Nekoliko dana premišljam da li i što pisati o boksu budući da se meč stoljeća između Floyda Mayweathera Jr.-a i filipinskg „destroyera„ Manny Pacquiao-a približavao. Mada su stručnjaci pokušavali napumpati atmosferu do usijanja kao da su baš svi na platnom spisku MGM koncerna koji organizira spektakl, iznajmljuje čuvenu dvoranu i milozvučne glasove najavljivača centralnog događaja (ovaj puta uz Michaela Buffera slavu je podijelio još neki lik), te mami svjetske celebritije na bogatu, trpezu, fina pića, partiju ruleta, a vjerojatno i na orgijaški after uz šmrk dobre koke koja udara ravno u mozak poput boksača u ringu. Iz naše perspektive sve je zafrkancija, ili još bolje „sve je to Amerika“ mada pogled na zarade, troškovnik i ukupnu količinu love koja se vrti ne izgleda tako. Ima tu i ozbiljnih stvari pa zbog toga i nije teško ustati ranom zorom prebirući po sjećanjima iz djetinjstva kada smo se budili u gluho doba noći i čekali da u ring uđu Mate Parlov ili Marijan Beneš. Roditelji su rado budili djecu ako su željeli gledati jer drugih sadržaja nije baš ni bilo (pogotovo ne na TV-u). U našoj kući znalo se skupiti i komšiluka zbog činjenice da su se mečevi mogli gledati na „grundigovom“ frižideru u boji. Drug Stari je još bio živ.

Danas, već u subotnjim popodnevnim satima dobio sam zabranu najdraže supruge: „Nemoj slučajno da budiš djecu. Sutra moraju u crkvu. A i tebi bi bilo pametnije umjesto što tjedan dana kroz kuću hodaš i spominješ toga Pacquiao-a da barem negdje boksaš. Možda nešto i zaradiš, a možda te netko i nakautira na sreću svih nas.“

Da li pisati kako je od Slavonskog Broda stvoren respektabilni boksački centar u bivšoj Jugi iz kojega su potekli mnogi borci kojih se, danas. ne bi posramili ni znameniti svjetski menadžeri čiji jedan telefonski poziv vrijedi kao cijeli proračun našega grada? Ili o dvorani Klasije u kojoj se znalo natiskati po 1500 ljudi za trajanja boks meča i u kojoj te zakon nije štitio, ako te Huso i Muharem, uopće, puste da uđeš? U odlučujućim borbama doktor Jelen Aleksandar od žara i nervoze znao je istrgnuti cigaretu iz usta svome kolegi iz gostujućeg tabora, povući dim i prijateljski mu je, bez zahvale, vratiti, dok je Aco Debelić držao gard i eskivirao udarce kao da je u ringu. I danas kad tuda prolazim odzvanja eho „radi, radi...“ kojim je poticao učenike na rad nogu jer je znao da Kubanci nisu blesavi i da je tu ključ boksačkog uspjeha. Tada je boks bio vještina, doduše sve manje plemenita zahvaljujući Zlatku Buriću zbog kojega je Aco sve više boravio u stanici milicije, a sve rijeđe u dvorani za treninge.
Da li pisati o bosanskobrodskom Domu sportova koji je rado primao boksače Radničkog i njihove goste jer su uvjeti za organizaciju mečeva bili gotovo savršeni?

Ali dok čekam Pac-mana i Floyda ne razbijam glavu koji je nabolji boksački meč u povijesti. Znam da njihov neće biti sigurno (osim što je najglamurozniji) i da ih ima mnogo, ali meni su najbolje borbe pružili Marijan i Mate i to krajem 70-tih godina prošlog stoljeća.

Desetog srpnja 1976. na beogradskoj Marakani Mate Parlov postao je prvak Evrope pobjedivši Talijana Domenica Adinolfija. Taj meč pamtim u tragovima, ali se vrlo dobro sjećam da se poklopio sa čuvenom utakmicom Olimpije i Partizana kada je još čuveniji Maksimović oteo Hajduku titulu prvaka Jugoslavije u nogometu te pobjeda Parlova cijeli život za mene predstavlja svojevrsnu sportsku statisfakciju. Godinu i pol dana kasnije u 9. rundi složio je „na patos“ Argentica Miguel Angel Cuello-a poznatim lijevim krošeom koji se dugo godina poslije vrtio u uvodnoj špici „Sportske subote“ te postao prvak svijeta u profesionalnom boksu.

Mate Parlov bio je Splićanin koji je pronosio slavu Pule, Hrvatske i Jugoslavije. Pjesnička duša, ugostitelj i ljudina koja je proglašena za sportaša stoljeća u Hrvata na žalost više nije s nama, ali njegovi uspjesi, medalje i izjave zauvijek će živjeti: “Nisam nacionalista. Ja sam svjetski prvak.“
A onda je došla 1979. i Marijan Beneš – Banjalučki playboy i kockar u ringu u četvrtoj rundi serijom udaraca poput razjarenog bika ruši Gilberta Coena u paklu „Borika“ i postaje prvak Evrope. Takva atmosfera, ludilo, navijanje i derilij nikada se neće ponoviti oko ringa pa makar Amerikanci izgradili još jedan Las Vegas i u njemu još 3 MGM Grand Garden Arene.

Mada danas tvrdi da je sretan čovjek život i boks ga nisu mazili. Bio je žrtva prevara, loše boksačke birokracije i pustolova željnih zarade na tuđoj muci. Ako je itko osjetio bol, nepravdu, surovost sporta i života na svojoj koži onda je to Marijan Beneš. Zdravlje je izgubio. Slava okopnila. Lova iscurila. Voli poeziju, flautu i jugoslavenski duh. Otac mu je bio Hrvat, mjesto rođenja Beograd, a sve najdraže mu je u Banjojluci za koju kaže: „Banjaluka je ljepotica i kurva u koju se čovjek zaljubi. Ona ga zavede, očara i na kraju mu da nogu.“

Opet su mi se oči napunile sa suzama. Boks je divna i senzibilna pojava o kojoj se može mnogo naučiti i iz biografinje Ratka Zvrka omiljenog dječjeg književnika, novinara i boksača, prije i u doba 2. Svjetskog rata.

Bilo bi lijepo kada bi Floyd Mayweather Jr. i Manny Pacquiao jednoga dana svojim unucima pričali o Marijanu Benešu, Mati Parlovu, Ratku Zvrku i boksu na našim prostorima, a ja ću svojima prenijeti izjavu za sva vremena, legendarnog Dragana Nikitovića: „Za te pare mogu da se podele u ringu i veće batine.“