Pravi simbol Europske unije u ovom je trenutku bodljikava žica: Majstori za žicu pozivaju se na zaštitu kršćanskih vrijednosti, ali zapravo se radi o zaštiti bogatih od siromašnih i zadržavanju postojećih odnosa u raspodjeli svjetskog bogatstva



Suprotno svemu što se dnevno papagajski ponavlja, pravi simbol Europske unije u ovom je trenutku bodljikava žica. Ta sarkastična konstatacija zasniva se na očitoj činjenici da je nakon osam godina krize opjevana solidarnost ustuknula pred golim interesima. Usprkos svim plemenitim ciljevima i idealima koji su uzidani u njene temelje, građevina Unije koju danas imamo sve više postaje neka distopija, neki vrli novi svijet u kojem se grupa bogatih zemalja ogradila od svoje siromašnije okoline. Do jučer, žica se zvala šengenskom granicom i bila je, sa svojim policijskim režimom i suvremenom tehnikom nadzora, dovoljno nepropusna i bez ograde koju je sada podigla i još uvijek podiže mađarska vlada. Čim su se uvjeti promijenili i započela još jedna seoba naroda, našli su se i majstori za žicu i zaštitu europskih vrijednosti. Ali to nisu kršćanske vrijednosti na koje se poziva mađarski premijer Viktor Orban, već zaštita bogatih od siromašnih i zadržavanje postojećih odnosa u raspodjeli svjetskog bogatstva. Tim su ciljevima znatnim dijelom prilagođena i pravila Unije.

Primjer toga je različiti tretman industrijske i poljoprivredne proizvodnje. Za industriju vrijede pravila potpune globalizacije, što znači da manje razvijene zemlje, u pravilu izvan Unije, ni na koji način ne smiju štititi ili pomagati svoju proizvodnju. Ako žele poslovati na svjetskom tržištu, a to je velikim dijelom tržište EU-a, njihova mlada prerađivačka industrija mora biti izložena istim tržišnim pravilima kao i ona iz najbogatijih zemalja. Stvoren je cijeli sustav kontrole i prinude koji osigurava poštovanje tog pravila, od Svjetske trgovinske organizacije do Međunarodnog monetarnog fonda, od isključivanja s tržišta robe do financijske izolacije. Kad je riječ o poljoprivredi, međutim, gdje bi mnogi manje razvijeni u istim tržišnim uvjetima mogli biti znatno konkurentniji, pravila su dijametralno suprotna. Europska unija štiti i potiče svoju poljoprivredu u mjeri koja je dovoljna da je obrani od svake konkurencije. Tu ni Svjetska trgovinska organizacija ni MMF nemaju što reći.

Pa ipak, staro pravilo da je svaki sistem dobar dok osigurava dovoljno brz razvoj bilo je jače od svih nepravdi. Razvijeni su koristili svoje prednosti, ali se i njihovo blagostanje prelijevalo na okolinu. To je funkcioniralo sve dok pobjeda u hladnom ratu i nestanak bipolarnog svijeta nisu omogućili Zapadu da postane ciničan prema vlastitim vrijednostima. I Rimsko Carstvo je počelo propadati kad je konačno uništilo Kartagu, dakle svog jedinog konkurenta. U velikoj krizi 1930-ih godina, američki je predsjednik F. D. Roosevelt reformirao bankarski sustav i ograničio bankarske špekulacije. Šezdeset godina poslije, Bill Clinton je ukinuo sva ograničenja koja je on uveo. Rezultat je bio da su financijske špekulacije (novi proizvodi, kako to moderno i mudro zvuči) ponovno pokrenule kotač krize. Počelo je vrijeme u kojem svatko gleda samo svoje interese.

Krizu iz 1930-ih godina zaustavio je tek Drugi svjetski rat. Izlaz iz sadašnje krize traži se u ograničenim ratovima, u čemu sudjeluju čak i europske zemlje, koje su objektivno sile drugog reda. Francuzi su veselo bombama i raketama rušili Moamera Gadafija i uvodili demokraciju u naftom bogatu Libiju. Sada, uplašeni valom izbjeglica, glasaju za ksenofobnu stranku Marine Le Pen. I Japan je upravo ukinuo ustavnu odredbu koja je njegovoj vojsci zabranjivala da djeluje izvan nacionalnih granica. Očito, ne smije se zaostati za općim trendom. Tko zna kad to može ustrebati.

Sirija se našla na putu zamišljenog plinovoda koji bi Europu trebao osloboditi energetske zavisnosti od Rusije, pa je njen nedemokratski režim odjednom postao neizdrživ. Ali računica se pokazala pogrešnom, kao i u cijelom pothvatu nazvanom arapsko proljeće, pa je umjesto plina potekla rijeka izbjeglica. Milijuni ljudi koji nisu živjeli u demokraciji, ali su bili zadovoljni svojim životima, kako je to nedavno rekao nekadašnji veleposlanik BiH u tim krajevima Zlatko Dizdarević. Sada svi nad njihovom zlom sudbinom liju krokodilske suze, nadajući se da će ih poplava s istoka mimoići ili samo okrznuti. Prava vrijednost europskog humanizma ne pokazuje se u hrani, vodi i drugoj pomoći izbjeglicama. Ona se vidi po načinu na koji ih europske zemlje prebacuju jedna drugoj. Oni koji se nalaze na njihovom putu, tješe svoju javnost kako izbjeglice i tako žele samo otići dalje. Spavajte mirno, oni neće ostati ovdje.

Posebno je odvratno aktualno prepucavanje u trokutu Hrvatska – Srbija – Mađarska. Nikome očito nije palo na pamet da mu zadatak nije da rješava svoj problem, već problem tih ljudi. Da jeste, tri premijera bi se već odavno sastala i dogovorila kako da zajednički pomognu izbjeglicama. I kako da u tom poslu pomognu jedni drugima, umjesto da se međusobno optužuju. Hrvatska opozicija otišla je još korak dalje u razgolićivanju načina na koji je Europa dočekala izbjeglice. Za nju je najvažniji režim na granici i sigurnost. Riječi su druge, ali smisao isti. Žica. Gospodin Orban je barem iskren.

Iskrene su i neke druge nove članice EU-a kad kažu da one nisu luk jele, pa sada ne moraju po njemu ni mirisati. Nisu Česi ili Slovaci širili demokraciju po arapskom svijetu, pa ne moraju u svoju zemlji primiti ni kvotu izbjeglica koju im želi propisati Bruxelles. A humanizam i renesansa? Tih dionica nema na burzama. Orban je i tu najprecizniji. Oni koji su zakuhali sirijsku kašu neka je sada kusaju, koliko god im jelo bilo vruće, a zalogaji gorki.

Kao veliku mudrost mnogi sada govore kako krizu treba rješavati na izvoru, dakle u Siriji, a ne u Europi. To znači da treba zaustaviti rat i omogućiti uspostavljanje države u kojoj će se ponovno moći živjeti. Zvuči razumno. Međutim, Sirija je samo odjek svjetske krize, jedan od njenih otvorenih čireva, ali ne i njeno žarište. Sumamed treba progutati negdje drugdje, na mjestima gdje se, nažalost, za to pokazuje najmanje volje. To se vidi po odnosu prema Grčkoj, po podjelama u Europi na sjever i jug, po unutrašnjem kolonijalizmu, pa i po ponašanju stranih banaka u Hrvatskoj.

Koliko smo daleko od uspostavljanja neke drukčije Unije pokazuje i europski stav da treba primiti ljude koji bježe od rata, koji spašavaju glavu na ramenu, ali ne i ekonomske azilante, dakle one koji bježe od sve bezizlaznije bijede. Ali i za tu bijedu Europa snosi znatan dio krivnje. Izravno, nasilnim uvođenjem demokracije u naftom bogatu Libiju i uništavanjem njene privrede, što je dovelo do biblijskog egzodusa u Italiju. Ali i posredno, bez bombi i raketa, europska politika tvrđave bogatih u moru siromaštva dovoljna je krivnja za velik dio nesreće u svijetu.

portalnovosti