U čast 108. rođendana pokojnog Dragutina Tadijanovića, nadasve inventivni komorni ansambl oko uprave brodskog ogranka Matice hrvatske priredio je, u špajscimeru brodskog franjevačkog samostana, komemorativni hopsala tralala znanstveni domjenak na kojem se nije raspravljalo koliko anđela stane na vrh igle, ali je, infantilno, odabrana slična tema. Glasi: „Jesulil ili, pak, nisulil se, u životu, srela dva brodska velikana: Ivana Brlić-Mažuranić, unuka jednog hrvatskog bana, punica drugog, kći predsjednika Akademije znanosti i umjetnosti... i Dragutin Tadijanović, đački socijalni slučaj iz sela Rastušje!“

Prvo, to je apsolutno irelevantno. Drugo, u tisućama svojih pisama (život Ivane Brlić-Mažuranić bio je, naime, korespondencija), u kojima spominje hiljade imena, ona ni u fusnoti ne spominje Tadijanovića, jer nema pojma o postojanju, tridesetak godina mlađeg, siromašnog brodskog đaka. Treće, pisala je i dnevnik. Naravno, ni ondje ga. Porijeklom i habitusom Brlić-Mažuranićeva pripada visokoj zagrebačkoj aristokraciji koja, u to vrijeme, još postoji (banska loža u Hrvatskom narodnom kazalištu, putovanja u banskim salonima na željeznici i banskim auto-parkom, prijemi kod grofova, vojvoda, regenta, kraljice i kralja, druženje s ondašnjom književnom i kulturnom elitom iz PEN kluba, domjenci, vjenčići, balovi, redute, kostimirane zabave, ručkovi, večere, banketi, sandwich užine, five o'clock tea, kazalište, koncerti, izložbe, elitna predavanja, promenade Zrinjevcem, itd.). A i u Brodu je pripadala samom vrhu građanske elite (Benčevići, Maraci, Gjurgjevići, Popovići, D'Elie, Merkadići, Sessleri, Kohnovi, Schreplovi, Schwendemanni, Lackovići, Kajganovići, Mirkovići, Rakasovići, Duffekovi, Šimići, Prebegovi, Ćelapovi, Brdarići, Radosavljevići...).

Postoji mogućnost da je Tadiju srela o nekom Božiću kad je u ime Hrvatskog gospojinskog društva dijelila darove sirotinji... Hoću, naime, reći kako su Ivana i Tadija pripadali društvenim slojevima koji nisu komunicirali. Ivana u najbližoj obitelji ima, kako rekoh, dva hrvatska bana, a Tadijini su sijali visoka žuta žita, čuvali ovce i dugo, dugo u zimsku noć štrikali vunene čarape ili što već... Doduše, u jednom brodskom turističkom prospektu piše kako i Tadija ima korijene dublje od pšeničnih i prikazuje ga se kao potomka fratra Blaža Tadijanovića što, pak, zvuči dosta nestašno i brbljavo.

Dr. Vinko Brešić koji se, iz Zagreba, sve češće zapućuje u Brod, ugodno i korisno družeći se, ovdje, sa sebi ravnima, lupajući šakom o franjevački astal na koji je bila položena novinarska mikrofonska kruška (pa je to na tv snimku zvučalo dramatično kao reportaža o nedavnom filipinskom tajfunu), dakle, dr. Vinko Brešić obraćajući se Tischgenossima i TV reporterki, u malom verbalnom deliriju, preglasno je rekao kako je pronašao da je Tadija negdje zapisao da se dva-tri puta sreo s Ivanom Brlić-Mažuranić, ali da on, dr. Vinko, zaključuje kako to nije pridonijelo zbližavanju njihovih poetika, jer Tadijanoviću su bajke fâd. Schluss. Skup je, dakle, nedvojbeno utvrdio istinski istinsku istinu da se Tadijanović s Ivanom Brlić-Mažuranić sreo dva-tri puta, a ona s njim ni jedanput.

Nakon znanstvenog, održan je ceremonijalni dio rođendana. U Tadijanovićevom popodnevnom šlafcimeru u Starčevićevoj 8, dodijeljena je tradicionalna pjesnička nagrada koja nosi njegovo ime. Dobio ju je, konačno, netko koga nije odredio Tadija još za života – hrvatski pjesnički klasik i akademik Nikica Petrak.

Za Brod potpuno normalno, da ni župan, iz Prnjavora, ni gradonačelnik, iz Žeravačkog Potoka, nisu nazočili prizorištu, kao što nije nazočila ni njima ravna i slična brodska „kulturna elita“. Nije nazočio čak ni Nikičin kolega, veliki hrvatski pjesnik male forme japanske poezije – Toni Bartek. Nazočila je sobarica, pardon, kustosica Tadijinog muzeja u Starčevićevoj 8, pa je tako na televiziji objelodanjeno kako i nekada siromašni brodski đak, danas, ima više no što je Ivana imala. Ona je uvijek imala po dvije sobarice (Miciku i Katicu), kuharicu (Frau Prauss), Kinderfräullein (Frl. Dache), kočijaša (Stipu) i vincilire (Kata, Liza, Marko, Đuro, Mijo...), a Tadija, eto, danas ima kustosicu (ne znam kako se zove).

Ukupan posjet 108. Tadijinom rođendanu bio je organizirano mizeran. Organizatori, da im se slučajno ne naruši brilijantna koncepcija eventa, nisu nikoga, osim sebe, pozvali. No, na lokalnoj televiziji je sve to odlično izgledalo1. Brojne posjetitelje su statirale studentice Učiteljskog fakulteta u Osijeku, zadnja pošta Brod (radi se, ustvari, o tvorničkom uzgoju nezaposlenih), a po franjevačkom gostinjcu aufpucao ih je hiper kapacitirani teatralni lumen brodske kulturne scene, omniprezentna inscenatorska posveduša dr. Jasna Ažman, igrokaznom udesbom u dražestni lahkokrili vienčić. Kako ona to već zna kad je Ivana u pitanju. Brlićkini šeširi, ovaj puta, curama nisu silom naticani na glave, što je ozbiljan propust organizatora. Ne možeš prvo sve naviknuti na taj cirkus, pa ga onda uskratiti. Jebote.

Usput jedno nesuvislo pitanje. Kako to da akademiku Dragutinu Tadijanoviću, decenijima, nije palo na pamet da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti pokrene izdavanje kritičkog izdanja cjelokupnih djela prve hrvatske žene, člana akademije i dvostruke kandidatkinje za Nobelovu nagradu, Ivane Brlić-Mažuranić, a brodskom ogranku Matice hrvatske i Vinku Brešiću jest? (Ovdje se namjerno ponavljam.) Pa sada kulturni Brod grca plaćajući taj njemu, ustvari, potpuno nepotrebni projekt koji se, uostalom, nikada i neće privesti kraju. Kritičko izdanje sabranih djela podrazumijeva javno objavljivanje svega što je autorica napisala uključujući njenu silnu korespondenciju. Ivanina prepiska je vrlo intimna i nedopustivo je, mentalno neregularno, indiskretno i skaredno, cjelokupno ju javno objaviti. Tisuće njenih pisama strogo su interna građa, na kojoj do sada nitko nije ozbiljnije radio. Ona zahtijevaju godine stručne obrade, tj. pisanja egzegeze i komentara. Konvolut pisama kćerki Zdenki (1910.-1938.) sadrži 569 pisama, kćerki Nadi (1900.-1938.) 680, kćerki Zorki i zetu Aleksi (1907.-1938.) 475 pisama, sinu Ivi (1924.-1938.) 490 pisama i dopisnica, a ocu i majci (1892.-1928.) 780 pisama. Ukupno se u toj, užoj obiteljskoj korespondenciji, spominje 1617 različitih osobnih imena2 , od kojih svako treba identificirati, istražiti i objasniti... od kobile Laske u Brlićevoj štali do sluškinje Micike Bajuk iz Metlike, od barunice Androwski do baruna generala Steebea, od plemenitog Muka Jarića do plemenitih Vranyczanija i Henninga, od Martina Pilara do Franje Bučara...

No, vratimo se Tadijanovićevim brodskim rođendanima. Dok su upriličavani u strahu od siline njegovog autoriteta (i staračkog przništva) to je bilo na visini njegovog lika i djela. Odkad ga nema, taj se događaj sveo na otaljavanje male mjere kojom se, u suštini, unižava njegov lik i djelo, a posebice književna nagrada koja nosi njegovo ime. Nije bolje išta nego ništa, nego je bolje ništa nego išta – glasi poruka matičinim trećeredcima iz franjevačke blagavaone. Tadijanovićeva nagrada Nikici Petraku uručena je mizernije negoli bi agilna brodska Turistička zajednica (koja se ponaša kao da su Havaji i Brod jedno te isto) uručila nagradu za najuređeniji balkon, izlog ili grob za Svi svete (ovog zadnjeg, doduše, još se nisu dosjetili).

Sve u svemu, davno potrošenom i još od Mate Artukovića disfunkcionalnom brodskom ogranku Matice Hrvatske, koji možda i hoće, ali ne zna, trebat će duže vrijeme da siđe sa stabla i oporavi se od ovakvog sebe, a bogami i od sadašnjeg zagrebačkog mentora, poznatog vic mahera i imitatora Tadije i tadijanštine, (ali ništa više od toga...) A možda i griješim. Kritičko izdanje djela Dragutina Tadijanovića, sto posto, neće raditi Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Dakle, uvalimo i to blesavom Brodu. Trenutačno je tomu jedina prepreka to što se Tadija rodio u Rastušju, a ne u Žeravcu, no, isplati se pokušati... Kaj ne?

Idemo dalje.

U Vijencu od 14. studenog 2013. godine novinar je brodsku „manifestaciju sjećanja“ proglasio „umjetničkom“. A naveo je kako je, a tko drugi do Jasna Ažman, „...ponudila odgovor na gorući Quittenkäs skupa“, a taj je da je Tadijanović, prije četrdeset godina u nekoj TV emisiji rekao kako je u vinogradu kod Berkovićevih „...imao čast i sreću, biti u njezinom društvu i s njom razgovarati.“ Što je neistina, jer su Berkovići jedina bogata brodska obitelj s kojom se Brlići ne druže iako su im vinogradi (Rajmundov) u najbližem susjedstvu. Naime, što? Berkovići su trgovci vinom, podrijetlom iz Starigrada na Hvaru, koji su niskim cijenama uvezenih dalmatinskih vina obarali cijenu brodskih vina i tako nanosili štetu i Brlićima i ostalim autohtonim vinogradarima (pisma sinu Ivi 2. rujna 1925. i ocu 15. listopada 1926.). U svim Ivaninim pismima Berkovići se spominju tri, četiri puta. Prvi i zadnji put kad su od nje otkupili vino, drugi puta kada Ivana u pismu kćerki Nadi, čiji je suprug upravo postao hrvatski ban, prosvjeduje što neki njen protegée nije dobio stipendiju, a dobio ju je Josip Berković (Tadijin pobratim). Piše Ivana: „Hoćeš li mi javiti znaš li ti stoji li Iličeva stvar s premještajem u Zagreb ili Beograd ikako? Onu francusku stipendiju koju je Ilič po meni mislio dobiti, dobio je onaj profesor Berković koji je radi komunističkog djelovanja otpušten prije pol godine iz službe. Also bitte!“ (9. listopada 1936.). Usput: Ivana se pod utjecajem brojnih ruskih emigranata užasavala komunizma i komunista i strahovala da joj unuk Vuk na padne pod njihov utjecaj na brodskoj Gimnaziji... Treći put spominje Josipa Berkovića u ironičnom kontekstu jer taj „obožava Gustla Matoša“, a četvrti puta da je rodlala na Berkovićevom brdu (Ante). Sve svoje kućne vizite u brodskim vinogradima Ivana je uredno bilježila u svojim pismima: Otonu Popoviću, Rafaelu Merkadiću, kumu Vladimiru Prebegu, Weissovima, Strižićima, Krešićima, Blažekovima, D'Eliama, Friedrichovima, Kohnovima... nikad Berkovićima.

A u Vijencu od 28. studenog, dr. Vinko Brešić, u jednom solidnom seminaru, suvislo objašnjava kako nema ni jedne pisane rečenice koja bi upućivala na bilo kakav izravan Tadijanovićev odnos prema slavnoj sumještanki... Brodski „umjetnički skup“ i njegov silni znanstveni prinos nije spomenuo ni jednom riječju. Stationschef dr. Brešić dobro zna da Tadija nije volio čitati i pisati bajke, ali zna i da ih je jako volio, o sebi, izmišljati.

__________________________________________

1 Nekada je posjećenost kulturnog događaja bila mjerilo kvalitete i atrakcije. Danas u teletehničkom društvu više nije. Na kulturni događaj dođu ti rodbina i rijetki prijatelji, a ostalo obavi televizija – virtualni svijet. Ukoliko kulturni događaj ne završi na tv-u, on se nije ni dogodio. Baudrillard bi to objasnio: „Došlo je do zamjene zbilje, znakovima zbilje.“

2 Pisma najmlađoj kćeri Nedi autoru nisu bila dostupna prilikom pisanja ovoga rada.

Matica Hrvatska