Svijest je oduvijek bila društveni proizvod, i ostat će to dokle god ljudi postoje. (Marx)
We would have hired him (Mi bismo ga otpustili)/ Tekst ispod Che Guevarine fotografije, namjenjen za vrbovanje podmlatka za prodajni sektor u jednom koncernu uredskih strojeva.
Vjerujem da samo zanemariva manjina gledatelja nekada jedinstvene domaće televizije nije uočila popularne EPP-odljevke iz Podravkinih propagandnih kalupa. Podsjetimo. Svi su bili slični, a svodili su se otprilike na ovo: egzaltirani, raspjevani Podravkin pijetao hvalio bi kvalitet novih instant-juha, u kojima se, između ostalih sastojaka, nalazilo i meso njegove kljunate braće i sestara. Dok je TV-pijetao veselo paradirao, pjevajući song „Od srca srcu. Kad se sa srcem kuha, kuha se Podravka juha“, kojim je, kako se neizravno sugeriralo, najavljivao i vlastti skok u lonce domaćica – o čemu je mogao razmišljati misleći gledatelj? Da blesavi pijetao zaista ne zna o čemu se radi? Ili, da zna o čemu se radi i što ga čeka, ali da dostojanstveno do kraja igra nametnutu i neizbježnu ulogu? A možda je kokot iskreno vjerovao da će kao pernati reklamni agent, milošću skrivenog scenarista i režisera, biti pošteđen kobne pretvorbe u gastronomski užitak? Sve u svemu, ideja da žrtva podržava krvnikove namjere, blago rečeno, perverzna je.
Ova, u stvari, cinična reklamna dosjetka, na izvjestan način, ilustrira mehanizam totalne manipulacije ljudima kojoj je propaganda lijeva ruka. Desna ruka je zakon iza kojeg stoji gola sila. Pridobiti javno mijenje, usmjeriti njegovo ponašanje, uspostaviti nadzor, ophoditi se s ljudima kao s Buridanovim magarcima, kojima je nužna propagandna obrada kao vanjski impuls, da napokon usmjereni priđu jednoj (određenoj) kamari sijena, razvijati zavist prema svemu što ne posjeduju, stimulirati infantilne žudnje, ugađati masovnom ukusu, sugerirati da se Netko može postati kupovinom atributa, izjednačavati negativno i pozitivno, potajno nagovarati, nametnuti uvjerljivost iznad istine – sve je to sastojci propagandnih pripravaka kojima se zamućuje svijest i zombizira tijelo do podatnosti za eksploataciju. Patološki razvoj publiciteta narastao do razine neophodnosti za čovjekovu duhovnu ravnotežu, pretvoren u gotovo jedine egzistencijalne putokaze u svijetu stvari, svoju osnovnu svrhu ima u imperativnom podsticanju potrošnje. Trošim, dakle, jesam, slogan je modernog čovjeka, inficiranog bolestima militantne potrošačke kulture.
Svakodnevne propagandno-reklamne čarolije svedene na tehnologiju oblikovanja ljudske svijesti, zahvaljujući razvoju kompjuterske tehnologije, sve su inteligentnije, sofisticiranije i prijemčivije. Odlučujuće pridonose pasivizaciji, kontroli i podčinjavanju i zarobljavanju čovjeka u mediokritetske kaveze vizije obećanog blagostanja i paradise now. Degeneraciju i degradaciju ljudskog roda, uhvaćenog u stupicu umjetnih potreba, stvaranje uvjeta za njegov ulazak u beskonačnu spiralu potrošnje, u orbitu snažne gravitacije sunca Kapitala, u vječno sluganski odnos prema autoritetima moći, koji mu propisuju kako će provoditi svoje dane sve do sahrane, podstiče, podržava i pomaže podsustav reklamokracije, dio sustava ekonomskog iskorištavanja.
Čovjek bi u svojim očima i u očima svoje okoline postajao muško, ako bi prihvatio uporne sugestije da pravi, odvažni muškarci puše „Marlboro“; oni koji hoće pokazati svoj status nose „Rollex“; ako se pije „Coca Collu, pije se ono pravo; žene su ženstvenije s „Coco Chanell“, a Hrvat postaje kremen Hrvatom ako povjeruje da „zna se“ znači više ljubiti domovinu svoju. Osim što se dobro reklamirani proizvodi više troše i koriste, oni podstiču ljude da postanu njihovi reklamni panoi. Naime, kupe i nose majicu na kojoj piše ime tvrtke koja ju je proizvela. Još plaćaju da bi reklamirali.
Vratimo se Podravkinom pijetlu koji je za ljubav dobre reklame bio spreman uskočiti i sam u lonac za juhu. Podsjeća svakako na sljedbenike politike,ali i na naivne političare, reklamne zastupnike svojih partije, vojnike ogromne armije ujedinjene Manipulacije, u vrijeme sezone nagovaranja naroda. Ma koliko god kukurikao i zagovarao nove juhe za stare potrošače, završit će, simbolno uglavnom, u loncu politike, kad tad pojeden, žrtvovan. Znaju li to naročito provincijalni orozi, ili misle da će ostati pošteđeni? Shvati li se upravo tako cijela konstrukcija, malotko bi imao protiv njihove reklamne uloge potencijalnih žrtvi čiji je jedan od krvnika opći duh izrabljivanja, a drugi opći duh emancipacije. Dapače, skok u vlastiti lonac koji su zakuhali, bio bi poželjan, a ne perverzan.
