrudnim konceptom izlaska na parlamentarne izbore. Taj koncept sastoji se u izlasku na izbore lijeve i liberalne opozicije u dva bloka, pri čemu bi jedan blok činili SDP, HSS i HSU, a drugi – svi ostali. Zašto Bernardić i njegovi najpouzdaniji suradnici forsiraju ovakav izborni plan? Ponajprije zbog sebičnosti i razmišljanja da je SDP-u dosta toga da bude platforma koja omogućava političko preživljavanje i parazitiranje manjim i nezahvalnim opcijama, no ne može se izbjeći tumačenje prema kojem SDP želi što manje ‘stranih’ ljudi na svojim izbornim listama da bi poslije izbora lakše donosio odluke o eventualnom vladajućem koaliranju, a pritom se, prije svega, misli na tzv. veliku koaliciju s HDZ-om. ‘To s gnušanjem odbijam, to je tema koju plasiraju oni koji žele naštetiti SDP-u, ali ja se neću umoriti objašnjavajući da od velike koalicije neće biti ništa’, izjavio je Bernardić na Hrvatskom radiju u ponedjeljak. Djela bi, međutim, bila uvjerljivija od riječi, to jest široka lijevo-liberalna koalicija – neka vrsta Kukuriku koalicije 2.0 – bila bi najbolji demanti špekulacija o postizbornoj velikoj koaliciji, špekulacija koje, u slučaju da se dogode dva ili tri lijevo-liberalna izborna bloka, ipak poprimaju izvanfikcionalne dimenzije.

I ne samo to: što širi lijevo-liberalni savez najefikasniji je model suprotstavljanja HDZ-u na parlamentarnim izborima em zbog izbornog zakonodavstva, em zbog toga što će biti važan svaki glas i svako zastupničko mjesto u Saboru. Bernardića ne bi smjela zavarati trenutačna SDP-ova popularnost, ne bi trebao početi da pravi ražanj dok je zec iza sedam gora. Ide mu na ruku puno toga, ponajprije unutrašnja situacija u HDZ-u, ali treba se prisjetiti 2016. godine, kad je također sve išlo u prilog Milanovićevom SDP-u, uključujući i ankete, a svejedno je pobijedio Plenkovićev HDZ.

Premijerski kandidat


S obzirom na to da je osobni politički rejting Davora Bernardića, unatoč svemu, i dalje mizeran – 1,2 posto nasuprot Plenkovićevih 14 i Milanovićevih 16 posto – javljaju se i ideje da SDP-ov predsjednik ne bude ujedno i premijerski kandidat te stranke, nego da to bude netko uvjerljiviji i s više simpatija među biračima. To nije ni realna ni poštena solucija, naročito u okolnostima socijaldemokratskog uzleta: koliko god Bernardić bio najslabija karika u SDP-ovom nastojanju da osvoji vlast, on je zaslužio da izvede stranku na parlamentarne izbore, a svaki pokušaj da mu se uskrati premijerska kandidatura završio bi novim krugom sukoba u SDP-u i udaljavanjem te stranke od mogućnosti da okupi buduću parlamentarnu većinu.

portalnovosti