Foto: AFP / Jure Makovec



Nedavnim zaoštravanjem retorike s obje strane, spor o razgraničenju na moru između Slovenije i Hrvatske dosegnuo je nove razine apsurda. Sve se manje diskutira o samoj crti, a još manje o sudbini ljudi koji žive u njezinoj blizini. Spor se sveo na izraze uzajamnog animoziteta obučene u svilene diplomatske rukavice.

Balkan, Slovenija, Hrvatska i arbitraža. Glad, rat, bolesti i smrt. Postoje teži i lakši problemi s kojima se kroz povijest susreće čovječanstvo. Dragi čitatelju, ovaj put se neustrašivo upuštamo u šikaru prvih, najtežih problema, iako time možda brzamo u preranu smrt. Jer puno ovisi o tome kako će Hrvati i Slovenci, dva u masi autohtonih balkanskih naroda, riješiti svoj granični spor. Svijet toga možda ni nije svjestan, čini se da čak i proširena europska obitelj naroda u obliku Europske unije nije svjesna, no ipak je problematika neodložna i sudbonosna. Radi se o društvenopolitičkom prostranstvu i dubini koju će znati ispravno procijeniti i vrednovati tek naši potomci. Pa ipak! Ako je nekoć papir podnosio sve, suvremeni konzument internetskih sadržaja može potvrditi da ekran podnosi još beskrajno više i zato preko njega zajedničkim snagama ispratimo i ovo pitanje, pa makar posljedice za međudržavne odnose i ribe u Piranskom zaljevu bile sudbonosne.

Čitateljima Biltena osnovni su vidici (ne)rješavanja granične problematike vjerojatno poznati, znamo da politika obiju strana granice to pitanje još od trenutka raspada nekadašnje zajedničke države uspješno ne rješava. Pokojni Ivica Račan i Janez Drnovšek su u potragu za rješenjem uložili poprilično vremena i energije, ali na koncu su morali priznati nadmoć granice. Posve drugačiji, nazovimo inovativan pristup, odabrali su kasniji premijeri, Ivo Sanader i Janez Janša. Jer, ako granično pitanje nije moguće riješiti, zašto ga ne iskoristili za skupljanje političkih poena? Rečeno – učinjeno. Dva su premijera dogovarali incidente i potpirivali nacionalistički sentiment na obje strane granice. Janša i Sanader, oba upoznati i s unutarnjom stranom zatvorskih zidova, ipak nisu političari običnog kova.

Još važnije, granica je ponovno dokazala nadmoć. U tom proturječnom kretanju, u kojem smo najprije tražili pozitivno rješenje, zatim pokušali s negativnim zaoštravanjem, preostalo je samo još nešto. Priznati da sami nećemo riješiti spor i njegovo rješavanje poslati na višu instancu – arbitražni sud. Određeno vrijeme se činilo da će ovaj put uspjeti, da će sud spor riješiti umjesto nas. Onda se dogodilo zloglasno prisluškivanje koje je slovensku stranu razotkrilo s prstima u pekmezu. Slovenski član arbitražnog suda, Jernej Sekolec, i slovenska zastupnica pri istom sudu, Simona Drenik, malo su brbljali o stvarima o kojima nikako nisu smjeli i time se na kraju pobrinuli za nov zaplet u graničnoj sagi. Sud je tada doduše rekao da u tome nije bilo ničega kompromitirajućega, no uzalud, za Hrvatsku je arbitraža bila, kako se kasnije izrazio premijer Plenković, done deal.

“Apstraktni” sukob

Slovenija je, općenito u vanjskoj politici vjerna biciklističkom principu – povinovanju snažnijima i tlačenju slabijih – kao dobar školarac nastavila kao da se ništa nije dogodilo. Naposljetku, na našoj je strani međunarodno pravo i zajednica, Europska komisija. Hrvatska je istovremeno pojašnjavala da je nad Saborom samo bog, pa je svejedno koga sve Slovenija misli da ima na svojoj strani. Općenito se slovensko polaganje nade u to da će u pomoć dojuriti zaštitnici iz Bruxellesa, i pritom nas još pohvaliti kako se lijepo držimo dogovora, ubrzo počelo iznevjeravati. Polako, ali sigurno počelo se otkrivati da dimenzije slovensko-hrvatskog graničnog spora možda nisu toliko fatalne koliko smo mislili, da je zaštitnicima čak svejedno. Kako se uspješno izrazio nekadašnji slovenski ministar gospodarstva, Matej Lahovnik: “Ako će Juncker uistinu biti kormilar arbitražne barke, kako najavljuje Jutarnji, granica u Piranskom zaljevu bit će polegnuta ‘cik-cak’ odnosno po ‘hik’ principu”. Usput je komentirao da ima osjećaj kako bi se Juncker puno radije bavio problematikom terana nego granice. Nema što, trijezne riječi.

Slično kao u vremenu hrvatskog pristupanja Europskoj uniji, ministar vanjskih poslova Karl Erjavec, s potporom cijele vlade, prijeti da će Slovenija blokirati Hrvatsku u pristupanju šengenskoj zoni i/ili pristupanju OECD-u. Ali pogledajmo sve skupa još iz drugog motrišta i nadahnuće za to potražimo u najneočekivanijem izvoru. Velikan njemačke filozofije Georg W. F. Hegel se u jednom od svojih kasnijih spisa pitao – Tko misli apstraktno? Nema dvojbe da je sam Hegel mislio apstraktno, vrlo apstraktno, tako apstraktno da već samo čitanje njegovih spisa mnogima još danas tjera strah u kosti. Hegel je bio misaoni stroj kroz kojeg se cjelokupno postojanje, priroda, logika, politika, povijest, kultura, obitelj, država itd. preobrazili u sistem apsolutnog znanja. Taj je sveobuhvatni sistem odredio mjesto za baš sve. Po mišljenju danskoga filozofa Sørena Kierkegaarda, Nijemac je u tome išao tako daleko da je izgradio veličanstvenu palaču uma u kojoj više nije bilo prostora za čovjeka, nije mu preostalo ništa osim da se sistemu divi izdaleka i zadovolji se životom u obližnjoj vrtnoj šupi.

Utoliko je zanimljivije da u spomenutom spisu Hegel apstraktno mišljenje pronalazi na najneuobičajenijim mjestima te prema njemu izražava visoku razinu suzdržanosti i kritičnosti. Na pitanje tko stoga razmišlja apstraktno, Hegel odgovara: “piljarica, piljarica razmišlja apstraktno”. Sluškinja na tržnici piljarici spočitne: “Vaša jaja su pokvarena!” “Šta, odgovori piljarica, moja jaja su pokvarena? Ti si pokvarena! Tako govoriš o mojim jajima? Ti? Nisu li tvog oca pojele uši, nije li tvoja mati pobjegla s Francuzom, i nije li tvoja baba umrla u javnoj bolnici?” Piljarica sluškinji nikako ne ostane dužna, a moment apstraktnog mišljenja točno je u tome da se konkretnu osobu, sluškinju, svede na raznorazne negativne karakteristike koje ju navodno određuju. Mogli bismo reći da politika na obje strane granice, na ovaj ili onaj način prouzrokuje i potiče upravo takvo apstraktno razmišljanje o granici.

Šutnja inteligencije

Granica nije pravedna? Vi, koji ste prisluškivali, blokirali naš pristup Europskoj uniji, a sada nas hoćete još ucjenjivati Schengenom i OECD-om, tvrdite da granica nije pravedna? Vaša jaja smrde! Granica nije pravedna? Vi, koji se ne držite nikakvih pravila, izigravate međunarodno pravo i sada hoćete nove bilateralne pregovore, tvrdite da granica nije pravedna? Vaša jaja smrde! Tako nekako teče razmišljanje o graničnoj problematici à la Slovenija i Hrvatska. Nije za očekivati da će se sve skupa vrlo brzo ohladiti, u Sloveniji je ovo izborna godina, još prije ljeta održat će se parlamentarni izbori i s političarima kao što je Karel Erjavec ne trebamo se bojati za dodatna raspirivanja. Na koncu se čini da je sve baš briga za one kojih se granica najviše tiče, ljude koji žive neposredno na njoj i tamo pokušavaju zaraditi za kruh svakidašnji. Recimo piranski ribari, bili oni hrvatskog ili slovenskog porijekla. O granici je iz Ljubljane ili Zagreba puno lakše raspravljati i na taj račun skupljati političke bodove, nego što je živjeti na njoj samoj. Ne zaboravimo da je Cerarova vlada, koja je na vlast došla uz izdašno klepetanje o etičnosti, ona koja je na slovensko-hrvatskoj granici postavila žilet žicu – koju sve do danas nije uklonila.

Nešto je sigurno, kada bi si vlada Janeza Janše priuštila takav potez, Slovenija bi bila u plamenu, lijevoliberalna inteligencija, koja je danas oportuno tiha ili ju pak taj “posrtaj” “naših” nekako proždire, kampirala bi pored žice dok ju ne bi odstranili. No ne događa se ništa i sramotno je da ta ista inteligencija koja inače tako rado podiže glas, o graničnoj problematici šuti. Neovisno o tome potrebno je istaknuti i pohvaliti akciju političkih stranaka, slovenske Ljevice i hrvatske Radničke fronte, koje su krajem prošlog tjedna organizirali zajedničku akciju i osudile “raspirivanje nacionalističke magle”. Činjenica je da će pitanje granice u narednoj godini vrlo vjerojatno ipak doživjeti epilog, a ostaje otvoreno koliko će političkog kapitala svaka strana pokušati izmusti iz tog skoro trideset godina starog problema. Tzv. mali čovjek je u toj šahovskoj igri tek pijun koji je i prvi žrtvovan. Pritom nam može biti utješno da život uzduž obje strane granice čuva povijest prijateljskih odnosa, da su životne sudbine često i obiteljski prepletene te da će preživjeti i sadašnja iskušenja. Kao već toliko puta u povijesti još jednom se dokazuje da su najpolitiziranija jaja uvijek najsmrdljivija.

Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić

bilten