U jednom trenutku u gotovo svim slavonskobrodskim kvartovima punom parom radile se poslovnice nekog od hrvatskih lanaca za otkup zlata i srebra. Cijene plemenitih metala su rasle istovremeno s rastom siromašenja Hrvatica i Hrvata, građana, seljaka, ribara i težaka1 (termini preuzeti od prve konzervativke RH). Kad se spoje ta dva faktora, rezultat je bio procvat trgovine zlatom. Trgovački posrednici nicali su kao gljive poslije kiše. Čak su o tome, putem primaljivih reklama, obavještavali potencijalne vlasnike dukata, nakita i drugih luksuznih predmeta izrađenih od plemenitog metala.
Međutim, cijene zlata tijekom godina su pale, a broj siromašnih, koji su ostali bez zlata, jer su ga prodali, ali su zadržali svoje napasne i neuništive dugove – i dalje raste. Zlata nema za prodaju u količinama za vrijeme hrvatske zlatne groznice, pa se broj poslovnica neminovno reducirao. Zlato je ponovo u modi, ali uglavnom kod globalnih igrača koji kupovinom zlata reagiraju na cijenu nafte i američke pokušaje zadržavanja dolarizacije svijeta.

Jedno od preživjelih mjesta koje otkupljuje zlato nalazi se u Ulici Andrije Štampara, u kiosku koji je samo jedan u nizu na pijačnoj istočnoj špici kioska. Nimalo glamurozno. Tu se još uvijek može dobiti šuštavi novac za žuto i bijelo zlato. Što čeka vlasnika prstena, lančića, privjeska, narukvice, broševa... dukata kad ih odluči prodati svoje zlatne rezerve tj. pretvoriti ih u novac? Moderna antialkemija.
Prvo, zlato se pregledava, uočava oznaka/žig, potom se važe, a nakon toga određuje njegova čistoća, „finoća“ odnosno omjer zlata i drugog metala (bakra, srebra...), uz pomoć „keramičke“ metode.
Koristi se neglazirani komad keramike, preko čije se površine povuče zlato. Ostane li crna crta zlato je lažno, a ako ostane zlatna crta onda zlato je potvrđeno. No, to nije dovoljno da bi se odredilo koliko zlato ima karata.
Postoji provjeren načina kako prepoznati omjer zlata i drugog metala tj. slitinu. Otkupljivač će provjeriti o kojem se zlatu radi s kiselinama koje pokazuju čistoću zlata. Kiselina ima toliko koliko ima karata zlata.
Na keramiku se izgrebe zlato koje ostavlja zlatna linija. Prilikom kapanja kiseline na zlatnu liniju trag će nestati ukoliko je lažno zlato, a ako ostane bez promjene zlato je pravo zlato. Prilikom prodaje treba znati da ako otkupljivač koristi kiselinu za 10K i pokaže da je vaše zlato pravo treba zahtijevati da provjeri i kiselinama višeg nivoa. Ako se koristi kiselina za 22K zlato i nestane linija s keramike ne znači da zlato nije pravo, već možda ima manje karata.
Cijena otkupa ovisi, dakle, o težini zlatnog predmeta i broju karata.

Karati su se prije izražavali prema 24-stupanjskoj skali, što bi značilo da 14-karatno zlato sadrži 14 dijelova zlata na ukupna 24 dijela slitine.

Danas se u većini zemalja maseni udjel/sadržaj zlata u predmetima, nakitima, slitinama i dr. se navodi/izražava kao čistoća („finoća“) u tisućinkama (promilima - ‰), a prije se je iskazivalo u karatima, koji predstavlja maseni udio zlata u leguri, pa je npr. 18-karatno zlato slitina koja npr. sadrži 75% zlata i ima finoću 750 (750/1000‰).

Po današnjem označavanju čisto zlato ima oznaku 1000 (npr. zlatne poluge), a najčešće su slitine zlata finoće 585 (identično 14 karata), 750 (identično 18 karata) i 986 /dok se u Indiji koristi i zlato finoće 913/ (identično 22 karata).
Oznake zlata koje su danas najčešće u upotrebi su u pravilu izvedenice čistoće zlata, tako na primjer zlato 585 predstavlja zlato čistoće 58,5%.

Oznake čistoće zlata u karatima idu do 24 karata (999/1000; tj. 99,9%) pri čemu se takvo zlato smatra investicijskim i lijeva se u prigodne poluge i kovanice.

S obzirom da se dukati kuju od zlata koje ima od 1 do 10 posto bakra, za njih se dobije najviše novca. Pogleda li se pažljivije fotografija razvidno je da se za vrijeme njenog snimanja za gram dukata moglo dobiti 220 kuna. To mora biti teška nužda da Šokci dođu ovdje i prodaju svoje dukate do kojih su dolazili tako što su prodavali zemlju.
Godine 2008. u Starčevićevoj ulici jedno vrijeme je radila zalagaonica zlata. Zlato se nije prodavalo, nego zalagalo. Nakon procjene dobivao se novčani iznos ovisno o težini i broju karata. Zlato se moglo povratiti, ako bi ga njegov vlasnik otkupio u više rata. Naravno, zalagaonica je uzimala kamatu na rubu lihve. Ipak, to je bio nekako „humaniji“ vid korištenja zlatnih uspomena i vrijednosti. Danas je u Brodu moguće zlato samo prodati. A što se proda, tega više ni.

____________________________________________

1 tèžāk m 〈G težáka, N mn težáci〉

1. ratar, poljoprivrednik
2. radnik koji radi za nadnicu, koji dobiva plaću po danu; nadničar, napoličar
3. reg. stanovnik primorskog grada, građanin koji izvan grada ima polje i bavi se obrađivanjem zemlje kao glavnim zanimanjem
4. pov. zemljoradnik koji obrađuje zemlju prema ugovoru sa zemljoposjednikom; za razliku od kmeta, težak je slobodan