Mrtvozornica Opačić pogrešno je utvrdila vrijeme smrti pokojnice, jer ono nije nastupilo u trenutku kada je predsjednik HSS-a Krešo Beljak izjavio da će podržati Andreja Plenkovića za mandatara, odnosno premijera, već znatno ranije.


Zabila je Milanka Opačić posljednji čavao u bijeli mrtvački kovčeg nedonoščeta koje je dobilo ime Narodna koalicija, ali nije uspjelo ni progledati, a kamoli prohodati.

Doduše, mrtvozornica Opačić pogrešno je utvrdila vrijeme smrti pokojnice, jer ono nije nastupilo u trenutku kada je predsjednik HSS-a Krešo Beljak izjavio da će podržati Andreja Plenkovića za mandatara, odnosno premijera, već znatno ranije, čak i prije izgubljenih izbora 11. rujna. Još onog 16. srpnja, kada je u Zaboku začeta Narodna koalicija, a njezin otac Zoran Milanović najavio kako to »nije koalicija od zida do zida« već se okupilo »sve što je za progresivnu Hrvatsku«.

Na koncu se pokazalo da su roditelji svoj porod u tri mjeseca stjerali pred zid te sada od njega bježe glavom bez obzira ostavljajući Opačićki da ga proglasi blagopočivajućim. Tako će na Pantovčak predsjednici na konzultacije svatko za sebe, i to bez Zorana Milanovića, koji bježi glavom bez obzira, stideći se valjda tog svog posljednjeg političkog čeda.

No sram i crvenilo najmanji su problem koji će SDP pokopati s Narodnom koalicijom. Veći je katastrofalna ostavština još uvijek aktualnog predsjednika Zorana Milanovića iz čijeg će ormara još dugo ispadati kosturi njegovom nasljedniku na Ibleru. Na stranu sada što je Milanović, očigledno netalentiran za davanje imena, nakon što je 2015. krstio svoju kaoliciju Hrvatska raste, ma što to značilo, 2016. posegnuo za već otrcanim populističkim imenom koje je neodoljivo asociralo na nekadašnju Koaliciju narodnog sporazuma, koja se pokazala jednako gubitničkom kao i ova danas.

Zato će Milanoviću u dobrim spominjanjima ostati jedino Kukuriku koalicija koja je hametice pomela sve na izborima 2011. godine, ali njemu to ime, koje su uostalom smislili novinari, nikada nije bilo milo. Ono što će biti znatno teže breme koje će zapasti trećeg po redu predsjednika SDP-a, bit će samo 39 zastupnika te stranke koji će sjediti u Saboru i koji bez dosadašnjih partnera vladajućima neće predstavljati nikakvu opasnost, čak ni za kvorum.

Onaj koji je prema Opačićki ubio Narodnu koaliciju, Krešo Beljak, naizgled je najviše profitirao jer je HSS-u velikodušni Milanović omogućio pet zastupnika, sljepački vjerujući kako će dobiti svih 35 tisuća glasova koje su »seljaci« 2015. donijeli svojoj tadašnjoj, Domoljubnoj koaliciji. No mogla bi to biti Beljakova Pirova pobjeda, jer bi svoj mandat saborskog zastupnika mogao skupo platiti, izgubi li mjesto predsjednika stranke, ako ne i stranku samu. I HNS je profitirao u toj simbiozi osvojivši devet zastupničkih mjesta i nešto više glasova nego lani, dok je Silvano Hrelja ostao svoj na svome.

Budući da SDP-u slijede predsjednički izbori s povećim brojem kandidata, nije isključena mogućnost da nezadovoljni njihovim ishodom odluče napustiti stranku i postati nezavisni zastupnici, što bi dodatno umanjilo utjecaj SDP-a i ambicije za povratak na vlast. Stranka je (p)ostala talac jednog čovjeka čije se političke poteze koji su doveli do neočekivanog poraza još uvijek nisu usudili analizirati. Umjesto toga, Milanovića se pokušava mitologizirati kao velikog čovjeka i druga, te nepokolebljivog vođu, superpametnog i sposobnog, iako je nakon svega tek jedno pitanje logično: Je li Zoran Milanović izbore izgubio namjerno?

novilist