Vjerujte mi da nisam htio pisati o masonima i tajnim društvima. Meni su ta druženja izgledala kao djetinjaste igre sa strogim ceremonijama, druženja djece koja se drže za ruke, oblače u doktore ili zazivaju majku s kolodvora. Možda nisam htio o tome jer mi nikad nitko nije predložio takvu igru. Tko sam zaboga ja i kakav je moj ugled, kad mi nijedan od prijatelja nije predložio da postanemo braća masoni.
Dobro, možda su naslućivali da ja ne bih plaćao članarinu i da ne vjerujem u arhitekta svemira. Kad sam čitao što je jedan njihov kandidat napisao o tome, nisam mogao suzdržati smijeh.
Neke, čak glavne majstore dobro poznajem i o njima imam vrlo visoko mišljenje, za neke sad naslućujem da su bili članovi. Može biti da nisam prepoznavao njihove tajne znakove ili sam se posprdno izražavao o njihovim simbolima. Međutim ja sam se ismijavao i s crkvenim ritualima, kanibalističkoj mistici tijela i krvi te ružno govorio o dogmama.
Smiješne su mi narančaste uniforme i instrumenti obožavatelja Hare Krišne, monotono ponavljanje recitacije koju može naučiti i onaj koga je senilnost ozbiljno uhvatila. Nisam htio pisati o masonima jer bih se razotkrio kao cinik i čovjek koji ne cijeni tuđa uvjerenja. Ako se baš ne zezam s vjernicima već ih uvažavam kao ljude koji misle drukčije, zašto bih se zezao s masonima?
No stvar je uzela maha, došlo je do fizičkih napada i ne može se ignorirati nekoliko elemenata ove društvene panike.
Prije svega priprema je trajala dugo. Objavljivane su knjige (i dobro se prodavale) o masonskim ritualima, o tom tko su bili članovi. Masoni su bili diskretni i tajanstveni, a njihovi kritičari imali su reklame prije jutarnjeg TV kalendara.
Kad sam studente tražio da odaberu temu seminarskog rada, često su predlagali tajna društva i masone, a skoro nikad globalizaciju i vrijednosti mladih.
Sjećam se i toga da je početkom devedesetih prošlog stoljeća postalo popularno obnavljati društva nekakve intelektualne aristokracije koja su se zaklinjala u predanost milosrđu i osnivala ogranke međunarodnih matica. Zašto ne, pa i crkve su nadnacionalne organizacije, a to što svoje članove tove vjernici ili imaju dužu tradiciju, nije prava razlika. Malo se možda strože gledalo na masone, jer su izlazili članci da su Tito i kralj Aleksandar bili masoni, da je iza Jugoslavenskog odbora stajala neka loža.
Tako su masoni, koji ne prikrivaju svoj univerzalistički koncept, postali sumnjivi patrioti. Židovi i Srbi bili su problematični, kao masoni i iluminati, a crkve, koje su uspješnije pomirile svoj idejni kozmopolitizam i nacionalni osjećaj, nitko nije dovodio u pitanje, pa čak ni ekspanziju utjecaja njihovih polupriznatih redova i organizacija.
Tradicija križarskih militantnih organizacija nije privukla i razigrala maštu puka. Za masone su svi znali, mnogi su mislili da su razapeli Isusa, da ruše vlade i da (loše) vladaju svijetom. Budalaštine i predrasude postale su opravdanje za pogrom.
Čak i inače prema masonima neprijateljska Crkva, trenutno, pokazuje suzdržanost i oprez.
Stvar je prestala biti djetinjarija, a stereotipi su postali moćno ideološko i predizborno oruđe.
Opskurni internetski sajtovi priče su pretvorile u predrasudu, optužbu za koju bi nekad bila zadužena inkvizicija, a danas tek zapaljivi žuti mediji.
Tajnost je opčinjavala ljude bilo da se radilo o tajnoj policiji, tajnim vezama Otvorenog društva, Trilateralnoj komisiji (zašto se od bivše predsjednice nije tražila ostavka radi članstva u toj tajnoj svjetskoj vladi – s njom se tamo slikao i glavni mason u Hrvata), a krenuli su zahtjevi za lustracijama.
To je stara taktika ušutkavanja. Zanimljivo je da je krimen bio članstvo u partiji, a nikakav grijeh članstvo u tajnoj službenoj ”terorističkoj organizaciji”. Pozivanje na pravni kontinuitet nije baš pomoglo u razrješenju paradoksa.
Predrasude i stigmatizacija tek su jedan dio problema, one su sredstvo odvraćanja pažnje. Premijer Plenković ima sreće da mu u krizama pomognu neočekivane stvari. Kada mu je vlast visjela o koncu, došla je euforija svjetskog nogometnog prvenstva. Sada masoni. Divne mogućnosti da se pozornost javnosti usmjeri s političkih obračuna, taman kad petkom nema većinu za glasanje.
Sve se bojim neke nacionalne katastrofe u izbornoj godini: izmišljanje neprijatelja i rata, slom proračuna, rušenje zrakoplova, migranti… Ne znam tješi li me saznanje da se i nevažni događaj proglasi katastrofom.
Pa i kad Milanović održi sadržajan i programski govor, to padne u sjenku šešira Josipe Lisac. Nije mi se svidjelo njeno pjevanje, ali zaboga zar su boja haljine i pjevanje himne (klapa je bila izvrsna!) važnije od sadržaja?
Ali dok se ovdje radi o tome da će navike jedne prazne predsjednice da paradira i mijenja frizure trebati vrijeme da se zaborave, skandal s masonima ima veći potencijal skretanja pažnje.
Tko su sve ti ljudi, gdje stoluju, odakle im sredstva i utjecaj podizat će tiraže i biti predmetom zabavnih spekulacija. Jedini način da se to spriječi je lažno optužiti da su premijer i generali članovi, da su masoni infiltrirani u udruge dragovoljaca, diplomaciju i tajne službe, HRT i … dodajte sami: Generalski zbor, kviz Potjera, INA, Borg…
Najgore je što se tu stvarno radi o tajnim i zakulisnim operacijama, pa će se sve izmiješati i biti razumljivo tek u uvjerenosti o zavjeri masona, homoseksualaca i stranih špijuna, a ne običnoj pljački nedodirljivih ljudi.
Zapravo trebao sam vikend da mi sjedne jedna, sasvim očigledna stvar: ”svatko ima pravo na slobodno okupljanje i slobodu udruživanja s drugima” (članak 11. Konvencije o ljudskim pravima). Pod ”dobrom” izlikom želi se dodati, da to ne vrijedi za sve ljude. Zar masoni ili križari nisu ljudi? Treba ukinuti pravo, relativizirati jasno određenu slobodu.
Ovdje se radi samo o sukobu klanova i klika, sukobu u kojem nisu isti svi sudionici. Jedni su težili opljačkati i ucijeniti druge koji moraju šutjeti braneći anonimnost svojih sudrugova. Novine su umjesto da se državni odvjetnik izuzme iz slučaja, da spasi integritet funkcije, da se zaštiti pouzdanik i spriječi utjecaj na svjedoke – sve se pretvorilo u igru skrivača (”tko se nije skrio magarac je bio”) i trk prema ”spas za mene”.
Tko je sljedeći na listi? Plenković, Bernardić, Brkić ili Radman Grlić? Meni se sve to gadi, no tim više se divim onima koji, ne mareći za posljedice i poslove, priznaju da su članovi i da u tome ne vide nikakav grijeh.
I premijer i predsjednik vrlo oprezno kažu isto, boje se da ne izgledamo kao zemlja s teretom primitivizma, i očito se boje da situacija može izmaknuti izvan kontrole.
Nikica Gabrić i Veljko Miljević imat će ozbiljne poslovne probleme, no pokazali su građansku hrabrost. Osiguranje će pokriti štetu razbijenog stakla no važnije je pronaći naručitelje i podstrekače. Zar ne bi trebalo pitati one koji su prijetili Nikici Gabriću znaju li nešto o tome?
Ne brine ljude samo načelo i ljudsko pravo. Valjda se svi boje da negdje ne ispliva njihovo ime.
Dakle, ono što me brine je to da se radi i o materijalnim obračunima, pa to treba ispitati prije no što mediji izgube žar. Prije nego se sve zataška.
Bivši državni odvjetnik se trebao izuzeti, a ne ustrašeno muljati i lagati da će doći i da će sve biti u redu. Gabrić, uzbuđen i nesiguran, ne vidi da ga puk ne vidi kao pouzdanika i svjedoka već kao masona. Javnost ne vidi. Javnost ponekad čita samo naslove.
Znaju da je sve samo jasan slučaj kako u pozadini kulisa klike i grupe, organizacije patriotskih hijena, zavičajnijih klubova, janjičarski drugovi krčme vlast i državu.
Tu su se sada neki tek ohrabrili i priznali svoje mreže, ali to je samo nit mnogo gušće veze koju su isplele stranke, poduzetnici koji su zapravo klijenti, mediji i vlast. Zato cijenim priznanje masona. To zahtijeva osobnu hrabrost. To mislim, ali ipak me drži čvrsto stav da su sve to djetinjarije.
Zar nas išta može zastrašiti da pijemo kavu s kim hoćemo, da raspravljamo na okupljanjima raznomišljenika i ne ledimo se na prijetnju da će nas se prokazati, spaliti na karnevalu ili proglasiti komunjarom, homoseksualcem ili obiteljskim nasilnikom?
Strah i sloboda ne idu zajedno. Masoni nisu razlog da zaboravimo da je sloboda udruživanja temeljno ljudsko pravo. I Ustav mi daje pravo.
Mogu biti u krivu, ali živim slobodno i smijem se udruživati s drugima.
Želim živjeti slobodno. Ne želim se vratiti u proto-demokraciju devedesetih za koju je opravdanje bio rat. Tolerancija a ne mržnja, mudrost a ne mahnitost, znanje a ne mitovi i teorije zavjere temelj su dobrog i mirnog društva. A to se testira, ne na općim frazama već u životu.
autograf
Dobro, možda su naslućivali da ja ne bih plaćao članarinu i da ne vjerujem u arhitekta svemira. Kad sam čitao što je jedan njihov kandidat napisao o tome, nisam mogao suzdržati smijeh.
Neke, čak glavne majstore dobro poznajem i o njima imam vrlo visoko mišljenje, za neke sad naslućujem da su bili članovi. Može biti da nisam prepoznavao njihove tajne znakove ili sam se posprdno izražavao o njihovim simbolima. Međutim ja sam se ismijavao i s crkvenim ritualima, kanibalističkoj mistici tijela i krvi te ružno govorio o dogmama.
Smiješne su mi narančaste uniforme i instrumenti obožavatelja Hare Krišne, monotono ponavljanje recitacije koju može naučiti i onaj koga je senilnost ozbiljno uhvatila. Nisam htio pisati o masonima jer bih se razotkrio kao cinik i čovjek koji ne cijeni tuđa uvjerenja. Ako se baš ne zezam s vjernicima već ih uvažavam kao ljude koji misle drukčije, zašto bih se zezao s masonima?
Smiješne su mi narančaste uniforme i instrumenti obožavatelja Hare Krišne, monotono ponavljanje recitacije koju može naučiti i onaj koga je senilnost ozbiljno uhvatila. Nisam htio pisati o masonima jer bih se razotkrio kao cinik i čovjek koji ne cijeni tuđa uvjerenja. Ako se baš ne zezam s vjernicima već ih uvažavam kao ljude koji misle drukčije, zašto bih se zezao s masonima?
No stvar je uzela maha, došlo je do fizičkih napada i ne može se ignorirati nekoliko elemenata ove društvene panike.
Prije svega priprema je trajala dugo. Objavljivane su knjige (i dobro se prodavale) o masonskim ritualima, o tom tko su bili članovi. Masoni su bili diskretni i tajanstveni, a njihovi kritičari imali su reklame prije jutarnjeg TV kalendara.
Kad sam studente tražio da odaberu temu seminarskog rada, često su predlagali tajna društva i masone, a skoro nikad globalizaciju i vrijednosti mladih.
Sjećam se i toga da je početkom devedesetih prošlog stoljeća postalo popularno obnavljati društva nekakve intelektualne aristokracije koja su se zaklinjala u predanost milosrđu i osnivala ogranke međunarodnih matica. Zašto ne, pa i crkve su nadnacionalne organizacije, a to što svoje članove tove vjernici ili imaju dužu tradiciju, nije prava razlika. Malo se možda strože gledalo na masone, jer su izlazili članci da su Tito i kralj Aleksandar bili masoni, da je iza Jugoslavenskog odbora stajala neka loža.
Tako su masoni, koji ne prikrivaju svoj univerzalistički koncept, postali sumnjivi patrioti. Židovi i Srbi bili su problematični, kao masoni i iluminati, a crkve, koje su uspješnije pomirile svoj idejni kozmopolitizam i nacionalni osjećaj, nitko nije dovodio u pitanje, pa čak ni ekspanziju utjecaja njihovih polupriznatih redova i organizacija.
Tradicija križarskih militantnih organizacija nije privukla i razigrala maštu puka. Za masone su svi znali, mnogi su mislili da su razapeli Isusa, da ruše vlade i da (loše) vladaju svijetom. Budalaštine i predrasude postale su opravdanje za pogrom.
Čak i inače prema masonima neprijateljska Crkva, trenutno, pokazuje suzdržanost i oprez.
Stvar je prestala biti djetinjarija, a stereotipi su postali moćno ideološko i predizborno oruđe.
Opskurni internetski sajtovi priče su pretvorile u predrasudu, optužbu za koju bi nekad bila zadužena inkvizicija, a danas tek zapaljivi žuti mediji.
Tajnost je opčinjavala ljude bilo da se radilo o tajnoj policiji, tajnim vezama Otvorenog društva, Trilateralnoj komisiji (zašto se od bivše predsjednice nije tražila ostavka radi članstva u toj tajnoj svjetskoj vladi – s njom se tamo slikao i glavni mason u Hrvata), a krenuli su zahtjevi za lustracijama.
To je stara taktika ušutkavanja. Zanimljivo je da je krimen bio članstvo u partiji, a nikakav grijeh članstvo u tajnoj službenoj ”terorističkoj organizaciji”. Pozivanje na pravni kontinuitet nije baš pomoglo u razrješenju paradoksa.
Zanimljivo je da je krimen bio članstvo u partiji, a nikakav grijeh članstvo u tajnoj službenoj ”terorističkoj organizaciji”. Pozivanje na pravni kontinuitet nije baš pomoglo u razrješenju paradoksa
Predrasude i stigmatizacija tek su jedan dio problema, one su sredstvo odvraćanja pažnje. Premijer Plenković ima sreće da mu u krizama pomognu neočekivane stvari. Kada mu je vlast visjela o koncu, došla je euforija svjetskog nogometnog prvenstva. Sada masoni. Divne mogućnosti da se pozornost javnosti usmjeri s političkih obračuna, taman kad petkom nema većinu za glasanje.
Sve se bojim neke nacionalne katastrofe u izbornoj godini: izmišljanje neprijatelja i rata, slom proračuna, rušenje zrakoplova, migranti… Ne znam tješi li me saznanje da se i nevažni događaj proglasi katastrofom.
Pa i kad Milanović održi sadržajan i programski govor, to padne u sjenku šešira Josipe Lisac. Nije mi se svidjelo njeno pjevanje, ali zaboga zar su boja haljine i pjevanje himne (klapa je bila izvrsna!) važnije od sadržaja?
Ali dok se ovdje radi o tome da će navike jedne prazne predsjednice da paradira i mijenja frizure trebati vrijeme da se zaborave, skandal s masonima ima veći potencijal skretanja pažnje.
Tko su sve ti ljudi, gdje stoluju, odakle im sredstva i utjecaj podizat će tiraže i biti predmetom zabavnih spekulacija. Jedini način da se to spriječi je lažno optužiti da su premijer i generali članovi, da su masoni infiltrirani u udruge dragovoljaca, diplomaciju i tajne službe, HRT i … dodajte sami: Generalski zbor, kviz Potjera, INA, Borg…
Najgore je što se tu stvarno radi o tajnim i zakulisnim operacijama, pa će se sve izmiješati i biti razumljivo tek u uvjerenosti o zavjeri masona, homoseksualaca i stranih špijuna, a ne običnoj pljački nedodirljivih ljudi.
Zapravo trebao sam vikend da mi sjedne jedna, sasvim očigledna stvar: ”svatko ima pravo na slobodno okupljanje i slobodu udruživanja s drugima” (članak 11. Konvencije o ljudskim pravima). Pod ”dobrom” izlikom želi se dodati, da to ne vrijedi za sve ljude. Zar masoni ili križari nisu ljudi? Treba ukinuti pravo, relativizirati jasno određenu slobodu.
Ovdje se radi samo o sukobu klanova i klika, sukobu u kojem nisu isti svi sudionici. Jedni su težili opljačkati i ucijeniti druge koji moraju šutjeti braneći anonimnost svojih sudrugova. Novine su umjesto da se državni odvjetnik izuzme iz slučaja, da spasi integritet funkcije, da se zaštiti pouzdanik i spriječi utjecaj na svjedoke – sve se pretvorilo u igru skrivača (”tko se nije skrio magarac je bio”) i trk prema ”spas za mene”.
Tko je sljedeći na listi? Plenković, Bernardić, Brkić ili Radman Grlić? Meni se sve to gadi, no tim više se divim onima koji, ne mareći za posljedice i poslove, priznaju da su članovi i da u tome ne vide nikakav grijeh.
I premijer i predsjednik vrlo oprezno kažu isto, boje se da ne izgledamo kao zemlja s teretom primitivizma, i očito se boje da situacija može izmaknuti izvan kontrole.
Nikica Gabrić i Veljko Miljević imat će ozbiljne poslovne probleme, no pokazali su građansku hrabrost. Osiguranje će pokriti štetu razbijenog stakla no važnije je pronaći naručitelje i podstrekače. Zar ne bi trebalo pitati one koji su prijetili Nikici Gabriću znaju li nešto o tome?
Ne brine ljude samo načelo i ljudsko pravo. Valjda se svi boje da negdje ne ispliva njihovo ime.
Dakle, ono što me brine je to da se radi i o materijalnim obračunima, pa to treba ispitati prije no što mediji izgube žar. Prije nego se sve zataška.
Bivši državni odvjetnik se trebao izuzeti, a ne ustrašeno muljati i lagati da će doći i da će sve biti u redu. Gabrić, uzbuđen i nesiguran, ne vidi da ga puk ne vidi kao pouzdanika i svjedoka već kao masona. Javnost ne vidi. Javnost ponekad čita samo naslove.
Zapravo trebao sam vikend da mi sjedne jedna, sasvim očigledna stvar: ”svatko ima pravo na slobodno okupljanje i slobodu udruživanja s drugima” (članak 11. Konvencije o ljudskim pravima). Pod ”dobrom” izlikom želi se dodati, da to ne vrijedi za sve ljude. Zar masoni ili križari nisu ljudi? Treba ukinuti pravo, relativizirati jasno određenu slobodu
Znaju da je sve samo jasan slučaj kako u pozadini kulisa klike i grupe, organizacije patriotskih hijena, zavičajnijih klubova, janjičarski drugovi krčme vlast i državu.
Tu su se sada neki tek ohrabrili i priznali svoje mreže, ali to je samo nit mnogo gušće veze koju su isplele stranke, poduzetnici koji su zapravo klijenti, mediji i vlast. Zato cijenim priznanje masona. To zahtijeva osobnu hrabrost. To mislim, ali ipak me drži čvrsto stav da su sve to djetinjarije.
Zar nas išta može zastrašiti da pijemo kavu s kim hoćemo, da raspravljamo na okupljanjima raznomišljenika i ne ledimo se na prijetnju da će nas se prokazati, spaliti na karnevalu ili proglasiti komunjarom, homoseksualcem ili obiteljskim nasilnikom?
Strah i sloboda ne idu zajedno. Masoni nisu razlog da zaboravimo da je sloboda udruživanja temeljno ljudsko pravo. I Ustav mi daje pravo.
Mogu biti u krivu, ali živim slobodno i smijem se udruživati s drugima.
Želim živjeti slobodno. Ne želim se vratiti u proto-demokraciju devedesetih za koju je opravdanje bio rat. Tolerancija a ne mržnja, mudrost a ne mahnitost, znanje a ne mitovi i teorije zavjere temelj su dobrog i mirnog društva. A to se testira, ne na općim frazama već u životu.
autograf
