U medijskim slikama aktualne hrvatske stvarnosti svakodnevno se pogledima njihovih konzumenta sugestivno i dominantno otkrivaju priče o rutini brutalnosti kao usmjeravajućoj prijetnji, kao lokalnim modifikacijama temeljne političke matrice o podvlašćivanju. Hrvatske nacionalne televizije u prvi plan stavljaju ruke s čekićima koje, na primjer, razbijaju i uništavaju dvojezične ploče, a ne ruke koje grade, koje stvaraju, koje pišu, slikaju, skladaju, ruke koje omogućavaju siguran nastavak življenja, radničke ruke. U medijima prevladava mistificiranje rastrojavajućeg realizma kojim se, prema planovima reakcionarnih, opasnih majstora prevare, u čijem su ideološkom stisku i oni, brže i lakše preusmjeravaju povijesni tokovi prirodnog presijecanja različitih ideja i kultura – nasuprot realizmu nade i građanske hrabrosti zalaganja za neodgađanje riješanja na neodređeno vrijeme, koji demistificiraju.
U središtu pažnje javnosti dospijevaju oni koji pravo smatraju smetnjom, oni čiji je opći ton vulgaran i arogantan, oni koji su odgovarajuće neugodni, oni koji postfašistički instrumentarij za konstruiranje prijetnji od drugih i drukčijih koriste i kao stratešku i kao taktičku prednost u razračunavanjima s neistomišljenicima, oni koji o sebi govore u trećem licu jednine i prvom lici množine, oni koji prijatelje stječu povećavanjem zaliha neprijatelja, one bezvrijedne protuhe koje svojim sotifikacijama mirnog života i rada stvaraju raskole među ljudima, oni producenti mržnje koji svojim destrukcijama uništavaju dostojanstvo (osjećaj časti, ukus, odmjerenost, poštenje) građana.
Oni maksimum dobiti za sebe i svoje pozicije društvenih žreca eksploatiraju različitim načinima manipulacije. Prva, od tri koje ćemo spomenuti, je fetiška dependencija – stvaranje relacija ovisnosti o vjerovanju da pojedini predmeti imaju čarobnu moć. Obojane krpe s grbovima, replike rimske sprave za mučenje, kameni oltari u planinama... sve su to fetiši, neorganska tijela kojima se, kako kaže Schelling, stupidno klanja, koji izmiču racionalnom prosuđivanju. Staviti ljude u iracionalnu fetišku službu znači dobiti vojnika koji više cijeni zapovijed i pravila, nego principe morala i smisao borbe. U tom je smislu, dvojezična ploča, svojevrsni je kontrafetiš, predmet koji obažavaju demoni i zli duhovi.
U knjizi Što kažeš poslije zdravo Erica Bernea, pisca zapaženih radova o transakcijkoj analizi, nailazimo na neka objašnjenja koja bi mogla pomoći da se shvati hrvatski čvor odnosno kako funkcionira zarobljavanje "naše" svijesti o drugima.
Najjednostavnija stanovišta, s kojima je najteže raditi a koja su i najopasnija za društvo, zasnovana su na jednostavnom paru valjanih i nevaljanih pridjeva: Crno-Bijelo, Bogat-Siromašan, Kršćanin-Paganin, Bistar-Glup, Židov-Arijevac, Pošten-Prevarant. Svaki od ovih parova može biti razvrstan na četiri načina...
Proigrajmo to na slijedećem suprotstavljenom paru: Hrvat-Nehrvat. Berne je to učinio na paru "Bogat-Siromašan".
1. Ja Hrvat = +, ti Nehrvat = – (Snobovsko, rasno, gordo, šovinističko)
2. Ja Hrvat = – , ti Nehrvat = + (Romantično, prkosno)
3. Ja Nehrvat = +, ti Hrvat = – (Revolucionarno, odbacujuće)
4. Ja Nehrvat = – , ti Hrvat = + (Snobovsko, servilno, pokoravajuće)
Berne u knjizi spominje kako ljudi nisu (bili) u stanju shvatiti kako zagriženi nacistički policajac u Istočnoj Njemačkoj može postati u istoj mjeri zagriženi komunistički policajac s obzirom da su ove dvije političke stranke jedna drugoj suprotstavljene. Isto tako ljudi u bivšoj državi nisu mogli shvatiti početkom devedesetih kako su zagriženi komunisti mogli postati zagriženi nacionalisti. Radi se, također, o suprotstavljanju pridjeva. Komunističko stanovište je bilo Ja + (komunist), On – (izdajica), stoga ću ga eliminirati. Nacionalističko stanovište je Ja + (nacionalist), On – (izdajica), dakle, treba ga eliminirati. U oba slučaja, iako su predikati na potpuno suprotstavljenim stranama, stanovište je isto: Ja +, On – , dakle, treba ga eliminirati. Berne zaključuje: koliko god bila radikalna promjena predikata, ona ne mijenja ni stanovište niti scenario; u oba slučaja ovaj čovjek će završiti kao eliminator. Iz ovog je razloga za fanatika vrlo jednostavno da pod valjanim vodstvom promijeni strane.
Motivacijski potencijal totalne mobilizacije početkom devedesetih koji se svako toliko po potrebi dnevne politike oživljava, zasnivao se i na idejama Ernsta Jüngera iz njegove knjige Radnik ¹. On je prihvatio ideje Carla Schmitta o relaciji „prijatelj-neprijatelj“. Za Schmitta prijatelj je „istorodni“, „istovrsni“, saveznik, a neprijatelj je uvijek „politički neprijatelj“. S njim se mogu praviti unosni poslovi, ali on je tuđin u egzistencijalnom smislu, jer se s njim kad tad dolazi u egzistencijalni sukob. Jünger je za permanetni rat u kome su vojnici „najamnici smrti“, radnici. U totalitarnoj državi spajaju se uloge radnika i vojnika, radnik je u službi naoružanja i njegov učinak ima neposredno vojno značenje. Scenario je jednostavan. Vođe produciraju neprijatelje protiv koji se bore radnici-vojnici i veterani.
Iza svakodnevnog medijskog prikazivanja „rutine brutalnosti“, pokretane uz pomoć tri rečena psihološko-ideološko-politička mehanizma, stoji zapravo slabašna i sve demotiviranija neoliberalna kritika totalitarizma s ciljem obrane demokracije, demokracije u kome su nosivi stupovi koruptivni parlametarizam, teror slobodnog tržišta i dvolični ustavni sudovi.
_______________________________________________________
¹Ljubomir Tadić – Nauka o politici
