Susreli se neki dan u Brodu u legendarnoj „Fruškoj gori“, ni manje ni više, nego Primo Nebiolo čuveni Talijan- predsjednik IAAF i još čuveniji Španjolac Juan Antonio Samaranch dugogodišnji predsjednik IOC ili po naški MOK-a. Zadatak im nije bio ni malo lagan. Trebali su po tko zna koji puta izabrati najbolje sportaše, sportašice i sportske djelatnike u Slavonskom Brodu. Veljko Lukić je bio samo jedan stol dalje od njih i, vjerujte mi, vrlo dobro je čuo što divane na nekoj mješavini španjolsko-talijansko-latinsko- hrvatskog jezika, a Nebiolo je čak uhvaćen i kako psuje na brekavici („matori, idi bre, u pizdu materinu...).

Na stolu sifon i soda, najnoviji modeli „touch screen“ telefončića koje su im njihovi savezi dali na raspolaganje kako bi bili dostupni svetom Petru u svakom trenutku, ako ovaj odluči organizirati humanitarno natjecanje u trčanju u krug sa zavezanim očima ili skakanju u bunar s padobranom. Koleti im izbačeni izvan sakoa poput Al Pacina u filmu Scarface, gledaju kajakše na Savi, lagano ćakulaju i čekaju da se odnekud pojave Branko Šepić i Josip Elez pa da bace jednu na balote te da ih ovi vode na janjetinu. Diskusija je išla otprilike ovako:

Nebiolo: „A što ćemo ove godine,gospodine Samaranch?“ - upita učtivo Talijanac
Samaranch:“Kako, što ćemo? Nećemo valjda minjati? Vidiš da lijepo veslaju – pokazuje rukom prema Savi na kojoj se upravo odvija poslijepodnevni trening kajakaša i kanuista.
Nebiolo: “Incredibile, tua colpa. Koliko puta moram reći da to nije veslanje nego kajak-kanu. Neki dan nas je Ljubek častio u baru i sve objasnio. Da li je moguće da si zaboravio?
Samaranch: “A, onaj brko. Nije li on iz Belišće?"
Nebiolo: “Je, pa što?"
Samaranch: “Ali, mi smo u Brodu i moramo dati prijedlog za najboljeg sportaša." – ne da se Španac.
Nebiolo: “Ne znam da li predlažemo samo za Slavonski Brod ili i za Bosanski ?“- zbunjeno će Talijan.
Samaranch: “Da li si ti lud ili pijan? Kao da ne znaš kako se radi? Danas smo ovdje, a sutra tko zna gdje. Nego, uzmi olovku i piši: najbolji muški sportaš godine: Štefo Lutz...“
Nebiolo: “Neće ići signiore!“ - uzjoguni se talijanski Srebrić
Samaranch: “A zašto?" Uzvraća sad već ljutiti Španjolac.
Nebiolo: "Zato što je Lutz prošle godine proglašen za najboljeg."
Samaranch: "Onda piši Lipovac."
Nebiolo: "Ne može, on je bio predprošle."
Samaranch: „Uf jebote. Piši koga hoćeš. Možeš odmah i za tekuću godinu pa prelazimo na drugu. točku.Izbor sportskih djelatnika. Tu moramo biti oprezni."
Nebiolo: ?????
Samaranch: "Mora biti živ i surađivati s jednima i drugima. Nikada ne znaš hoće li biti prijevremenih izbora. Smrdi mi ova Sava kao i u Zagrebu. Izblokirani mogu biti, samo pazi da presude nisu pravomoćne."
Nebiolo:“ A ako varaju državu?“
Samaranch: Što te briga. Nismo u Njemačkoj. – odvrati sada već vidno uzrujani Španjolac. „Za danas je dosta. Zovi onu dvojicu (Šepića i Eleza) da se janjetina ne ohladi, a poznavajući njih ne bi se čudio i da su nam već sve pojeli.“
Nebiolo:“Da li si ponio službenu karticu? Bio bi red da i mi jednom počastimo.“
Samaranch: “Seguro, seguro. Dao mi sveti Petar i još je rekao da mu ponesem malo od plaćke, a može bubrežnjaka."

Tu sam se probudio i skužio da je dobar dio ove priče bio samo lijepi san i da su likovi koji se spominju, većinom, pokojni (da li je netko vidio Lukića zadnjih dana?). Osim lijepih snova postoji i ne baš tako lijepa java, odnosno realnost. A naša realnost, na žalost, takva je da u gradu koji je poznat po polivalentnim sportašima u mnogim sportskim disciplinama za sportaša godine mogu se kandidirati samo članovi kajak-kanu klubova Olimpic, Marsonia ili eventualno, Oriolik iz Kobaša. Doduše, uleti ponekad u uži izbor pokoji karataš, hapkidoist , curlingaš, plesač ili grapplingaš.

Oduvijek se znalo tko prima nagrade i tko ih dodjeljuje. Jedino je to i bilo bitno. Danas je drugačije. Bitno je samo tko uručuje. Nagrađeni su u drugom planu. Bez prava, uvjeta za treniranje,posla i novaca, a često puta i nekih osnovnih životnih potrebština. Mogu se malo zabaviti kad na pozornici vide Benny Hilla i Jackie Wrighta te strpiti do nagodinu kada će se opet gledati isti film. Uostalom, zato i jesu nagrađeni jer dolaze iz medijski neatraktivnijih sportova i ne predstavljaju opasnost da njihova trenutna slava nadiđe slavu odgovornih ljudi koji se sakrivaju pod skutima „Zajednice sportskih udruga...“ i olako dodjeljuju priznanje koje ne znači ništa nikome, a najmanje onima koji ga dobivaju po službenoj dužnosti. Kako, uostalom, objasniti da se nigdje ne spominju sportski novinari koji cijele godine prate i ocjenjuju sportaše u svakom gradu pa tako i u Brodu.Poznato je kako to rade u prestižnim časopisima: talijanskoj La Gazzetta dello sport ili francuskom L´Épique. Pa i naše SN to jako dobro provode još od 1952. godine od kad se bira najbolji sportaš države. Svaki stručnjak koji ima pravo glasa rangira 3 sportaša, sportašice ili sportska kolektiva po zaslugama ili svome nahođenju i na kraju se dobije pobijednik čiji izbor nema pravo nitko osporavati.

Kod nas se ne zna ni tko glasa niti kako je tko glasao. Dobije se samo službeni rezultat s kojim bi svi trebali biti zadovoljni i koji je sve samo ne realan i pravedean. Kako objsaniti činjenicu da se posljednje tri godine uporno izbjegava nogometaša Marija Mandžukića unatoč tome što igra brilijantno u renomiranim evropskim klubovima (VfL Wolfsburg, FC Bayern, Atletico) i što je rođeni Brođanin? Pronosi slavu našega grada, trese mreže po stadionima diljem svijeta, za reprezentaciju Hrvatske dao je kao malo koji igrač u posljednjih nekoliko sezona, osvaja trofeje i medalje, a u izboru SN proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske u 2013. godini. To je uspjelo malom broju nogometaša (Vukas, Šuker i pomalo zaboravljeni Željko Perušić koji je na OI u Rimu 1960. osvojio zlatnu medalju s reprezentaciom bivše države).No sve to nije dovoljno da bude proglašen najboljim i u svom gradu.
Mandžo, Đilkoš ili Super Mario se u ove jeftine palanačke ceremonijele jednostavno ne bi uklopio jer je preveliki gospodin i vjerojatno ga nije ni briga što „nazovistručnjaci“ misle o njegovoj igri. To ipak ne znači da nagradu nije zaslužio barem jednom u tri posljednje godine bez namjere da umanjimo doprinos onih koji su nagrađeni.

Problem je dublje prirode i preslikan je sa gospodarske-turističke matrice u Brodu. O bitnim stvarima odlučuju nebitni ljudi koji nemaju blage veze s onim što pokušavaju raditi. Jedino to mogu iskoristiti humoristi i glumci komedijaši pa reći da je sve smisleno napravljeno kako bi se zastrašio vasceo sportski svet. Jer koji god sportaš iz Broda dođe na neko nacionalno ili međunarodno natjecanje izazivati će respekt protivnika. „Pazi se Brođana!“- reći će trener protivničke ekipe. „Sigurno su jaki kad im ni Mandžukić nije među prva 3.“
Teško da će biti bolje dokle god se u sport ne uključe ljudi koji ga vole, prate i uživaju raditi u njemu pa makar bili i novinari.