Sto je godina od osnutka prve samostalne i priznate južnoslavenske države - Jugoslavije.




Da nije bilo zapaženog trodjelnog specijala tjednika Globusa, kojim je dao riječ uglednim imenima povijesne znanosti i publicistike, što je na globalnoj razini pak učinio vrlo slušan u RH Radio Slobodna Europa, angažirajući u regiji istaknute javne djelatnike i povjesničare, stota bi obljetnica osnutka prve u povijesti samostalne, međunarodno priznate južnoslavenske države - Jugoslavije, u kojoj su višenacionalnoj zajednici Hrvati živjeli 69 godina, od 1918 do 1941. te od 1945. do 1991.- bila potpuno nezapažena u hrvatskom javnom prostoru. Gdje joj je i idejno rodno mjesto. Stota obljetnica zaborava.

Bez respektabilnijih znanstvenih skupova s međunarodnim sudjelovanjem - npr. u organizaciji HAZU-a - bez nekih introspekcija političkog mainstreama, državnih institucija i prvaka RH, bez odgovarajućeg medijskog tretmana okrugle obljetnice povijesne prekretnice, koja je ključno odredila budućnost Hrvata i njihovog tla. U kojoj je temeljni kamen RH.

Tim je važnije bilo dostojno se sjetiti osnutka i života tog zajedničkog etata, jer su upravo hrvatski intelektualni umovi od davne prošlosti autori ne samo jugoslavenske/južnoslavenske/panslavenske ideje nego i inicijatori uspostave Jugoslavije. Ne Srbi. Ili koji drugi "mrski neprijatelj". Upravo su Hrvati željeli Jugoslaviju, uspjeli ju dobiti i 1918., i sačuvati 1941.-1945. i nacionalno se, ekonomski, kulturno, znanstveno, sportski, etc. ostvariti u njoj na dovoljno kvalitetan način da bi joj međunarodna zajednica imala 1990-ih godina jakog razloga dopustiti razdruživanje od Federacije i priznati državnu samostalnost. E sad, treba biti te inteligencije i političke zrelosti, pa se - što bi kazali jarani - kurtalisati svakog spomena na Jugoslaviju i previdjeti njezin stoti rođendan?

"Začetnikom ideje jugoslavenstva drži se Vinko Pribojević, dominikanski svećenik s Hvara, koji je u 16. stoljeću objavio djelo 'O porijeklu i povijesti Slavena'", istaknuto je u velikom serijalu Sto godina Jugoslavije Radija Slobodna Europa. "To djelo prvi put iznosi ideju o uzajamnosti Slavena, ne inzistirajući nužno na južnoslavenskoj ideji, već više na panslavenskoj. Takve ideje su sljedećih nekoliko stoljeća podržavali i Juraj Križanić, isusovac, te Pavao Ritter Vitezović, koji je smatrao da je naziv 'Hrvat' sinonim za 'Slaven'. Prvi veliki teoretski i praktični zamah je južnoslavenska ideja dobila pojavom Ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća".

Povijesno je značenje u tom smislu đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, utemeljitelja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU; u doba tzv. NDH te u RH - HAZU), te iznimnog doprinosa hrvatskom kulturnom i znanstvenom identitetu.

Činjenice su činjenice ma koliko se o njima javno šutjelo ne bi li prešućivanje i inducirani zaborav prepravili te činjenice i nacionalnu prošlost po guslarskom, ognjištarskom modelu pobjeda, ponosa i časti, vjere, običaja i tradicije. Danas se ta indoktrinacija masa, u ime izmišljene, nacionalističke mitologije krvi i tla, sustavno provodi u školama, medijima, politici, tzv. Crkvi u Hrvata, na svakom javnom koraku negacijom "svake Jugoslavije".

Narod koji svjesno ne drži do svoje pozitivne prošlosti i nije ništa naučio iz negativne - nema budućnost. Taj narod koji maloumno slijedi slijepca, vjerujući da je mesija ili izbavitelj - kao u priči Vođa srpskog klasika Radoja Domanovića - izgubit će se već u tmurnoj sadašnjosti. Politički je nerazborito i kontraproduktivno prešutjeti ili zaboraviti povijesnu činjenicu da su Hrvati sačuvali "državotvorno" ime i teritorij upravo mudrom odlukom svoje intelektualne i političke elite na kraju Prvog svjetskog rata o ulasku 1918. godine u južnoslavensku državu Kraljevinu Slovenaca, Hrvata i Srba, 1929. godine preimenovanu u Kraljevinu Jugoslaviju.

Da toga nije bilo - što danas "veliki", tzv. državotvorni Hrvati u intelektualnom i političkom mainstreamu prešućuju, guraju u zaborav i čak djecu u školama uče pogrešno - pobjednici bi u Prvom svjetskom ratu, velike i moćne sile Antante, na čijoj je strani bila i međunarodno priznata država Kraljevina Srbija, podijelile hrvatske zemlje i narod kao ratni plijen.

Hrvatska tada nije postojala kao državno-teritorijalna cjelina, nego kao austro-ugarske povijesne pokrajine - Hrvatska, Slavonija i Dalmacija - pod K.u.K. vlašću u Beču. Te tri pokrajine i danas imaju vlastite povijesne simbole u kruni nad šahovnicom u državnom grbu RH i opet se aktualiziraju u raspravama o novom preustroju državnog teritorija. Hrvatske bi zemlje, izašle iz Velikog rata kao imperijalno vlasništvo gubitničke, osovinske strane, bile podijeljene za nagradu Srbiji i Italiji, pobjedničkim susjedama u ratu protiv sila Osovine.

Je li i to razlog da je sto godina od završetka Prvog svjetskog rata, obilježeno u Francuskoj okupljanjem najviših državnika bivših zaraćenih strana, u RH manje-više prešućeno? Kao i stoljeće od početka tog rata i sada utemeljenje Jugoslavije? "Kada se 2014. godine u cijelom svijetu obilježavala obljetnica obljetnica početka Prvog svjetskog rata , atentat u Sarajevu, bio sam na aerodromu Tegel u Berlinu", zapisao je povjesničar Tvrtko Jakovina u Globusovu serijalu.

Sve su novine, njemačke i na engleskom, na naslovnim stranicama donijele goleme slike iz Sarajeva 1914. Svi su podsjećali na događaj koji je obilježio 20. stoljeće. Od svih hrvatskih dnevnih novina samo jedne su donijele maleno podsjećanje na naslovnoj stranici. Međunarodna obveza Hrvatske da se uključi u obilježavanje stogodišnjice sukoba prošla je kao i tolike druge međunarodne obveze.

Sada slijedi 1918. i stotinu godina od nastanka Države SHS, pa Kraljevstva SHS, od raspada Austro-Ugarske. Neće to biti osobito delikatno, jer naša se historiografija ionako uglavnom mjeri ravnalom od Bregane do Livna i puno dalje se ne treba čitati ni čuti. Problem nastaje kad se poželimo uključiti u historiografske rasprave s boljima ili najboljima. Tada nas gotovo uopće nema.

Mađari su već poručili da će 1918. biti godina koje se jedino oni i mi Hrvati nećemo prisjećati s radošću. Mađari imaju tisuću i jedan razlog da se tako osjećaju. No za Hrvate je, da je slučajno primijenjeno mađarsko rješenje, sve moglo završiti u totalnoj katastrofi. Nastankom Jugoslavije to se nije dogodilo. Samo teški ignoranti mogu ovo zanemariti i smatrati da se 1918., kada su se crtale nove granice, moglo pojaviti drukčije spasenje s neba koje je moglo okupiti Hrvate i dati im slobodu bez obzira na Srbiju, raspad carstva, Italiju. Stotinu godina nakon raspada Monarhije u mnogočemu smo tamo gdje bismo možda bili i da je Monarhija ostala.

Banke, trgovački centri, veliki dio hrvatskog gospodarstva ponovno je austrijski ili ne-hrvatski. Istina, teritorij nam je povezan i mašemo našim zastavama uz himnu koja je napisana još u Austro-Ugarskoj (autor glazbe Srbin iz Gline Josif Runjanin na stihove ilirca Antuna Mihanovića, op. a.). Samostalnost treba napuniti sadržajem i dati joj smisao. Novinar i publicist Darko Hudelist citirao je pak izjave Franje Tuđmana u intervjuu Vjesniku 1. ožujka 1992., mjesec i pol po međunarodnom priznanju RH, gdje tvrdi da je gotovo sva hrvatska inteligencija od Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića do Tina Ujevića, etc. po raspadu Monarhije bila "opsjednuta jugoslavenstvom" te da je to bilo povijesno opravdano:

"Da nije došlo do ujedinjenja sa Srbijom", kazao je Tuđman, "upravo bi Hrvatskom zapadni saveznici (mislio je na vodeće sile Antante: Francusku, Veliku Britaniju i Rusiju, op. a.) platili i Italiji i Srbiji, jer bi Dalmacija potpala pod Italiju, a Srbija bi vjerojatno dobila gotovo sve ono što je danas (riječ 'danas' odnosila se na 1991. - op. a.) htjela osvojiti".

Tuđman je tada zborio nešto bogohulno ne samo (pro)ustaškoj desnici i njihovoj "historiografiji", nego i njima omiljenoj skepsi neprijepornog HSS-ovog vođe svih vremena Stjepana Radića o tome da su Hrvati srljali u Jugoslaviju i izgubili se kao "guske u magli". Tuđman je tu činjenicu o utemeljenom udruživanju Hrvata sa Srbima i Slovencima u zajedničku državu - valjda ne bez razloga - također zapisao u Izvorišnim osnovama tzv. Božićnog ustava RH (22. prosinca 1990.).

Hudelist je, tvrdi, tu Tuđmanovu povijesnu spoznaju spomenuo 2008. godine u Beogradu književniku i velikosrpskom ideologu Dobrici Ćosiću, a ovaj nije dvojio odgovoriti: "Tuđman je u pravu. S pravom je to rekao, jer inače ne bi postojala Hrvatska. Ako Srbima daju more do Splita, do rta Planka (Ćosić je ovdje aludirao na teritorijalnu ponudu ili ultimatum vodećih sila Antante Srbiji u ljeto 1915. u jeku Prvog svjetskog rata, koju, međutim, predsjednik srpske vlade Nikola Pašić nije prihvatio - op. a.), što bi bilo od Hrvatske?".

Hrvatski su vodeći političari tada, Ante Trumbić i Frano Supilo, doznali za ponudu Italiji iz tajnog Londonskog sporazuma od 26. travnja 1915. godine, uđe li u rat protiv Centralnih sila, ali i Kraljevini Srbiji dvama kompatibilnim dokumentima od 4. i 16. kolovoza. Italiji su obećani Trst, dio slovenskog zaleđa, Istra, Kvarner s Gorskim kotarom, Hrvatsko primorje, sjeverna Dalmacija do rta Ploče između Šibenika i Splita u rogozničkom akvatoriju, svi otoci, osim Krka, Raba i Brača te dio albanskog teritorija. Kraljevini Srbiji je na pladnju ponuđena tzv. Velika Srbija, s tim da se odrekne istočne Makedonije - osvojene 1912. godine u Prvom balkanskom ratu protiv Osmanlija - u korist Bugarske nakon što uđe u rat na strani Antante. Među Hrvatima je buknula - projugoslavenska panika.

Obećana bi Velika Srbija zapasala Slavoniju, Srijem, Bačku, cijelu Bosnu i Hercegovinu, sjevernu Albaniju te na Jadranu sve što nije namijenjeno Italiji: cijeli teritorij od rta Ploče blizu Šibenika, preko Splita i Dubrovnika do deset kilometara južno od Cavtata. Takvo bezumno otimanje i krčmljenje hrvatskog tla 20 će i kusur godina kasnije - s istim motivom nagrađivanja i zahvalnosti imperijalnim jatacima - počiniti ustaški režim ratnog zločinca Ante Pavelića.

Više ne na papiru koji je pukim slučajem ostao samo papir, nego - gruntovno. Tek će Titovi borci, jugoslavenski partizani u Narodnooslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945., uz mnogo prolivene krvi, vratiti Hrvatskoj Istru, Gorski kotar, Kvarner, Hrvatsko primorje, Dalmaciju s otocima, Međimurje, Baranju, etc., a današnja Bijedna Naša (ne)službeno anatemizira partizane kao protuhrvatske zločince, antinacifašizam "demokratski" drži floskulom (Zlatko Hasanbegović) te (pro)ustaštvo smatra in.

To nije prijateljsko ozračje za pošten odnos poštene države ne samo prema jugoslavenskoj ideji svojih povijesnih umova, od onog hvarskog dominikanca u 16. stoljeću do najizvrsnijeg operativca te ideje - Hrvata iz Kumrovca Josipa Broza Tita. Čiji je mali od kužine Franjo Tuđman, Francek s druge strane brda u Hrvatskom zagorju, partizan i general JNA, aktivno služio u Beogradu toj ideji do umirovljenja 1960. godine.

Ako je vjerovati tvrdnji bivše glavne sestre KB Dubrave Mande Bagić, koju je lani objavio portal 24sata, Tuđman je samo časak prije no što je pao u komu prosinca 1999. prošaputao: "Idemo, idemo... Idemo na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju!" Nekako je u to doba Zlatko Canjuga, redikulozni Tuđmanov zagorski ljubimac, proglasio da mu je prvi hrvatski predsjednik, također na samrti, prišapnuo neka vrati maksimirskim nogoloptačima ime Dinamo, što im ga je bio oduzeo, ne bi li BBB-ima opet srce bilo na mjestu, a njega prestali vrijeđati na svakoj utakmici. I posmrtno. Da ti pamet stane, pa bila ta sjećanja uz samrtnu postelju istinita ili ne. O Stipica, o guske u magli. Stari bi Latini kazali - o tempora, o mores.

Elem, da se 1918. nije dogodila Jugoslavija, ne samo što Velikotrgovištanac ne bi prošao zvjezdani put od partizanskog borca u Desetom zagrebačkom korpusu, zadrtog komunista s kadrovskim ovlastima, strogog general-mjora JNA, visokorangiranog Titovog pouzdanika u najvišim strukturama Maršalove vojske (s privatnim vozačem i komfornim stanom na prvom katu u tada Ulici 1. maja u Beogradu, gdje mu se rodio prvi sin Miroslav), šefa Jugoslavenskog sportskog društva Partizan (uključivo slavni fudbalski klub i košarkaše), etc. do komunističkog disidenta, praktičnog katolika i tzv. prvog hrvatskog predsjednika, kojemu će - već s dušom na jeziku - zadnje riječi na kraju životne staze biti: "Na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju", nego bi i kasnija slavna hrvatska povijest bila povijest teške nacionalne tragedije. Valjda u duhu, navodne, grozne Zvonimirove kletve. To, da danas Hrvati nisu Srbi i Talijani, ponizni građani tada proširenih Srbije i Italije, zaslužne su dvije sudbonosne povijesne činjenice.

Prva je političko sljepilo 1915. godine vodećeg srbijanskog političara Nikole Pašića, koji nije prihvatio ponudu vodećih sila Antante. Velkosrbi se i dan-danas lupaju u glavu zbog tadašnjeg Pašićevog sljepila i za Srbiju negativnog razvoja događaja. Neki vodeći srpski inteketualci i političari, uključivo ideologa i stratega velikosrpske ideje Dobricu Ćosića, otvoreno tvrde: "Srbi su izgubili u obje Jugoslavije, a profitirali su Hrvati i drugi narodi u zajedničkoj državi".

Ti umovi proklinju i svog legendarnog srednjovjekovnog vladara Dušana Silnog iz slavne dinastije Nemanjića što je za 5000 perpera i 500 perpera godišnje rente ustupio Dubrovačkoj Republici Ston, poluotok Pelješac i primorje, dio tada najmoćnije (srpske) države na europskom Jugoistoku. Dubrovčani se nisu držali dogovora, istjerali su pravoslavno svećenstvo i pokatoličili žitelje.

Druga je pak povijesna činjenica, koja je 1918. omogućila opstanak Hrvata na okupu bila je odluka skupine pametnih hrvatskih muževa, Ante Trumbića i drugova da odu u Beograd i nagovore ne baš oduševljenog srpskog suverena Petra I. Karađorđevića na zajedničku državu. Prvu Jugoslaviju, koja se pak 23 godine kasnije raspala nacifašističkom okupacijom 1941.-1945., u Drugom svjetskom ratu, te veleizdajničkom subverzijom domaćih kvislinga - u prvom redu hrvatskih ustaša i srpskih/crnogorskih četnika - gurnuta u genocid, krv i teror, besprimjeran u povijesti ovih prostora.

Duh tog genocidnog razdoblja i danas, 73 godine kasnije, tragično opsjeda ne tzv. male ljude, tzv. obične građane, zabrinute za puko preživljavanje svojih obitelji, nego politikantske huškače na zapadnom Balkanu, kojima je "svaka Jugoslavija" balvan u oku, a zika virus pak prirodan osjećaj jugonostalgije onih što su iskusili razliku života i rada u bivšoj 24-milijunskoj državi naroda i narodnosti te nacionalnom etatu.

Mislilo se da je Maršal učinkovito naplatio nacifašistiškoj i kolaboracionističkoj bagri počinjeno strahovito ratno zlo. Vojno i ideološki ih je deklasirao u ratu, a potom na kratkom lancu držao nacifašističku emigraciju, koja je izbjegla ruci pravde na Zapad te se odala terorizmu protiv SFR Jugoslavije. Na istom je kratkom lancu držao tzv. unutarnje neprijatelje, koji nisu smatrali da bratstvo i jedinstvo i tekovine antinacifašističke borbe treba čuvati kao zjenicu oka svog.

Dapače, treba ih odbaciti zajedno s Jugoslavijom. To se formalno, u krvi, vatri i dimu dogodilo 1990-ih, a metastaze konačnog sloma postajale su sve očitije desetak godina prije, netom po Titovoj smrti. Njegovi razmaženi, nesavjesni i neuki polit-ideološki epigoni nisu bili sposobni suzbiti najezdu nacionalističkih termita ne samo na zajedničku državu - koju su respektirali i Istok i Zapad, jer je bila predvodnica izvanblokovskog, tzv. Trećeg svijeta, a Tito jedan od vođa antinacifašističke ratne pobjede te jedan od najvećih državnika 20. stoljeća - već i na sve pozitivne stečevine 45 godina jugoslavenskog socijalizma.

Sada pak, kad je liberalni (sic transit, liberalni?) kapitalizam u četvrt stoljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH (na papiru) pokazao oštre zube masama osiromašenih, opljačkanih i obeznađenih građana da i sami vide kako je vrag odnio šalu - s njom i sve dobro što su imali u "Titinoj Jugi", a hrvatska im je država uskratila - lupaju se u glavu.

"Nismo željeli kapitalizam tako neprijateljskog lica, prevareni smo; u Jugoslaviji se živjelo bolje, mirnije, pravednije i sigurnije", tvrde građani s iskustvom života i rada u SFRJ. To je prije koju godinu potvrdilo 82 posto od 2000 anketiranih u RH i BiH, starijih od 45 godina. Gotovo pola stoljeća jugoslavenskog socijalizma ostavilo je dubok trag, ali sad je kasno kajati se. Možda ipak, da odjene žuti prsluk, pa na ulicu, letvom i megafonom tražiti oduzetu egzistencijalnu sigurnost, radnu i socijalnu pravdu koju im je oduzeo liberalni kapitalizam.

Francuzi već danima zahtijevaju isto, Belgijanci također, bunt se širi. Neki zlonamjernici i dalje tvrdoglave fatamorganom da je baš kapitalizam najbolji društveno-ekonomski sustav. Nije bio niti može ili će ikad biti. Svi prosvjedni zahtjevi francuskih žutih prsluka - zbog radne nesigurnosti i malih plaća, rasta cijena i pogoršanja ključnih životnih uvjeta, dužničkog ropstva, skupih škola, nedostupnosti zdravstva siromašnima, etc. - teška su kritika kapitalističkog sustava kakav je "domoljubno" (sic transit) kontaminirao i postjugoslavensku Hrvatsku.

Gdje se jamačno još nije stekla kritična masa za bunt žutih prsluka, kao ni minimum političkog poštenja - o mudrosti i pameti je bespredmetno govoriti - za dostojno obilježiti stotu obljetnicu osnutka prve samostalne i međunarodno priznate jugoslavenske/južnoslavenske države od koje su baš Hrvati imali velike koristi i u Titovoj Jugoslaviji stekli uvjete za osamostaljenje.

"Narodi na ovim prostorima uživali su najveće slobode krajem 1980-ih", kazao je književnik Miljenko Jergović u velikom intervjuu Radiju Slobodna Europa u sklopu serijala Sto godina Jugoslavije.

"To je bio najslobodniji period kojeg moja generacija pameti i to je bio najslobodniji period koji će ova zemlja uopće upamtiti. Još jedna vrlo važna stvar. To je bio period kada smo zaista bili najbliže Zapadu. To se najbolje moglo vidjeti preko rok muzike, a danas smo zaostali za istočnom Evropom, a kamoli za zapadnom. Umjesto toga smo dobili neki turobni istočnoevropski novokomponirani kapitalizam, sa nekom polurazbojničkom prvobitnom akumulacijom kapitala. Nije problem u tome što se Jugoslavija raspala, već ono što je iza toga nastalo: rat i društva koja se hrane mržnjom, stvorena u oružanim sukobima. Stoga na Balkanu nijedan rat još nije završen - onaj 1990-ih, pa ni Drugi, a čak ni Prvi svjetski rat. Mi smo vrlo vješti u započinjanju ratova, uskakanju u tuđe ratove i u tuđe vojničke čizme. Ali, izlazak iz rata je nešto do čega se ove zajednice, političke i kulturne elite još uvijek nisu uzdigle. Mi nismo na toj civilizacijskoj razini da izađemo iz rata. Naime, naši ratovi se nikada nisu vodili zato što se mi previše razlikujemo, već što se nedovoljno razlikujemo. Ratovi su se vodili za uspostavu, za stvaranje većih razlika."

I zato, je li, Hrvatima nijedna Jugoslavija "nije bila dobra", i "ne treba biti", pa čemu onda uopće dostojno obilježiti - čak se i ne mora, ako se neće slaviti - stotu obljetnicu povijesnog prosinačkog nadnevka 1918. godine? Sto godina samoće, sorry, Márquez - "domoljubnog" hrvatskog zaborava.


h-alter