Bilješka o piscu: Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javila se Lora Bakavić. Rođena je 1998. godine u Slavonskom Brodu. Pohađa drugi razred Opće gimnazije „Matija Mesić“. Pjesme piše od drugog razreda OŠ. U osmom razredu bila je Glavna urednica školskih novina u OŠ Ivan Goran Kovačić.
Zastupljena je s tri pjesme u gimnazijskoj zbirci pjesama „Reljefi praznine“.
SBPeriskop je već ranije objavio prilog o Lori.

 

Znanci, a stranci

Šapni mi kroz pjesmu
sve ono tužno i ružno
što si skrivao o sebi
jer nisi htio da promijenim
mišljenje o tebi.

Reci mi stihom
sve što ti je smetalo,
što te je vrijeđalo
i čuv'o si u sebi,
a znaš da te je povrijedilo.

Napiši mi rimu,
u stihu napiši sve
jer hrabrosti nemaš
da na uho mi šapneš.

 

Drži me za moje patnje

Ponekad,
i kada ti je teško
i kada ti se ne da
nastavljaš dalje
jer znaš da te gleda.

Ponekad,
i kada ti se plače
i kada već odustaješ
nema predaje,
znaš da ne posustaješ.

Ponekad,
i kada ti se smiju
i kada te povrijede
ti se samo nasmiješ
jer znaš koliko vrijede.

Osoba vrijedna
truda, patnje i suza
te čeka.

A ti se sad nasmiješi,
nastavi dalje.
Kad uzme te za ruku
sjetit ćeš se zašto
je bilo vrijedno patnje.

 

Neznanci

Boli me kada vidim
Koliko uspomena dijelim
S osobama koje okrecu
Glavu kada ih sretnem na ulici.

U starog prijatelja
Gledam očima neznanca.
Dok upomene zovu
Na ponovno sjećanje.

Znao si sve moje
Boli i patnje
A ja sam znala sve tvoje
Skrivene tajne.

Što bismo
Jedno drugom rekli
Da imamo priliku
Porazgovarati?

I imamo, ali kako ćemo
Kad se pravimo
Da se ne vidimo
Dok se gledamo.

 

Ne vraćam se natrag

Hodam,
koračam stazom
među golim granama
listopadnih stabala.
Šuštanje lišća
žutih i crvenih nijansi
posutih po stazi
prepliće mi se
sa zvucima koraka.
Tmurno ozračje
i težina zraka
slkapa mi oči
i tjera me u san.
Sjedam na klupu
ispod golog hrasta
pokraj dva para
zametenih tračnica
koje već odavno
ne vode nigdje.
Suzdržavam dah
I slusam ništa.
Tišina je noćas
Kao melodija.
Hodam,
nastavljam dalje.
Realnosti bježim
putevima jeseni..

 

Pitala bih te nešto

Gdje si, stari prijatelju?
Jesi li vidio godinu od ove dulju?
Koliko je već prošlo otkada si otišao?

S kim stvaraš nove uspomene?
Sjetiš li se nekada mene?
Pričaš li o meni? Pričaš li o nama?

Nedostajem li ti kada?
Razmišljaš li o meni upravo sada?
Uhvatili i tebe tuga u kasni noćni sat?

Hej prijatelju u dalekom gradu,
kada ćemo opet zajedno sjesti?
Kada ćemo onako kao nekad
dugo razgovarati?

Gdje si, stari prijatelju?
Pitala bih te nešto,
falim li ja tebi kao što ti meni?