Sposobnost da grad apsorbira nove stanovnike sastoji se u tome da oni dragovoljno žele postati njegovi stanovnici odbacujući svoje običaje, navike, mentalitete, naglaske... Slavonskobrodski Bosanci iz devedesetih godina prošlog stoljeća nisu dragovoljno željeli postati građani Slavonskog Broda. Oni su to postali nasilno. I zato nisu odbacili ni svoje naglaske, ni svoje običaje, ni svoje navike i mentalitete. A i zašto da ih odbace kad su ih i politički naivci, i teški politički pokvarenjaci, zajedno, uvjeravali (i još uvijek ih uvjeravaju) kako su ovdje provizorno i da će se vratiti nazad „na svoja ognjišta“. I dok bivši dugogodišnji zagrebački gradonačelnik, rodom iz hercegovačke Pogane Vlake, diše zagrebačkim srcem i dušom, pentra se po Sljemenu i kajka čime želi pokazati da se adaptirao i integrirao, brodski novobosanci iz Korača, Novog Sela, Kričanova, Sijekovca... tjeraju svoje i ne uklapaju se lako u „brodski duh“1.
No, bosansko posavski iseljenici, u pravilu su, spremni na sve pustolovine koje su ih čekale u novim okolnostima. Puni su realističnog, praktičnog i poduzetnog duha i u tom im pomaže ta tragična izgnanička crta u karakteru koja je, također, izražena u sklonosti ka društvenosti i rodbinskom partikularizmu. Nigdje u samostalnoj hrvatskoj državi, vjerojatno, nisu tako jake veze između članova obitelji kao među brodskim Bosancima. Oni su izdržljiviji, fizički snažniji i manje zahtijevni od brodskih domorodaca. Ljubomorno čuvaju svoj jezik, navike i običaje. Uglavnom međusobno sklapaju brakove, tj. ulaze u krvne veze i tako čuvaju svoj narodski tip. Oni mudriji među njima govore polako i otegnuto i nevjerojatno su brze pameti... Brodski Bosanci bolje se osjećaju na otvorenom jer uglavnom, već u prvom koljenu, potječu sa sela. U polju, šumi i na brdu lakše dišu nego u gradu u kojem se teško podvrgavaju disciplini. Njima se teže upravlja jer su genetski podozrivi prema svakoj vlasti, pogotovo onoj koja se svaki čas politički mijenja... A u životu s drugim i drugačijima, oprezni su i lukavi, ali i uzorno pristojni i uljudni.
Da li su brodski Bosanci prijetnja povijesnom, kulturnom i političkom identitetu grada? Ni slučajno. Najveća prijetnja autentičnom brodskom političkom, povijesnom i kulturnom identitetu su politički novopodobni korisni tupoglavci uredno raspoređeni po vrhovima ustanova, institucija i adresa zaduženih za brigu o svim aspektima onog što se zove povijesna, kulturna i politička baština Broda. Oni su u samo dvadesetak godina doveli brodski kulturološki i sociopolitički identitet do neprepoznatljivosti svodeći ga na mizerne provincijalne evente koje rutinski, neinventivno, dosadno i uz to još selektivno odrađuju prekofalusnim otaljavanjem i obrednim općenjem.
Možda najslikovitije o brodskom kulturološkom identitetu svjedoči onaj jad od par odvratnih plastičnih ruža koje je netko, za Svi svete, zvanično položio na grob vrsnog pjesnika i prerano umrlog političkog mučenika Stanislava Geze Milošića, autora antologijske pjesmice „Memento krizantema“. Upravo je taj neandertalski primitivizam na pjesnikovom grobu ontološki označitelj i snažna poruka o stanju sadašnjeg brodskog bića, duha i vremena... Ni Huni, ni Avari, ni Turci, ni Srbi nisu napravili Brodu ono što je on sam sebi napravio u eri vladavine politički podobnih idiota zaogrnutih u domoljubne šinjele.
Brod više nije Brod koji je bio. On je pretvoren u paradigmatičnu mikrometaforu crne plastične gondole na RIZ-ovom televizoru koja, usidrena na nevješto naheklanom ručnom radu, svjetluca osvjetljavajući, zajedno s onom jedinom žaruljom od 25 svijeća u šesterokrakom lusteru, po zidovima povješane prašnjave Whilerove goblene i uramljene cvjetne motive s poklopaca kartonskih kutija bombonijera. Brod se nalazi u epohi identitetske plastifikacije. Nema tu više ništa istinskog, izvornog, vjerodostojnog, nepatvorenog. Ni ekonomije, ni poljoprivrede, ni školstva, ni zdravstva, ni kulture, ni umjetnosti, ni pojedinaca, ni grupa. Sve surogati, erzaci, nadomjestci, falsifikati. Nikog pravog nigdje na pravom mjestu pa kojekakvi dotepelci i uhljebi preglumljavaju svoje uloge, funkcije, zvanja, mjesta i položaje. Brod danas neodoljivo podsjeća na Vukotićevog oskarovca „Surogat“ iz 1961., na Papićevu „Malu seosku priredbu“ iz 1971., a bogami i na otok Galapagos gdje sere tko gdje hoće, kad hoće i koliko hoće.
U tom općem klonuću Bosanci nisu remetilački čimbenik, paće, oni su za Brod jedina nada. Jer kao što su vitalniji Barbari srušili Rim, tako će i Bosanci i njihova djeca razvaliti ovaj plastificirani Brod i stvoriti neki novi i vitalniji, ali na svoju sliku i priliku. Stoga su oni važna sastavnica povijesnog, kulturnog i političkog identiteta grada koja će se tek razviti kada se usustavi ne samo sociološko-politički nego i kulturološki. A onom kome baš i nije potpuno jasno što je to i kakove je kvalitete kulturni i politički identitet Broda za proniknuće nisu potrebne velike studije: neka gleda što brodski kulturni profiteri danas rade Dragutinu Tadijanoviću i Ivani Brlić-Mažuranić.
Za ilustraciju penetracije u domorodačko-urođenički slavonski identitet gotovo nevjerojatan podatak navodi ugledni povjesničar Josip Bösendorfer u svojim „Crticama iz slavonske povijesti“, (str. 321), Osijek 1910. On iznosi tvrdnju kako je prije provale Turaka u Slavoniji ondašnji slavonski narod govorio kajkavski. Štokavštinu u Slavoniju donose prvo muslimanske poturice iz Bosne kao novi gospodari. Poturčene bosanske age i spahije govorile su štokavski, a štokavski su govorili i bosanski katolici koji su, nakon povlačenja Turaka iz Slavonije, bježali od turskih zuluma u Bosni i sklanjali se u Slavoniju. Štokavicu donose i Vlasi kojima Austrougari naseljavaju Vojnu krajinu.
Rat je i 1992. godine Brod i Slavoniju preplavio izbjeglicama iz Bosne što ne može i neće ostati bez identitetskih modifikacija. Oni jesu katolici i Hrvati, ali su, srećom, drugačiji i u srcu i u duši.
_________________________________________________________________
1 Gradovi se prepoznaju po mjestu gdje su nastali, povijesti, arhitekturi, urbanoj matrici, kulturnom modelu i građanima koji stvaraju ambijent i gradsku atmosferu. Sve to skupa i zajedno čini duh grada.
No, bosansko posavski iseljenici, u pravilu su, spremni na sve pustolovine koje su ih čekale u novim okolnostima. Puni su realističnog, praktičnog i poduzetnog duha i u tom im pomaže ta tragična izgnanička crta u karakteru koja je, također, izražena u sklonosti ka društvenosti i rodbinskom partikularizmu. Nigdje u samostalnoj hrvatskoj državi, vjerojatno, nisu tako jake veze između članova obitelji kao među brodskim Bosancima. Oni su izdržljiviji, fizički snažniji i manje zahtijevni od brodskih domorodaca. Ljubomorno čuvaju svoj jezik, navike i običaje. Uglavnom međusobno sklapaju brakove, tj. ulaze u krvne veze i tako čuvaju svoj narodski tip. Oni mudriji među njima govore polako i otegnuto i nevjerojatno su brze pameti... Brodski Bosanci bolje se osjećaju na otvorenom jer uglavnom, već u prvom koljenu, potječu sa sela. U polju, šumi i na brdu lakše dišu nego u gradu u kojem se teško podvrgavaju disciplini. Njima se teže upravlja jer su genetski podozrivi prema svakoj vlasti, pogotovo onoj koja se svaki čas politički mijenja... A u životu s drugim i drugačijima, oprezni su i lukavi, ali i uzorno pristojni i uljudni.
Da li su brodski Bosanci prijetnja povijesnom, kulturnom i političkom identitetu grada? Ni slučajno. Najveća prijetnja autentičnom brodskom političkom, povijesnom i kulturnom identitetu su politički novopodobni korisni tupoglavci uredno raspoređeni po vrhovima ustanova, institucija i adresa zaduženih za brigu o svim aspektima onog što se zove povijesna, kulturna i politička baština Broda. Oni su u samo dvadesetak godina doveli brodski kulturološki i sociopolitički identitet do neprepoznatljivosti svodeći ga na mizerne provincijalne evente koje rutinski, neinventivno, dosadno i uz to još selektivno odrađuju prekofalusnim otaljavanjem i obrednim općenjem.
Možda najslikovitije o brodskom kulturološkom identitetu svjedoči onaj jad od par odvratnih plastičnih ruža koje je netko, za Svi svete, zvanično položio na grob vrsnog pjesnika i prerano umrlog političkog mučenika Stanislava Geze Milošića, autora antologijske pjesmice „Memento krizantema“. Upravo je taj neandertalski primitivizam na pjesnikovom grobu ontološki označitelj i snažna poruka o stanju sadašnjeg brodskog bića, duha i vremena... Ni Huni, ni Avari, ni Turci, ni Srbi nisu napravili Brodu ono što je on sam sebi napravio u eri vladavine politički podobnih idiota zaogrnutih u domoljubne šinjele.
Brod više nije Brod koji je bio. On je pretvoren u paradigmatičnu mikrometaforu crne plastične gondole na RIZ-ovom televizoru koja, usidrena na nevješto naheklanom ručnom radu, svjetluca osvjetljavajući, zajedno s onom jedinom žaruljom od 25 svijeća u šesterokrakom lusteru, po zidovima povješane prašnjave Whilerove goblene i uramljene cvjetne motive s poklopaca kartonskih kutija bombonijera. Brod se nalazi u epohi identitetske plastifikacije. Nema tu više ništa istinskog, izvornog, vjerodostojnog, nepatvorenog. Ni ekonomije, ni poljoprivrede, ni školstva, ni zdravstva, ni kulture, ni umjetnosti, ni pojedinaca, ni grupa. Sve surogati, erzaci, nadomjestci, falsifikati. Nikog pravog nigdje na pravom mjestu pa kojekakvi dotepelci i uhljebi preglumljavaju svoje uloge, funkcije, zvanja, mjesta i položaje. Brod danas neodoljivo podsjeća na Vukotićevog oskarovca „Surogat“ iz 1961., na Papićevu „Malu seosku priredbu“ iz 1971., a bogami i na otok Galapagos gdje sere tko gdje hoće, kad hoće i koliko hoće.
U tom općem klonuću Bosanci nisu remetilački čimbenik, paće, oni su za Brod jedina nada. Jer kao što su vitalniji Barbari srušili Rim, tako će i Bosanci i njihova djeca razvaliti ovaj plastificirani Brod i stvoriti neki novi i vitalniji, ali na svoju sliku i priliku. Stoga su oni važna sastavnica povijesnog, kulturnog i političkog identiteta grada koja će se tek razviti kada se usustavi ne samo sociološko-politički nego i kulturološki. A onom kome baš i nije potpuno jasno što je to i kakove je kvalitete kulturni i politički identitet Broda za proniknuće nisu potrebne velike studije: neka gleda što brodski kulturni profiteri danas rade Dragutinu Tadijanoviću i Ivani Brlić-Mažuranić.
Pripisak I
Za ilustraciju penetracije u domorodačko-urođenički slavonski identitet gotovo nevjerojatan podatak navodi ugledni povjesničar Josip Bösendorfer u svojim „Crticama iz slavonske povijesti“, (str. 321), Osijek 1910. On iznosi tvrdnju kako je prije provale Turaka u Slavoniji ondašnji slavonski narod govorio kajkavski. Štokavštinu u Slavoniju donose prvo muslimanske poturice iz Bosne kao novi gospodari. Poturčene bosanske age i spahije govorile su štokavski, a štokavski su govorili i bosanski katolici koji su, nakon povlačenja Turaka iz Slavonije, bježali od turskih zuluma u Bosni i sklanjali se u Slavoniju. Štokavicu donose i Vlasi kojima Austrougari naseljavaju Vojnu krajinu.
Rat je i 1992. godine Brod i Slavoniju preplavio izbjeglicama iz Bosne što ne može i neće ostati bez identitetskih modifikacija. Oni jesu katolici i Hrvati, ali su, srećom, drugačiji i u srcu i u duši.
_________________________________________________________________
1 Gradovi se prepoznaju po mjestu gdje su nastali, povijesti, arhitekturi, urbanoj matrici, kulturnom modelu i građanima koji stvaraju ambijent i gradsku atmosferu. Sve to skupa i zajedno čini duh grada.
