Nedavno prekrajanje državnog kalendara kojim se Dan državnosti premješta na datum kada je HDZ došao na vlast jasna je politička poruka: neovisnu, samostalnu i suverenu Hrvatsku stvorio je, uz pomoć Svevišnjeg, HDZ i stoga je ona božansko djelo. Bolje reći čudo. Slobodne, suverene i neovisne: Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, čak i Kosovo su fumus vaginalis, a Bella nostra - miraculum.

Najmanje 80 posto Hrvata, doduše, nema pojma kad se to čudo dogodilo, a očito je, ustvari, kako to ne zna ni HDZ pa datum ležerno i proizvoljno “šeta” državnim kalendarom...

Stoljetna poslovica kako su u laži kratke noge ne vrijedi kada je HDZ na vlasti. Tada laž ima najduže noge. Mitovi i obmane caruju, posebice u politici u kojoj više nema podjele na one koji lažu i one koji govore istinu. Svi lažu. Od političkog dna pa do političkog vrha koji to radi potemkinovskom statistikom ili predsjednica države  koja to radi pubertetski, to jest misleći kako to nitko neće primijetiti. Posljedično, u Hrvatskoj su riječi domoljublje, sloboda i demokracija zaboravile što znače...

Gdje je ustvari povijesni genesis hrvatske državnosti? U Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) održanom 1943. Tako piše u Ustavu Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990.

U tom istom Božićnom Ustavu piše i da u Ustavu Narodne Republike Hrvatske od 18. siječnja 1947. (u prvom članku) stoji da je Hrvatska država „...s pravom na samoodređenje, uključujući pravo na odcjepljenje...“.

U Ustavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 21. veljače 1974. također piše da je Hrvatska država s pravom na samoodređenje i pravom na odcjepljenje. To piše i u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske od 21. veljače 1974.: država s pravom na samoodređenje uključujući samoodcjepljenje. S tim da su toj državi čvrsto utvrđene i granice koje su po Međunarodnom pravu o teritorijalnom integritetu - nepovredive.

Dakle, padom ruskog i europskog komunizma pala je i raspala se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Jugoslavenska armija ustavno definirana 1974. kao „....zaštitnik neovisnosti, suvereniteta, teritorijalne cjelokupnosti i društvenog uređenja SFRJ“ čiji su pripadnici bili pod zakletvom – odigrala je svoju ulogu kako ju je odigrala: zajedno sa srpskim fašističkim voždom podsticala je i naoružavala pobunu hrvatskih Srba i izazvala rat...

Kapitalističkoj Europi i Americi Jugoslavija je bila opasan društveni, ekonomski i politički laboratorij, i puno prije devedesetih godina  odlučno je kako ju treba likvidirati u kompletu s ostalim komunističkim remetilačkim čimbenicima (iako ni slučajno nije bila ista kao oni).

Ergo, bez Ustava iz 1974., Gorbačova i Berlinskog zida osamostaljivanje i neovisnost Hrvatske realno bi bili nemoguća misija... Tek tada se pojavljuju Franjo Tuđman i HDZ i dovršavaju posao koji su, u nastalim okolnostima, mogli dovršiti i Vlado Gotovac i braća Veselica... čak i Šime Đodan i Davor Šošić. Ali nisu. Posao su završili Franjo Tuđman i HDZ i na svoju sliku i priliku stvorili su Hrvatsku koja danas statistički izgleda katastrofalno. No, tko još, danas, osim Plenkovića, jebe statistiku.

Ima još. Franjo Tuđman jest s HDZ-om ostvario ovu i ovakvu Hrvatsku (koja, doduše, privređuje manje nego prije 40 godina). No, da je umjesto Sabranih djela Josipa Broza Tita čitao Sabrana djela Georga Wilhelma Friedricha Hegela naučio bi ono što je, nadahnut Hegelovim dijalektičkim pojmom aufheben, Pascal Bruckner naučio: „Da bi se prethodnici nadmašili treba sačuvati najbolje od njih.“ U hegelijanskoj genealogiji aufhebung znači ukinuti, ali tako da najbolje ostane. Najbolje od onog, što je dijalektički ukinuto, uzdiže se, čuva i ostvaruje.

Franjo Tuđman je „uzdigao i sačuvao“ sve od bivše komunističke partije. Osim imena i programa. A od države ništa, izuzev predsjedničke rezidencije, vile u Nazorovoj i udbaša. Ukloniti je znao, ali sačuvati ono dobro u uklonjenom – to nije znao. Vjerojatno nam je zato, sada, kako nam je: uvezena je najgora vrsta kapitalizma proizvodnje zaduženog čovjeka u kojem opstaju i snalaze se patologizirani mentaliteti ogrezli u koristoljublju, neodgovornosti, dnevno političkom darvinizmu, filofašizmu, postkomunističkom antikomunizmu, razorenom povjerenju, zgaženom dostojanstvu, mržnji, ikonografiji Balkana i balkanske bestidnosti... svijet turbo opanaka, sirotinje koja se dokopala novca... svijet u kojem gotovo da nema ništa osim onog što ugrabiš ili ti ugrabe... svijet u kojemu je underground postao overground pa supruge visokih uglednika žele posjetiti Austriju – zbog klokana.

Evo, evo, vraćam se...

Ustav SFRJ iz 1974. djelo je socijalističkog vizionara Edvarda Kardelja koji je uvjerio Josipa Broza Tita u realnu povijesnu mogućnost raspada Jugoslavije i potrebu za ustavom koji će to omogućiti na miran način. To je Kardelj, prozirno enigmatično, i napisao u knjižici “Pravci razvoja socijalističke Jugoslavije”. Meni je izvorno poznato, jer sam radio i na Ustavu Hrvatske i na Ustavu Jugoslavije od 1972. do 1974. Moj tadašnji politički mentor, Zdravko Tomac, koji je doktorirao na temi mjesnih zajednica i bio na tom području jugoslavenski ekspert, angažirao me u stručnim grupama koje su radile na lokanoj samoupravi... Kardelj je posebnu pažnju obraćao na to ustavno područje pa su susreti i konzultacije s njim bili česti. U tim, dosta zatvorenim, krugovima on nije nijekao glavni smisao Ustava SFRJ iz 1974.

A krunska potvrda suštine tog Ustava je slučaj uglednog i poznatog beogradskog sociologa koji je, po donošenju tog temeljnog državno-pravnog akta, javno napisao kako se tim činom iskopao grob Jugoslaviji. Odležao je zbog toga dvije godine u zatvoru, ali je povijesno pogodio... A i Kardelj je, vjerojatno, preorao grob prevrčući se za vrijeme onog trodnevnog kabarea od rata jugoslavenske armije sa Slovenijom.